U stoljeću velikih ratova i ideologija ratna propaganda dobila je svoj moderni oblik. Mogućnosti su rasle opismenjavanjem stanovništva, razvojem medija i njihovim tehničkim mogućnostima, ali i zahvaljujući iskustvima ideoloških totalitarnih sustava

Temelji moderne ratne propagande udareni su tijekom Prvog svjetskog rata. Kao reakciju na rad slične njemačke agencije, britanska vlada osnovala je Britanski biro za ratnu propagandu koji je okupio pisce, slikare, crtače i druge. U 1917. prerastao je u Ministarstvo informiranja čiji se rad najviše ogledao u novinskim izdanjima. Osnovna taktika bila je demonizacija neprijatelja, kao i rigorozne cenzure sadržaja koji bi mogli štetiti britanskim interesima.

Američki predsjednik Woodrow Wilson osnovao je Odbor za javno informiranje CPI (Comittee of Public Information) koji je težio oblikovanju javnog mnijenja SAD-a k prihvaćanju odluke o ulasku SAD-a u 1. svjetski rat. Odbor je vodio bitku s pronjemačkim snagama koje su pokušavale uvjeriti američku javnost kako je ulazak SAD-a u rat nepotreban i štetan. Predsjednik Odbora George Creel osmislio je koncept ,”4-minutni govornik” s osobama koje su obilazile različite grupe, zajednice, skupove, mjesta gdje se pojavljivao manji ili veći broj ljudi i koje su u četiri minute trebale uvjeriti slušatelje u ispravnost vladinih namjera. Prema službenoj evidenciji za držanje takvih govora angažirano je između 1917. i 1918. 75 000 osoba koje su održale 7 155 190 govora.

Patriotska laž

U Prvom svjetskom ratu, razvojem medija i njihovih tehničkih mogućnosti, ratna je propaganda dobila novi zamah i snagu. Iz tog razdoblja dolaze i najpopularniji marketinški posteri, I Want You autora Jamesa Montgomeryja Flagga kojim se namjeravao povećati priljev dragovoljaca u američku vojsku, kojem je uzor bio britanski Lord Kitchener Wants You Alfreda Leetea . “Za održavanje morala zemlje i kontrolu javnog mnijenja vrednija je patriotska laž nego okrutna i zastrašujuća istina. To je računica vlasti koja ohrabruje tisak da odigra svoju ulogu u nacionalnom jedinstvu” navodi francuski povjesničar Jean-Yves Le Naour. Zabilježene su i demonizirajuće poruke poput onih o zvjerstvima njemačkih vojnika koji su navodno odsjekli ruke pedesetorici belgijskih izvidnika. Najpopularnija priča koju su izmislili Britanci bila je tzv. priča o truplima koju je širio i Times (16. travnja 1917.), prema kojoj su se tijela poginulih njemačkih vojnika koristila za izradu glicerina.

Univerzalna načela ratne propagande u odnosu na Prvi svjetski rat sažeo je Sir Arthur Ponsonby (1930.). U deset modela sistematizirala ih je Anne Morelli (2004.) : Mi ne želimo rat, neprijatelj je isključivi krivac za rat, neprijatelj ima demonske osobine, mi se borimo za dobru stvar, a ne za sebične ciljeve, neprijatelj namjerno čini zlodjela, kad mi pogriješimo, to je uvijek nehotice, neprijatelj se koristi nedopuštenim oružjem, naši gubici su neznatni, a protivnički golemi, našu stvar podupiru umjetnici i intelektualci, naša je misija sveta, izdajnik je onaj tko sumnja u naše izvještaje.

Opet ministarstvo

U međuratnom razdoblju vodeće sile jačale su propagandne kapacitete. S dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj 1933. zloglasni Joseph Goebbels vodi novoosnovano Ministarstvo propagande koje od resora unutarnjih poslova preuzima kontrolu radija, filma, tiska, kazališta i državnih proslava i praznika, a od vanjskih poslova kontrolu nad inozemnom propagandom.

S druge strane, u Velikoj je Britaniji 1935. donesena odluka o ponovnom osnivanju Ministarstva informiranja u slučaju rata što je i učinjeno u rujnu 1939. Ratnu su propagandu Nijemci nazvali ”trećim frontom“, a Amerikanci ”četvrtim rodom vojske“. Zamah propagandi davali su tehnološki sve savršeniji mediji, u propagandne svrhe poslužili svi tada poznati masovni mediji, preko plakata, letaka, novina, brošura, knjiga, filmova, pa sve do tada nenadmašnog radija. Medijska kultura u Europi porasla je u odnosu na Prvi rat, a i pismenost je bila veća pa je vrijednost tiska kao propagandnog sredstva porasla. Cenzura je bila prisutna kod svih zaraćenih strana, sve su preuveličavale svoje pobjede, a umanjivale poraze.

Kamera na bojišnici

Film kao masovni medij značajnije se koristio u ratnoj propagandi tek u Drugom svjetskom ratu. U ratne se operacije više nije išlo bez filmskih kamera. Njemački propagandisti zabranili su na tjedan dana prikazivanje snimki invazije na SSSR kako bi se materijal montirao u cilju efikasne propagande. Filmovi o ratnim uspjesima javno su se prikazivali samostalno ili u popularnoj formi žurnala prije cjelovečernjih filmova u kinima. U dugometražnim cjelovečernjim filmovima pazilo se na umjetničke vrijednosti, na emocionalne, estetske ali i zabavne elemente, tako da su se propagandni filmovi gledali i u okupiranim zemljama.

Najpoznatija njemačka redateljica tog doba Leni Riefenstahl napravila je dva poznata propagandna dokumentarna filma Trijumf volje i Olympia, a potonji je naručio Međunarodni olimpijski odbor. Njemačka je vlada otkupila filmske studije, što je omogućilo potpunu kontrolu nad proizvodnjom filmova. Filmska propaganda Reicha ima dvije faze: prvu su obilježili filmovi pokretanja masa, a drugu antisemitski, antibritanski i antisovjetski filmovi rađeni između 1939. i 1942. Najizrazitiji antisemitski filmovi bili su Židov Süss iz 1940. i Lutajući Židov iz 1941. Veit Harlan, redatelj Židova Süssa, nakon rata osuđen je za zločin protiv čovječnosti, a branio se Goebbelsovim utjecajem u snimanju filma. Film Ujak Krüger prikazuje zlodjela Britanaca u ratu protiv Bura. Kad su Nijemci u travnju 1943. otkrili masovne grobnice u Katinskoj šumi, prikazivali su filmove o tome u cijeloj okupiranoj Europi. Najskuplji njemački film u Drugom svjetskom ratu jest Kolberg iz 1945., a korišten je velik broj vojnika kao statista. Film govori o francuskoj opsadi njemačkog grada Kolberga 1807. godine u kojem su Nijemci izdržali opsadu. Goebbels je za film rekao: ”U pogledu morala nacije, taj je film jednak pobjedi.”

Priključak Hollywooda

Kratki britanski propagandni filmovi veličali su hrabrost britanskih građana, vojnih i civilnih službi. O pilotima britanskih lovaca 1942. snimljen je film Prvi od nekoliko, a dokumentarni film Vatre su počele iz iste godine opisuje jedan dan i noć londonskih vatrogasaca tijekom bombardiranja. Filmovi Previše opušteni i Britanija to može! trebali su utjecati na moral cijele Britanije.

Poznajući sklonost američke javnosti filmu, i suzdržanost u uključivanju u rat u Europi, britanski su redatelji u Americi snimali ciljane filmove, poput Vanjskog dopisnika Alfreda Hitchcocka ili Te Hamiltonke Alexandera Kordea. Dokumentarni film London to može! iz 1940. redatelja Harryja Watta i Humphreyja Jenningsa rađen je u dvjema inačicama. Prva koja se distribuirala u Americi fokusirala se na izvješće američkog dopisnika Quentina Reynoldsa, o jednoj noći u Londonu tijekom njemačkog bombardiranja i naglašavala je važnost Britanije u obrani svjetske demokracije. Inačica s naslovom Britanija to može! pojavila se u Britaniji i trebala je pozornost s Londona prenijeti na cijelu zemlju.

Za američki film Gospođa Miniver iz 1942. Winston Churchill je rekao kako vrijedi 50 razarača. Tom ratnom dramom došlo je do zaokreta u politici Hollywooda koja se opirala sudjelovanju u ratnoj propagandi. Po zapovijedi predsjednika Roosevelta, film je preveden na nekoliko jezika, a kopije filma bacane su iz zrakoplova na teritorijima koje je Njemačka okupirala. U filmu se nije moglo čuti ništa protiv Njemačke, čak ni vojske, ali antinjemačka propaganda dobro je vidljiva. Snimljeno je još američkih antinacističkih filmova poput satiričnog Velikog diktatora Charlesa Chaplina iz 1940. Američki režiser Frank Capra snimio je više propagandnih dokumentarnih filmova, ali najznačajniji je serijal Zašto se borimo u kojem su se prikazivali razlozi američkog ulaska i sudjelovanja u ratu. Čak je i Walt Disney snimao propagandne i instruktivne animirane filmove, a mitska romansa Casablanca prikazuje kako neutralni trebaju zauzeti stranu u ratu.

Najveći predajnik

Sve zaraćene strane imale su ratne radijske postaje i radijske prijenose, namijenjene građanima u zemlji, vojsci na frontu, te građanima neprijateljskih zemalja. Specijalne emisije namijenjene neprijateljskoj pozadini s ciljem urušavanja morala, među ostalim, imali su Radio London, Radio Moskva i Glas Amerike, a nasuprot njih Radio Berlin. Radio je korišten za obavještavanje, podizanje morala, širenje defetizma, dezinformiranje i za ratnu propagandu. Radijska propaganda bila je novi fenomen u II. svjetskom ratu, koristile su se službene, tajne i lažne radijske postaje.

BBC-jev servis za Njemačku na njemačkom jeziku osnovan je još za vrijeme Minhenske krize. Do sredine 1941. godine emitiranje je trajalo ukupno nešto manje od četiri sata na svakih 24 sata, vremenski od 15 do 30 minuta, a u emisijama je govorio i Thomas Mann. Vodeći britanski radijski propagandist Denis Sefton Delmer znao je kako mora doprijeti do njemačkih građana, ali i vojnika. Trebao je snažan predajnik, a u SAD-u je ležao najveći na svijetu od 500 000 W. Prevezli su ga u Veliku Britaniju i instalirali u skloništu u Sussexu nazvavši ga Aspidistra. Do listopada 1943. Aspidistra je omogućavala emitiranje prema cijeloj Europi, Sjevernoj Africi i Atlantiku. Primjerice, emisije na njemačkom mogle su slušati i posade njemačkih podmornica, dobivajući ”informacije“ o visokim plaćama u Americi. Orkestar britanske mornarice svirao je njemačke koračnice i glazbu.

Njemački vojnici ocijenili su program primamljivim i uvjerljivim, govorilo se u slengu, a zahvaljujući informacijama agenata s terena, kao i prisluškivanju zarobljenika, viši časnici i političari oslovljavani su po nadimcima, komentirala se i Hitlerova bolest, ali ništa se nije govorilo protiv njega. Radi uvjerljivosti pustio bi se Hitlerov govor ili objava Goebbelsova ministarstva. Emitiranje je bilo povezano i s produkcijom pamfleta i letaka.

Pri kraju rata izvedene su operacije upada u radijske frekvencije u Berlinu i Hamburgu, s raznim dezinformacijama. Unatoč reakciji njemačkog radija, došlo je do pomutnje u ionako kaotičnoj situaciji u Njemačkoj.

Komentatori zračnih bitaka
Utjecaj američkih medija može se podijeliti na vrijeme prije i poslije ulaska SAD-a u rat u Europi. U početku, smetnja u slanju pogodnih i motivirajućih informacija iz Britanije u SAD bila su britanska Ministarstva rata i unutarnje sigurnosti. Naime, nisu popuštali zahtjevima da se američkim novinarima dopusti pristup olupinama oborenih njemačkih zrakoplova, kao i da se snimaju scene zračnih napada. No, Ministarstvo vanjskih poslova i BBC spoznali su utjecaj živih snimki rata, posebno za slušatelje u Americi. Slušatelji BBC-a i njegova sjevernoameričkog servisa mogli su čuti Charlesa Gardnera kako zračne bitke iznad La Manchea komentira uživo manirom sportskog komentatora: ”Netko je pogodio jednog Nijemca i on se bez kontrole stropoštava … on ide pravo u more, tamo on ide …!”

 

U emisiji London nakon mraka u noći 24. kolovoza 1940., Edward Murrow (direktor CBS-ovih vijesti za Europu) izvještavao je s Trafalgar Squarea. Kad su počele bučiti sirene za zračnu opasnost, sirene za uzbunu radiom oglasile su se i u Americi, a kako je drugi voditelj poslije zabilježio: ”Ovaj je prijenos zaledio kralježnice u Americi, prvi su put čuli rat uživo.” Murrow je šest noći pratio bombardiranja Londona sa zgrade sjedišta BBC-a, da bi mu sedmu noć Ministarstvo informiranja dopustilo direktne prijenose. Njemački su mu bombarderi tutnjali iznad glave, protuzračno topništvo pucalo, a on je izvještavao uživo. Ratni radijski prijenosi pridonijeli su da do kraja 1940. američki animozitet prema Hitleru preraste u divljenje britanskoj hrabrosti. Ministar vanjskih poslova Lord Halifax informirao je Ratni kabinet o čudotvornoj promjeni mišljenja u SAD-u.

Smrt za slušanje

Glas Amerike bio je radijsko oružje američkog Ureda za ratno informiranje i najpoznatiji je ratni propagandni servis te zemlje. Postoje podaci kako se Talijanska ratna mornarica predala nakon što je pozivana svakih četvrt sata preko američkih radijskih emisija na predaju. Jedan visoki britanski časnik rezignirano je izjavio kako su propagandisti postigli za jedan dan ono što on nije bio u stanju učiniti za tri godine.

S druge strane, u propagandnim okršajima preko radija Japanci su se fokusirali na ciljnu grupu i na osobne potrebe, u nastojanju da oslabe borbeni moral. Svake se večeri američkim vojnicima na Južnom Pacifiku obraćala Amerikanka japanskog podrijetla i nostalgičnim glasom podsjećala na njihove drage, pozivajući ih da se vrate kućama.

Nacistički režim brzo je shvatio propagandni učinak radija na vlastitom tlu, tako je odmah na početku rata slušanje stranih radijskih postaja postalo kažnjivo i pod prijetnjom smrću. Svi prodani radijski prijamnici dolazili su s naputkom koji je glasio ”Razmislite o ovome: Slušanje inozemnih radijskih postaja zločin je protiv nacionalne sigurnosti ili našeg naroda.” Radijska kompanija Reicha (Reichsrundfunkgesellschaft – RRG) nametala je sve oštriju cenzuru, posebno je bila kažnjiva kupovina i prodaja radijskih aparata na kratkim valovima. Jedini koji su, službeno, slušali inozemne radijske postaje bili su pripadnici SS-a i Abwehra (vojna obavještajna služba), kao i članovi nacističke stranke koji su imali specijalne dozvole. Postoje podaci kako su ipak mnogi Nijemci riskirali i u tajnosti slušali savezničke radijske postaje. Poznato je kako su i njemački piloti često slušali programe BBC-ja i postaje američkih snaga. Skromni, ratni narodni radijski prijamnik (Volksempfänger) sa slabim dometom, mogao je uz jednostavne preinake, dodatnim antenama i pojačavanjem osjetljivosti, pojačati sposobnosti prijama. Prema nekim autorima dvije trećine Nijemaca slušali su radijske emisije saveznika, posebno BBC-ja, tj. Radio Londona.

Tri boje

Radio je iznimno dobro poslužio za takozvanu bijelu, sivu i crnu propagandu. Pod bijelom propagandom podrazumijevaju se radijske postaje koje se predstavljaju pravim nazivom i jasno se identificiraju. Zaraćene strane koristile su i tzv. lažne radijske postaje, koje ili nisu odavale svoj stvarni identitet ili su se samo predstavljale sloganima poput Ostanite slušati Šefa ili Ovo je GS 1. Postojale su i postaje s lažnim identitetom. Službene radijske postaje nisu bile pogodne za lažna djelovanja prema suprotnoj strani jer ih je slušala i domaća javnost. Na prikrivenim i lažnim postajama bilo je više laži i obmanjivanja pa su ih zato nazivali sivim i crnim radijskim postajama.

Sovjetska propaganda razlikovala se od one ostalih saveznika po ideološkoj komponenti, makar se i to, kako je Veliki domovinski rat protjecao, vidljivo mijenjalo. Posebno je pridavana pažnja izradi plakata, zatim letaka, tiskanju novina, ali uloga radija bila je od iznimne važnosti. Još i prije 1941. godine SSSR je emitirao program za cijeli svijet na 21 jeziku, a desetljeće poslije Radio Moskva dostizala je razinu emitiranja od 2094 sata tjedno, na 80 jezika. To je bilo dulje i više nego u slučaju emitiranja Glasa Amerike, i blizu zbroja emitiranja Glasa Amerike i RFE/RL (Radio Slobodna Europa/Radio Sloboda) zajedno. Upravo je razvoj međunarodnog emitiranja poslužio za kasniju upotrebu radija kao značajnog sredstva u ratnim uvjetima.

Sovjetska reorganizacija

Već nakon izbijanja rata, 24. lipnja 1941., sovjetske vlasti osnovale su Informativni biro, a tijekom rata objavljeno je 2373 različitih materijala pod nadzorom Političke uprave Crvene armije. Osim propagande na fronti, Informativni biro izvješćivao je o događanjima u pozadini, a njegovi materijali objavljivani su i u međunarodnim tiskovinama. Reorganizirana je i Glavna uprava političke propagande Crvene armije, pa su nastala dva nova odjela, jedan za rad s Njemačkom i njezinim saveznicima, a drugi za stanovništvo zemalja koje su Nijemci okupirali. Vlasti su 25. srpnja 1941. zbog provođenja sustavne propagande prema vojsci i neprijateljskom stanovništvu formirale Sovjetski biro za vojno-političku propagandu. Uskoro je objavljeno osamnaest izdanja novina na raznim jezicima, od toga deset na njemačkom, dok je radio započeo redovita emitiranja na njemačkom, finskom i rumunjskom jeziku, objavljujući informacije poput: ”Ono što se dešava u Njemačkoj“‚ ”Kako žive ratni zarobljenici u Sovjetskoj Rusiji“ i sl. Tijekom rata radijskim eterom, poslano je 2000 izvješća Informativnog biroa, 2300 izdanja Najnovijih vijesti, oko 7000 Pisama s fronte i Pisama prema fronti. Radio je redovno emitirao programe za stanovništvo i gerilce (partizane) na okupiranom teritoriju.

Posebno u okruženom Lenjingradu moral su podizali radijski koncerti, izvješća, nastupi državnika i javnih osoba. U radijskim prijenosima bio je istražen psihološki efekt kad je prije emitiranja važnih vijesti, bio pušten zvuk orkestra od 100 fanfara koji izvodi prepoznatljivu melodiju. Kako je rat odmicao, a stanje na Istočnom bojištu bilo sve gore, prestajali su ideološki pokušaji pretvaranja rata, a i pod utjecajem saveznika, u svjetsku revoluciju. Zaključak je bio kako se za rat nije trebalo opredjeljivati klasno, već svenarodno i patriotski. Sovjetsko ministarstvo propagande priredilo je smotru Crvene armije na Crvenom trgu ispred Kremlja dok su njemačke snage bile nadomak Moskve. Napravljena je i filmska montaža u kojoj se Staljin patriotski obraća prisutnim vojnicima, iako se uočava kako je prizor sniman u zatvorenom prostoru. Zanimljivo je da su ruski tehničari i inženjeri uspjeli izvesti frekvencijsko preklapanje pa su ulazili u program finskog radija.

Usporedba globalnih sukoba
Prema istraživanjima Krisa i Leitesa (1947), usporednih značajki propagande u dvama svjetskim radovima uočene su tri bitne razlike.

1. Propaganda za vrijeme Drugog svjetskog rata, sadržavala je manje mržnje nego propaganda u Prvom svjetskom ratu. Poruke su bile manje emocionalno zasićene. U jednom svojem govoru u jesen 1939. Churchill je nazvao Nijemce pogrdno riječju Huns (kao huni-barbari) koja se koristila u Prvom svjetskom ratu, no javnost je reagirala prosvjedom.

2. Propaganda u Drugom svjetskom ratu bila je manje moralistička nego u prvom. Do tada osnovne propagandne poruke ”naši su ratni ciljevi pravedni, a njihovi nisu“ nisu bile u prvom planu. Više se pažnje davalo porukama koje nisu govorile o moralnim pitanjima, nego o interesima kao npr. ”Mi pobjeđujemo, a oni gube!“, ili kao ”Ovo su blagodati pobjede, a ovo rezultati poraza!“ Klinički bi psiholozi to ocijenili tako da uspješna propaganda ovisi o tome kako se apeli superega transformiraju u apele ega.

3. Propaganda u Drugom svjetskom ratu oslanjala se na činjenice koje se mogu provjeriti. Razlog tome je sve više izvora informacija i mogućnosti provjere izvora informacija kroz različite medije, posredstvom radijskih aparata, uz jačanja kritičnosti i nepovjerenja na informacije iz svoje zemlje.

U ratnim su sukobima tri osnovna elementa: politički, vojni i informacijski. Pobjednici u ratu ih redovno upotpunjavaju učinkovitije.To najbolje pokazuje Atlantska povelja objavljena u vrijeme kad je nacistička Njemačka bila u punom vojnom zamahu. Zajednička deklaracija Franklina D. Roosevelta i Winstona S. Churchilla potpisana na brodu USS ”Augusta“ 14. kolovoza 1941. budila je nadu. U to vrijeme SAD još nije aktivno sudjelovao u ratu, ali je značajno materijalno pomagao Velikoj Britaniji. Povelja tajno potpisana na južnom Atlantiku definirala je osam zajedničkih točaka, ciljeve rata i kakav bi svijet trebao biti u budućnosti. Dvojica čelnika motivirali su sve narode uključene u borbu, ali i one koji to još nisu bili.

Kraj jedne ere

Mogućnosti propagande pa i ratne rasle su opismenjavanjem stanovništva, razvojem medija i njihovim tehničkim mogućnostima, ali i s iskustvima ideoloških totalitarnih društava. Razvoj medija i njihova protežnost povećavala je učinke propagande uz povećan strah od moći masovnih medija. Pojava televizije poslije II. svjetskog rata kao da je oslabila državne sposobnosti za razvojem jednosmjernog državnog komuniciranja kao što je propaganda zbog raznovrsnosti medija i različitih izvora vijesti. Najveći problem s propagandom jest u činjenici, što je ona osim što je pridonijela pobjedi jedne strane, njezinu istinu zabilježila za duže vrijeme, pa otud i ona poznata izreka kako povijest pišu pobjednici. Informacijska djelovanja nastavljena su i poslije rata u oblicima informacijskih i medijskih operacija.

 

Nakon Drugog svjetskog rata, ratna propaganda ustupa mjesto informacijskim i medijskim operacijama, no oštrije tek Vijetnamskim ratom. Tad su mediji vođeni jačanjem svoje neovisnosti i demokratizacijom društava otkazali apsolutnu poslušnost državama, a tu je negdje i vrijeme afere Watergate. Neki čak ističu kako SAD nije u potpunosti ostvario svoju misiju u Vijetnamu upravo zbog medija.

Ipak, osnovna informacijska načela ratne propagande zadržani su i u najnovijim informacijskim djelovanjima, unatoč tome što masovni mediji velik dio javne komunikacije ustupaju informatičkim mrežama. Vjerodostojnost informacijskog djelovanja pa i ratne propagande za njezin učinak od najveće je važnosti jednako kao i usklađenost s njezinim ciljevima, vojnim operacijama i vojnom moći. Opet, s druge strane, narod sa snažnim moralom i uvjerenošću u pravednost svojih ratnih ciljeva na duži rok niti jedna vojna sila ne može zaustaviti u ostvarivanju svojih sloboda, a to nam je već poznato.

Darko MARINAC