Glomazni sustavi za protuzračnu obranu pokazuju se neučinkovitim protiv besposadnih letjelica pa u fokus potencijalnih kupaca i vojnih analitičara dolaze lakša, pokretljivija, jednostavnija i jeftinija rješenja objedinjena pod pokratom MANPADS

Nedavni sukobi u Nagorno-Karabahu pokazali su svu ubojitost modernih borbenih besposadnih letjelica (Unmanned Combat Aerial Vehicle – UCAV). Zahvaljujući letjelicama Bayraktar TB2, Harop i Orbiter 1K, azerbajžanski OS ostvario je prevlast u zračnom prostoru i već u prvim danima sukoba intenzivno otkrivao i uništavao armenske zemaljske sustave za protuzračnu obranu – S-300PT-1A i S-300PS, 9K37 Buk-M1-2, 2K12 Kub, Tor-M2KM, 9K33 Osa-AK/AKM i 9K35 Strela-10. Uništavani su i radarski položaji te zapovjedna mjesta PZO-a. Iako su ti napadi tek trebali osloboditi zračni prostor za djelovanje azerbajdžanskog zrakoplovstva, brzo se pokazalo da je učinkovitost UCAV-a tolika da na sebe mogu preuzeti sve zadaće uništavanja ciljeva na zemlji. Stoga su, nakon što su neutralizirali položaje PZO-a, UCAV-i masovno rabljeni za uništavanje tenkova, borbenih vozila pješaštva, topništva i višecijevnih lansera raketa. Slijedili su utvrđeni položaji pješaštva u bunkerima, rovovima i podzemnim skloništima.

U takvim uvjetima jedno od rješenja koje se nametnulo Armencima bila je masovna uporaba lakih PZO raketnih sustava čiji se projektili lansiraju s ramena vojnika (Man-Portable Air-Defense Systems – MANPADS). Teoretski gledano, MANPADS sustavi trebali su biti idealni iz više razloga. Prvi je i glavni taj što su prenosivi pa čine točkaste ciljeve koje je teško otkriti izvidničkim ili borbenim besposadnim letjelicama, znatno teže nego PZO sustav smješten na vozilu. Drugo, besposadne su letjelice spori ciljevi pa protiv njih, barem teoretski, MANPADS-i mogu uspješno djelovati i na svojim najvećim dometima. Pritom treba uzeti u obzir da je Nagorno-Karabah planinsko područje s vrhovima od kojih su mnogi viši i od 2000 metara. Uporabom dominantnih vrhova mogla se znatno povećati zona djelovanja MANPADS-a. Treće, masovna uporaba MANPADS-a trebala je osigurati dostatnu pokrivenost cijele bojišnice. U svakom slučaju, ishod sukoba u Nagorno-Karabahu stavio je ponudu tih sustava u fokus potencijalnih kupaca i vojnih analitičara.

Još uvijek u uporabi

Prvi sovjetski MANPADS Strela-2 (NATO-ova oznaka SA-7 Grail) razvijen je šezdesetih godina, a rabio se i još se rabi u mnogim vojskama. Bivša Jugoslavija otkupila je licenciju za njegovu proizvodnju te je naknadno razvila poboljšanu inačicu Strela-2M/A. Najveća razlika u odnosu na izvornu sovjetsku Strelu-2M bio je manji infracrveni (IC) sustav navođenja što je omogućilo ugradnju veće bojne glave – 1,32 kg u odnosu na izvornu mase 1,15 kg. Sovjeti su 1974. godine u operativnu uporabu uveli poboljšani sustav 9K34 Strela-3 (NATO: SA-14 Gremlin). Projektil je dobio hlađeno IC navođenje te je mogao gađati i ciljeve s prednje polusfere (u dolasku).

Idući korak u razvoju sovjetskih MANPADS-a bio je 9K310 Igla-1 (NATO: SA-16 Gimlet). Iako ima oznaku Igla-1, ušao je u operativnu uporabu 1981. godine, prije sustava 9K38 Igla (NATO: SA-18 Grouse). Igla-1 nastavak je razvoja Strele-3 te je zadržala jednokanalno IC samonavođenje koje radi u frekvencijskom rasponu od 3,5 do 5 mikrona. Najveća je razlika između sustava 9K310 Igla-1 i sustava 9K38 Igla što potonji rabi dvokanalni IC sustav samonavođenja: za otkrivanje cilja rabe se dva frekvencijska raspona. Osim što se povećava raspon ciljeva koji se mogu gađati, na taj se način i znatno otežava ometanje.

Ruske oružane snage imaju od 2004. u operativnoj uporabi napredniju inačicu 9K338 Igla-S (NATO: SA-24 Grinch). Najveće poboljšanje u odnosu na Iglu novi je projektil 9M342 koji ima bojnu glavu mase 2,5 kg (Igla ima bojnu glavu mase 1,17 kg).

Najnoviji ruski MANPADS je 9K333 Verba (NATO: SA-25). Proizvođač, konstruktorski biro KBM, tvrdi da je dva puta učinkovitiji od sustava 9K338 Igla-S. S obzirom na to da rabi trokanalni IC sustav samonavođenja, to bi moglo i biti točno, barem teoretski i u poligonskim uvjetima testiranja. Proizvođač navodi da je Verba učinkovita protiv širokog raspona ciljeva, pa čak i protiv krstarećih projektila i besposadnih letjelica. S obzirom na iskustva armenskih snaga u Nagorno-Karabahu koje su bile opremljene tim sustavom, ta bi tvrdnja mogla biti malo pretjerana. Službeni podaci navode da Verba može napadati ciljeve na udaljenostima od 500 do 6000 m, a po visini od 10 do 3500 m. Najbolji je učinak do udaljenosti od 3000 m. Brzina cilja u prilaženju ne smije biti veća od 400 m/s, a u odlasku 320 m/s. Osnova sustava je projektil 9M336 koji se čuva, prenosi i lansira iz vlastite cijevi. Masa bojne glave je 2,5 kg. Uz njega ide i lansirni mehanizam 9P521. Operater je opremljen i IFF sustavom prepoznavanja 1L229V. Proizvođač navodi da je ukupna masa svega toga 17,25 kg. Zasad je poznato da su Verbom opremljene oružane snage Rusije i Armenije. Na internetu se mogu vidjeti snimke tog sustava iz Sirije, no nije posve jasno je li u naoružanju snaga kojima zapovijeda Bašar al-Asad ili je tamo dospio kao dio opreme i naoružanja ruskih snaga.

Spektakularni rezultati

FIM-92 Stinger razvijen je sedamdesetih godina kao zamjena za prvi američki MANPADS FIM-43 Redeye. Sustav je bio u operativnoj uporabi američkog OS-a od 1967. do 1995., a prvo je uporabljen u Vijetnamskom ratu. Najpoznatija borbena uporaba bila mu je tijekom rata u Afganistanu od 1979. do 1989., kad su njim bile naoružane skupine koje su se borile protiv snaga sovjetske vojske i tadašnje afganistanske vlade. Prema nekim izvješćima, rezultati u broju oborenih zrakoplova bili su spektakularni, a prema drugim ipak skromniji.

Američke oružane snage zaključile su još 1971. da je Redeye zastario pa su te godine pokrenule program za razvoj njegove zamjene. Serijska proizvodnja FIM-92A Stingera počela je 1978. godine. Iako je otad neprestano poboljšavan, posebice kod IC sustava navođenja, ipak je zastario. Američka kopnena vojska objavila je stoga 10. studenog 2020. službeni poziv za ponude za novi laki PZO raketni sustav. Vojska očekuje da će se ugovor za proizvodnju novog MANPADS sustava dodijeliti u proračunskoj 2026. godini. Odabrana tvrtka može očekivati narudžbu za proizvodnju najmanje 8000 projektila samo za američku vojsku plus sasvim izvjesne narudžbe iz inozemstva.

Inačica FIM-92A imala je jednokanalni IC sustav navođenja. No već su iduće inačice, od FIM-92B nadalje, dobile dvokanalne pasivne sustave navođenja (IC/UV) koji su znatno povećali mogućnosti otkrivanja ciljeva i otežale ometanje. Najnovije su inačice Stingera FIM-92J/K Block 1. Inačica FIM-92J namijenjena je za djelovanje iz lakih prenosivih lansera, a FIM-92K s mobilnih platformi kao što je Humvee Avenger ili IM-SHORAD (Interim Maneuver-Short-Range Air Defense). Potonji je razvila tvrtka Leonardo, a namijenjen je za ugradnju na borbena vozila na kotačima Stryker iako se lako može prilagoditi i za druga vozila. Osnova sustava je AESA radar s četiri antene Multi-Mission Hemispheric Radar (MHR) tvrtke RADA. Uz njega će ići i IFF sustav. Osnovu PZO mogućnosti činit će četverostruki lanser projektila Stinger. IM-SHORAD imat će i dvostruki lanser projektila AGM-114L Hellfire Longbow, što će mu omogućiti i djelovanje protiv oklopnih vozila, ali i drugih ciljeva. Sustav je opremljen i lančanim topom (chain gun) M230LF kalibra 30 mm uz koji ide spregnuta strojnica M240 kalibra 7,62 mm. Za otkrivanje i ciljanje ugrađivat će se sustav za usmjeravanje paljbe (SUP) L3Harris WESCAM MX-GCS. Sastavni dio IM-SHORAD-a bit će i sustav za elektroničko djelovanje. Sve je to integrirano u kupolu RIwP (Reconfigurable Integrated Weapons Platform) tvrtke Moog.

Za male i spore ciljeve

Prema tvrdnjama tvrtke Raytheon, inačica Stingera FIM-92J/K Block 1 ima povećane mogućnosti djelovanja protiv besposadnih letjelica. To je, prije svega, ostvareno zamjenom kontaktnog upaljača blizinskim. Usto, FIM-92K dobio je podatkovnu vezu kojom se s lansera prenose podaci o položaju cilja u odnosu na projektil. No to je iskoristivo samo s nekih lansera, prije svega IM-SHORAD-a koji imaju napredne sustave motrenja, tj. radare sposobne otkrivati i pratiti vrlo male i spore ciljeve.

Raytheon na službenim stranicama ne daje tehničke podatke za Stinger. Međutim, zna se da je projektil opremljen bojnom glavom mase tri kilograma. Masa projektila je 10,1 kg, a najveći domet 8000 metara. Najveća brzina leta je 750 m/s.

Jedini francuski laki PZO raketni sustav Mistral (missile transportable anti-aérien léger) spada u kategoriju MANPADS-a koji se ne lansiraju s ramena vojnika, nego s posebnog postolja. Taj princip ima i prednosti i mane. Prednost je da se može rabiti veći projektil koji pak omogućava ugradnju veće bojne glave i postizanje većeg dometa. S druge strane, takav sustav zahtijeva posadu od najmanje dva vojnika. U slučaju Mistrala svaki od dva člana posade mora nositi čak 20 kilograma prilikom uporabe lansera s jednim projektilom. Lanser s dva projektila pretežak je za nošenje te se postavlja na vozila.

Razvoj PZO sustava Mistral 1 počeo je kasnih sedamdesetih godina. Osmišljen je kao višenamjenski oružani sustav primarno za opremanje vojnika i terenskih vozila. Prva probna lansiranja izvedena su od 1986. do 1988., a te je godine i uveden u operativnu uporabu. Poboljšana inačica, Mistral 2, razvijena je 1995., a uvedena je u uporabu 2000. godine. Ima poboljšanu pokretljivost, veću brzinu i krivulju djelovanja.

Najnovija je inačica Mistral 3, a proizvodi je europski konzorcij MBDA. Projektil mase 19,7 kg ima bojnu glavu od tri kilograma opremljenu blizinskim laserskim upaljačem. Najveća brzina projektila je 930 m/s, a najmanji domet 500 m. U odnosu na ranije inačice, Mistral 3 ima domet povećan na 7,5 kilometara. O sustavu navođenja zna se vrlo malo. MBDA navodi tek da je IC pasivan i, naravno, najmoderniji na svijetu.

 Tajna dugovječnosti

Iako je u operativnu uporabu ušao još 1977., švedski Robotsystem 70 još je uvijek jedan od najubojitijih lakih PZO raketnih sustava. Tajna dugovječnosti skriva se u sustavu navođenja. Za razliku od opisanih sustava, RBS 70 rabi laserski sustav navođenja u kojem se projektil navodi prema cilju prateći (“jašući”) lasersku zraku. Taj se princip navođenja puno češće rabi kod protuoklopnih vođenih projektila, a ima i prednosti i mane. Najveća je prednost što ne postoje prave mjere ometanja, posebno ne kod aviona. Jedina je prava obrana prekid kontakta između letjelice i laserske zrake. Helikopteri se mogu pokušati skloniti iza zaklona, recimo brda, guste šume ili vrlo visoke zgrade, no avionima je to puno teže. S druge strane, laseri su (još uvijek) osjetljivi na vremenske prilike. Magla, jaka kiša i snijeg znatno im smanjuju učinkovitost. Navođenje na cilj po laserskoj zraci teoretski omogućava da se sustavom RBS 70 gađaju i ciljevi na zemlji ili vodenoj površini. RBS 70 vrlo je malo rabljen u borbenim operacijama pa nije poznato je li ikad korišten i na takav način.

Budući da operater mora cijelo vrijeme pratiti cilj sve do trenutka pogotka, posebno je važno da brzina projektila bude što veća. Izvorni projektil imao je najveću brzinu od 1,6 Macha. Zbog toga je 2003. u operativnu uporabu švedskog OS-a uveden projektil BOLIDE brzine povećane na dva Macha. To je dovoljno da od trenutka lansiranja do visine od pet kilometara (koliki je operativni vrhunac djelovanja) projektil prođe za 12 sekundi. Najveći je domet osam kilometara. Najveći je nedostatak projektila BOLIDE vrlo mala bojna glava od samo 1,1 kg. Opremljena je suvremenim upaljačem s tri principa aktiviranja (programirani, blizinski i udarni) kako bi se mogla rabiti protiv širokog spektra ciljeva.

Vjerojatnost uništenja

Saab od 2011. nudi potencijalnim kupcima poboljšani RBS 70 NG. Poboljšanje se prije svega odnosi na sustav otkrivanja ciljeva i navođenja BORC. Sustav je opremljen termovizijom koja omogućava otkrivanje ciljeva noću i u složenim vremenskim uvjetima. Termovizija bi (barem teoretski) trebala omogućiti i otkrivanje malih i sporih ciljeva s vrlo malim IC potpisom kao što su borbene besposadne letjelice. S obzirom na to da se projektil navodi na cilj laserskom zrakom, a da su suvremene borbene besposadne letjelice spori ciljevi (lete brzinama od oko 200 km/h) te da lete na srednjim visinama (oko 5000 m), lasersko je navođenje znatno pouzdanije od infracrvenog. Naravno, ako bi se borbena besposadna letjelica podignula na visine iznad pet kilometara, postala bi neuhvatljiva za RBS 70 NG.

Vjerojatno je najveća mana sustava RBS 70 vrlo velika masa. Budući da sustav navođenja, projektil i postolje imaju ukupnu masu 87 kg, primjereniji je za smještaj na vozila nego za nošenje.

Kako bi se povećala učinkovitost sustava, Saab potencijalnim kupcima preporučuje kupnju 3D radara Giraffe 1X. Riječ je o vrlo malom radaru čija je ukupna masa tek 150 kg pa se može ugraditi i na terenske automobile. U duhu vremena, tj. iskustava iz rata u Nagorno-Karabahu, Saab posebno ističe da Giraffe 1X može otkriti vrlo male besposadne letjelice (kamikaza dronove) na udaljenosti od četiri kilometra. S obzirom na to da kod sustava postoji opcija automatskog prijenosa podataka o cilju s radara na RBS 70 NG lanser i njegovo automatsko usmjeravanje prema cilju, sve to skupa trebalo bi omogućiti visoku vjerojatnost uništenja.

Ima li izvoza?

Tvrtka Shorts Missile Systems sa sjedištem u Belfastu (danas jedna od Thalesovih podružnica) dugo je reklamirala laki PZO raketni sustav STARStreak High Velocity Missile tvrdnjom da je toliko ubojit da se ne smije izvoziti zemljama koje nisu članice NATO-a. Kasnije je ipak izvezen u Indoneziju, Južnu Afriku, Maleziju i Tajland.

Iako je u operativnu uporabu ušao 1997. kao MANPADS namijenjen lansiranju s ramena vojnika, britanski OS odlučio se za uporabu s postolja Lightweight Multiple Launcher koje omogućava lansiranje salve od tri projektila. Do te je promjene došlo zato što se projektil na cilj navodi laserskom zrakom. To znači da operater mora optički pratiti cilj sve do trenutka pogotka. S obzirom na to da projektil ima vrlo veliku brzinu leta koja prelazi tri Macha (kako navodi proizvođač), i najkraći prekid optičkog praćenja cilja mogao bi dovesti do promašaja. Veliki i stabilni nosač znatno smanjuje tu mogućnost. Zanimljivo je da neki izvori, recimo Jane’s Land-Based Air Defence (Ninth Edition 1996-97) navode da je najveća brzina projektila 1364 m/s, što daje četiri Macha.

Projektil ima i jedinstvenu bojnu glavu. Zapravo je riječ o tri “strelice” koje se od projektila nosača odvajaju u blizini cilja. Svaka je opremljena bojnom glavom mase 0,9 kg. Kao i cijeli projektil, i “strelice” se na cilj navode s pomoću laserske zrake.

Najveći domet STARStreaka prelazi 7000 metara, dok operativni vrhunac djelovanja nikad nije službeno objavljen. Zbog vrlo velike brzine leta projektilu trebaju samo 3,5 sekunde da dosegne cilj udaljen tri kilometra, što praktički onemogućava izvođenje bilo kakvog manevra izbjegavanja. Proizvođač je nedavno objavio moguću proizvodnju STARStreaka za indijsku vojsku. Potencijalni posao dogovoren je 13. siječnja 2021. s indijskom tvrtkom Bharat Dynamics Limited, kojoj bi bilo transferirano oko 60 % proizvodnje pojedinog sustava.

Trinaest sustava

Kina je zemlja koja je razvila najveći broj MANPADS-a. Prvi je bio NH-5, koji je u operativnu uporabu ušao krajem sedamdesetih, a bio je kopija sustava 9K32 Strela-2. Pakistan je po licenciji proizvodio sustav Anza-MkI. Tamošnji izvori tvrde da su njim tijekom Kargilskog rata 1999. godine oboreni po jedan indijski MiG-21, MiG-23 i Mi-17.

Koliko je poznato, do danas su kineski instituti i tvrtke razvili 13 MANPADS-a, od kojih mnogi imaju uzore u američkim, sovjetskim/ruskim i švedskim sustavima.

Jedan od kineskih MANPADS-a o kojem se vrlo malo zna je QW-3, svojevrsni križanac francuskog Mistrala i švedskog sustava RBS 70. Sustav QW-3 sastoji se od postolja na kojem se nalazi projektil i sustav za optičko ciljanje s laserskim sustavom navođenja. Postoji i postolje s dva projektila i sjedalom za ciljača. Jedan je od korisnika QW-3 sustava Indonezija. Tamošnji mediji tvrde da je najveći domet projektila osam kilometara te pet kilometara po visini. Najveća je brzina 750 m/s. Ne spominje se masa bojne glave, nego samo da je učinkovita u perimetru od tri metra.

Turkmenistan je 2018. prvi put javno prikazao svoje MANPADS-e oznake QW-2. Zapadni izvori navode da je riječ o kineskoj kopiji ruskog sustava 9K310 Igla-1. Raspon djelovanja QW-2 po dometu iznosi od 500 do 6000 m, a po visini od 10 do 3500 m (neki izvori navode podatak od 4000 m). Najveća brzina projektila je 600 m/s. Uz Turkmenistan, jedini je poznati kupac tog projektila Bangladeš. Zanimljivo je da niti jedan izvor ne navodi da je u naoružanju kineskog OS-a pa je vjerojatno razvijen isključivo za izvoz.

Uzbekistan je krajem 2019. prikazao MANPADS sustav QW-18, koji je poboljšana inačica sustava QW-2. Najveći domet smanjen je na 5000 m, no zato je najveća brzina 600 m/s. Može stoga gađati ciljeve najveće brzine 300 m/s. Domet po visini povećan je na 4000 m. Iako se to u službenim promidžbenim materijalima ne navodi, najvjerojatnije ima dvokanalni sustav IC/UV navođenja.

Akcije u Siriji

Koliko je poznato izvan Kine, FN-16 standardni je MANPADS sustav kineskog OS-a. Prvi je put javnosti predstavljen 2008. godine. Službena promidžbena brošura navodi da je domet po pravcu od 500 do 6000 m, a po visini od 10 do 4000 m. Učinkoviti domet protiv ciljeva u odlasku iznosi oko 3000 m. Zanimljiv je podatak o brzini: brošura navodi da je konstantna brzina projektila ≥ 600 m/s. Masa projektila je 18 kg, no ne navodi se masa bojne glave. Sustav navođenja je dvokanalni IC/UV.

FN-16 razvijen je na osnovi MANPADS-a FN-6. Pažnju svjetske javnosti privukao je u ožujku 2013., kad su pripadnici sirijskih snaga koje se bore protiv al-Asadova režima njim oborili po jedan helikopter Mi-8 i Mi-17 njegovih snaga. Tim je sustavom u kolovozu oboren i MiG-21. Pobunjenici tzv. Islamske države navodno su u listopadu 2014. tim sustavom oborili helikopter Mi-35 iračke vojske. Za FN-6 navode se podaci da je djelovanje po pravcu od 500 do 5500 m, a po visini od 15 do 3800 m. Prema navodima vezanim uz obaranja u Siriji, taj podatak očito nije točan jer su sirijski helikopteri u trenutku pogotka letjeli na većoj visini. Najveća brzina leta je 600 m/s, a navođenje je jednokanalno IC.

Još od 2016. poznato je da postoji i sustav HN-6. Dostupne fotografije i TV snimke pokazuju da ima novi ciljnički sustav (vjerojatno s integriranim IFF-om). Poboljšan je i sustav samonavođenja projektila (najvjerojatnije je trokanalni). Kineski državni TV kanal CCTV7 objavio je reportažu u kojoj se tvrdilo da je sustav navođenja vrlo sličan sustavu koji se rabi na FIM-92E Stingeru. Senzor sustava dobio je i stožastu zaštitnu kapu koja se mora ručno skinuti prije lansiranja. Kako HN-6 još nije izložen na sajmovima oružja, borbene su značajke nepoznanica, ali sigurno nisu slabije od onih kod FN-16 sustava.

Problemi s uočavanjem

Uza sve prednosti koje donose MANPADS sustavi, ipak su danas u prvom planu problemi s kojima se suočavaju kad djeluju protiv borbenih besposadnih letjelica kakve su uporabljene u ratu u Nagorno-Karabahu. Dakle, letjelice su bile mali i spori ciljevi koje je bilo vrlo teško uočiti radarima, ali i vizualno. Najveća je bila Baykar Bayraktar TB2 turske proizvodnje. Njezina operativna visina leta prelazi 5000 metara, a krstareća brzina 130 km/h. S duljinom od 6,5 m i rasponom krila od 12 m bila je vrlo mali radarski cilj koji su radari PZO raketnih sustava vrlo teško otkrivali i pratili (opširnije v. tekst Noćna mora za PZO, HV 618).

Pogon osigurava mali klipni motor Rotax 912 snage 100 KS koji ima kombinirano vodeno-zračno hlađenje te je jedini veći izvor IC zračenja njegov ispuh. No ispušni se plinovi ispuštaju u potisnu elisu pri čemu snažno strujanje zraka koje stvara elisa dodatno smanjuje ionako mali IC potpis. Četverocilindrični motor ne daje ni približno snažan IC potpis kao turbomlazni, turboventilatorski i turbovratilni motori. Pritom je opterećenje kod krstareće brzine od 130 km/h dostatno malo da ga opstrujavanje zraka dodatno smanji. Mlazne motore lako je uočiti u IC rasponu od tri do pet mikrona. Međutim, da bi se zrakoplov mogao gađati i u fazi prilaženja, svi protuzračni vođeni projektili s IC navođenjem moraju imati hlađene senzore koji rade u rasponu od 10 do 15 mikrona. Na taj se način osigurava da IC senzor “vidi” ne samo IC isijavanje motora nego i, zbog trenja zraka, zagrijanu oplatu aviona, a u slučaju helikoptera zagrijane elise. Krstareća brzina od 130 km/h nije ni približno dostatna da na visini od 5000 m zagrije tijelo letjelice na dostatnu razinu da bude cilj za IC sustave navođenja i najsuvremenijih MANPADS-a.

U Nagorno-Karabahu vojnici obično nisu bili svjesni prisutnosti borbene besposadne letjelice sve do trenutka napada. Zbog toga ni operateri na MANPADS-ima često nisu mogli djelovati jer nisu ni znali da im se potencijalni cilj nalazi iznad glave.

Male borbene besposadne letjelice koje se označavaju kao lutajuće streljivo ili nazivaju kamikaza dronovima, npr. IAI Harop, Aeronautics Orbiter 1K i STM Alpagu, toliko su male da ih je nemoguće otkriti i oboriti bilo kojim postojećim PZO sustavom. Trenutačno je jedini učinkoviti način borbe protiv njih ometanje radioveze između letjelice i operatera, no to vrijedi samo ako operater mora navoditi letjelicu na cilj. Harop ima mogućnost samonavođenja na unaprijed odabran cilj rabeći pritom GPS podatke o njegovu položaju, a u završnoj fazi napada njegovu fotografiju memoriranu u optičkom sustavu navođenja. Upravo su Harop i Orbiter 1K “zaslužni” za uništavanje najvećeg broja PZO raketnih sustava u Nagorno-Karabahu. Popis uništenih sustava impresivan je: S-300PT-1A i S-300PS, 9K37 Buk-M1-2, 2K12 Kub, Tor-M2KM i 9K33 Osa-AK/AKM, te topnički PZO sustav ZSU-23-4 Šilka. Ipak, MANPADS-i poput sustava 9K338 Igla-S uspješno su se nosili s klasičnim ciljevima kao što su jurišnici Su-25 te helikopteri Mi-24 i Mi-8. S druge strane, treba reći da su MANPADS-i uporabljeni u Nagorno-Karabahu bili isključivo istočnog podrijetla pa nije sigurno da bi male letjelice bile jednako učinkovite kad bi se suočile s najmodernijim zapadnim sustavima. Uostalom, njihovi proizvođači sigurno rade na novim rješenjima.

Mario GALIĆ