Danas, kad europske zemlje žele združenim snagama ojačati svoje obrambene industrije i opremiti oružane snage, u novom podlistku prisjećamo se dosadašnjih najistaknutijih zajedničkih projekata obrambene industrije. Nisu svi bili uspješni, ali mnogi jesu. I mnogi sustavi koji su iz njih proizišli još su uvijek u operativnoj uporabi

Europske zemlje koje su ostale sa zapadne strane željezne zavjese konačno su 1945., nakon dugih šest godina, dočekale mir. Odmah su se suočile i s novom prijetnjom s istoka. Crvena armija imala je u trenutku kapitulacije nacističke Njemačke 11 365 000 pripadnika te više od sto tisuća tenkova i samohodnih topova. Jedino što je stajalo između sovjetskih tenkova i La Manchea bilo je američko nuklearno oružje. Crvena armija postala je u veljači 1946. godine Sovjetska armija, no i dalje je imala tri milijuna vojnika i desetke tisuća tenkova.

Kao odgovor na stalnu prijetnju, dio Europe koji je ostao izvan sovjetskog utjecaja odlučio se ujediniti u političko-sigurnosni savez koji će pružati sigurnost svakoj članici. Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora, poznatija kao Sjevernoatlantski savez (NATO), osnovana je 4. travnja 1949. u Washingtonu. Prve članice bile su Sjedinjene Američke Države, Ujedinjena Kraljevina, Francuska, Belgija, Nizozemska, Danska, Italija, Luksemburg, Norveška, Island, Kanada i Portugal. Savezna Republika Njemačka pridružila se NATO-u 1955. godine.

NATO nije klasični vojni savez, već savez zajedničke obrane čije su se članice obvezale na kolektivnu obranu. To je regulirano člankom 5. U skladu s njim, potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, treba smatrati napadom na Savez. I zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pozivajući se na pravo individualne ili zajedničke samoobrane iz članka 51. Povelje Ujedinjenih Naroda, pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnute. Odmah će poduzimati, same i u skladu s drugim potpisnicama, potrebne korake, uključujući uporabu oružane sile, kako bi vratile i održale sigurnost sjevernoatlantskog područja.
Svaki takav oružani napad i mjere poduzete kao rezultat tog napada moraju se odmah prijaviti Vijeću sigurnosti. Takve mjere moraju se zaustaviti kad Vijeće sigurnosti poduzme korake potrebne za ponovnu uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.

Međutim, članice su se obvezale i da će u skladu s mogućnostima trajno jačati vlastite obrambene sposobnosti, što je regulirano člankom 3.: Kako bi učinkovitije realizirale ciljeve ovog Ugovora, potpisnice će zasebno ili zajedno, stalnom međusobnom pomoći i samopomoći održavati i razvijati svoje individualne i zajedničke sposobnosti da se odupru oružanom napadu. Tako je članak 3. stvorio mogućnosti zajedničkih projekata razvoja borbenih sustava. Ili barem zajedničke kupnje u pravilu američkog oružja, kako je najčešće bilo na početku.

Ugljen i čelik, ili nešto više?

Iako je NATO donio sigurnost, Europa je, nakon dva svjetska rata u jednom stoljeću, težila suradnji i jedinstvu. To se najlakše postiže gospodarskom suradnjom. U Parizu je u travnju 1951. potpisan Ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik (European Coal and Steel Community – ECSC), koji je na snagu stupio u srpnju 1952. Članice su bile SR Njemačka, Italija, Francuska, Belgija, Nizozemska i Luksemburg.

U samom je startu ECSC imao naznake znatno veće i jače organizacije. Prije svega zbog Vijeća ministara, sastavljenog od ministara zemalja članica; zatim Skupštine, koja je imala savjetodavni karakter. Bio je tu i Sud sa sedam sudaca kao najviša sudska instancija. Osiguravao je pravilno tumačenje i provedbu Ugovora, a njegove su odluke bile pravomoćne i za tijela Zajednice i vlade te za sva poduzeća i pojedince zemalja članica. Na kraju je osnovano Visoko tijelo. Ono je bilo neovisno, nadnacionalno izvršno zajedničko tijelo sa zadaćom ostvarivanja ciljeva Ugovora, koje je djelovalo u općem interesu ECSC-a. Dakle, formalno je ECSC bio jedinstveno tržište za ugljen i čelik, kao i za sve sirovine koje ulaze u proizvodnju čelika, no zapravo je bio nešto puno više.

Daljnji korak u razvoju velike europske integracije koja će donijeti prosperitet svima i spriječiti sukobe zbio se 25. ožujka 1957. potpisivanjem Rimskog ugovora. Njim je osnovana Europska ekonomska zajednica (European Economic Community – EEC). Zemlje osnivačice bile su spomenute osnivačice ECSC-a. Rimski ugovor stupio je na snagu 1. siječnja 1958. Istodobno te države osnivaju i Europsku zajednicu za atomsku energiju (engl. European Atomic Energy Community – EAEC ili EURATOM). ECSC, EEC i EURATOM ostali su samostalne organizacije, ali članicama su donijeli veću razinu suradnje, koja više nije bila isključivo ekonomska. Već su se nazirali obrisi Europske unije.

Spajanje i proširenje

Jedan od ključnih koraka prema osnutku Europske unije zbio se u Bruxellesu 8. travnja 1965., kad su ECSC, EEC i EURATOM potpisali Ugovor o spajanju (engl. Merger Treaty), kojim su integrirali izvršna tijela i stručne službe. Nova organizacija nazvana je Europska zajednica (EZ; engl. European Community – EC). Ugovor o spajanju stupio je na snagu 1. srpnja 1967. Otad djeluju jedinstvena tijela triju zajednica. Doduše, Europski parlament bio je zajednička institucija od samog utemeljenja, ali Ugovorom su utemeljeni jedinstvena Europska komisija i Vijeće ministara. Europska zajednica uspostavlja 1968. carinsku uniju. Tijekom 1979. uvodi europski monetarni sustav i novčanu obračunsku jedinicu. U međuvremenu su se organizaciji priključivale nove članice, što je kulminiralo s padom komunističkih režima u srednjoj i istočnoj Europi.

Ugovor o Europskoj uniji potpisan je 7. veljače 1992. u Maastrichtu u Nizozemskoj, a na snagu je stupio 1. studenog iduće godine. Europska unija donijela je jedinstveno tržište i njegove četiri slobode – slobodno kretanje ljudi, robe, usluga i novca. Prvog siječnja 1999. u 11 zemalja uvodi se euro samo za trgovinske i financijske transakcije. Poslije će se uvesti novčanice i kovanice. Euro danas koristi 20 od 27 zemalja Europske unije.

Najvažnija tijela Europske unije su: Europski parlament, Vijeće Europske unije (čine ga premijeri ili predsjednici članica) i Europska komisija. Tu je i Vijeće EU-a, koje čine ministri iz svih članica EU-a, ovisno o području politike o kojem se raspravlja. U domeni Vijeća EU-a rasprave su o zakonodavstvu, njegove izmjene i donošenja te koordinacije politika. Europska komisija predlaže zakone, odluke i mjere. Europski parlament i Vijeće Europske unije raspravljaju o tim zakonima i odlučuju hoće li postati važeći u Europi.

Obrana vraćena u fokus

Od novog saziva, uspostavljenog 2024. godine, Europska komisija prvi put ima povjerenika za obranu i svemir – Andriusa Kubiliusa iz Litve. Europski parlament dobio je Odbor za sigurnost i obranu. Do novog saziva to je bio pododbor Odbora za vanjsku i sigurnosnu politiku. Odraz je to novih sigurnosnih okolnosti u Europi. Ruska agresija na Ukrajinu te potencijalne promjene odnosa unutar NATO-a zahtijevaju znatno veću razinu obrambene samostalnosti Europske unije. U tom smjeru ide i plan Europske komisije – ReArm Europe.

On bi trebao, ako se ostvari u predviđenom kapacitetu od 800 milijardi eura, donijeti ne samo obnovu kapaciteta europske obrambene (vojne) industrije i učiniti EU manje ovisnom o uvozu već i vratiti obrambene mogućnosti na razinu s početka 1990-ih. Koliko su europski proizvodni kapaciteti degradirali najbolje pokazuje činjenica da su u trenutku raspada SSSR-a 1991. godine kapacitete za proizvodnju tenkova imale ove države stare Europe: Švedska, Njemačka, Švicarska, Francuska, Ujedinjena Kraljevina, Italija, Španjolska i Grčka. Treba im pridodati i zemlje tad već bivšeg komunističkog bloka: Poljsku, Rumunjsku i Jugoslaviju. Danas samo dvije europske tvrtke mogu proizvoditi tenkove: njemačko-francuski KNDS i njemački Rheinmetall.

Europska unija ima i agencije koje rade na zajedničkim projektima. Europska obrambena agencija podupire razvoj obrambenih sposobnosti i vojnu suradnju među članicama EU-a. Podupire istraživanja i tehnologije u području obrane, jača europsku obrambenu industriju i djeluje kao vojno sučelje za politike EU-a. Institut Europske unije za sigurnosne studije analizira pitanja vanjske, sigurnosne i obrambene politike. Pruža analize, organizira forume za raspravu kako bi se olakšalo oblikovanje politika EU-a i pridonosi raspravama o sigurnosnoj strategiji u Europi i izvan nje. Satelitski centar Europske unije stavlja na raspolaganje geoprostorne obavještajne proizvode i usluge, prije svega analiziranjem podataka satelita za promatranje Zemlje. Donositeljima odluka pruža rana upozorenja o mogućim krizama kako bi se pravodobno poduzele diplomatske, gospodarske i humanitarne mjere.

Kohezija jača – projekti su brojniji

Ono što je bitno za ovaj podlistak jest da bi kombinacija političke odlučnosti i znatno više novca trebala rezultirati ubrzanjem zajedničkih programa razvoja borbenih sustava kao što su FCAS (Future Combat Air System) i GCAP (Global Combat Air Programme), koji bi trebali uroditi višenamjenskim borbenim avionima šeste generacije, te programom MGCS (Main Ground Combat System), koji je posvećen tenkovima. Ne može se reći da Europa nema iskustva u zajedničkom razvoju i proizvodnji naoružanja. Ekonomsko i političko povezivanje u godinama nakon Drugog svjetskog rata prvi je put u povijesti Europe dovelo do ideje o zajedničkom razvoju oružnih sustava. Nikad prije toga europske zemlje nisu zajednički razvijale oružja. Kako bi i mogle kad su uglavnom međusobno ratovale. Najviša razina suradnje bila je prodaja licencije za proizvodnju iz jedne zemlje drugoj. Tako je španjolski Hispano Aviación licencijski proizvodio njemačke lovačke avione Messerschmitt Bf 109G-2. No onda su početkom 1950-ih započeli prvi paneuropski projekti. Jačanjem europske kohezije ti su projekti postajali sve brojniji. Nisu svi bili uspješni. No mnogi jesu. I mnogi su još uvijek u operativnoj uporabi.

TEKST : Mario Galić