Supersonični krstareći projektil SSM-N-9/RGM-15A Regulus II trebao je biti ključno strateško oružje američkih podvodnih plovila. Iako je bilo predviđeno da krajem pedesetih uđe u operativnu uporabu, tadašnje klase i njihove posade nisu bile prilagođene tako velikom oružju

Još prije pojave dostatno pouzdanih interkontinentalnih balističkih projektila, u hladnoratovskim Sjedinjenim Državama javile su se zamisli o naoružavanju podmornica krstarećim projektilima velikog dometa. Jedan od tih projektila čak je i ušao u operativnu uporabu. Projektil SSM-N-8A Regulus, koji se često označuje i kao Regulus I, razvila je tvrtka Chance Vought. Bio je u operativnoj uporabi od 1955. do 1964., a ukupno ih je proizvedeno čak 514.

Regulus I bio je podzvučni projektil najvećeg dometa tek 500 NM (926 km). To je značilo da nije mogao napadati ciljeve u unutrašnjosti SSSR-a ni kad bi bio lansiran sa same obale. Projektil se morao lansirati s palube podmornice. Ta je zadaća bila zahtjevna i pri potpuno mirnom moru, a pri valovitom opasna za živote članova posade. Najbolje uvježbana posada nije mogla lansirati Regulus I za manje od 45 minuta od trenutka izranjanja do trenutka ponovnog zarona, a prosječno je vrijeme bilo više od sata. Pritom su, u trenutku lansiranja, dva raketna bustera stvarala veliku količinu dima i jaku buku, otkrivajući poziciju podmornice u krugu od desetak milja. Zbog svega toga, ali i drugog, američka mornarica nikad nije bila sasvim zadovoljna projektilom SSM-N-8A. Sigurna pozicija lansiranja projektila morala je biti što dalje od protivničke obale.

Smicalica ratne mornarice

Kako nije postojao način kojim bi se uklonili nedostaci Regulusa I, bilo je potrebno razviti puno napredniji krstareći projektil koji će letjeti brže na većim udaljenostima. Razvoj takvog projektila počeo je u lipnju 1953. godine. Američka ratna mornarica, kako bi osigurala sredstva, poslužila se smicalicom. Umjesto da se javi na raspisani natječaj, tvrtka Chance Vought izravno je dobila ugovor za razvoj poboljšanog Regulusa. Prema Pentagonu sve je prikazano kao izrada još jedne inačice, a zapravo je bila riječ o potpuno novom projektilu. Zbog toga je projektil također nazvan Regulus i tek mu je dodana oznaka II. Naknadno će, nakon što “prevara” bude otkrivena, dobiti oznaku SSM-N-9.

I dok je Regulus I nalikovao na tadašnje lovačke avione, Regulus II bio je pravi krstareći projektil. S obzirom na to da je trebao letjeti brzinama većim od 2000 km/h, dobio je vitko, vretenasto tijelo minimalnog otpora zraka. Da bi lakše stao u hangar na palubi podmornice, dobio je sklopiva strelasta krila. Na repu je imao samo vertikalni stabilizator, zato što se njim upravljalo preko malih kanarda smještenih na nosu.

Za projektil namijenjen djelovanju s podmornice nije bio malih dimenzija. Proizvodna inačica SSM-N-9A/ RGM-15A Regulus II trebala je biti duga 17,53 m, s rasponom krila 6,12 m. Najveći promjer tijela bio bi 1,27 m. Masa u trenutku lansiranja samog projektila bila bi 10 400 kg, čemu treba pridodati i masu raketnog bustera od 3170 kg. Projektil je trebao nositi termonuklearnu bojnu glavu W-27 snage 2 Mt. Najveća brzina projektila Regulus II trebala je biti oko 2 Macha, a najveći domet 1000 NM (1850 km). Tu bi brzinu ostvario s pomoću General Electricova turbomlaznog motora J79-GE-3 potiska 69 kN. Budući da je morao polijetati s vrlo kratkog lasera s donje strane trupa, nužan je bio raketni buster na kruta goriva Rocketdyne potiska 600 kN. Upravljanje letom obavljalo bi se preko inercijskog navigacijskog sustava.

Što s demonstratorom?

Kako bi dokazali da će Regulus II uopće moći letjeti, inženjeri tvrtke Chance Vought prvo su izradili demonstrator tehnologija XRSSM-N-9. Kako bi ga mogli višekratno koristiti, dobio je klasični stajni trap s kotačima te je opremljen sustavom za upravljanje preko radiokomandi. Od demonstratora XRSSM-N-9 nije se očekivao domet i brzine planirane za RGM-15A (zapravo se tek očekivalo da ne padne), pa je dobio i slabiji turbomlazni motor, J65-W-6 potiska 65 kN tvrtke Wright. Usprkos slabijem motoru, bez problema je probijao zvučni zid i letio brzinama većim od 1700 km/h. Prvi let prvog demonstratora XRSSM-N-9 obavljen je u svibnju 1956., a poboljšani XRSSM-N-9a prvi je put poletio 1958. godine. U osnovi je bio jednak inačici XRSSM-N-9 (zadržan je stajni trap), no ugrađen je General Electricov turbomlazni motor J79-GE-3 i raketni buster Rocketdyne. Zahvaljujući stajnom trapu omogućena su višekratna testna lansiranja.

Zanimljivo je da je američka mornarica modele s kotačima službeno označila kao YTSSM-N-9a, potom kao TSSM-N-9a, te ih je namjeravala maloserijski proizvoditi kao pomagalo za obuku tehničara. Međutim, nisu se sjetili da bi se te nadzvučne bespilotne letjelice mogle iskoristiti za nešto više, primjerice izviđanje. Letjelice su se mogle lansirati s broda, izvršiti zadaću izviđanja i vratiti se u neku zrakoplovnu bazu ili bilo koju drugu lokaciju s dovoljno dugom uzletno-sletnom stazom. Izvidnička oprema mogla se smjestiti u prostor namijenjen za termonuklearnu bojnu glavu.

Projektila ima, podmornica nema

Prvo probno lansiranje Regulusa II s podmornice obavljeno je 16. rujna 1958. godine. Posade su vrlo brzo otkrile da je s Regulusom II, s obzirom na to da je dulji i teži, zahtjevnije raditi nego s Regulusom I pa je podmornica morala dulje ostati na morskoj površini. Na podmornici USS “Grayback” istoimene klase bilo je jedva dovoljno prostora za izvlačenje projektila iz hangara i namještanje na lanser. Zbog toga je vrijeme pripreme bilo dulje nego kod Regulusa I. No, to je trebalo biti nadoknađeno dvostruko većim dometom i dvostruko većom brzinom leta. Različiti projektili unutar programa Regulus II lansirani su ili su klasično polijetali u 48 letova, od čega je 14 bilo djelomično uspješno i samo četiri neuspješna. To ga i danas čini jednim od najuspješnijih programa američke mornarice. Ne čudi stoga da je Chance Vought u siječnju 1958. dobio ugovor za serijsku proizvodnju. No, radost je bila kratka vijeka.

I prije nego što je počelo sastavljanje prvog serijskog projektila, program je okončan, i to 18. prosinca 1958. godine. Razloga za prekid bilo je više. Prvi je bio što je, usprkos napretku u odnosu na Regulus I, to i dalje bio oružni sustav kojim se teško rukovalo. Posade bi imale nešto lakši posao da su dočekale ulazak u operativnu uporabu nuklearnih podmornica klase Halibut. Naime, one su bile namjenski projektirane za uporabu krstarećih projektila. Umjesto cijele klase, izgrađena je samo jedna podmornica, USS “Halibut” (SSGN-587). Nakon povlačenja projektila Regulus I iz operativne uporabe, podmornica je temeljito rekonstruirana te je od 1965. korištena kao jurišna. Ostala je tako jedina američka nuklearna podmornica namjenski projektirana za uporabu strateških krstarećih projektila sve do dolaska podmornica klase Los Angeles Flight II, a prva je od njih u operativnu uporabu ušla tek sredinom 1985. godine. Kratko vrijeme razmatrana je mogućnost da se krstarećim projektilima Regulus II naoružaju velika površinska plovila kao što su bojni brodovi i krstarice, no od toga se odustalo. Ipak, to nije bila loša zamisao. Primjerice, bojni brodovi klase Iowa, na kojima je bilo više nego dovoljno mjesta za projektile Regulus II, dobili bi mogućnost djelovanja po ciljevima udaljenim čak 1800 km. Sva su četiri broda te klase prvi put povučena iz operativne uporabe upravo 1958. godine. Kažemo prvi put jer će ti brodovi biti vraćeni u operativnu uporabu 1968. i 1969. pa ponovno od 1982. do 1992. godine. Tijekom zadnje operativne uporabe naoružani su krstarećim projektilima BGM-109 Tomahawk.

U drugim mornaricama

Ideja o uporabi velikih krstarećih projektila na podmornicama posebno se svidjela drugoj hladnoratovskoj strani – sovjetskoj mornarici. U drugoj polovini pedesetih razvijene su nuklearne podmornice Projekt 659, a potom Projekt 675 (NATO-ove oznake Echo I i Echo II), koje su bile naoružane krstarećim projektilima P-5 Pjatjerka (SS-N-3C Shaddock). Ukupno su izgrađene čak 34 podmornice tih dviju klasa. Od sredine sedamdesetih počele su ih zamjenjivati podmornice Projekt 949 Granit i Projekt 949A Antej (Oscar I i Oscar II). Potonjoj klasi pripadao je i nesretni “Kursk”, koji je potonuo u kolovozu 2000. sa svom posadom. Glavno naoružanje čine protubrodski vođeni projektili P-700 Granit (SS-N-19 Shipwreck), namijenjeni prije svega uništenju nosača zrakoplova. Kako bi se uništenje postiglo, projektili su opremljeni termonuklearnim bojnim glavama snage 500 kt. Ukupno 24 projektila u posebnim su lanserima smještenim unutar trupa podmornice. Osim toga, na svakom je boku po 12 lansera. Projektili su opremljeni raketnim busterom te se mogu lansirati s periskopske dubine. Dvije podmornice iz Projekta 949 Granit otpisane su 1975. i 1985. godine. U operativnoj uporabi još je osam podmornica iz Projekta 949A Antej, od kojih su dvije na generalnom remontu i modernizaciji.

I kineska mornarica kraće je vrijeme razmatrala mogućnost uporabe podmornica s vanjskim lanserima. Zbog toga je jednu podmornicu Type 033G1 opremila trima dvostrukim lanserima za protubrodske vođene projektile YJ-1 (C-801). Kako su vrlo brzo razvijeni protubrodski projektili koji se mogu lansirati iz torpednih cijevi, odustalo se od te zamisli.

Mario GALIĆ