U povodu Dana logoraša srpskih koncentracijskih logora, koji se od 2009. godine obilježava 14. kolovoza, Hrvatski vojnik u dva će nastavka podsjetiti na dramatične okolnosti u kojima su tijekom 1991. vođene razmjene ratnih zarobljenika, na sjećanja nekih od sudionika kojima je ta godina obilježila živote i koje treba pamtiti kao junake i pobjednike

Među najpotresnija poglavlja povijesti Domovinskog rata spadaju ona vezana uz ratna zarobljavanja, zatočeništva i razmjene ratnih zarobljenika. Prema službenim podacima, više od 7800 hrvatskih državljana, branitelja i civila bilo je tijekom Domovinskog rata zarobljeno, držano u zarobljeničkim logorima te u razmjenama ratnih zarobljenika vraćeno na područje pod upravljanjem Republike Hrvatske.

Posebno je bila teška i neizvjesna 1991. godina. Mala, u to vrijeme još uvijek međunarodno nepriznata Hrvatska bila je napadnuta sa svih strana; iz kasarna širom zemlje jugovojska je pucala po civilima, gradovima i otvoreno se svrstavala uz pobunjeno srpsko stanovništvo; hrvatski branitelji bili su nedovoljno pripremljeni i slabo naoružani; tadašnje sramotne kalkulacije međunarodne zajednice kulminirale su embargom na naoružavanje Hrvatske. U tim je okolnostima Hrvatska pokušavala konsolidirati svoju obranu istodobno vodeći teške oružane, ali i diplomatske, pregovaračke i političke bitke.

Iskustva i sjećanja sudionika razmjena ratnih zarobljenika 1991. godine, o kojima će ovdje biti riječi, rasvjetljavaju te događaje iz dva kuta: jedni su braneći domovinu bili zarobljeni i lomljeni u logorima dan za danom pokušavali su preživjeti; drugi su poduzimali i nemoguće, izlagali se pogibelji i talačkim situacijama kako bi postigli razmjene, spasili i vratili kućama zarobljene hrvatske branitelje.

Demonstracija moći, zastrašivanje i nadmudrivanje

Ono što se danas naziva “razmjenom ratnih zarobljenika”, u stvarnosti 1991. godine zapravo je bilo do samog kraja neizvjesno pregovaranje i nagovaranje, cjenkanje, demonstracija moći, zastrašivanje i nadmudrivanje. S jedne strane neizbježnih pregovaračkih stolova sjedili su zagovaratelji velikosrpskih ideja odjeveni u JNA šinjele, oni koji su bahato grmjeli kako su Hrvati separatisti, a JNA legalna snaga koja će sve što je hrvatsko vojno i politički poraziti – eto, samo što nije! – pa su samim time, s Hrvatskom kao nepriznatim i nepostojećim političkim subjektom, dogovori suvišni a razmjene ratnih zarobljenika nepotrebne. S druge strane stola bili su oni koji su u hrvatsku opstojnost, razloge i pravo njezine budućnosti najdublje vjerovali i za nju su se na sve načine borili. Oni koji su konačno i pobijedili.

Odlukom predsjednika dr. Franje Tuđmana, glavni pregovarač o odlasku JNA iz Zagreba i Hrvatske te pregovarač o razmjenama ratnih zarobljenika bio je tadašnji pomoćnik ministra obrane Stjepan Adanić. On je u većini razmjena 1991. bio i neposredni izvršitelj. Pregovarači s druge strane bili su mu general JNA Andrija Rašeta i pukovnik JNA Mile Glumac.

Specifičnost svih razmjena ratnih zarobljenika provedenih 1991. godine bila je ista – nije bilo “ničije zemlje”, garancije sigurnosti niti razmjernog odnosa zaštite pripadnika obiju pregovaračkih strana. Za hrvatsku stranu provođenje razmjene značilo je odlazak duboko na neprijateljski teritorij, svjesno izlaganje nebrojenim neprijateljskim cijevima svih kalibara, pravljenje ustupaka i riskiranje. Ni jedna razmjena ratnih zarobljenika te godine nije provedena na teritoriju pod kontrolom hrvatskih snaga. U svojoj knjizi Razmjene ratnih zarobljenika 1991. godine – vrijeme hrabrosti i ponosa, Stjepan Adanić bilježi: “U svezi razmjena ratnih zarobljenika bili smo ucijenjeni od JNA i njihovih pregovarača – rekli su da će se razmjena izvršiti na terenu pod njihovom kontrolom ili je neće biti. Na nama je bio veliki teret, odgovornost i sigurnosni rizik. To je ono što smo mi, pregovarači i neposredni izvršioci razmjena na licu mjesta morali prihvatiti, ili ne bi bilo ništa od spašavanja ljudskih života i razmjena te ratne i sudbonosne 1991. godine.”

Četiri velike razmjene

U tim su okolnostima 1991. godine provedene četiri velike razmjene. Prva od njih, razmjena u Bosanskom Šamcu, koju su na terenu vodili Stjepan Adanić i Muhamed Zulić, odigrala se 9. studenog 1991., i tada je iz Manjače oslobođeno 350 pripadnika hrvatskog MUP-a zarobljenih 12. rujna 1991. u Hrvatskoj Kostajnici.

Početkom prosinca 1991., dok je Hrvatska bila preplavljena zastrašujućim prizorima koji su pratili slom višemjesečne obrane Vukovara, Dubrovnik je proživljavao najteže trenutke svoje povijesti, zemlja je gorjela u stravičnom razaranju, horde četnika i jugovojske urlale su u slavu svojih pobjeda – u Zagrebu su svi napori hrvatskih pregovarača bili usmjereni prema izvlačenju stotina, na svim hrvatskim bojišnicama zarobljenih hrvatskih branitelja. Konačno, uslijedile su tri razmjene koje su istog dana, 10. prosinca 1991., trebale biti provedene na tri različite lokacije. Razmjenu u Bosanskom Šamcu vodili su Stjepan Adanić i Muhamed Zulić; razmjenu brodom Rodos II u crnogorskoj luci Zelenika vodio je Goran Dodig, dok je razmjenu u Kamenskom kod Karlovca trebao voditi Miroslav Akmadža.

Premda je JNA izigrala dogovor, razmjena u Bosanskom Šamcu provedena je 10. prosinca. Iz logora Stajićevo, Begejci i Niš vraćen je 661 hrvatski branitelj i civil. Razmjena u Kamenskom toga dana nije uspjela zbog razmjene vatre i oružanih provokacija koje je JNA ciljano izazivala na terenu. Proveli su je dva dana kasnije, 12. prosinca, Stjepan Adanić i Muhamed Zulić u selu Jelašima kraj Karlovca. Na toj je razmjeni na slobodu, u Hrvatsku, vraćena 141 osoba. Razmjena u Crnoj Gori kasnila je dva dana, ali i ona je uspješno provedena. U njoj je oslobođeno i u Hrvatsku vraćeno 273 ljudi. Ukupno su u tim velikim razmjenama 1991. godine razmijenjena 2333 zatočenika.

---

Nakon besprijekorno provedenih aktivnosti u obrani Varaždina, njegov ratni gradonačelnik Stjepan Adanić odaziva se pozivu predsjednika dr. Franje Tuđmana i od 7. listopada 1991. postaje pomoćnik ministra obrane i glavni pregovarač hrvatske strane u pregovorima s JNA o njezinu napuštanju Zagreba i Hrvatske te o razmjenama ratnih zarobljenika. Nositelj brojnih ratnih odlikovanja, branitelj, prvi glavni urednik lista Hrvatski vojnik, umirovljeni brigadni general i političar danas je čelni čovjek Jadranskog naftovoda. Rat je ostao daleko iza, Stjepan Adanić o njemu govori rijetko i malo, uspješan je u svemu što sada radi – no kad progovori, kad iz glave, bez bilježaka i podsjetnika precizno niže događaje iz 1991., u glasu, u riječi zaiskre emocije. Vrijeme hrabrosti i ponosa i dalje je u njemu, živo.

Osim što je bio pregovarač, Stjepan Adanić bio je i neposredni provoditelj niza razmjena – a to je značilo da najčešće danas pregovara s generalom Rašetom u zagrebačkom Hotelu I, a tijekom noći zajedno s Muhamedom Zulićem, predsjednikom Komisije za postupanje s osobama zarobljenim u oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj, odlazi daleko iza granica teritorija koji su tada kontrolirale hrvatske snage, u dubinu neprijateljskog teritorija kako bi s Rašetom dogovorenu razmjenu sutra proveo na terenu. Vozio je sam jer tamo kamo su išli nije smio ići vozač, bilo je preopasno, a u pratnji nisu smjeli imati nikoga. Nikakvo osiguranje, Vojna policija, cijev duga ili kratka, ništa, nigdje. I tako bi stigao u četničko gnijezdo, među lokalne šerife, samoprozvane gospodare života, jugovojsku – a oni jesu ili nisu čuli za razmjenu, slažu se s njom ili misle da treba drugačije, ne žele razgovarati, neće ovako nego onako, postavljaju svoje dodatne uvjete, ne dopuštaju hrvatskim pregovaračima telefonske konzultacije sa Zagrebom ili im ne dopuštaju povratak u Hrvatsku, nemaju pojma tko to s njihovih položaja upravo puca, nemaju s time ništa i ne garantiraju ništa… Svega je bilo 1991.

Razmjena 350 hrvatskih policajaca u Bosanskom Šamcu, koja je trebala biti provedena 3. listopada 1991., zbog toga je propala i realizirana je tek 9. studenog te godine. No, ni jedan napor, ni jedan rizik nije bio razlog za odustajanje. Stjepan Adanić i danas kaže: “Spasiti jedan ljudski život isto je kao da si spasio cijeli svijet – to je bila moja misao vodilja u razmjenama ratnih zarobljenika i spašavanju njihovih života tijekom Domovinskog rata 1991. godine. Svim hrvatskim braniteljima, zatočenima i nestalima, ranjenima i poginulima u obrani hrvatske domovine kao i njihovim obiteljima, dugujemo vječno poštovanje i zahvalnost.”

---

Razgovor  Stjepan Adanić

 Bili ste blizak suradnik predsjednika dr. Franje Tuđmana. Kako je on doživljavao pitanja naših zarobljenih branitelja?

U to smo vrijeme, u listopadu i početku studenog, iz dana u dan sve više saznavali o logorima koji kao da su nicali preko noći. Znali smo za Begejce, Stajićevo, Niš, Vojni istražni zatvor u Beogradu, Knin, Glinu, pričalo se o Morinju, Zeleniki u Crnoj Gori, ali i svaki lokalni srbijanski šerif imao je svoj logor i sve nam je to jako otežavalo uvid u situaciju. Imali smo naših 350 policajaca, uglavnom pripadnika PU zagrebačke, koji su braneći Hrvatsku Kostajnicu 13. rujna 1991. bili zarobljeni i nalazili su se na Manjači. Predsjednik Tuđman vrlo je emotivno doživljavao pitanja naših zarobljenih branitelja i u jednom mi je razgovoru rekao kako srbijanska propagandna mašinerija stalno optužuje Hrvatsku da ne želi razmjene zarobljenika, da smo hrvatske branitelje ostavili u logorima i da nas nije briga za njih. “Idi, Štef, pregovaraj, pokušaj sve kako bismo spasili što više naših ljudi iz tih logora smrti. To je u interesu svih nas”, rekao mi je tada, i ja sam stvarno davao sve od sebe.

Pritisak javnosti bio je velik, a ratnu psihozu do usijanja su dovodili srbijanski mediji koji su smišljeno i ciljano plasirali vijesti kako Hrvatskoj nije stalo do zarobljenih hrvatskih boraca. Preko svojih obavještajnih i paraobavještajnih službi željeli su stvoriti nepovjerenje i razdor u hrvatskom narodu kako bi lakše srušili Hrvatsku. Obitelji i majke zatočenika bile su očajne. Telefoni su neprestano zvonili, pitali su zašto ne oslobodimo njihovu djecu, a beogradska televizija neprestano je prikazivala snimke naših zarobljenih boraca s Manjače obrijanih i pognutih glava, s rukama na leđima i njihove čuvare s psima. Reakcije obitelji bile su strašne, bilo je teških i neugodnih razgovora, prijetnji i omalovažavanja. Ljudi tada nisu znali, nisu ni mogli znati koliko se i s čime sve borimo da bismo postigli razmjenu.

Vodili ste teške pregovore, direktno sudjelovali u razmjenama, davali se do kraja. Svaka je razmjena bila neizvjesna, bila je i izazov, i pobjeda – no, čini mi se da je za vas bila posebno važna razmjena 10. prosinca 1991. u Bosanskom Šamcu. Zašto?

U obranu Vukovara krenuli su i pripadnici Zasebne policijske postrojbe Varaždin. Od 185 policijskih djelatnika njih 26 poginulo je ili nestalo, a 20. studenog 1991., nakon predaje, odvedeno je 119 pripadnika te postrojbe u srbijanske koncentracijske logore Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica, Niš i VIZ Beograd. Premda smo potpisali Dogovor o razmjeni ratnih zarobljenika i akcija razmjene trebala je početi, predstavnici JNA nikako nisu željeli pristati na razmjenu svih varaždinskih policajaca – inzistirali su da će ih pustiti samo 100. Što mi je preostalo u takvoj prljavoj igri JNA? Pristati na razmjenu 100 varaždinskih policajaca ili odustati? Tražiti sve i ne dobiti ništa, ili pristati na razmjenu 100 varaždinskih policajaca i tražiti čvrsta jamstva europskih promatrača i Međunarodnog odbora Crvenog križa da ćemo spasiti i sve ostale s popisa koji sam im dao? Odlučio sam spasiti odmah 100 varaždinskih policajaca i žurno, uz čvrsta međunarodna jamstva, spasiti sve ostale.

Osobno sam bio u Bosanskom Šamcu 10. prosinca, u jazbini JNA i četnika, i osobno sam vodio rizičnu i dramatičnu razmjenu ratnih zarobljenika na njihovu terenu. Sa mnom se na neprijateljski teritorij usudio ići tek ministar u Vladi RH Muhamed Zulić. Došavši u Bosanski Šamac, htio sam se uvjeriti jesu li tu moji Varaždinci, da me JNA i paravojne srbijanske snage ne prevare. Kad sam ušao u autobus i vidio izmučene ali ponosne varaždinske policajce srce mi je počelo brže kucati i samo što mi suze nisu potekle od sreće i ponosa. Moji dragi varaždinski policajci, Zagorci, Međimurci i Podravci za mene su bili čitav svijet! Razmjena je obavljena na livadi u Bosanskom Šamcu, a trajala je gotovo cijeli dan. Uz 100 varaždinskih policajaca u Hrvatsku je stigao i 561 zarobljenik odveden u srbijanske logore nakon pada Vukovara.

Na povratku sam odlučio sa svojim varaždinskim policajcima otići u Varaždin, u hotel Turist, gdje su ih čekale obitelji. Oslobodili smo ih 100, ali bilo je njih 19 koje tada nismo uspjeli vratiti i koji su ostali u logorima u Srbiji. Htio sam okupljenoj rodbini koja svoje heroje taj put nije dočekala reći zašto njihovi muževi, očevi i sinovi nisu došli i što sve radimo da se uskoro vrate. U Varaždin smo stigli 10. prosinca navečer, ja sam bio na čelu kolone prepun ponosa i sreće što sam ih doveo, ali i tuge zbog onih koje nismo uspjeli razmijeniti. U hotelu su eksplodirale emocije: sreća i ushit za obitelji razmijenjenih i velika tuga onih obitelji čiji najmiliji nisu došli. Tada je jedan čovjek, nisam ga poznavao, počeo vikati na mene, vrijeđati jer nisam doveo njegova brata, a ja nisam u cijeloj toj galami uspio do kraja izreći što sam htio – da smo napravili sve, baš sve što smo mogli, da nismo uspjeli, ali da će i njegov brat, i svi ostali biti razmijenjeni, da ne odustajemo, da ćemo se boriti za njih. Bila je to ljudski razumljiva reakcija, ali i rijetko viđena situacija. S jedne smo strane razmijenili 100 varaždinskih policajaca 20 dana poslije predaje u Vukovaru i tako ih spasili od smrti, od maltretiranja i to je bio gotovo nevjerojatan uspjeh te surove, ratne 1991. godine – ali, eto, nisu bili spašeni svi i ja sam zbog toga bio nesretan, a te večeri za neke sam bio i kriv. U kasnijim smo razmjenama i tih 19 branitelja uspjeli osloboditi.

---

Sjećanja bivših logoraša

Antun Pelivanović i Milan Jurić branitelji su, dragovoljci, pripadnici novljanske 125. brigade koji su 22. studenog 1991. zarobljeni na bojišnici, u šumi. Zajedno su zarobljeni, zajedno prošli pakao logora Stara Gradiška, zajedno su razmijenjeni 12. prosinca 1991. u Jelašima kod Karlovca. Za Hrvatski vojnik zajedno se i prisjećaju tih, za ljudski život nikada dovoljno davnih događaja. Strahovi, bespomoćnost, užasi, nevjerica i danas su tu, žive u njihovim riječima. Milan je bio vojnik u skupini, Antun je bio zapovjednik skupine i sjeća se kako su ih iznenadili neprijatelji. “Beli orlovi, martićevci. Ubili su mi Jelinek Milana i Luku Gračakovića, viknuo sam da sam zapovjednik i da ne pucaju, da mi ne ubijaju ljude. Galame: pobit ćemo sve, Zoljom, Osom… Vika, dreka. To je šuma, brdo, voda, magla, kiša, malo snijega, veliki minus. Ukupno se tada predalo 20 ljudi, moji vojnici i ja.”

Bila je već noć kad su u kamionu stigli pred Staru Gradišku. Ruke vezane na leđima žicom, špagom, remenjem, što god da je bilo nadohvat; ljudi koje prepoznaju, živjeli su skupa; zvuk udaranja glave o zid svinjca; mještani usputnog sela koji vilama probadaju ceradu kamiona u kojima ih voze; “(…) jedan teritorijalac, poznavao sam ga, čeka nas zafrkanih rukava, razbija nas i tuče. Te zafrkane rukave, to nikada neću zaboraviti. Sastavio me, oblila me krv.” Izlazak iz kamiona pa ulazak u zgradu logora, prostor pilane: “Tuku nas jednog po jednog, moraš proći kroz špalir a tamo je pilana, svi imaju one duge drvene motke u rukama.” Milan dodaje: “Špalir, dočekuju vas, tuku vas kroz taj špalir, ulaziš u hodnik, mi smo bili na katu. Dok prođeš kroz njih, gotov si. Onaj što čisti WC, punu kantu mi pljusne u lice. Vidite što se događa drugome, što se događa tebi i svaki puta ti srce stane, nebrojeno puta u minuti srce ti samo stane.”

Najgori su bili prvi dani, slažu se. Ugurali su ih u jednu prostoriju s rešetkama, bez stakala na prozorima. Bila je to soba broj 6. Antun kaže kako ju je premjerio u pedljima: “Dva metra sa 3,40. Tu je prvih četiri-pet dana bilo nas 12.” Milan se prisjeća: “Tu smo u sobi imali kantu za nuždu, za mokraće i fekalije, otvoreno, bez poklopca, kiblu. To je smrdilo i razlijevalo se. Odatle smo nekoliko puta na dan odvođeni na saslušavanja inspektorima, iz prizemlja na kat. Putem do gore i nazad, svaki puta smo prebijani. Svaki puta. I uvijek ista pitanja: ‘Koliko si silovao?, Koliko srpske nejači ubio?’, stalno su mi psovali Tuđmana, Šeksa i Mesića – i to je bilo neprekidno, ali baš stalno. Sjećam se, jednom sam prošao kraj nekog prozora, ugledao sam svoj odraz i ostao sam ukopan. Nisam mogao vjerovati da vidim sebe. To nabubreno, otečeno, izobličeno, plavo i crno, to sam ja?” Antun kaže: “Poznavao sam dvojicu koji su nas saslušavali”, pa vrti sijedom glavom, sliježe ramenima i nastavlja: “JA ne znam, ne mogu to razumjeti, pa te ljude smo poznavali, živjeli smo zajedno.” Krajem studenog nadzor nad logorom preuzima Vojna policija Banjalučkog korpusa JNA. Tada je, potvrđuju Antun i Milan, postalo nešto lakše. Predstavnike Međunarodnog Crvenog križa i dalje nisu vidjeli, no mogli su dobiti bar minimalnu liječničku pomoć.

Kad je 10. prosinca bila razmjena zarobljenika u Bosanskom Šamcu, Antun i Milan s ostalim su zarobljenicima odvezeni prema mjestu razmjene i satima su čekali u autobusu. Opet su ih tukli, tko je i koliko stigao, vrijeđali, prijetili im – a oni su trebali biti razmijenjeni, vjerovali su da će biti i sve su udarce zbog toga nekako lakše podnosili. No, nakon cijelog dana čekanja autobusi su ih vratili u Staru Gradišku. “Vaša Hrvatska vas ne želi, vaš Tuđman, Šeks i Mesić vas nisu htjeli”, govorili su im. “I vraćaš se opet tamo odakle si jedva doživio da izađeš, opet kroz ona ista vrata nazad. Eee, tu se meni srušio svijet”, prisjeća se Antun. Razmijenjeni su dva dana kasnije, 12. prosinca 1991., u selu Jelašima, na Turnju, u Karlovcu. Bila je to jedna od najtežih razmjena ratnih zarobljenika jer je izvedena na teritoriju pod kontrolom JNA i pobunjenika i provedena premda su ovi topnički napadali hrvatske položaje na Turnju.

(Hrvatski vojnik, br. 676, veljača 2023.)

---

Tekst  Lada Puljizević