Taktički balistički projektili više nisu ekskluzivni proizvod obrambenih industrija vojnih supersila SAD-a, Rusije i Kine. Sve ih više razvijaju i druge zemlje, a raste i broj onih koji njima opremaju svoje oružane snage

Tijekom hladnog rata najveće svjetske sile SAD i SSSR razvile su više sustava balističkih projektila za “dostavu” sredstava za masovno uništenje duboko u protivničko područje. Tad ti projektili nisu imali veliku preciznost, no s obzirom na ulogu to nije bilo ni potrebno. Više tih sustava kasnije će biti isporučeno drugim zemljama koje su imale sredstva i političko odobrenje da ih kupe, ali samo s konvencionalnim bojnim glavama. U brojnim regionalnim sukobima takvi sustavi nisu imali veliku vojnu učinkovitost, nego su služili kao sredstvo prijetnje, a njihov je učinak bio prije svega psihološki. Velik se preokret dogodio zahvaljujući tehnološkom napretku koji je omogućio razvoj sustava navođenja pa je preciznost balističkih projektila znatno povećana. U zadnjih su nekoliko godina u sukobima u Jemenu, Siriji, Iraku i na Kavkazu takvi sustavi demonstrirali priličnu učinkovitost te pokazali da već mogu ispunjavati uloge koje tradicionalno nosi taktičko zrakoplovstvo, i to ono opremljeno “pametnim” streljivom. Oslanjajući se na primjere sustava sovjetskog, kineskog i u manjoj mjeri američkog podrijetla, više zemalja razvilo je vlastite programe taktičkih balističkih projektila koji postaju sve važniji dio arsenala njihovih oružanih snaga.

Kao i druge zemlje bez iskustva u razvoju i korištenju balističkih projektila kratkog dometa, Turska se isprva okrenula prema suradnji s jednom od svjetskih sila koje su raspolagale takvim sustavima. Ne mogavši nabaviti potrebna oružja od zapadnih saveznika, Turska je otvorila suradnju s Kinom. Kineski projektil B-611 i licencija za njegovu proizvodnju poslužili su kao temelj za razvoj domaćeg sustava J-600T. Iako je dogovor o proizvodnji postignut 1998., a sustavi su postali operativni 2001., javno su predstavljeni tek 2007. na vojnom sajmu u Ankari. Kao vozila za lansiranje i transport poslužili su kamioni proizvođača MAN s pogonom 6×6.

U sklopu programa razvijano je više tipova raketa sa sve većim dometima, a to je iskustvo, uz daljnju suradnju s kineskim partnerima, poslužilo za razvoj naprednijeg sustava Bora (Bura). Njegova je namjena gađanje i neutralizacija strateških ciljeva koji uključuju položaje topništva, protuzračne obrane te radarskih sustava. Ciljevi mogu biti i područja okupljanja te koncentracije protivničkih postrojbi, zapovjedna i komunikacijska središta, logističke točke ili drugi visokovrijedni ciljevi. Promjer tijela projektila iznosi 610 mm, a masa 2,5 tone. Projektil je smješten unutar hermetiziranog kontejnera i tako je spremljen za transport, ali i gotovo trenutačno spreman za lansiranje. Masa bojne glave visokoeksplozivno-fragmentacijskog tipa iznosi 470 kg, a prilikom dolaska do cilja aktivira se s pomoću blizinskog ili kontaktnog upaljača. Precizno navođenje rakete prema cilju ostvaruje se inercijskim navigacijskim sustavom potpomognutim globalnim navigacijskim sustavima GPS ili GLONASS. Time je postignuta vjerojatnost kružne pogreške (​circular error probable – CEP) jednaka ili manja od 10 metara. U uvjetima kad nije moguće rabiti globalni navigacijski sustav, tj. navođenjem isključivo s pomoću inercijskog navigacijskog sustava, CEP je znatno veći, oko 100 metara. Upravljivost i usmjeravanje projektila postižu se aerodinamičkim površinama s hidrauličnim pokretačima. Raspon dometa projektila Bora kreće se od 80 do 280 km. Vozila za prijevoz i lansiranje kao i za prijevoz te dopunu projektila proizvod su bjeloruske tvornice MZKT iz Minska. Imaju nosivost veću od 20 tona, iznimnu prohodnost po različitim terenima i snažan motor od 525 KS. Mogu se prevoziti zrakom, i to s nekoliko tipova većih transportnih aviona kao što je Airbus A400, koji je i u sastavu turskog zrakoplovstva. U skladu s turskim trendom domaće proizvodnje gotovo svakog tipa oružja ili sustava vojne namjene, uvedeno je i alternativno domaće vozilo. Radi se o vozilu BMC 525-44 koje ima slične značajke, motor jednake snage te jednaku nosivost kao i bjeloruski kamioni. Prema brojnim medijima, sustav Bora prvi je put borbeno djelovao tijekom svibnja 2019. godine. Više je raketa tijekom operacije Pandža ispaljeno na položaje i spremišta kurdske skupine PKK (Radnička stranka Kurdistana) u regiji Hakurk na sjeveru Iraka. Napadnute ciljeve otkrile su besposadne letjelice i proslijedile njihove lokacije zemaljskim raketnim sustavima. Početkom ove godine dovršene su isporuke naručenih Bora sustava Turskim oružanim snagama. Sredinom 2018. objavljeno je da se radi i na naprednijoj inačici Bora 2, a inačica koju tvrtka Roketsan nudi za vanjsko tržište nazvana je Khan.

Tajanstveni Grom

Kao početak planova razvoja i opremanja ukrajinskog OS-a domaćim sustavima balističkih raketa može se uzeti ožujak 2006., kad je o tome raspravljano na Nacionalnom vijeću za sigurnost i obranu. U to su vrijeme oružane snage raspolagale samo balističkim raketnim sustavima iz doba SSSR-a. Zbog modernizacije i jačanja konvencionalnih snaga odvraćanja, donesena je odluka o razvoju novog višenamjenskog taktičkog raketnog sustava. Projekt je dobio ime Sapsan (Sokol), a trebao je biti proveden na čelu s projektnim biroom Yuzhnoye, koji još od sovjetskog doba ima veliko iskustvo u razvoju i izgradnji raketnih sustava. Dovoljno je reći da je u toj instituciji razvijeno više od pola tipova sovjetskih interkontinentalnih balističkih raketa (opširnije v. tekst Sovjetski i ruski kopneni strateški projektili, I. i II. dio, HV 578 i 579). U potrazi za potrebnim financijskim sredstvima proizvođači su se 2011. okrenuli izvozu. Partner je brzo pronađen i počeo je razvoj novog sustava Hrim (Grom), a kasnije i Hrim 2, koji su imali dosta sličnosti s prethodnim, namijenjenim domaćim potrebama. Vanjski partner ostao je službeno nepoznat, ali najveći broj medija navodi da se radi o Saudijskoj Arabiji, koja je u projekt uložila više desetaka milijuna dolara. U međuvremenu je potreba Ukrajine za takvim sustavom postala još veća zbog izbijanja krize 2014. pa je program za domaće potrebe obnovljen 2015. godine. Domaći sustav trebao bi iskoristiti napredak postignut razvojem sustava Hrim 2. Novi sustav i pripadajuće vozilo prvi su put predstavljeni početkom 2018. godine. Hrim je jednostupanjska raketa s neodvojivom bojnom glavom te dolazi spremljen u lansirnom kontejneru. Masa same rakete iznosi 4300 kg, a kontejnera oko tone. Većina mase rakete otpada na raketni motor na kruta goriva maksimalnog potiska oko 170 kN. Minimalni je domet Hrima oko 50 km, a maksimalni ovisi o inačici. Naime, izvozna inačica ograničena sporazumom o kontroli raketne tehnologije ide do 300 km, a ona za potrebe ukrajinskog OS-a mogla bi imati maksimalni domet od 500 km. Proizvođač ističe sposobnost rakete da osim balističkom može stići do cilja aerobalističkom putanjom i tako znatno otežati moguće presretanje protivničkih protuzračnih sustava. U zadnjoj fazi leta i neposredno prije pogotka u cilj brzina rakete iznosi oko 4 Macha. Raketa ima sposobnost nošenja bojne glave mase 480 kilograma koja može biti različitog tipa i namjene. U planu su dvije inačice – visokoeksplozivno-fragmentacijska koja pri udaru ima ubojiti radijus površine 10 000 m², te kasetna, koja uključuje 54 manje bombe mase 7,5 kg koje se na određenoj visini manjom eksplozijom rasprše iznad cilja. Tako se protiv slabije zaštićenih ciljeva postiže ubojita površina do 30 000 m². Sustav navođenja i kontrole projektila kombinira sustave inercijske navigacije i globalnog sustava satelitske navigacije. Kako Ukrajina namjerava razviti iznimno precizno oružje s CEP-om od samo nekoliko metara, predviđena je ugradnja elektrooptičkog i radarskog tražila koja se aktiviraju u zadnjoj fazi samonavođenja. Slike dobivene od tražila uspoređuju se sa slikama dobivenim iz zraka ili satelita i pohranjenim unutar rakete i tako se osigurava najveća moguća preciznost.

Vozilo za transport i lansiranje projektila Hrim projekt je i proizvod projektnog biroa Morozov iz Harkiva. Radi se o vozilu s pogonom 10×10 specijalno razvijenom za sustav Hrim. Na osnovi tog vozila planiran je i razvoj inačica za transport projektila te vozila za transport i pretovar raketa. Lansirno vozilo raspolaže svom opremom za autonomno djelovanje i lansiranje dviju nošenih raketa. Borbena masa vozila s dvije nošene rakete iznosi 38 tona, a maksimalna brzina na cestama 70 km/h. Posadu čine tri člana koja imaju dovoljno hrane, vode i goriva za tri dana potpuno samostalnog djelovanja. Ovisno o uvježbanosti posade i prikladnosti položaja, vrijeme do ispaljivanja rakete iznosi od 5 do 20 minuta. Osim vozila za transport, lansiranje i pretovar raketa, dio su osnovne postrojbe sustava i zapovjedno-komunikacijsko vozilo, vozilo s agregatima za opskrbu električnom energijom, kao i vozilo za potporu prilikom lansiranja projektila. Tijekom razvoja velika je važnost pridavana modularnosti sustava kako bi se mogao lakše nadograđivati u skladu s razvojem tehnologije i potencijalnim potrebama korisnika. Prema medijskim navodima, Saudijskoj Arabiji dosad je isporučeno više komponenata sustava koje uključuju vozila s pričuvnim dijelovima i više vrsta bojnih glava. Očekuje se da bi saudijske rakete trebale postati operativno spremne 2022. godine.

Razvijen tijekom rata

Izvan SAD-a, Rusije i Kine vjerojatno najopsežniji program razvoja taktičkih balističkih projektila imaju dvije zemlje: Iran i Sjeverna Koreja. Iran već posjeduje i razvija brojne tipove raketnih sustava namijenjenih različitim zadaćama, a takvo je strateško opredjeljenje izgradio 1980-ih tijekom iscrpljujućeg rata sa susjednim Irakom. Naime, iračka je strana raspolagala projektilima Scud i 9K52 Luna-M poznatim i po NATO-ovoj oznaci Frog-7. U prvih nekoliko godina rata na iranske ciljeve lansirala ih je više od 200. Iako bez velikih iskustava u razvoju sličnih oružja, Iran je uz pomoć Kine razvio projektil Oghab (Orao). S dometom od 45 km i bojnom glavom mase 70 kg bio je skromnijih mogućnosti od Lune, ali omogućio je pokretanje iranskog raketnog programa. Od 1986., kad su ušli u uporabu, do kraja rata 1988. na iračke ciljeve ispaljeno ih je između 200 i 300 što je omogućilo barem djelomičan odgovor na znatno moćniji irački raketni arsenal. Tijekom rata počeo je i razvoj sustava Nazeat, koji će s dometom od 130 km u inačici Nazeat-10H nadmašiti rakete Luna-M. Vrhunac napora da se nadmaše performanse raketa Luna-M bio je program projektila Zelzal (Potres) pokrenut početkom 1990-ih. Od tri glavne inačice najznačajnija je Zelzal 2, koja ne samo da je imala trostruko veći domet (210 km) od rakete Luna-M nego i veću bojnu glavu. Sustav je našao put i do drugih korisnika pa je uporabljen u ratovima u Siriji i Jemenu.

Velik je skok u sposobnostima postignut s projektilima sustava Fateh 110 koji su se počeli pojavljivati početkom 2000-ih. Fateh 110 u mnogočemu se oslanjao na iskustva sa Zelzalom, ali puno je sposobnije oružje. Najveća promjena uz povećanje dometa na 250 km bilo je uklanjanje sad nepotrebnih mlaznica za stabilizaciju u prednjem dijelu tijela projektila te dodavanje malih upravljačkih krilaca koja su mogla usmjeravati projektil sad sposoban za korekcije u letu s pomoću novih sustava giroskopa. Projektili serije Fateh 110 nisu samo namijenjeni gađanju kopnenih ciljeva: na njihovoj osnovi razvijene su protubrodske i proturadarske inačice koje su dobile vlastite oznake. Jedna je od njih protubrodski projektil Khalij Fars (Perzijski zaljev), koji ima elektrooptički tragač i maksimalni domet od 300 km. Gađanju ciljeva na morskoj površini namijenjeni su i projektili Hormuz predstavljeni 2011. godine. Poznate su njihove dvije inačice: dok Hormuz 1 koristi pasivni, pretpostavlja se da Hormuz 2 ima aktivni radarski tragač. Protubrodski su balistički projektili rijetkost pa je Iran postao druga zemlja koja ih ima u operativnoj uporabi. Svi projektili iz serije i izvedenica Fateh dugi su oko devet metara, promjera 610 mm i mase približno tri i pol tone.

 

Sve više i više

Tijekom 2010. i 2012. uslijedile su i naprednije inačice Fateha 110 treće i četvrte generacije dometa povećanog na 300 km, ali i poboljšanog navođenja, koje uz inercijski uključuje i globalni navigacijski sustav. Tako je CEP od stotinjak metara kod prve generacije sveden na samo desetak metara. To omogućuje gađanje ne samo tzv. “mekih” nego i ukopanih ili utvrđenih ciljeva. Najpreciznija inačica pod imenom Fateh Mobin predstavljena je 2018. godine. Posjeduje slikovni tragač koji omogućuje CEP od samo pet metara.

Poboljšanjem dizajna Fateha 110 razvijen je projektil Fateh 313, novi tehnološki skok iranske raketne industrije. Umjesto uobičajenog metala, u proizvodnji su korišteni novi kompozitni materijali. Smanjenjem mase konstrukcije povećana je količina goriva, a time i maksimalni domet na 500 km. Poboljšanja prethodnog dizajna nisu išla samo u smjeru korištenja novih materijala i smanjivanja mase konstrukcije nego i prema modifikaciji dimenzija projektila. Rezultat su dva nova tipa projektila koja su više od metar dulja i povećanog promjera, sa 610 na 680 mm. Prvi je Zulfikar, predstavljen 2016. i s navodnim maksimalnim dometom od 700 km, a drugi je Dezful, predstavljen 2019. i s dometom od 1000 km. Slično kao kod Fateha 110, razvijena je i protubrodska inačica Zulfikar Basir predstavljena u rujnu 2020. godine. Domet joj je 700 km ili dvostruko više od starijih projektila Khalij Fars i Hormuz. U sasvim drugom smjeru išao je razvoj projektila Raad 500 (Grmljavina 500) predstavljenog u veljači prošle godine. Njegove dimenzije i masa nešto su manji, što je postignuto još većim udjelom kompozitnih materijala prilikom konstrukcije, ali i pogonskog raketnog motora. Ukratko, Raad 500 prema iranskim je podacima dvostruko lakši projektil koji zadržava identičnu veličinu bojne glave i to s gotovo dvostruko većim dometom od 500 km. U usporedbi s ostalima, Raad 500 najlakši je, najbrži, ali kako se tvrdi i najjeftiniji iranski balistički projektil. U ljeto 2020. predstavljen je još jedan novi projektil koji označava daljnji razvoj projektila Zulfikar i Dezful. Nazvan je Haj Qasem, promjer bojne glave ostao je jednak kao kod Dezfula, ali znatno je povećan promjer tijela kao i njegova duljina. Ako mu je domet navedenih 1400 km, već uvelike zaslužuje biti klasificiran kao balistički projektil srednjeg dometa, a navodno se radi i na povećanju dometa do 1800 kilometara.

Do danas je više iranskih taktičkih balističkih projektila korišteno u sklopu više vojnih operacija. Poznat je napad koji je Iranska revolucionarna garda poduzela 18. lipnja 2017. godine. Kao odgovor na terorističke napade u Teheranu, desetak dana ranije gađala je položaje tzv. ISIS-a blizu sirijskog grada Deir ez-Zora. Šest projektila Zulfikar lansirano je s otprilike 600 km udaljenih lansera smještenih u iranskim provincijama koje graniče s Irakom. Sličan je udar izvršen i na kurdske postrojbe unutar Iraka u rujnu 2018. godine: lansirano je šest balističkih projektila Fateh 110. Samo mjesec kasnije Zulfikarima su opet gađane baze ISIS-a u Siriji. Javnosti je najpoznatiji napad onaj iz siječnja 2020. na baze u Iraku u kojima su bili smješteni američki vojnici. Iako su tad glavnu ulogu imali projektili Qiam na tekuća goriva, lansirano je i nekoliko projektila Fateh 313 čiji je let završio u blizini baze i aerodroma kod grada Erbila. Iako je s raznih strana bilo svakakvih procjena uspješnosti tih napada, nesumnjivo je da Iran razvija sve veći broj projektila za gađanje više vrsta ciljeva. Zanimljivo je spomenuti i sirijski sustav Tishreen, koji je zapravo kopija i inačica druge generacije iranskog projektila Fateh 110.

Sustavi na poluotoku

Kao i mnoge druge zemlje, Sjeverna Koreja početak svojih programa balističkih projektila kratkog dometa temeljila je na sovjetskim projektilima Luna. Prve Lune stigle su krajem 1960-ih, a nedugo nakon toga nabavljeni su i napredniji projektili 9K52 Luna-M. S dometom od nekoliko desetaka kilometara mogli su dosegnuti Seul. Kao odgovor ubrzo je uspostavljen južnokorejski program razvoja taktičkih balističkih projektila. Saznanja o planovima svojeg susjeda i nemogućnost nabave dodatnih projektila od SSSR-a od sredine 1970-ih doveli su do odluke Pjongjanga o pokretanju domaćih kapaciteta za samostalnu proizvodnju takvih oružja. Proizvodnja projektila Hwasong 3 koji su bili “kopije” projektila Luna-M postigla je djelomičan uspjeh. Daljnji je rad na povećanju sposobnosti prirodno vodio nabavi modernijeg sustava sovjetske proizvodnje zvanog Točka ili SS-21 Scarab, koji je trebao biti zamjena za projektile Luna. Već je 1987. navodno potpisan ugovor s SSSR-om o njihovoj nabavi, ali do zaključenja posla iz nepoznatih razloga nije došlo. Umjesto toga, sredinom 1990-ih nabavljeno je tek nekoliko primjeraka tog projektila iz Sirije. Ti su primjerci, uz vlastita iskustva i suradnju s trećom stranom, doveli do razvoja sličnog domaćeg sustava Hwasong 11 (KN-02). Prvo uspješno lansiranje obavljeno je 2004. godine. Performanse su bile slične kao i kod naprednije inačice SS-a 21 Točka-U s dometom od 120 km i preciznošću od otprilike 100 m. Uz korištenje lakše bojne glave domet se može povećati na 170 km, a razvijena je i inačica s povećanim dometom od 220 kilometara. Tijekom 2019. svjetskoj javnosti postala su poznata tri nova sjevernokorejska sustava balističkih projektila kratkog dometa. Prvi je sustav globalno označen kao KN-23 predstavljen 2018. godine, a nekad ga se naziva “Kimskander”. Jasno je da se uz ime sjevernokorejskog vođe tu aludira na veliku vanjsku sličnost s ruskim projektilom sustava Iskander, premda se dva projektila po objavljenim podacima uvelike razlikuju. KN-23 nešto je veća raketa, većeg promjera i s raketnim pogonom sjevernokorejskog podrijetla. Tijekom 2019. u barem četiri testna lansiranja ispaljeno je barem sedam projektila pri čemu je maksimalni domet procijenjen na oko 450 kilometara. Na testiranjima je postignut i domet od 690 kilometara, ali analitičari vjeruju da je tu riječ o projektilu opremljenom bojnom glavom manje mase. Na ovogodišnjem glavnom vojnom mimohodu prikazane su i nove inačice projektila KN-23 koje su za više od pola metra dulje i za koje se procjenjuje da imaju domet od 600 km. Masa bojne glave mogla bi biti oko 500 kilograma. Za sustav se koriste dvije vrste vozila za transport i lansiranje, od kojih svako može prevoziti i lansirati dva projektila KN-23. U prvoj inačici koristi se kamion – terensko vozilo s četiri osovine i na kotačima, dok se druga inačica bazira na oklopnom gusjeničnom vozilu. Dok vozila na kotačima nude veću mobilnost, gusjenična omogućuju bolju prohodnost i time veću fleksibilnost vezano uz promjene položaja, lokacije lansiranja i kasnije preživljavanje sustava. Najnovija inačica s povećanim dometom može se prepoznati po smještanju na produljeno vozilo s pet osovina zbog povećanja duljine projektila. Nakon lansiranja projektil postiže visinu veću od 50 kilometara, a neposredno prije udara o cilj izvodi manevar propinjanja te se vertikalno obrušava na cilj otežavajući presretanje PZO sustavima.

Podaci su procijenjeni

Tijekom 2019. obavljena su testiranja sustava koji je dobio oznaku KN-24. Prilikom barem šest lansiranja 2019. i prošle godine projektil je demonstrirao veliku preciznost i maksimalni domet za koji se procjenjuje da iznosi 410 km. Slično kao i u slučaju projektila KN-23, koji se uspoređuje s Iskanderom, KN-24 nakon površne usporedbe podsjeća na projektil američke proizvodnje ATACMS. No, usporedba ne stoji jer je KN-24 znatno masivniji, veći i ima znatno veći procijenjeni domet. Za prijevoz i lansiranje služi slično gusjenično oklopno vozilo kao i kod sustava KN-23 koje nosi dva projektila spremna za lansiranje. KN-23 i KN-24 imaju sličan profil leta i namjenu, ali potonji je uz nešto manji domet i više nego dvostruko manju masu navodno precizniji te fleksibilniji za korištenje više inačica bojnih glava. Tijekom 2019. pojavio se novi sustav, koji je dobio oznaku KN-25. Obavljena su četiri početna testna lansiranja s ukupno osam ili devet projektila. Sustav služi za lansiranje balističkih projektila srednjeg dometa, no vjerojatno se radi i o najsnažnijem višecijevnom bacaču raketa na svijetu. Naime, iako postoji više inačica KN-25, tijekom vojnih mimohoda 2020. i 2021. predstavljene su one s pet projektila koji se ispaljuju iz cijevi montiranih na kamionu s četiri osovine. Svaki je projektil dug gotovo 8,5 metara, a pojedinačna se masa procjenjuje na otprilike tri tone. Maksimalni domet procijenjen je na 380 kilometara, a pri tom dometu postiže visinu od 100 km. Projektil vjerojatno ima i sposobnost samonavođenja, a opremljen je četirima nepomičnim krilcima i četirima upravljivim krilcima pri vrhu. Ako su procijenjeni podaci točni, projektili sustava KN-23, KN-24 i KN-25 mogu dosegnuti cijelu ili veliku većinu Južne Koreje, a samim tim i sve zrakoplovne baze. Postanu li operativni u dovoljnim količinama, mogu biti velika prijetnja znatno modernijem ratnom zrakoplovstvu Južne Koreje. To vrijedi čak i u slučaju obrane njegovih zrakoplovnih baza protubalističkim sustavima Patriot i THAAD. U tom svjetlu dodatni su razlog za planove Južne Koreje da ima nosače zrakoplova opremljene avionima F-35B Lightning II.

Sporazum s ograničenjima

Kako bi održala korak sa sjevernim susjedom, Južna Koreja pokrenula je 1970-ih i vlastiti program balističkih projektila. Budući da se oslanja na savezništvo s SAD-om, za početak je odabrala protuzrakoplovni projektil Nike Hercules iste generacije kao i popularni sovjetski protuzrakoplovni projektil S-75 Dvina. Program je dobio ime Paekkom (Bijeli medvjed) i oznaku NHK-1, a sustav je prvi put testiran u rujnu 1978. godine. NHK-1 američkom intervencijom nikad nije ušao u uporabu. Program je ponovno započet 1980-ih, taj put pod imenom Hyunmoo (Crna kornjača). Novi projektil Hyunmoo-1 u mnogočemu je bio sličan prethodniku, ali imao je veći maksimalni domet od 250 km. No, intervencija SAD-a dovela je do smanjenja opsega programa, smanjenja dometa projektila na početnih 180 km i zabrane njegova izvoza. SAD je zauzvrat rasporedio vlastite taktičke balističke projektile MGM-52 Lance koji su, doduše, imali manji domet od 120 km, ali bili su puno precizniji i mogli su nositi i nuklearnu bojnu glavu. Bio je to rezultat bilateralnog dogovora koji su dvije zemlje potpisale još 1979. i kojim se ograničavao domet i nosivost južnokorejskih projektila u zamjenu za pristup američkoj tehnologiji izrade projektila. Taj dogovor doživio je preinake u četiri navrata. Njima su se uvelike povećavale mogućnosti dometa i nosivosti južnokorejskih projektila. Sporazum je vrijedio sve do svibnja ove godine kad je stavljen izvan snage, čime je otklonjeno i zadnje ograničenje o maksimalnom dometu od 800 km. Najvjerojatniji je razlog očit rast sposobnosti Sjeverne Koreje na tom polju.

Još tijekom 1990-ih pod okriljem državne agencije ADD (Agency for Defense Development) počeo je razvoj nove generacije projektila Hyunmoo. Prvi od njih bio je Hyunmoo-2A, prvi put testiran u veljači 1999. godine. Imao je domet od 300 km s jednotonskom bojnom glavom koja je mogla biti jedinstvena visokoeksplozivna ili kasetna. Sličnost s Iskanderom objašnjena je vjerojatnom suradnjom s proizvođačima iz Rusije i dotad ostvarenom službenom suradnjom dviju strana na nekim drugim raketnim programima. Sustav je postao operativan tek 2008., a ubrzo je uslijedila njegova poboljšana inačica Hyunmoo-2B, koja je postala operativna 2009. godine. Donijela je povećani domet od 500 km, koji se nakon skidanja ograničenja iz sporazuma iz 2012. godine mogao dodatno povećati na 800 km uz smanjenu nosivost bojne glave od 500 kg. Treći projektil iz serije Hyunmoo-3C predstavljen je 2017. i znatno se razlikuje od prethodnih inačica. Pomalo podsjeća na američki projektil Pershing II zbog dodatnih krilaca koja su dio nove odvojive bojne glave (također novost u odnosu na ranije inačice). Navodno je povećana i preciznost oružja, što ga čini pogodnim za gađanje utvrđenih ciljeva, a zbog većih dimenzija prevozi se i lansira s većeg vozila s pet osovina. Kao odgovor na najnovije sjevernokorejske sustave i njihova testiranja iz 2019. godine, Južna Koreja objavila je u svibnju 2020. kako je dva mjeseca ranije izvršila testno lansiranje novog projektila Hyunmoo-4 koji je još u razvoju. Projektil navodno ima sličan domet od oko 800 km kao prethodnik, ali pažnju je izazvala veličina bojne glave ili nosivost, koja iznosi čak dvije tone. Pretpostavlja se da se uz smanjenje bojne glave objavljeni domet u budućnosti može znatno povećati.

Može se očekivati da će se trend razvoja sve naprednijih balističkih projektila kratkog dometa nastaviti i da bi se krug zemalja koje ih koriste mogao i proširiti. Uz relativno malo ulaganja, njima se mogu dobiti velike vojne sposobnosti, a u usporedbi s taktičkim zrakoplovstvom velika im je prednost puno veća mogućnost preživljavanja. To ujedno objašnjava i pokušaje ograničenja proliferacije takvih oružja i njihova dometa. Potencijalne tehnologije protubalističke obrane velike učinkovitosti, koje bi imale mogućnost neutralizacije njihova djelovanja, tek su u razvoju i godinama udaljene. S druge strane, očit je napredak sustava balističkih projektila: postaju sve precizniji, većeg dometa i mobilniji te opremljeni s više manevrirajućih bojnih ili “lažnih” bojnih glava koje mogu biti opremljene ometačima i mamcima.

---

 LORA

Sustav LORA (Long Range Attack) izraelskog je podrijetla. Razvoj je počeo 2005., a nekoliko godina kasnije tvrtka Israel Aerospace Industries predstavila ga je na tržištu. S bojnom glavom koja može imati masu od gotovo 600 kg postiže se domet od 430 km, a minimalni domet iznosi 90 km. Sustav navođenja koristi kombinaciju inercijskog i GPS sustava navigacije i CEP je 10 metara. Sustav se odlikuje velikom brzinom raspoređivanja i pripreme za lansiranje od samo 10, a napuštanja vatrenog položaja u roku od tri minute. Vozilo za prijenos i lansiranje raketa bjeloruski je kamion MZKT serije 7401 s pogonom na svih osam kotača. Uz komunikacijsku opremu i lansirnu rampu, svako vozilo može ponijeti četiri projektila. Jednak tip vozila koji nosi kran za pretovar i četiri dodatne rakete služi za potrebe prijenosa i pretovara raketa. Spomenuti kamioni imaju motor snage 400 KS i mogu postići maksimalnu brzinu od 80 km/h. Osnovna je postrojba sustava LORA bitnica koja se sastoji od četiri vozila – lansera sa 16 raketa spremnih za paljbu i četiri vozila za popunu sa 16 dodatnih raketa. Uz njih je obvezatna i postaja koja ima ulogu zapovjednog i komunikacijskog središta, a smještena je na nešto manjem kamionu s pogonom 6×6. Prema dostupnim podacima, jedini je korisnik sustava azerbajdžanski OS. Sustavi su javno predstavljeni 2018., vjerojatno kao protuteža sustavima Iskander u sastavu armenskog OS-a. Tijekom nedavnog rata u Nagorno-Karabahu zabilježeno je da je LORA-om gađan most u blizini strateški važnog grada Šuše.

Tekst: Marin MARUŠIĆ