Američka je vojska 1951. objavila natječaj za oružje koje će biti dovoljno malo i kompaktno kako bi na bojištu moglo zamijeniti bestrzajne topove i bazuke. Pritom je trebalo biti dovoljno jednostavno za uporabu da njim može upravljati svaki vojnik. Javila se samo jedna tvrtka…

 

Američka ratna mornarica i zrakoplovstvo prihvatili su se tijekom hladnog rata s velikim oduševljenjem razvoja vođenih projektila. Prije svega, u njima su vidjeli mogućnost razvoja sredstava za prijenos nuklearnog oružja do ciljeva i to im je kao granama trebalo osigurati primat u obrani SAD-a. Nadalje, vođenim projektilima zrak-zrak i zrak-zemlja željeli su naoružati svoje borbene avione i tako im povećati ubojitu moć. Kopnena vojska imala je sasvim drukčije prioritete. Njezini generali vjerovali su da će im snagu na bojištu osigurati tenkovi kojima će potporu pružati topnička paljba stoga su umjesto protuoklopnih vođenih projektila radije razvijali bestrzajne topove. U Korejskom ratu 1950. – 1953. ishode bitaka odlučivale su borbe pješaštva uz potporu tenkova i topništva te aviona naoružanih strojnicama, topovima malog kalibra i nevođenim raketama. Jedino učinkovito oružje pješaštva protiv sjevernokorejskih i kineskih tenkova bila je tzv. super bazuka (M20), razvijena tijekom Drugog svjetskog rata. Projekti koje su našli u Njemačkoj, kao što je bio Ruhrstahlov žicom vođeni protuoklopni projektil X-7, nisu ih se previše dojmili. Zanimljivo je da je SSSR na osnovi X-7 razvio niz protuoklopnih vođenih projektila, uključujući i Maljutku (9M14).

Neprivlačan natječaj
Francuski Nord Aviation još je 1948., također na osnovama njemačkog X-7, pokrenuo razvoj vrlo sličnog projektila SS.10. Prvi je testno lansiran 1952., a francuska vojska uvela ga je u naoružanje 1955. godine. Izrael i SAD bili su jedini strani kupci. Ponukana razvojem SS.10, američka vojska ipak je 1951. objavila natječaj za oružje koje će biti dovoljno malo i kompaktno kako bi na bojištu moglo zamijeniti bestrzajne topove i bazuke. Pritom je trebalo biti dovoljno jednostavno za uporabu da njime može upravljati svaki vojnik. U uvjetima kad su se “pravim” programima bavili najjači igrači, na tako neprivlačan natječaj javila se samo jedna tvrtka, danas malo poznata Aerophysics Development Corporation. Već to upućivalo je na loš završetak.

Budući da nije bilo konkurencije, Aerophysics u studenom 1951. dobiva ugovor za početak razvoja. Navodno je SS.10 uzet kao predložak, no kako je američki projektil bio puno veći od francuskog, vjerojatno su kao osnova uzeti zaplijenjeni njemački vođeni projektili zrak-zrak Ruhrstahl X-4. Da je osnova za kopiranje slučajno bio X-7, američki projektil izgledao bi znatno drukčije.

Aerophysics u travnju 1953. dobiva i ugovor za početak izrade prototipova. Istodobno je vojska projektil označila kao XSSM-A-23 Dart. Prvo lansiranje prvog prototipa obavljeno je u kolovozu 1954., a u idućih 12 mjeseci tvrtka isporučuje 40 projektila.

 

Vjetar i pustinja
Odabir projektila zrak-zrak X-4 kao predloška za razvoj protuoklopnog projektila već je u startu bio pogrešan. I prije nego što su počela testna lansiranja vidjelo se da neće biti uporabljiv u borbi. Bio je dug 1524 mm, tek nešto manje od prosječne visine vojnika koji su njim trebali djelovati. Osim toga, masa u trenutku lansiranja bila je 44,86 kg, a najveći je nedostatak bio raspon krila od nevjerojatnih 1016 mm. Projektil je u letu bio stabiliziran preko velikih elerona na još većim krilima. Za skretanje su služili spojleri, koji su se nalazili na vrhovima elerona. Ako vam se čini komplicirano, potpuno ste u pravu, jer je i bilo.

Projektil Dart zbog golemog je raspona krila bio potpuno neuporabljiv bilo gdje osim u najdubljoj pustinji, i to pod uvjetom da ne puše jak vjetar. Testna lansiranja u “normalnim” uvjetima, što znači u okolišu nalik onom u srednjoj Europi, završavala su padom projektila i prije no što bi došao do mete. U najvećem broju slučajeva projektil bi vrhovima krila zapeo za grane drveća ili vrhove grmlja, pri čemu bi izgubio stabilnost i pao. Gađanje pokretnih meta bilo je nemoguće. Tek za usporedbu: raspon krila na njemačkom X-7 bio je 60 cm, na francuskom SS.10 bio je 75 cm, a na Maljutki 39,3 cm.

Projektil je do cilja navodio operater preko optičkog ciljnika i palice (“joystick”), kao i kod Maljutke. Operater je pritom u vidnom polju morao istodobno imati i cilj i projektil kako bi izvršio korekcije leta. Zbog toga je otpala mogućnost lansiranja Darta pod većim kutom kako bi preletio preko drveća i drugih zapreka.

Možda i helikopteri
Zanemari li se raspon krila, masa i duljina, Dart i nije bio loš projektil. Jedino je bio – neuporabljiv. Pokretao ga je napredni dvostupanjski raketni motor na kruta goriva tvrtke Grand Central Rocket Company. Brzina u letu bila je 950 km/h, a najveći domet 3000 km. U europskim uvjetima ratovanja domet je mogao komotno biti i dvostruko manji uz uvjet da se smanji i veličina projektila. Francuski SS.10 imao je puno skromniji domet od 1600 m. Naime, Francuzi su zaključili da se u europskim uvjetima na većim udaljenostima tenkovi niti ne mogu uočiti. Upravljanje je bilo preko žice čija su vretena smještena na vrhove krila. Kako bi operater što lakše pratio let rakete, ugrađen je traser (obilježivač) na bazi natrija. Bojna glava bila je kumulativna, mase 13,6 kg. Tako (pre)velika bojna glava, procijenjene probojnosti oko 1000 mm, mogla je probiti oklope svih sovjetskih teških tenkova te bi i danas bila opasnost i za najmodernije tenkove.

S obzirom na to da bi SSM-A-23 Dart (prefiks “X” otpao je završetkom “eksperimentalne” faze), bio prevelik da ga nosi vojnik, američka vojska odustala je od namjere da njim zamijeni bestrzajne topove i bazuke. Umjesto toga predvidjela je djelovanje s oklopnog transportera M59. Kombinacija M59 i Darta dobila je oznaku T149. Tijekom razvoja ozbiljno se razmatrala mogućnost da se Dartovima naoružaju i helikopteri. Od toga se odustalo i prije nego što je program prekinut jer je zaključeno da helikopter nije dovoljno stabilna platforma s koje operater može navoditi projektil na cilj. Osim toga, helikopter bi od trenutka lansiranja projektila do pogotka trebao lebdjeti, što bi ga učinilo lakim ciljem.

Problem u inženjerima
Aerophysics Development Corporation postaje 1956. dio velikog Curtiss-Wrighta, no do 1957. program razvoja SSM-A-23 Darta već je u problemima. Inženjeri im nisu bili dorasli i početak serijske proizvodnje stalno je odgađan. Kako se kraj razvoja Darta nije nazirao, Pentagon u rujnu 1958. otkazuje financiranje. Umjesto toga u Francuskoj su kupljene licencije za proizvodnju SS.10 (američka oznaka MGM-21) i SS.11 (AGM-22). Američke porezne obveznike program SSM-A-23 Dart stajao je 44 milijuna dolara (oko 412 milijuna dolara u današnjoj vrijednosti). Međutim, ubrzo će američki generali otkriti da SS.10 nije ništa bolji od otkazanog Darta. U ograničenu operativnu uporabu bio je uveden 1960., a već je 1963. povučen.

Najgore je od svega što su tehnologije ugrađene u Dart bile vrlo dobre. Propast projekta prije svega je prouzročena činjenicom da je bio prezahtjevan za inženjere Aerophysics Developmenta. Hughes Aircraft Company će u razvoju protuoklopnog vođenog projektila BGM-71 TOW (Tube-launched, Optically tracked, Wire-guided), primijeniti tehnologije i tehnička rješenja ne puno bolja od Aerophysicsovih. Jedina je važna razlika u tome što je TOW znatno bolje osmišljen. Toliko dobro da je, iako je u operativnu uporabu ušao 1970., još uvijek prisutan u velikom broju sukoba, a tvrtka Raytheon i dalje prima narudžbe.

Mario GALIĆ