Ljeto 1915. pretvorilo je Galipoljsku bitku u pravi rovovski rat. Obje su strane kopale rovove širom poluotoka, a često se događalo da su bili udaljeni tek nekoliko metara…

Novi je važan datum u kampanji na Galipolju 19. svibnja 1915. godine. Tad je počeo veliki obračun u uvali Anzacu, kako je prozvano područje na kojem su bile smještene australsko-novozelandske snage. Turska je vojska pod zapovjedništvom pukovnika Mustafe Kemala izvršila odlučan napad na savezničke snage s namjerom da ih jednom zauvijek istjera iz uvale. U ranu su zoru 42 tisuće turskih vojnika napale oko 17 tisuća ukopanih Australaca i Novozelanđana.
Međutim, dobra organizacija obrane savezničkih snaga uspješno je odolijevala napadima. Epilog bitke bilo je desetak tisuća poginulih turskih te 528 poginulih ANZAC-ovih vojnika. Sutradan su počeli pregovori o privremenom primirju koje je zakazano za 25. svibnja kako bi se mrtva i raspadnuta tijela moglo ukloniti s bojišnica i dostojno pokopati. Primirje je osim predaha donijelo i određenu psihološku prekretnicu jer su se prvi put sukobljene strane nenaoružane susrele na bojištu. Jedni su i drugi vojnici uvidjeli da su nasuprot njima obični ljudi, poput njih samih. Mnogi su se rukovali s protivnicima, a razmijenjeni su i brojni darovi. No, to nije značilo da je bitka završena i da je borbeni moral splasnuo.

Ljetni mjeseci
Ljeto 1915. pretvorilo je Galipoljsku bitku u pravi rovovski rat. Obje su strane kopale rovove širom poluotoka, a često se događalo da su bili udaljeni tek nekoliko metara. Posebna je zanimljivost bilo često dobacivanje među protivničkim rovovima. Vojnici suprotstavljenih snaga dobacivali su jedni drugima hranu i cigarete. Osim toga, i na jednoj i na drugoj strani pojavio se drugi otežavajući faktor: bolesti, razne zaraze, nestašica pitke vode i hrane. Od bolesti se posebice isticala dizenterija koju su prenosile muhe, a pokosila je veći broj vojnika nego neki napadi.
Tijekom lipnja i srpnja bojišnica se nije znatnije mijenjala, osim u brojnom stanju oružanih snaga: Britanci su doveli četiri svoje divizije, a Turci čak deset. Borbe su bile kratkotrajne i iznenadne i odvijale su se širom poluotoka, ali i dalje je glavni dio bitke bio koncentriran oko rta Hellesa i uvale Anzaca. Saveznici 6. kolovoza napadaju turske rovove. Dvije su se britanske divizije iskrcale kod zaljeva Suvle sjeverno od uvale Anzaca, sa zadaćom okruženja turske crte. Istodobno su u napad krenule i savezničke snage kod rta Hellesa, praćene snažnom topničkom vatrom, ali divizije iskrcane kod zaljeva Suvle presporo su napredovale pa su ih Turci preduhitrili i zauzeli uzvisine. General Otto Liman von Sanders na uzvisine iznad zaljeva Suvle rasporedio je sve raspoložive turske snage pa je daljnji proboj Saveznika postao gotovo nemoguć.

Hamiltonova zapovijed

Uslijedila je krvava borba koja je trajala danima i u kojoj su živote izgubile na tisuće vojnika. Premda su Saveznici ponavljali napade i dovlačili na bojišnicu sve veći broj vojnika, nisu uspjeli poraziti dobro ukopane i brojčano podjednake Turke. Nakon dva dana krvavih obračuna oružje je utihnulo.
Dva tjedna poslije, 21. kolovoza, Hamilton je zapovjedio da se napad ponovi i to taktikom sveopćeg napada. Turska je vojska držala sve ključne strateške položaje i pružala žestok otpor jakim savezničkim naletima pa je i taj Hamiltonov pokušaj probijanja turske obrane nepovratno propao. Bitka je trajala cijeli dan i dio noći, neki su rovovi mijenjali vlasnika i po nekoliko puta, a život je izgubilo 45 tisuća ljudi. Hamilton je od Londona tražio da mu se pošalje još vojnika kako bi ponovio napad, ali britanska je vlada odbila poslati ljude u nemoguću misiju. Umjesto pojačanja, Hamilton je dobio premještaj, a za zapovjednika galipoljske ekspedicije imenovan je Sir Charles Monroe koji je odmah nakon pregleda bojišta zatražio prekid operacija i evakuaciju s Galipolja, što su Britanci teško prihvatili.

Odluka o evakuaciji

Britanski je ministar rata lord Horatio Herbert Kitchener u studenom 1915. hitno obišao poluotok, a nakon što se osobno uvjerio u stanje vojnika, donosi odluku o evakuaciji. Odlučeno je da će se povlačenje odvijati po noći, u strogoj tajnosti, a po danu će vojnici i topništvo izvršavati uobičajene zadaće i poslove kako bi se ostavio dojam da se ništa posebno ne događa. Povlačenje je bila jedina uistinu uspješna operacija koju su Saveznici proveli na Galipolju. Zanimljivo je da Turci uopće nisu znali za te britanske planove. Između 13. i 18. prosinca iz uvale Anzaca evakuirano je 40 tisuća ljudi, dok je 21. prosinca uspješno provedena evakuacija Hellesa i Suvle. Kod Hellesa je ostalo samo 19 tisuća britanskih vojnika koji su 7. siječnja 1916. izdržali posljednju bitku na Galipolju. Tog je dana von Sanders naredio žestok pješački napad na britanske rovove, praćen jakom topničkom vatrom, ali zbog žilavosti britanske obrane nije postigao poseban učinak.
Povlačenje je nastavljeno u tišini i u iduća su dva dana evakuirani svi preostali vojnici, životinje i prateća mašinerija. Tijekom evakuacije nijedan britanski vojnik nije izgubio život.
Pompozno i pomno pripremana Galipoljska bitka neslavno je završila što je izazvalo velike političke potrese i u Velikoj Britaniji. Lord John Arbuthnot Fisher podnio je ostavku, a Winston Churchill smijenjen je sa svih rukovodećih položaja.

Ante JELAVIĆ