U prethodnom broju Hrvatskog vojnika prepričan je završni dio transkripta s prvog sastanka šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, održanog 28. ožujka 1991. u Vili Dalmacija u Splitu, a u ovom će se kratko prokomentirati drugi sastanak, održan 4. travnja 1991. u Beogradu u Srbiji, te nešto opširnije treći, održan 11. travnja 1991. u dvorcu Brdo kod Kranja u Sloveniji.

Drugi sastanak: 4. travnja 1991. – Beograd
Prema navodima iz dostupne literature, tema sastanka bili su referendumi i modaliteti razdru-živanja. Predsjednici Tuđman i Gligorov predložili su savez suverenih i neovisnih država (Miroslav Tuđman, Vrijeme krivokletnika, 200).
Između prethodnog i tog sastanka Narodna skupština Republike Srbije poslala je predsjedniku Republike Hrvatske Deklaraciju u kojoj izražava “negodovanje zbog primjene nasilja od strane organa vlasti Republike Hrvatske nad srpskim narodom u općini Titova Korenica, kada je prolivena krv na veliki hrišćanski praznik mira – Uskrs”. Naravno, Deklaracija prešućuje okolnosti u kojima je došlo do sukoba između hrvatske policije i srpskih ekstremista te potvrđuje da je srpska politika Jugoslaviju doživljavala prije svega kao državu u kojoj je ispunjen glavni cilj “velikosrpske” politike – da svi Srbi žive u jednoj državi te da ona ima izlaz na more.
Deklaracija poziva Predsjedništvo SFRJ i JNA “da ne dozvole međunacionalne oružane sukobe i nasilje s bilo koje strane”. Upozorava da “upotreba sile protiv interesa srpskog naroda u Republici Hrvatskoj čini odgovornim isključivo rukovodstvo Republike Hrvatske za daljnji razvoj događaja, da su Odluke organa SAO Krajine i reagiranje srpskog naroda u cjelini posljedica izbjegavanja Republike Hrvatske da omogući izjašnjavanje naroda putem referenduma, u okolnostima kada kršeći Ustav Jugoslavije proklamira svoju odluku da se konstituira u posebnu, suverenu državu u kojoj se bitno narušava ostvarenje nacionalnih, građanskih i drugih prava pripadnika srpskog naroda.” Narodna skupština Republike Srbije i svi državni organi Republike Srbije “pružit će svu potrebnu pomoć i podršku Srbima u Republici Hrvatskoj” te “potvrđuje svoj stav da je očuvanje Jugoslavije od posebne važnosti za srpski narod, jer se time omogućava da živi nepodijeljeno i da ostvaruje svoje legitimne nacionalne interese. Povijesno je pravo i potreba srpskog naroda da živi u jednoj demokratskoj državi, stoga se to mora poštovati u svakoj varijanti rješenja jugoslavenske krize.”
Deklaracija ističe “nesporno pravo svakog jugoslavenskog naroda na samoopredjeljenje, uključivši otcjepljenje, koje se može koristiti samo na osnovi izjašnjavanja svakog naroda putem referenduma, a korištenje tog prava mora biti utvrđeno jedinstveno za sve jugoslavenske narode.” Zahtijeva od “nadležnih organa Republike Hrvatske da odmah povuku sve snage MUP-a koje su angažirane na području Plitvica i garantiraju da neće primjenjivati nasilje vlasti nad srpskim stanovništvom” te traži od Predsjedništva SFRJ da se “JNA angažira u SAO Krajini i svim mjestima gdje živi srpsko stanovništvo, sve dok se ne postigne dogovor o rješenju nastalog stanja”.

Treći sastanak: 11. travnja 1991. – Brdo kod Kranja
Prema transkriptu, domaćin Milan Kučan predložio je da se sastanak usmjeri na tri bitna pitanja:
1. Način da se ostvari volja onih jugoslavenskih naroda odnosno republika koje su se odlučile za samostalnu i neovisnu državu, kao i volja onih koji žele živjeti u zajedničkoj državi.
2. Dogovor o načinu reguliranja prava dosadašnjeg života u SFRJ.
3. Dogovor kako provjeriti mogućnosti odnosno nastaviti diskusiju za formiranje zajednica država, onih koje su se odlučile da žive samostalno i za traženje mogućnosti sa sporazumom u tom kontekstu s onima koji bi željeli živjeti u jednoj državi.
Podsjetio je da je na sastanku u Beogradu posebno zamolio da svi pregledaju hrvatsku rezoluciju o razdruživanju, jer su tu zapisana polazišta za pregovore o osnivanju zajednice jugoslavenskih republika te da bi bilo dobro da danas to uvaže ako misle da su ti principi prihvatljivi, ili ih prošire ili skrate što će pokazati diskusija.
Hrvatski predsjednik Tuđman prvi je uzeo riječ i apelirao da se danas dogovore što će, tj. je li “moguća preobrazba sadašnje federacije u jednu zajednicu suverenih republika, suverenih država” ili da se dogovore o “demokratskom razlazu”. Izrazio je pretpostavku da nitko nije za to “da se rješenje traži nedemokratski i nemiroljubljivim putem, intervencija, rata itd.”. Ponovio je da je Hrvatska za “svoju suverenost i samostalnost, ali u isto vrijeme nudi ostalim republikama udruživanje u savez suverenih država, suverenih republika”. Rekao je da međunarodni čimbenici računaju na politiku savezne vlade, a da se Hrvatska na ekonomskom planu ne može složiti s takvom politikom. Također je rekao da se demokratska rješenja ne mogu tražiti ako se Srbija “ne bi ogradila od onih ekstremističkih elemenata koji nastupaju u politici neke velike Srbije u Hrvatskoj”.
Crnogorski predsjednik Bulatović pokrenuo je pitanje ekonomske situacije i rekao da “činjenice neoborivo dokazuju da doživljavamo jedan od najvećih privrednih slomova koji ima malo presedana u poznatoj svjetskoj ekonomskoj povijesti”. Slovenski i makedonski predsjednici Kučan i Gligorov predložili su da se ostane na predloženim pitanjima. Srbijanski predsjednik Milošević prihvatio je da se razgovara o svim pitanjima, ali i predložio da se razmotri stvaranje vlade sastavljene od privrednika i ekonomskih stručnjaka svih republika s ciljem zaustavljanja privrednog kraha. Suglasio se da se nastoji razgovarati i o predloženim pitanjima koja su otvorena na prošlim sastancima. Bosanskohercegovački predsjednik Izetbegović rekao je da danas razgovaraju “o eventualnom razlazu ili eventualnom dogovoru na jednim sasvim novim osnovama” i da bi se dogovorom o novoj vladi spasila i ekonomska situacija.
Tuđman je rekao da je Hrvatska dala podršku vladi Ante Markovića “iz političkih razloga, zbog njezine orijentacije na reformu, pluralističku demokraciju i slobodno tržište”, ali da su mjere te vlade takve da je Hrvatska više ne može podržavati. Zbog njih je bila neprekidno pod pritiskom privrednih krugova. Rekao je da se preko savezne vlade pokušavaju “nametnuti i politička rješenja, a ne samo gospodarska koje privreda Hrvatske više ne prihvaća, koja također nisu prihvatljiva za moju republiku”. Izetbegović je odgovorio da su se oni unaprijed opredijelili za “idejno stvaranje jedne zajednice koja će imati jedan broj kompetencija”, istaknuvši međunarodno-pravni subjektivitet. Ako toga nema, onda nema ni dogovora i onda se mora krenuti nekim drugim putovima. Dodao je i da pod “stvarnu zajednicu” u “Bosni” misle na zajednicu šest republika. Ako bi se ta zajednica iz bilo kojeg razloga smanjila na pet republika, onda će Bosna i Hercegovina redefinirati svoj stav.
Tuđmanu nije bilo jasno o kakvih “ispod pet republika” govori Izetbegović, pa je on odgovorio da Slovenija ima ekonomskih interesa biti u novoj zajednici, dok Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija imaju i nacionalne probleme koje Slovenija nema. Sudeći po tome, Izetbegović je ostavio prostor da Slovenija ne uđe u novu zajednicu, a ostali da ostanu pa da to bude pet republika. Njegovo izlaganje prekinuo je Tuđman:
Oprostite, što prekidam, ali mislim ovako; … Ja bih vas molio da ne tumačite gledišta Hrvatske. Gledište Hrvatske je jasno: nema Hrvatske u nikakvoj (petoročlanovnoj ?). Hrvatska je za samostalnost, suverenost, i za savez republika. Prema tome – i kazali smo određeno: ukoliko Slovenija izlazi; ako se ne postigne dogovor o tome da i Slovenija bude u savezu jugoslavenskih suverenih republika, i Hrvatska izlazi. Da se razumijemo! Ne treba s time – to nije samo moje mišljenje! To je mišljenje Hrvatske. (…) Hrvatska želi samostalnost, suverenost, i u savezu suverenih republika. Ako se takav dogovor ne može stvoriti, s obzirom na već plebiscitarnu odluku Slovenije, i, molim, ne samo za nas, za stolom, nego i za širu političku javnost je pomalo jasno da je na svoj način Slovenija dobila (privoljenje?) da ona može ići. U takvoj situaciji i prema tome, hrvatsko gledište je jasno, i tu ne može biti spora. Znači: ako ne možemo postići ugovor i dogovor o stvaranju – onda Hrvatska proglašava samostalnost i razdruženje.
Kao i u Splitu, Tuđman je ponovio da je Slovenija dobila dozvolu da može izići iz Jugoslavije, čak je ustvrdio da to zna i šira javnost, no opet, kao i u Splitu, nitko od ostalih sudionika sastanka nije reagirao na tu izjavu, odnosno nije negirao tu spoznaju.
Izetbegović je na tu Tuđmanovu reakciju rekao da Hrvatska svoj ostanak uvjetuje ostankom Slovenije, a Bosna i Hercegovina svoj ostanak uvjetuje ostankom Hrvatske. Bulatović je rekao da je Crna Gora svima dostavila izjavu u kojoj su predložili zreli politički kompromis – da se ide na suverene republike, ali unutar jedne državne zajednice. Gligorov je rekao da što se Makedonije tiče, oni polaze od suverene Makedonije, suverene republike i suverene države, ali da postoji interes da se dogovori oblik saveza suverenih država koji bi bio izraz zajedničkih interesa. Milošević je rekao da su na prošlom sastanku konstatirali, što je Bulatović ponovio, da je njihov interes očuvanje kontinuiteta Jugoslavije kao savezne države.
Potom je Milošević primijetio kako je “volja drugih za samostalnim državama u koliziji” s prikazom Srbije i Crne Gore da očuvaju “kontinuitet Jugoslavije kao savezne države”. Prema njegovu tumačenju, “republike u Jugoslaviji nisu ustavom Jugoslavije određene kao suverene države, već kao države zasnovane na suverenosti naroda ili države, zasnovane na suverenosti naroda i na vlasti u samoupravljanju radničke klase. To je formulacija, koja postoji u sadašnjem ustavu Jugoslavije, sadržano u njegovom trećem članu” te “čak ni ustav Hrvatske ne definiše Hrvatsku kao suverenu državu i da vlast proizlazi i pripada narodu”. Pročitao je pismo koje su mu uputili srpski poslanici Skupštine Bosne i Hercegovine, u kojem stoji da “nema zakonitog načina, da itko BiH odvoji od Jugoslavije bez našeg pristanka, dakle promena federalnog statusa BiH može biti izvedena samo uz naš pristanak ili silom. Naš stav je da su nosioci suvereniteta građani i narodi te da se suverenitet ostvaruje delimično na nivou republike i delimično na nivou savezne države i ustavu i zakon je prioritet”.
Tuđman je na to rekao da je Hrvatska za poštivanje Bosne i Hercegovine:
Ja vam iskreno mogu kazati, da sam ja dobio ne samo pisma, nego sam imao i ovaj čitave delegacije koji su postavljali probleme hrvatskog pučanstva u BiH. Čak što više, moram to otvoreno reći, da je bilo zahtjeva, da mi podupremo pokret zapadne Hercegovine za pripajanje Hrvatskoj. Mi smo za poštovanje BiH odnosno za rješavanje državno političke krize u cjelini, prema tome smo odbijali takve pojedinačne zahtjeve. Hoću reći, da se ne postavlja samo problem Srba u BiH, nego i hrvatskog pučanstva.
Osvrnuo se i na razloge za okupljanje hrvatskih i srpskih ekspertnih timova:
Prema tome zaista bi, ne samo gospodin Izetbegović i gospodin Milošević nego i Hrvatska sa aktualnošću toga problema i osobito što je u Hrvatskoj potaknuta i “krajina” pa se onda govori o udruživanju i te kninske krajine sa bosanskom krajinom. To je bio jedan od razloga, zašto smo mi u Hrvatskoj prihvatili, zašto smo se mi već dogovorili kod bilateralnih razgovora sa Srbima, tome da je potrebno sve te probleme temeljito razmotriti i zbog toga je i došlo do razgovora grupe eksperata (…) i koji su započeli.

Ante NAZOR