U povodu Dana logoraša srpskih koncentracijskih logora, koji se od 2009. godine obilježava 14. kolovoza, Hrvatski vojnik podsjeća na dramatične okolnosti u kojima su 1991. vođene razmjene ratnih zarobljenika. Jedna od njih, o kojoj se malo zna, provedena je brodom Rodos II, koji je 10. prosinca 1991. isplovio iz Splita prema luci Zelenika u Crnoj Gori, da bi se 13. prosinca vratio dovozeći 135 razmijenjenih hrvatskih branitelja i civila koji su bili zatočeni u logorima Morinj i Bileća. Tu je razmjenu u ime hrvatske strane vodio ratni ravnatelj splitske bolnice psihijatar prof. dr. sc. Goran Dodig

Samo 1991. godine u velikim je razmjenama razmijenjeno ukupno 2333 zatočenika: Hrvatska je u razmjenama dala 908 zarobljenika koji su bili u njezinoj nadležnosti, a u Hrvatsku je vraćeno 1425 civila i hrvatskih branitelja. Razmjenama ratnih zarobljenika prethodili su pregovori zaraćenih strana – no, važno je prisjetiti se što se događalo 1991., u kakvom su okruženju pregovori i razmjene vođeni.

Sjećamo li se 1991.?

Te godine Hrvatska je napadnuta. Naoružana i za ratovanje spremna jugoarmija razmještena u kasarnama širom zemlje, u gradovima, otvoreno se svrstava na stranu pobunjenih Srba i velikosrpskih ideja. Hrvatska 1991. godine nije međunarodno priznata država i međunarodna zajednica Hrvatskoj ne dopušta naoružavanje. U tim se okolnostima silovitom neprijateljskom napredovanju od Vukovara do Dubrovnika pokušavaju suprotstaviti ratovanju jedva priučeni, na brzinu okupljeni, slabo naoružani dragovoljci, mnogi gotovo dječaci. Oni su ti koji prvi brane svoje gradove i sela, oni prvi stradavaju i ginu, oni postaju i prvi ratni zarobljenici srbijanskih i crnogorskih logora.

Početkom prosinca 1991. – a to znači netom nakon sloma višemjesečne obrane Vukovara, nekoliko tjedana nakon napada na Split i boja u Splitskom kanalu, u jeku najtežih borbi za Srđ i opkoljeni Dubrovnik, hrvatski pregovarači na čijem je čelu bio tadašnji pomoćnik ministra obrane Stjepan Adanić uspijevaju s predstavnicima jugovojske dogovoriti veliku razmjenu ratnih zarobljenika koja će po načelu svi za sve biti provedena 10. prosinca 1991., istodobno na tri lokacije: u Bosanskom Šamcu, Kamenskom kod Karlovca i u luci Zelenika u Crnoj Gori. I premda su sve te razmjene bile teške i opasne, sve su provođene na teritoriju koji je kontrolirao neprijatelj, a hrvatski neposredni izvršitelji razmjena bili su izloženi svim vrstama sigurnosnih rizika – razmjena brodom Rodos II, koju je vodio profesor Goran Dodig, jedna je od najzahtjevnijih, a istodobno ona o kojoj se i danas najmanje zna.

Jugovojska i crnogorski rezervisti mjesecima su s kopna, mora i iz zraka napadali Dubrovnik, osvajali dijelove dubrovačkog primorja i zaleđa te držali Dubrovnik u blokadi. Razaranja i stradanja bila su golema, a malobrojni branitelji pružali su očajnički otpor. U tim su osvajanjima i borbama mnogi hrvatski civili i branitelji bili zarobljeni, a zatim smještani u logore Morinj (Crna Gora) i Bileća (BiH) osnovane u listopadu 1991. Prema dostupnim podacima, kroz te su logore prošla 423 zarobljenika. I dok je hrvatska javnost tek počinjala shvaćati što se skriva iza toponima Ovčara, Stajićevo, Manjača ili Morinj; dok su međunarodna javnost i salonske diplomatske klike sporo, puno i sramotno presporo smišljale što bi sad one pametno mogle izjaviti; dok su logoraši proživljavali dane strave o kojima će im, dok su živi, biti lakše šutjeti nego govoriti – neki su ljudi, negdje, grebli i grizli, i bez ostatka, dajući sve od sebe pokušavali spasiti živote, hrvatske branitelje, spasiti ljude. Jedan od takvih bio je liječnik, splitski psihijatar profesor Goran Dodig. Njega je glavni hrvatski pregovarač za razmjene Stjepan Adanić odabrao da vodi iznenada dogovorenu razmjenu zarobljenika između Hrvatske i Crne Gore, između Splita i Zelenike. Vijest mu je javio tadašnji potpredsjednik Vlade i prijatelj iz studentskih dana Mate Granić. Goran Dodig prihvatio je i ne shvaćajući zapravo na što je sve time pristao. Sjeća se, i danas kaže: “Saznavao sam kasnije, usput i u hodu.”

Rodos II

Posadu 40 godina starog, zapuštenog broda Rodos II, koji je za tu razmjenu odabrao Međunarodni Crveni križ, činilo je osam šutljivih, crnih i neobrijanih Grka. Na brod je u splitskoj luci, tog hladnog jutra 10. prosinca, ušlo 36 ljudi koji su bili zarobljeni u Hrvatskoj, koji su željeli biti razmijenjeni i otići u Crnu Goru. Doveli su ih pripadnici Hrvatske vojske i Vojne policije. Ušao je i Tonči Staničić, asistent na Pravnom fakultetu, koji je dotad sudjelovao u razmjenama zarobljenika na lokalnoj razini. U sjećanjima na događaj objavljenim u knjizi Stjepana Adanića Razmjene ratnih zarobljenika 1991. godine – vrijeme hrabrosti i ponosa, profesor Dodig bilježi: “Tonči je pravnik, pa ako se bude govorilo o pravnim aspektima Tonči može biti od koristi, iako sam znao da je to sve više nego li pravna rasprava. Radi se o goloj sili i neravnopravnom odnosu snaga u najširem smislu riječi.” Na brod je ušao i bljedunjav, nizak čovjek sa sitnim naočalicama koji je rekao da je Švicarac, predstavnik Međunarodnog Crvenog križa.

I tek kad su brodski motori počeli raditi, Goran Dodig shvatio je da nitko od hrvatske vojske ili policije, nitko tko je naoružan i može osigurati ikakav red, nikakva pratnja neće ući na taj brod. “Po pravilima Međunarodnog Crvenog križa, u ovakvoj situaciji nema naoružane pratnje”, objasnio mu je Švicarac. “Kad sam shvatio u kakvoj sam situaciji, nazvao sam Matu Granića i vikao sam, bio sam ljut, pitao sam ga je li lud i zna li u što me gurnuo», prisjeća se Goran Dodig pa nastavlja: “Bio je rat, na brodu su bili četnici koji su me mogli baciti u more i mirno uploviti u Boku kotorsku, ja nisam imao mogućnost ikakvog kontakta s ikim tko bi mi u takvoj situaciji mogao pomoći – i osjećao sam strah. Volio bih da je netko bio sa mnom, da sam imao nekakvu pratnju, ali nije bilo nikoga.”

Među zarobljenima koji su htjeli biti razmijenjeni bio je i jedan stasit čovjek, naočit, pristojan i vojničkog držanja s kojim su se hrvatski vojni policajci koji su ga doveli do broda srdačno pozdravljali, rukovali i oslovljavali ga Čovik – bio je to pilot JNA čiji je avion mjesec dana prije srušen iznad Sinjskog polja, a on je nekim čudom neokrznut preživio paljbu stotina cijevi, uhvaćen je, zarobljen i do razmjene smješten u zatvoru Dračevac. U cjenkanjima, jer razmjene ratnih zarobljenika to su bile, piloti su uvijek imali posebnu, visoku cijenu. Jugovojska koja je još uvijek bila u luci Lora nudila je pilotu mogućnost da bude razmijenjen u Splitu i odmah prijeđe u Loru. Goran Dodig toga je jutra u tome pronašao svoju slamku, slamčicu spasa i za nju se uhvatio.

Čovik

Prišao je Čoviku, rekao mu da će ga ako on to želi predati u Loru ali da mu, s obzirom na ono što će se vjerojatno u skoro vrijeme događati s Lorom, to ne savjetuje i predložio mu je da ide u Crnu Goru. Kad je ovaj pristao, Dodig mu je rekao: “Ja sam liječnik i psihijatar, a skupina zarobljenika koja je na brodu ne ulijeva mi povjerenje. Ako ćete ići s nama, prvo razgovarajte s njima, probajte im objasniti kako je i za njih, i za sve nas važno razumno ponašanje i da mirno, što prije stignemo u Crnu Goru.” Čovik ga je pažljivo slušao i promatrao, a onda mu je pružio ruku. Profesor Dodig kaže: “Rekao je da mi vjeruje, da želi otići u Crnu Goru i da će mi na putu pomoći održati red na brodu. Rekao je da ga pustim da dvadesetak minuta nasamo razgovara sa zarobljenicima. I otišao je, a ja sam čekao.” Kasnije, kad je brod isplovio, profesor Dodig sišao je u salon među zarobljenike. “Sjedili su u krugu, a među njima Čovik, malo izdvojen, u poziciji vođe, zapovjednika. Predstavio sam im se, rekao da ću sve učiniti da ih žive i zdrave dovedem u Zeleniku, ali i da od njih očekujem korektno ponašanje bez obzira što smo na suprotnim stranama. Tada se za riječ javio Čovik, koji je vojničkim tonom, vrlo uvjerljivo rekao kako on ‘garantuje’ da će sve biti u redu.” “Kako ste znali da mu možete vjerovati?” pitam. Profesor Dodig sliježe ramenima: “Imao sam neki osjećaj.”

Dva je dana tukla bura, polijevala je i valjala brod, i putnici i posada hvatali su se za rukohvate, a zarobljenici u salonu bili su blijedi, uplašeni i povraćali su. “Bilo je jasno da nitko od njih nema nikakvog iskustva u plovidbi nemirnim morem”, kaže profesor Dodig pa nastavlja: “Imali su osjećaj da su u nevolji, da im je život ugrožen, a s ljudima koji su u nevolji uvijek valja razgovarati i tako sam ja sjeo u salon među njih i pokušavao uspostaviti komunikaciju.” Govorio im je kako je takvo vrijeme uobičajeno u to doba godine, smirivao ih je govoreći im da je brod dovoljno velik, siguran i da se neće potopiti. Putovanje se oduljilo i na putu od Splita do Zelenike na brodu su proveli dvije noći. Profesor Dodig prisjeća se: “Ma kako ću spavat? U te dvije noći nisam spavao ni pet minuta. Sati su sporo prolazili, ubrzat ih ne možeš.”

Tišina i šutnja

Ujutro 13. prosinca uplovili su u crnogorsku luku Zelenika. A u njoj su, u autobusima, čekali branitelji Dubrovnika. Profesor Dodig provjeravao je s pukovnikom JNA Ilijom Mandarićem identitete i uspoređivao popise zarobljenika u razmjeni. Za to su vrijeme oni koje je doveo otišli. Brod se ispraznio, nije više vidio Čovika. A onda su, nesigurni na klecavim nogama, ispijeni i mršavi, iz autobusa počeli izlaziti oni koje je crnogorska strana do tog jutra držala u logorima. Ti hrvatski branitelji i civili samo su u zadnja tri dana dva puta utrpavani u autobuse, rečeno im je da idu u razmjenu, premlaćivani su dok su čekali pa su onda opet vraćani u logore uz cerek i riječi: “Vaša Hrvatska vas neće, ne trebaju vas.” Sada, spuštenih glava i s rukama na leđima, sumnjičavi prema još jednoj priči o slobodi i razmjeni, u koloni su se približavali brodu.

Tišina i šutnja riječi su koje profesor Dodig često izgovara prisjećajući se plovidbe Rodosa II iz Zelenike prema Splitu. “Oni nisu razgovarali sa mnom. Oni su samo šutjeli. Bojali su se. Šutjeli su, gledali me, ja sam gledao njih. Pokušavao sam razgovarati, ali nije išlo”, a u bilješci o tom događaju zapisuje: “Krećemo, puno nas je na brodu, gužva velika, puno upalih očiju punih nevjerice da idu u slobodu. Tišina je. (…) Čujem odjednom nekog s prove: ‘Evo, Dubrovnik!’, no i dalje je tišina.” Na brodu je 135 razmijenjenih zarobljenika okamenjenih u šutnji, a onda odnekud netko lomi tišinu i započinje pjesmu: “Kad smo prošli Dubrovnik, onda su počeli pjevati. Vilu Velebita su pjevali. I ja sam pjevao s njima. Tada su valjda počeli shvaćati da su se odmakli od Crne Gore, od zarobljeništva, da je razmjena stvarna, da se vraćaju kući i da su slobodni. Ali ipak je neka tuga bila u tom pjevanju. Svježe su bile rane, svježi strahovi.”

A kad se brod približio splitskoj luci njih 135 odjevenih u šinjele, prevelike kapute koje su im u logoru dobacili, naguralo se uz ogradu na palubi. Na rivi, ljudi koji ih čekaju. Mario Garber, novinar Slobodne Dalmacije koji je ondje bio, piše: “Brod je tiho pristao uz rivu. Šutjeli su i jedni i drugi, oni na brodu i oni na gatu. Dakle, prevario sam se, nema tu pravog veselja. One na brodu ne napušta misao da su oslobođeni, ali – oslobođeni zarobljenici, a oni na rivi još nisu sigurni da će na palubi Rodosa II prepoznati svoga.” A onda su jedan za drugim počeli lomovi i pucanja. Urlici, plač, zagrljaji, suze. Mnoge je od tih ljudi profesor Dodig kasnije kao psihijatar liječio i pomagao im da se vrate u svoje živote. Rodos II i životi ljudi čije su se sudbine u prosincu 1991. na njemu na tren dotakle dramatična su, gotovo filmska, i još uvijek neispričana priča. Koliko li je još takvih? Hrvatski vojnik i ovim tekstom pokušava ispraviti tu nepravdu nepodnošljive lakoće zaborava – ali, neka ostanu zabilježene i riječi skromnog, dragog profesora Dodiga koji se 32 godine nakon Rodosa II, u pripremama za ovaj razgovor naglas zapitao: “A koga još danas zanima ono što je bilo 1991.?”

---

Razgovor  prof. dr. sc. Goran Dodig

Razmjena na brodu Rodos II nije bila vaš prvi susret s razmjenama?

Bio sam 1991. ravnatelj splitske bolnice i vodio sam nekoliko manjih, lokalnih razmjena. I Drago Krpina sudjelovao je u tome. Sjećam se, u listopadu 1991. razmijenio sam dva svećenika salezijanca iz Zagreba – don Franju Halužana i don Mirka Barbarića. Barbarić je o tome kasnije napisao knjigu. Oni su u rujnu, na putu za Split kod Zadra zalutali, ušli su u prostor koji su kontrolirali četnici i završili su u zatvoru u Kninu. Bili su premlaćivani i zlostavljani. Onda sam saznao da su naši uhapsili jednog pravoslavnog svećenika, uzeo sam ga i otišao u Žitnić da ih razmijenim. Često sam tada odlazio u Žitnić, vodio manje razmjene, ali Rodos II bila je sasvim drugačija priča, najveća i najteža razmjena koju sam vodio.

U Žitniću ste 1991. pregovarali s Ratkom Mladićem. Kako je bilo pregovarati s njim?

On je tada bio potpukovnik i bio je srpski predstavnik za pregovore o lokalnim razmjenama zarobljenika na području sjeverne i srednje Dalmacije. Ratko Mladić zapravo je htio rat kako bi u njemu neprestano pokazivao koliko je pametan, važan i zgodan – a zapravo, bio je kukavica. Bojao se svih. Na pregovore sa mnom dolazio je u pancirki.

Kad ste krenuli u veliku razmjenu brodom Rodos II niste, kao Mladić, imali pancirku, niste imali zaštitu ni osiguranje, niste imali vezu s hrvatskim snagama, niste imali zakon koji vas štiti, niste imali garancije da ćete uspjeti ili da ćete se živi vratiti. U što ste vi tada vjerovali? Zašto ste to radili?

Radio sam to zato što sam htio pomoći ljudima. Bio sam svjestan da postoji šansa da se neću vratiti živ, i bilo me strah – ali ja sam tada pobijedio samoga sebe i svoj strah. Zapravo, nisam bio racionalan, vodili su me osjećaji prema ljudima. Osjećaj da ljudi pate i da im trebam pomoći. Da sam bio racionalan, ne bih išao. To znam sada – ali isto tako znam da bih u toj situaciji opet napravio isto. Dugo sam vremena noćima sanjao Rodos II, sve te ljude, Čovika, budio sam se sav u znoju. Sada to više nije tako, ali gledajući s odmakom od 32 godine, iskustvo Rodosa II dalo mi je snagu, učinilo me jačim. Zadovoljan sam što sam to napravio i što sam tada bio čovjek.

---

Na mjestu na kojem je od 3. listopada 1991. do 18. kolovoza 1992. bio logor, tzv. Centar Morinj za zatočene hrvatske civile i branitelje, od 10. listopada 2022. stoji spomen-ploča. Na njoj piše: “Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotilo ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!” Ploču su postavila ministarstva vanjskih poslova i obrane Crne Gore, a na njezinu su otkrivanju bili predstavnici vlada obiju zemalja, predstavnici Udruge dubrovačkih logoraša te nekadašnji zatočenici logora Morinj.

---

Razgovor Igor Guljelmović

 Kao jedva punoljetan Igor Guljelmović dragovoljno je pristupio u pričuvni sastav MUP-a Policijske postaje Cavtat. Zarobljen je 17. listopada 1991. u borbama u Platu, Općina Župa dubrovačka, kod hotela Ambasador i odveden u logor Morinj. U zarobljeništvu je proveo 57 dana. Razmijenjen je 13. prosinca i brodom Rodos II vraćen u Hrvatsku

 Igor Guljelmović srdačan je, topao i gostoljubiv čovjek. Živi u Čibači, voli sport i nogomet, voli svoju Župu dubrovačku. Sa suprugom Mirjanom vodi mali kafić u blizini lokalnog nogometnog kluba, a kad progovore o sinu Ivi, osamnaestogodišnjem mladom golmanu zaprešićkog Inkera, i Igoru i Mirjani blistaju oči od ponosa, a u glasu kao da se čuju srca im kako tuku. Za Igora mi kažu da je bio dijete kada je kao dragovoljac u pričuvnom sastavu MUP-a PP Cavtat krenuo braniti dubrovačku okolicu, i da je svašta prošao u 57 dana zarobljeništva u logoru Morinj iz kojeg se vratio u razmjeni brodom Rodos II. Pričaju mi i kako se brzo nakon razmjene vratio na prvu crtu, u borbu za obranu grada Dubrovnika, na položaj kod hotela Belvedere; a onda je kao pripadnik 163. brigade Dubrovnik bio ranjen u dubrovačkom zaleđu, pa se šest dana poslije ranjavanja opet vratio. A Igor mi na to kaže: “Rat ne treba zaboraviti, ali ne treba se ni puno vraćati na to. Nikome on ništa dobro nije donio.”

Oni koji ga znaju za Igora mi pričaju da on uvijek, ali uvijek dođe na posljednje ispraćaje svojim suborcima, braniteljima – nije se još dogodilo da nekome ne dođe. Pričaju mi i da je veliki humanitarac, da zajedno sa svojim veteranima Nogometnog kluba Župa dubrovačka Čibača uvijek priskače u pomoć i da je uvijek prvi kada treba pokrenuti ljude i organizirati pomoć potrebitima – bilo da su to prijatelji, branitelji, susjedi, obitelji poginulih i umrlih suboraca ili su stradalnici u Petrinji i Sisku kojima je potres preokrenuo živote. Zbog udaraca u glavu koje je dobivao u Morinju Igor danas slabo čuje, ali nekim finim osjećajem najbolje razumije baš ono prešućeno, neizgovoreno, i nepogrešivo osjeti tko je u nevolji, kome treba pomoći – pa odmah kreće. O tome, Igor je kratak: “Volim pomoći ljudima u nevolji, ali isto volim da to bude anonimno. Ne volim o tome pričati i naslikavati se.”

Kao i drugi logoraši, Igor je u zarobljeništvu i zatočeništvu preživio i previše patnje, ponižavanja i boli. Razmjenom mu je vjerojatno spašen život. Poslije svega i unatoč svemu, Igor je od svog života stvorio jedan majušni svemir, sav istkan od ljubavi i dobrote, od praštanja, suosjećajnosti i brižnosti za ljude. Nisam ga pitala je li trebalo više snage da preživi nečovječnosti, ili da poslije svega izgradi takvog Čovjeka kakav je on danas. Ovaj tekst o Igoru sigurno će čitati i njegov Ivo. Govorit će prijateljima, poslije treninga, o svom tati. I želim da mu tada blistaju oči od ponosa, a u glasu neka mu se čuje srce kako tuče – jer njegov tata, Igor Guljelmović, on je jači od svega.

On je pobjednik.

---

Tekst Lada Puljizević; Foto  Lada Puljizević, privatne arhive sugovornika