Nakon petog sastanka šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika 29. travnja 1991. u Cetinju u Crnoj Gori, sljedeći, šesti sastanak, održan je 6. lipnja 1991. u Stojčevcu kod Sarajeva u Bosni i Hercegovini. Dakle, nakon što je u Hrvatskoj 19. svibnja 1991. održan referendum o samostalnosti, na kojemu se znatna većina hrvatskih građana izjasnila za samostalnu hrvatsku državu. Predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, kao domaćin predložio je za prvu točku dnevnog reda ”Utvrđivanje zajedničkih interesa i funkcija buduće jugoslavenske zajednice – moguća rješenja“. On i makedonski predsjednik Kiro Gligorov izradili su dokument nazvan ”Platforma o budućoj jugoslavenskoj zajednici“, u kojem su pokušali ”identificirati zajedničke interese i funkcije buduće jugoslavenske zajednice“. Prema tom dokumentu, osnovno o čemu bi se trebali složiti jest pitanje što su republike i što je buduća zajednica, o čemu se, uostalom, raspravljalo na dotadašnjih pet sastanaka. Platforma je predviđala da nema apsolutne suverenosti, da buduća zajednica bude ”makar akter državne zajednice“, a Izetbegović je upozorio da ih Europljani ponovno upozoravaju na to da ”konačno učine neki konstruktivan korak, inzistiraju da se nađe mirno rješenje i da se ono konačno formulira“.

Spomenutu platformu, čiji je sadržaj kompromis između hrvatsko-slovenskog prijedloga o konfederalnom ugovoru i srpsko-crnogorskog o modernoj federaciji, Vlada RH razmotrila je i izrazila niz primjedbi:

• u mnogome je nedorečena, neodređena i podložna proizvoljnim interpretacijama
• uvelike nastoji slijediti model EZ-a, ali ne konzistentno
• ne uzima dovoljno u obzir dostignutu razinu ustavno-pravnog položaja republika kao država, a posebno je zanemareno postignuće u demokratskom izjašnjavanju građana Hrvatske i Slovenije za definiranje suverene i demokratske državnosti
• neodređena je i neprecizna u pogledu nositelja pregovora o sudbini jugoslavenskih država
• predloženi ”prijenos suvereniteta“ apsolutno je neprihvatljiv i izravno je u suprotnosti s člankom 2. Ustava Republike Hrvatske, prema kojem je ”suverenitet RH neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv“ te da ”Hrvatski sabor i narod samostalno odlučuju o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, kao i udruživanju u saveze s drugim državama“
• iz predložene platforme može se zaključiti da se ne uvažavaju u potpunosti principi neotuđivosti, nedjeljivosti i neprenosivosti suvereniteta članica predložene zajednice jugoslavenskih republika što je conditio sine qua non svakog razgovora i mogućeg dogovora o budućoj zajednici.

Na kraju, hrvatska je Vlada zaključila da se predložena Platforma prihvati kao jedna od podloga za nastavak razgovora o uređenju odnosa između država u okviru mogućeg saveza jugoslavenskih država, jer je ocijenjeno da je kvalitativni pomak u odnosu na dosad iskazivane stavove predstavnika Bosne i Hercegovine i Makedonije.

Budući da su nakon Izetbegovićeva uvodnog izlaganja svi šutjeli, prvi je progovorio predsjednik Tuđman: ”Mislim da se nismo sastali da ovdje šutimo. Prema tome, razgovor mora početi. Rekao je da politička kriza u kojoj se Jugoslavija nalazi radikalizira sve one elemente koji zaoštravaju tu krizu, unose anarhiju u nju te da je u tom pogledu osobito sprečavanje Ustavne smjene na čelu Predsjedništva Jugoslavije označilo gotovo bezizglednost razgovora. Pritom je mislio na opstrukciju kojom su srpski i prosrpski članovi Predsjedništva Jugoslavije odbili potvrditi Stjepana Mesića za predsjednika Predsjedništva, iako je on tu dužnost trebao preuzeti 15. svibnja, prema predviđenom tijeku promjena. Potom je spomenuo da je jedino Hrvatska postupila u skladu sa zaključcima prethodnih sastanaka i provela referendum, te istaknuo da je na njega izišlo 84 % biračkog tijela, od čega se 94 % izjasnilo za ”suverenu samostalnu Hrvatsku koja jamči građanska prava Srbima i svim drugim nacionalnostima, kulturno pravo, kulturnu autonomiju, i koja može stupiti u savez s drugim republikama kao suverenim državama“, a da je za federaciju po prijedlogu Srbije i Crne Gore glasalo svega 5 % birača. Istaknuo je da je u tom referendumu sudjelovalo i više od polovine srpskog pučanstva, ”unatoč svemu onom odmetništvu“ te da je ”Hrvatski sabor poslije toga donio i odluke da do 15. ovog mjeseca treba raščistiti s time da li se uopće može, ‘ko je za savez suverenih republika – država, a ‘ko ne, i da li se onda u daljem razgovoru može govoriti o problemima rješavanja tog saveza ili pak o razdruživanju“.

Iznio je i stajalište Hrvatske o daljnjim koracima:

U svakom slučaju smatram da nas opće prilike obvezuju i da smo dovoljno odgovorni da danas pokušamo dati odgovor na to. Na demokratski način za savez ili za razdruživanje. Daljnje odlaganje je, mislim što se tiče Hrvatske, ne dolazi u obzir jer mi na temelju odluke referenduma i Sabora moramo donijeti u tijeku ovog mjeseca odluke. Prema tome, čini mi se da sa ovog sastanka na to pitanje moramo dobiti odgovor ‘ko je za traženje izlaza iz jugoslavenske krize u savezu suverenih republika – država? Ako o tome ne možemo postići dogovor, onda predlažem da na demokratski način postignemo dogovor kako da priđemo razlazu. A smatram da bismo mogli voditi raspravu, da bi trebali uzeti riječ predstavnici Srbije i Crne Gore, jer je gledište ove četiri druge republike u uslovima tih – ono što se zove konfederalnim osnovama – savez.

Potom je Izetbegović rekao da prijedlog koji je podnesen nije bio na Skupštini Bosne i Hercegovine, ali je bio na Predsjedništvu Bosne i Hercegovine gdje je prihvaćen s 5:2 glasa. Predstavnici Srpske demokratske stranke nisu prihvatili ovaj prijedlog jer u ovakvom prijedlogu to nije federativna Jugoslavija za koju su se oni opredijelili. Izetbegović smatra da bi se izlaz trebao tražiti u predloženom pravcu, ali takav izlaz da rješenje ”odgovara i srpskom narodu“.

Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević rekao je da nekoliko bitnih stvari predstavlja jedan sasvim konstruktivan prilaz, a to su pitanja koja se prije svega tiču pojašnjenja da buduća jugoslavenska zajednica ima karakter države. Za predloženu platformu rekao je da čini jedan značajan korak da se naš rad nastavi. Iznio je pet principa na kojima je moguće napraviti kvalitetnu sintezu od kojih je na prvom mjestu da se ”Jugoslavija ne ukida i ne prestaje u svom subjektivitetu i kontinuitetu ni u jednom trenutku ustavno-pravne reforme“.

Izetbegović mu je na to odgovorio da su viđenja očito prilično različita. Objasnio je bit koncepta, ”da suština koncepta je da se radi o suverenim republikama koje grade državu – najkraće rečeno, državnu zajednicu“. On smatra da se svatko ponečeg odriče: ”Milošević bi morao konačno da prevali preko jezika suverene republike, a najvjerojatnije hrvatska strana treba da prihvati princip državne zajednice, odnosno da je ono što gradimo država i uz jednu ogradu“. Prema njegovu mišljenju, ”radi se o jednom polukoraku, jednoj transformaciji Jugoslavije u jedan novi kvalitet, a ne potpunom uklanjanju Jugoslavije, što bi vjerojatno velike probleme izazvalo i unutra, pogotovo spolja“.

Crnogorski predsjednik Momir Bulatović rekao je da u osnovi podržava prijedlog i da je pristalica da ”u ovom trenutku pristupimo ovom realnom, zrelom političkom kompromisu“. Pojasnio je što piše u predloženoj platformi o tome na koji način uspostaviti buduću državnu zajednicu suverenih republika: ”treba paralelno s jedne strane regulisati uzajamna prava i obaveze proistekle iz dosadašnjeg zajedničkog života, a s druge strane utvrditi zajedničke interese, odnosno funkcije buduće zajednice“. Bulatović smatra da u tekstu ne bi trebalo pisati da se formiraju zajedničke oružane snage i sistem zajedničke obrane, među ostalim, i radi očuvanja unutrašnjih granica, jer je jedini slučaj kad su se zaratile dvije članice konfederacije rat Pruske i Austrije 1866. godine. Rekao je i da ako sudionici sastanka misle da države u konfederaciji mogu zaratiti, onda se ”to teško može uskladiti s ovim što smo do sada prije smatrali da treba da predstavlja karakteristiku jedne državne zajednice“.

Izlaganje slovenskog predsjednika Milana Kučana uklonilo je sve nedoumice oko razine suverenosti republika u slučaju preustroja Jugoslavije i pokazalo da je konačni dogovor moguć samo ako će ona postati savez suverenih država. On je rekao da, što se njega tiče, razumijevajući stavove Slovenije i ove platforme, prihvatljivi su ciljevi koji određuju krug mogućih zajedničkih interesa naroda, odnosno njihovih republika. Polazište platforme je suverenitet republika i on se s takvim prilazom slaže, a trebalo bi definirati karakter tog suvereniteta, tj. je li on ”djelomičan, ograničen, formalan ili potpun“. Za Sloveniju je moguće ”samo razumijevanje onog suvereniteta koji znači potpun suverenitet, a taj pretpostavlja i međunarodnu dimenziju, dakle međunarodni subjektivitet“.  Rekao je i da ”svi oni koncepti preuređivanja Jugoslavije koji ne vode računa o tom realnom interesu svake republike, na kraju nisu interesi nikoga“. Stav Slovenije je ”da samo suverene države mogu biti subjekt nove zajednice, da republike, ili barem Slovenija, mora konstituirati suverenu državu i da je to uvjet za njeno ulaženje u novu zajednicu“.

Predsjednik Tuđman je potom rekao da prijedlog Izetbegovića i Gligorova polazi od suverenosti republika, ali da ”odmah kod toga u tom prijedlogu slijedi zamka, nedosljednost, nelogičnost, suverenost republika koje grade državu. Znači jednu državu“.

U vezi s tim dalje je rekao:

I to je suprotno onome o čemu je govorio Kučan, suprotno prijedlogu – to nije više prijedlog nekakvog vodstva Hrvatske ili Slovenije, to je jasno izražena volja hrvatskog naroda i poslije toga i slovenskog naroda. I budimo onda, pokušajmo sagledati to, taj prijedlog i o čemu se sporimo. Prijedlog takav kakav ste vi podnijeli iz Bosne i Makedonije, on je zapravo na razini čuvanja dostignuća međunacionalnih odnosa po Ustavu iz 1974. godine. Čuvanje tih hibridnih elemenata federalno-konfederalnih koji ne zadovoljavaju nikoga. I predsjednik Milošević je u pravu kad on smatra da, kad je ranije u razgovorima izravno osudio hibridnost tog federalno-konfederalnog Ustava iz 1974. godine i kad i danas govori da se ne mogu mehanički spajati različiti elementi da bi oni onemogućili zapravo funkcioniranje te zajednice u ovom smislu. I prema tome, tu je bit problema, tu je polazište, tu je izvorište i budimo svjesni toga. Ovo što je izložio danas gospodin Milošević, a čemu se u biti priklonio i Bulatović, osobito svojom argumentacijom o međunarodnoj nemogućnosti priznanja republika itd., svodi se znači na onu tezu i onu težnju stvaranja jedne efikasne federacije – djelotvorne efikasne federacije, a sa tom i takvom, odnosno ta i takva težnja stvaranja efikasne djelotvorne federacije, ona je vraćanje čak međunacionalnih odnosa natrag u odnosu na Ustav 1974. godine i ona je u suprotnosti sa sveukupnim iskustvom, pa i suvremenim stanjem, s jedne strane stanjem ovog što je Kučan sada spomenuo da je to naša politička realnost, potpuno nepovjerenje između republika i naroda Jugoslavije i s druge strane u suprotnosti sa dostignutim stupnjem demokratskog izjašnjavanja naroda u Jugoslaviji koje je došlo podjednako do izražaja u Ustavu Srbije, u plebiscitu Slovenije, u Ustavu Hrvatske i referendumu Hrvatske, u Deklaraciji o suverenosti Makedonije. Prema tome, to što se predlaže u ovoj platformi ne vodi se računa o toj realnosti, a i ovo što zastupaju predsjednik Milošević i Bulatović isto tako ne vodi računa o tome, nego idu, predlažu nešto što se svodi na onu ideju djelotvorne, efikasne federacije. Prema tome, za nas u Hrvatskoj, govorim za Hrvatsku, čuli ste Kučana, takvi prijedlozi koji vraćaju čak unatrag od Ustava 1974. ili pak koji na svoj način konzerviraju to jedno hibridno stanje koje dovodi do nedjelotvornosti i do neprodubljivanja krize zapravo i političke i gospodarske nisu prihvatljivi.

Znači, rješenje je moguće na osnovama, na polaznim osnovama suverenosti republika kao država i, znači, ne da oni stvaraju jednu državu nego stvaraju Zajednicu država. I u tom pogledu je neprimjereno pozivanje na slučaj Ukrajine i Bjelorusije jer, molim vas gospodo, podsjetimo se, čak u jednom Sovjetskom Savezu koji je još uvijek bremenit sa komunističkim ustrojem, tamo se stvara Savez suverenih država. I, gospodo, ja sam bio nedavno u Ukrajini i u praksi itd. oni su otišli daleko već i od nas u smislu međurepubličkih odnosa, čak i na tako delikatnom pitanju kao što je vojno. I mi kao da zaboravljamo tu činjenicu da je svijet ne samo u slomu socijalističkog poretka kao takvog, nego i u međunacionalnim odnosima na tom tlu postavio zahtjeve izlaza iz krize i u tom međunacionalnom odnosu u smislu stvaranja Saveza suverenih država.

(Sadržaj izvora preuzet od: Roman Domović, Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata)

Ante NAZOR