Brodovi klase Hamburg jedini su razarači izgrađeni u zapadnonjemačkim brodogradilištima nakon II. svjetskog rata

Nakon poraza u oba svjetska rata njemačka je ratna mornarica čak dva puta u jednom stoljeću morala početi svoj razvoj praktički od početka. Dijelom je to bila posljedica ratnih gubitaka ali ponajviše nametnutih političkih ograničenja u naoružanju koja su vrijedila i za pomorske snage. Takvo je stanje poslije II. svjetskog rata proizlazilo iz odluka Potsdamske konferencije koje su nalagale potpuno razoružanje i demilitarizaciju okupirane Njemačke, te uništenje i/ili stavljanje pod kontrolu okupatorskih snaga preostalih proizvodnih kapaciteta vojne industrije. Razbuktavanjem Hladnog rata, čiji se utjecaj posebice osjećao na granicama podijeljene Njemačke, odredbe Potsdamske konferencije brzo su zanemarene. Tako već 1950., po odobrenju vlada okupacijskih snaga (Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske), Savezna Republika Njemačka formira prve oružane formacije pod nazivom “Policija pripravnosti” jačine oko 30 000 ljudi, a nakon tri godine i tzv. graničnu zaštitu s oko 20 000 ljudi. Pariškim ugovorom iz listopada 1954. SR Njemačka je i službeno uključena u vojne planove NATO pakta, te joj je dopušteno, pored ostalog, izgradnja 180 ratnih brodova i ustrojavanje ratne mornarice s oko 35 000 ljudi.

Kako bi se još uvijek osjetljiva europska javnost, koja je tada još jako dobro pamtila nacističke zločine, donekle umirila postavljena su ograničenja na razvoj i proizvodnju nuklearnog, biološkog i kemijskog oružja, dalekometnog topništva, vođenih projektila, strateških bombardera te ratnih brodova istisnine iznad 3000 tona i podmornica istisnine iznad 350 tona. I ta su ograničenja vrlo brzo ukinuta tako da je SR Njemačka do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća mogla slobodno razvijati svoje oružane snage. Nagli razvoj oružanih snaga SR Njemačke prvotno je pravdan “komunističkom opasnošću sa sjevera”, a potom i potrebama suradnje unutar NATO saveza.
U takvim političkim okolnostima i pri vrlo brzom gospodarskom oporavku koji je u SR Njemačkoj uslijedio već u pedesetim godinama prošlog stoljeća, našlo se je dovoljno odlučnosti i sredstava da se već 1955. počne s planiranjem i realizacijom prvog flotnog programa. Prva je pomoć došla iz Sjedinjenih Država u obliku rabljenih minolovaca. Dopuštena je obnova brodogradilišta i početak priprema za gradnju manjih ratnih brodova po vlastitim nacrtima. Obnova ratne mornarice i njezine flote počela je po dugoročnim planovima NATO saveza.
Iako je već 1955. zapadnonjemačka ratna mornarica planirala izgradnju 12 razarača namijenjenih osiguranju pomorskih putova u Atlantiku i Sjevernom moru, zbog mnogo je razloga od tog plana morala odustati. Budući da se sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća koncepcija o mjestu i ulozi razarača unutar ratnih mornarica uvelike promijenila, tako su i suvremeni razarači namijenjeni zadaćama eskortiranja izgubili neka bitna obilježja koja su imali razarači projektirani i građeni tijekom II. svjetskog rata. Zbog toga je i njemački plan gradnje 12 razarača morao pretrpjeti velike izmjene. Najprije se odustalo od izgradnje planirane serije od čak 12 brodova i program je sveden na samo četiri razarača.

Početak razvoja

Gradnja četiri razarača klase Hamburg počela je 1959. i trajala je sve do 1961. Zanimljivo je da je projektiranje i gradnja prvih i jedinih zapadnonjemačkih razarača povjerena brodogradilištu Stülcken koje je bilo relativno neiskusno u području ratne brodogradnje. To je brodogradilište odabrano zato jer su velika brodogradilišta kao što je Blohm + Voss, Howaldstwerke ili Lürssen bila prekrcana narudžbama za trgovačke brodove. Uz to je veliki dio brodograđevnih kapaciteta ostao u ruskoj okupacijskoj zoni – budućoj Istočnoj Njemačkoj.
Razarači klase Hamburg razvijeni su na osnovama njemačkih razarača iz druge polovice II. svjetskog rata. Prvotno je postojala namjera zapadnonjemačke ratne mornarice da ove razarače opremi američkih protuzračnim raketnim sustavom Tartar, ali se od nje odustalo nakon što je odlučeno da se kupe tri američka razarača klase Modified Charles F. Adams (vidi Hrvatski vojnik br. 74). Zbog toga su razarači klase Hamburg dobili samo topničko i protupodmorničko naoružanje. Iako se u stručnoj literaturi mogu naći i ocjene kako su razarači klase Hamburg ratni brodovi s dobro izbalansiranim topničkim i protupodmorničkim naoružanjem klasičnog tipa za obranu sa srednjih i bliskih daljina, prevladavaju bitno drukčije ocjene. Jedna je kako su jedini poslijeratni njemački razarači bili prenaoružani topničkim sustavima, te da njihova koncepcija nije omogućavala veće modernizacije. Zbog toga su razarači klase Hamburg zastarjeli i prije nego što je prvi razarač ove klase porinut u more. Gradnja razarača Hamburg (D181) počela je 20. siječnja 1959. Porinut je već 26. ožujka 1960. da bi u operativnu uporabu ušao 3. ožujka 1964. Iz operativne je uporabe povučen 2. veljače 1994.

Kobilica razarača Schleswing-Holstein (D182) položena je 20. kolovoza 1959. Porinut je točno godinu dana kasnije. U operativnu je uporabu primljen 12. listopada 1964., a iz nje povučen 15. prosinca 1994. Gradnja trećeg razarača klase Hamburg – Bayern (D183) počela je 15. veljače 1961. Razarač je porinut 14. kolovoza 1962. a u operativnu je uporabu uveden 6. srpnja 1965. U operativnoj je uporabi ostao sve do 16. prosinca 1993. Gradnja četvrtog i posljednjeg razarača klase Hamburg – Hessen (D184) počela je 5. veljače 1961. Porinut je 4. svibnja 1963. U operativnu je uporabu ušao 8. listopada 1968. Iz operativne je uporabe povučen 29. ožujka 1990.

Opis broda
Njemački razarači klase Hamburg projektirani su na osnovama iskustava koje je njemačka ratna mornarica stekla tijekom II. svjetskog rata i na temelju projekata koji su razvijani potkraj tog rata. Osnovna im je namjena bila zaštita atlantskih pomorskih putova od sovjetskih podmornica. Zbog toga su naoružanjem i opremom prilagođeni tim zadaćama, uz neka specifična rješenja. Jedno takvo rješenje koje je specifično za razarače klase Hamburg je ugradnja tri torpedne cijevi u sam pramac broda. Još su dvije torpedne cijevi ugrađene u krmu.
Iako je osnovna namjena ovih razarača bila zaštita plovnih putova i relativno sporih trgovačkih brodova dobili su snažno pogonsko postrojenje koje im je pružalo vršnu brzinu od čak 34 čvorova. Tako visoka brzina bila je potrebna da se razarač u što kraćem vremenu dovede u poziciju pogodnu za napad na otkrivenu podmornicu. Da bi brodovi mogli djelovati na oceanskim prostranstvima projektanti su napravili razarač dužine 134 metra i širine 13,4 m. Gaz mu je bio 5,2 metar. Standardna im je istisnina bila 3394 tona, a puna 4362 t.

Već je spomenuto da su zbog svoje namjene zaštite trgovačkih brodova od podmornica ti razarači morali imati visoku vršnu brzinu. To je ostvareno ugradnjom čak četiri parna kotla tvrtke Wahodag. Para se odvodila na dvije parne turbine istog proizvođača, koje su davale ukupnu snagu od 68 000 KS (50 320 kW). To je bilo dovoljno da se razarači klase Hamburg potjeraju sve do vršne brzine od 34 čvora. Da bi se osigurala dovoljna autonomija djelovanja na prostranstvima Sjevernog Atlantika razarači klase Hamburg dobili su spremnike nafte zapremine 809 m3. To je bilo dovoljno da krstarećom brzinom od 13 čvorova (brzina dovoljna za pratnju konvoja trgovačkih brodova) preplove čak 6000 nautičkih milja. Pri konstantnoj brzini od 18 čvorova doplov bi pao na 3400 nautičkih milja. Ako bi razarači plovili vršnom brzinom od 34 čvora doplov je bio samo 920 nautičkih milja.
Za opsluživanje svih brodskih sustava bila je potrebna posada od 284 čovjeka. Iako su razarači klase Hamburg projektirani sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, još uvijek se na njima mogu prepoznati oblici njemačkih razarača iz II. svjetskog rata. To se prije svega vidi po prenaglašenoj važnosti topničkog oružja. Iako su razarači projektirani u isto vrijeme u Sjedinjenim Državama dobili suvremene protuzračne i protupodmorničke raketne sustave, njemački su razarači klase Hamburg umjesto raketnih sustava dobili čak četiri topa, što se vrlo brzo pokazalo kao krivo rješenje. Dva su topa projektanti smjestili na uobičajeno mjesto na pramcu, dok su za druga dva našli mjesto na krmenog dijela broda. Zanimljivo je da iako nisu dobili suvremeno raketno naoružanje razarači klase Hamburg su dobili tada najsuvremenije radarske sustave za motrenje zračnog prostora i površine mora.

Topničko oružje
Kako je već spomenuto razarači klase Hamburg su imali prenaglašenu topničku komponentu koja se sastojala od čak četiri topa DCN L55 Model 1953 kalibra 100 mm (dužine cijevi 55 kalibara). Iako je njemačka vojna industrija imala bogato iskustvo u proizvodnji brodskih, svoje su razarače klase Hamburg opremili francuskim topovima, a sve u duhu zapadnoeuropske suradnje unutar NATO saveza. U trenutku projektiranja razarača klase Hamburg topovi L55 Model 1953 bili su najsuvremeniji zapadnoeuropski brodski topovi. Projektirani su kako bi zamijenili dotadašnje topove kalibra 127 i 57 mm. Francuzi su odabrali kalibar od 100 mm jer su procijenili da će tako dobiti top koji će još uvijek imati dovoljno razorne moći za uništavanje brodova i ciljeva na kopnu, te istodobno biti dovoljno lagan da će moći obarati i brze ciljeve kao što su borbeni avion s turbomlaznim pogonom.
Topnički sustav L55 Model 1953 je prvi francuski potpuno automatiziran topnički sustav srednjeg kalibra koji je dobio automatizirani sustav za usmjeravanje paljbe s elektro-mehaničkim računalom. Jedna od specifičnosti ovog sustava je da posada mora ubaciti prvu granatu u ležište jer se automatski punjač pokreće energijom koja se oslobađa tijekom ispucavanja granata. Projektiranje L55 počelo je 1953., a u operativnu je uporabu ušao 1957. Naknadno je razvijen i Model 1964 čije su inačice i danas u operativnoj uporabi. Masa cijelog sustava je 20,5 tona te je pogodan za ugradnju na veće ratne brodove, od korveta nadalje. Maksimalna brzina paljbe sustava Model 1953 bila je 60 granata u minuti, dok je kod sustava Model 1964 povećana na 78. Maksimalni domet protiv ciljeva na moru i kopnu kod oba modela je 17 260 metara, dok ciljeve u zraku mogu gađati na udaljenosti do 6000 metara.

Svaki je top dobio po jedan radarski ciljnički sustav M-45 tvrtke Hollandse Signaalapparaten. Za pramčane topove dvije su antene postavljene na nadgrađe iznad zapovjednog mosta, dok su za krmene topove antene postavljene na nadgrađe odmah iza krmenog dimnjaka. Tijekom modernizacija koje su obavljene na razaračima klase Hamburg od 1974. do 1977. uklonjena je X kupola (na krmenom dijelu) kako bi se oslobodio prostor za postavljanje dva dvostruka lansera protubrodskih vođenih projektila. Tada je uklonjen i jedan ciljnički radarski sustav.
Za blisku protuzračnu obranu razarači klase Hamburg prvotno su dobili četiri dvocijevna topa Bofors 40 mm/70 Model 1948. Topovi su postavljeni na središnji dio broda, dva bliže pramcu, a dva prema krmi. Tijekom modernizacija zamijenjeni su modernijim topničkim sustavom Breda L70 Mod 64, koji je u osnovi bio modernizirani Bofors Model 1948. Ovaj dvocijevni topnički sustav imao je brzinu paljbe od 900 granata u minuti i maksimalni domet protiv ciljeva u zraku od čak 8700 metara. Ciljeve na površini mora ili na kopnu mogao je gađati na udaljenosti od 12 500 metara. Iako su dobili samo topničke sustave, razarače klase Hamburg su opremili snažnim radarskim sustavima. Tako su za motrenje zračnog prostora dobili radarski sustav DA08 tvrtke Hollandse Signaalapparaten. Ovaj radar ima maksimalni domet motrenja do 185 kilometara. Njegovu su antenu postavili na vrh rešetkastog jarbola postavljenog neposredno ispred krmenog dimnjaka. Na vrh prednjeg jarbola postavljena je antena radara LW03 iste tvrtke.

Protubrodsko oružje
Tijekom modernizacija sva četiri razarača klase Hamburg odstranjena je jedna krmena topnička kupola i na njeno mjesto su postavljena dva dvostruka lansera protubrodskih vođenih projektila Exocet MM 38. Time su ovi razarači dobili mogućnost djelovanja protiv površinskih ciljeva na srednjim udaljenostima. Kombinirajući već iskušana rješenja, kao što je Martelov raketni motor AS.30 i sustav radarskog samonavođenja s projektila Kormoran, tvrtka Aerospatiale je u samo dvije godine (od 1970. do 1972.) razvila projektil MM 38 Exocet. Taj će protubrodski vođeni projektil ubrzo postati standardno oružje u više od 20 ratnih mornarica, a njegove napredne inačice su i danas u operativnoj uporabi.
Projektil MM.38 čuvao se u velikom kontejneru-lanseru napravljenom od aluminijske legure. Lansirni brod ili neka druga platforma osiguravala je koordinate cilja prije lansiranja projektila. Tvrtka SNPE je osigurala tandemske raketne motore za start i let. Na srednjem dijelu leta rabilo se inercijalno vođenje koje je osiguravalo visinu leta od oko 2,5 metara i brzinu od 0,93 Macha. Oko 15 kilometara prije cilja uključivao se radarski sustav za samonavođenje tvrtke EMD Adac. Bojna glava je imala masu od 165 kg. U osnovi bio je to čelični blok s heksalitom koja je prodirala u trup broda i pod kutom udara od 70 stupnjeva. Glava je imala blizinski i vremenski tempirani upaljač. Prvo lansiranje projektila MM 38 tvrtka Aerospatial obavila je u srpnju 1970., a francuska je ratna mornarica počela verifikacijska lansiranja u studenom 1972. Pred kraj 1977. od 90 lansiranja svih 90 je bilo uspješno uz minimalne teškoće. Na osnovama MM 38 razvijen je projektil MM 39 namijenjen lansiranju iz zraka i projektil SM 39 namijenjen lansiranju iz torpednih cijevi podmornica. Dužina projektila MM 38 bila je 5,21 metar. Projektil je imao promjer tijela od 350 mm. Razmah krila bio je 1 metar. U trenutku lansiranja masa projektila bila je 735 kg. Maksimalni domet projektila bio je 40 kilometara.

Protupodmornički sustavi
Razarači klase Hamburg imali su jedno rješenje koje ih razlikuje od svih razarača izgrađenih nakon II. svjetskog rata – tri torpedne cijevi ugrađene u pramac broda, te dvije ugrađene u krmu. Takvo je rješenje uobičajeno za podmornice, ali na površinskim ratnim brodovima nije viđeno nikada prije niti poslije. Namjera projektanata očito je bila da se razarači rabe slično kao i podmornice, a to znači da nakon što otkriju poziciju neprijateljske podmornice velikom brzinom dođu u poziciju za napad te lansiranjem protupodmorničkih vođenih torpeda unište cilj. U slučaju da podmornica manevriranjem izbjegne prvi, drugi se napad mogao izvesti pomoću torpednih cijevi na krmi. Tako bi razarači zapravo djelovali kao svojevrsni lovci podmornica. Iako teoretski ovo rješenje izgleda primamljivo u praksi se nije pokazalo uspješnim. Naime, napadne nuklearne podmornice mogu u zaronjenom položaju postići vršne brzine od 30 i više čvorova, što je značilo da bi razarači klase Hamburg sa svojim vršnim brzinama od 34 čvora teško došli u povoljan položaj za napad. Uz to podmornice su mogle lansirati svoja vođena torpeda na razarače i prije nego što su razarači došli u poziciju napasti ih. Najveći nedostatak koncepcije razarača – lovaca podmornica bio je u samim vođenim torpedima koji su imali ili premalu vršnu brzinu ili premali domet pri vršnoj brzini da bi omogućila površinskim brodovima napad na podmornice s nuklearnim pogonom. Zbog toga su sve velike ratne mornarice od pedesetih godina prošlog stoljeća počele razvijati protupodmorničke raketne sustave koji kombiniraju veliku brzinu leta projektila s raketnim motorom i preciznost vođenog torpeda. Sve prednosti takvog sustava uočila je njemačka ratna mornarica kad je dobila razarače klase Lütjens koji su imali protupodmornički raketni sustav ASROC. Zbog toga su tijekom modernizacije razarača klase Hamburg uklonjene pramčane i krmene torpedne cijevi i umjesto njih postavljena četiri torpedna aparata L 70 kalibra 533 mm. Postavljeni su na sredinu broda, na svaki bok po dva.

Iz originalnih pramčanih i krmenih torpednih cijevi razarači klase Hamburg mogli su lansirati torpeda DM3 ili američki vođeni torpedo Mark 37. U operativnu je uporabu ušao 1957. kao osnovni protupodmornički torpedo američke ratne mornarice. Torpedo je imao dužinu od 3,429 metara i masu od 649 kilograma. Bojna glava bila je mase 150 kilograma. Pri maksimalnoj brzini od 26 čvorova domet je bio nešto veći od devet kilometara. Pri brzini od 17 čvorova domet se povećavao na 21 500 metara, ali ta brzina nije bila dovoljna da se “ulove” podmornice s nuklearnim pogonom. Zapravo nije bila dovoljna ni brzina od 26 čvorova. Iz torpednih aparata L-70 razarači klase Hamburg mogli su lansirati široku paletu njemačkih vođenih torpeda, od kojih je najsuvremeniji bio torpedo DM2A3. Taj je vođeni protupodmornički torpedo u operativnu uporabu ušao 1987. godine. Dugačak je 6,6 metara i ima masu od 1370 kilograma. Bojna je glava mase 260 kg. Pri vršnoj brzini od 35 čvorova njegov električni pogon omogućuje maksimalni domet do 20 000 metara. Torpeda DM2A3 na cilj se navode pasivnim sonarom. Od 1999. u operativnoj je uporabi znatno unapređena inačica DM2A4 Seehecht (Seahake). Za blisko protupodmorničko djelovanje razarači klase Hamburg su na pramčanom dijelu, između druge topničke kupole i zapovjednog mosta, dobili dva četverostruka protupodmornička raketna bacača Bofors kalibra 375 mm. Iako su imali domet od samo 2200 metara, te je njihova uporabljivost protiv suvremenih podmornica bila gotovo nikakva, ostali su na razaračima i nakon njihove modernizacije. Razarači klase Hamburg dobili su mogućnost krcanja i polaganja čak 90 morskih mina Mk 17.

Zaključak

Zadnji razarač klase Hamburg – Schleswing-Holstein (D182) povučen je iz operativne uporabe 15. prosinca 1994. Iako je njemačka vojna brodogradnja imala bogato iskustvo stečeno u dva svjetska rata, s razaračima klase Hamburg se baš i nije proslavila. Iako osnovni brod nije bio loše konstrukcije, koncepcija naoružavanja je bila zastarjela. Uporaba čak četiri topa kalibra 100 mm, bez obzira koliko oni bili suvremene konstrukcije, umjesto modernog protuzračnog raketnog sustava učinila je da su razarači klase Hamburg jako brzo zastarjeli. Naknadno uklanjanje jedne topničke kupole i postavljanje protubrodskih vođenih projektila Exocet samo je djelomično uklonilo osnovne nedostatke, učinivši od ovih razarača višenamjenske ratne brodove koji su po svojim odlikama bili bliži velikim patrolnim brodovima nego suvremenim razaračima. Možda bi i rješenje s tri torpedne cijevi u pramcu i dvije u krmi bilo dobro da sovjetske podmornice na nuklearni pogon Project 627 Kit (kalsa November), koje su u operativnu uporabu ušle krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, nisu imale vršnu brzinu u podvodnoj vožnji od 30 čvorova. Sa samo četiri čvora većom brzinom razarači klase Hamburg više nisu mogli uspješno djelovati protiv njih.

Siniša RADAKOVIĆ