Prilozi za razumijevanje uzroka sukoba ARBiH i HVO-a u BiH (VII. dio)

Pismo Sefera Halilovića o operaciji Neretva 93 i njezinim posljedicama (II. dio)

S obzirom na to da su u prethodnim brojevima Hrvatskog vojnika objavljeni prilozi za razumijevanje uzroka sukoba između ARBiH i HVO-a u Bosni i Hercegovini, u tom kontekstu je u prošlom broju Hrvatskog vojnika objavljen prvi dio pisma koje je Sefer Halilović 1. svibnja 1995. uputio predsjedniku Aliji Izetbegoviću i članovima Predsjedništva RBiH. Spomenuto pismo zapravo je njegova reakcija na intervju generala Rasima Delića Zajedno smo jači, za zagrebački Globus, objavljen u trinaestoj svesku Vojne biblioteke pod nazivom ”Bosna je ovdje“, koji je izdao Press centar ARBiH u Sarajevu, u ožujku 1995. godine. Sadržaj tog Halilovićeva pisma pokazuje tijek priprema za operaciju ARBiH Neretva 93 te tko je sudjelovao u pripremi i njezinoj provedbi, ali otkriva i međusobne odnose među oficirima ARBiH, kao i činjenicu da je bošnjačko-muslimansko političko i vojno vodstvo u Sarajevu znalo za počinjene zločine nad Hrvatima, a nije poduzelo potrebne mjere za kažnjavanje počinitelja. U prvom dijelu pisma koji je objavljen u prethodnom broju, u točkama od 1 do 3, govori se o sastanku u Zenici 21. i 22. kolovoza 1993. na kojem je donesena odluka o pokretanju operacije Armije BiH Neretva 93 i o oficirima koji su planirali operaciju te o postrojbama koje su na temelju zapovijedi trebale sudjelovati u toj operaciji i pravcima njihova napada.

Ovdje navedeni sadržaj (točke 5 – 12) govori o zadnjim radnjama uoči operacije, pristiglim postrojbama te njezinu početku i posljedicama, pri čemu se spominju zločini Armije BiH nad Hrvatima u Grabovici i Uzdolu:

5.) Isti dan, 06. 09. stižu jedinice iz Sarajeva i pošto su dobili zadatak već ranije da ih smjeste, R. Bilajac sa dijelom ekipe to i radi po slijedećem: ojačanu četu iz 10. b.br. smještaju u školu u Jablanici; ojačanu četu iz 9. b.br. smještaju na izlazu iz s. Grabovica južnije prema Mostaru u nekoliko napuštenih kuća, a ojačanu četu iz Samostalnog bataljona smještaju na ulazu u s. Grabovica, kod stare željezničke stanice u 10-ak napuštenih kuća. Obje jedinice su na desnoj obali Neretve, a jedinica Igmanski vukovi je već ranije bila smještena na lijevoj obali Neretve u barakama upravne zgrade HE Grabovica. Dio ekipe ŠVK sa R. Bilajcem na čelu obilazi borce, vrše pripreme boraca i razgovor sa narodom uz zahtjev borcima da budu korektni prema domaćinima i molbu domaćinima da budu tolerantni prema borcima. Prema kazivanju članova Ekipe, atmosfera prilikom smještaja i boravka je bila korektna i nije bilo nikakvih znakova za bilo kakav incident. Ovdje treba napomenuti da je veliki dio izbjeglica iz Hercegovine bio smješten na teritoriji opštine Jablanica, približno oko 10.000, ali i selu Grabovci, po izvještaju Ekipe samo nekoliko starijih ljudi.

6.) 7/8. 09. 1993. godine, po izvještaju dijela Ekipe na čelu sa R. Bilajcem, događa se incident  sa tragičnim posljedicama  u  s. Grabovica o kojem Ekipa saznaje 08. 09. 1993. godine, oko 10 časova, od Džanković Namika, inače operativca u upravi bezbjednosti ARBiH i člana Ekipe. Po njegovom izvještaju on je za to doznao u SJB Jablanica i istovremeno ih upoznaje da organi SJB Jablanica rade na rasvjetljavanju tog tragičnog događaja. Ekipa ŠVK naređuje Namiku Džankoviću da se uključi u rad ekipe MUP-a na pronalaženju krivca.

7.) 09. 09. 1993. godine u popodnevnim časovima u Jablanici po dolasku iz Konjica i Dobrog Polja saznajem od istog o svemu i odmah mu naređujem: Da izvjesti odmah Upravu bezbjednosti i R. Delića, da traži pomoć iz UB, da se on lično sa organima bezbjednosti 44. b.br. (Jablaničke) uključi u rad ekipe MUP-a, da odmah zatraži da dođe načelnik bezbjednosti 6. K pošto se taj tragični incident dogodio u zoni odgovornosti 6. K. Tad me on izvještava da je najveći dio tih zadataka već sam uradio i na osnovu nadležnosti koju ima kao organ bezbjednosti i da će ih sve realizovati u najkraćem roku. K-tima naređujem nastavak priprema za operaciju, a organi bezbjednosti rade svoj posao na pronalaženju krivca.

8.) 10. 09. sa cijelom Ekipom ujutro rano odlazim na Dobro Polje i na sastanku na kom je prisutna cijela ekipa (bez Džankovića) – K-t 6. K, K-t OG „Zapad“, K-ti brigada, vršimo  posljednje pripreme za izvođenje operacije. Naveče u Konjicu u Vojnoj bazi održava se sastanak kom su prisutni: B. Alispahić, R. Mahmutčehajić, Dr. S. Ćibo, V. Karić,   razgovaramo o nastavku operacije (zapravo priprema za operaciju, op. a.). B. Alispahić se zalaže da se operacija obustavi. Jednoglasan zaključak svih je da se operacija nastavi. R. Delić odobrava takvu moju odluku.

9.) 12. 09. Početak operacije: na g/p (glavnom pravcu, op. a.) napada sve jedinice kreću na svim pravcima po dobijenim zadacima, osim Samostalnog prozorskog bataljona koji nalazi izgovor da nije dobio naftu, i 13. 09. nakon preduzetih mjera sve jedinice kreću na zadatak, a Prozorski bataljon ulazi u s. Uzdol iz koga oko 11 sati biva potisnut zbog jakog protivnapada snaga HVO. Tek nakon nekoliko dana saznajemo da je Samostalni prozorski bataljon u s. Uzdol počinio neke nedozvoljene radnje. Zbog činjenica da nije 12. 09. na vrijeme krenuo na izvršenje zadatka naredio sam da sa komandantom S. p. (Samostalnog prozorskog) bataljona 12., 13. i 14. 09. boravi Z. Suljević (ime Z. Suljević dopisano je rukom, op. a.), a R. Bilajac i V. Karić na KM (komandnom mjestu) Voljevac sa K-tom 317. b.br. Ja sam 13. 09. do popodne pratio tok borbenih dejstava na području Jablanica, a predveče došao na KM 317. b.br. U s. Voljevci sam primio izvještaj o toku b/a na tom pravcu i o toku b/d na pravcu OG „Zapad“ koja je veoma uspješno izvodila b/d ka Vilića Guvnu.

10.) Ukupni rezultati operacija su impresivni. Po izvještaju UNPROFOR-a BiH Armija je napredovala i oslobodila preko 450 km2. Rezultati operacije bili bi još bolji, naročito u drugoj etapi da nije bilo vidljive i nevidljive opstrukcije iz Sarajeva, no o tome drugi put.

11.) Dana 20. 09. 1993. godine i u izvještaju koji sam dostavio sa prijedlozima mjera koji su ocjenjeni kao veoma radikalni, a koji su dostavljeni Predsjedništvu R BiH, K-tu ŠVK, ministru U.P., Ministarstvu odbrane i Izvršnom odboru SDA pod tačkom 3. stoji: „Komandanta Prozorskog bataljona pozvati na odgovornost, a nakon toga uputiti OG „Istok“ na novu dužnost, jer je isti (Buza Enver) rodom iz Visokog i prosto nam je bilo neshvatljivo otkud on tamo. Međutim, i pored mog prijedloga za njegove smjenjivanje i pozivanje na odgovornost isti ostaje na dužnosti da bi kasnije bio činovan sa činom majora i vraćen u Visoko (ne znam na koju dužnost). Zar je ovdje bilo kakav komentar potreban.

12.) U svom ukupnom radu i djelovanju od početka u okviru PL (Patriotske lige), a kasnije TO i ARBiH, ne skrivajući ni jednoga trenutka svoju nacionalnu i vjersku pripadnost, zalagao sam se za „Bosanski“ karakterArmije, naročito svuda i na svakom mjestu upozoravao, a i po potrebi energično se suprostavljao svakom obliku ispoljavanja revanšizma, bilo verbalnog, bilo praktičnog. U toku priprema pa čak i u susretu sa izbjeglicama od kojih je bilo veoma radikalnih zahtjeva, na svakom mjestu sam govorio: Da Armija koja se sveti nad nedužnima i nemoćnima neće nikad moći računati na pobjedu, da je karakter naše Armije po ciljevima za koje se borimo – cjelovita i demokratska BiH, (da se njene pripadnike) mora vidjeti i doživljavati ih kao zaštitnike, a ne osvetnike. Novinar Oslobođenja Ševko Hodžić je na nekoliko mjesta prilikom susreta sa izbjeglicama i sa borcima Armije BiH to i sam na audio traci zabilježio i o tome pisao u Oslobođenju. O svemu ovome pored ovog zapisa postoji još veliki broj svjedoka. Pripisivati meni ono što je protivno mom uvjerenju, mojem praktičnom djelovanju je tendenciozno i sračunato na diskreditaciju moje ličnosti i to od onih koji su do 15. aprila ili 15. maja vršili pripremu za agresiju, a i učestvovali u agresiji na svoju državu i svoj narod. Meni je jasno što im JA smetam, nije mi jasno što to i Vama nije jasno, gospodine Predsjedniče.

Sve unaprijed navedene činjenice bile su poznate R. Deliću i ako se iz naprijed iznijetog, a o čemu postoji sva potrebna dokumentacija, nedvosmisleno jasno (vidi):

Da operacija „Neretva – 93“ nije bila nikakva privatna operacija „nego operacija koja je planirana u GŠ“ i koju je R. Delić odobrio svojim potpisom i pečatom;

Da je na pravcu s. Here – Uzdol napad izvodio samo Samostalni prozorski bataljon i da sam odmah predlagao njegovu (zapovjednikovu) odgovornost i njegovo smjenjivanje, a njemu je R. Delić dao čin majora i amnestirao ga odgovornosti pripisujući meni krivicu bez ikakvog osnova;

Da su na prostoru s. Grabovica bile smještene dvije jedinice iz Sarajeva pa je više nego očigledno da je izabran metod šutnje o odgovornosti pravih počinilaca nečasnih dijela da bi se indirektno odgovornost pripisala meni i na taj način stvorili u javnom mjenju utisak odgovornosti, a u dijelu Hrvatskog naroda prikazati me kao ratnog zločinca – bez ikakvog razloga i osnova. Nadležni organi, siguran sam, poimenično znaju ko je za šta odgovoran, ali „Nevidljivoj ruci“ odgovara da se krivci ne otkriju jer je to način da me drže u stanju u kakvom jesam „Na raspolaganju“. Metodom zamjene teza zamagljuje se istina i skrivaju pravi krivci.

Gospodine Predsjedniče,

Ja lično ne tražim ništa, ni čin, ni položaj, ni funkciju. Hoću samo ono što je moje, a to je čist obraz i ništa više. Molim Vas, da Vašim neospornim autoritetom utičete da se izjava data na navedenim mjestima adekvatno demantuje i ujedno Vas molim da utičete da se pravi krivci pronađu i adekvatno kazne zarad istine, naše borbe, obraza našeg naroda i naravno radi Vas. Ovo Vam sve pišem jer znam Vaše plemenite stavove kada je u pitanju, Istina, Pravda i Sloboda.

Sarajevo, 1. 5. 1995. godine

Sefer Halilović