Francuska ratna mornarica sredinom XVII. stoljeća počinje jednako odijevati svoje časnike, otprilike u isto vrijeme kad i kopnena vojska te zemlje

Mornaričke odore nisu postojale u starom vijeku već se nosila standardna odjeća tog doba, naravno ona koja je bila najkomotnija za specifičnu službu na brodovima. Prvi podaci o uniformnom odijevanju brodskih posada zabilježeni su u razdoblju Rimske Republike i Carstva, međutim, niti oni se nisu odnosili na mornare koji su upravljali brodovima, nego na vojnički sastav ukrcan na brodove s ciljem izvođenja borbenih djelovanja na moru. Naime, Rimljani su imali razmjerno slabu pomorsku tradiciju, kao i tradiciju brodogradnje. Stoga su njihovu ratnu flotu redovito gradili Feničani, Grci i manjim dijelom Egipćani, koji su i upravljali tim brodovima kao mornari i pomorski zapovjednici. Njihova je zadaća u pravilu bila usredotočena na samu plovidbu i nisu morali neposredno sudjelovati u bitkama, dok su za borbu ukrcavane veće ili manje snage rimskih legionara. Oni se nisu svojom opremom i oružjem razlikovali od pripadnika kopnenih snaga, što je u pomorskim bitkama redovito dovodilo do značajnih gubitaka. Svaki legionar koji bi iz bilo kojeg razloga pao s broda u more, bio bi osuđen na smrt jer bi ga teški oklop brzo povukao pod vodu.

Osmanlijski odmak od prakse

Taktika borbenog djelovanja na moru nije se u srednjem vijeku u većoj mjeri promijenila, ali su brodske posade sve više počele sudjelovati u borbama, u pravilu izbjegavajući korištenje bilo kakvog oklopa. Svojevrsni odmak od takve prakse prvi su u XVI. stoljeću primijenili pojedini pripadnici osmanlijskog mornaričkog pješaštva, tzv. levanti (levendi). Oni su nosili kratke žičane košulje s jednostavnim kopčanjem sprijeda, kako bi u slučaju pada u more mogli brzo otkopčati i odbaciti taj oklop. Većina drugih mornarica za zaštitu je koristila razmjerno male okrugle štitove, koji su isto tako mogli biti lako odbačeni u slučaju potrebe.

Prve službene mornaričke odore uvode se, kao i u većini drugih grana i rodova vojske, u Francuskoj (vidi prethodne nastavke podlistka). S tim se počelo tijekom XVII. stoljeća, istodobno s počecima uniformnog odijevanja kopnene vojske. Konkretnije, 1665. godine za mornaričke časnike propisano je nošenje kaputa i širokih hlača tamnoplave boje, te bijelog prsluka, crvenih čarapa do koljena i trorogog šešira crne boje s bijelom perjanicom duž oboda šešira (za više časnike, niži časnici nisu imali pravo na nošenje perjanice). Uz odoru obvezno se nosio i mač rapir. Mornari su nosili tamnoplavi kaput do koljena, plavo-bijele hlače s okomitim prugama, plave čarape do koljena i visoku vunenu kapu crne boje.

Svi su slični

Za razliku od kopnene vojske, činovi časnika označavani su na donjem dijelu rukava (odmah iznad manšeta), trakama zlatne i srebrne boje. Taj stil uniformnog odijevanja francuske ratne mornarice s vremenom su prihvatile i druge zemlje, zbog čega do danas postoje velike sličnosti odora u toj grani oružanih snaga. Nakon francuske ratne mornarice, službene odore propisuju se i u britanskoj mornarici 1748. godine. Časnici su nosili tamnoplavi kaput s bijelim manšetama, bijeli prsluk, bijele hlače i bijele čarape do koljena. Za obične mornare odora nije bila propisana, pa su nosili odjeću koju su imali na raspolaganju. Nakon Velike Britanije i SAD uvodi odore za svoje mornaričke časnike 1776., dakle, još u počecima Američkog rata za neovisnost (1775. – 1783.). Međutim, te odore od britanskih su se razlikovale samo po boji revera na kaputu te boji hlača i prsluka. Za potrebe svojih ratnih mornarica odore ubrzo uvode i ostale države. Naravno, uzor su im bile francuske i britanske odore, a od njih su se uglavnom razlikovale u detaljima i kroju.

Svakodnevno i svečano

Francuska i britanska mornarica donose krajem XVIII. stoljeća propise o različitim vrstama mornaričkih odora. Podijeljene su na svakodnevnu (u britanskoj mornarici nazvana undress, a u francuskoj petit uniforme) i svečanu (u britanskoj mornarici full-dress, a u francuskoj grand uniforme). Svakodnevne odore bile su znatno jednostavnijeg kroja, bez ukrasa i oznaka, osim činova i znakova pripadnosti određenoj ratnoj mornarici. Svečane odore bile su vrlo raskošne i bogato ukrašene. Upravo iz prakse mornaričkih odora prenesena je njihova podjela na svakodnevne (službene) i svečane u kopnenu vojsku, pa sredinom XIX. stoljeća već gotovo sve oružane snage imaju jednostavniju svakodnevnu i raskošno ukrašenu svečanu odoru. Međutim, tad se i svakodnevna odora mogla smatrati iznimno ukrašenom jer se nije u većoj mjeri razlikovala od svečane, osim po kvaliteti materijala i ukrasa. Tijekom prve polovine XIX. stoljeća u većini ratnih mornarica odore se dijele i prema vremenskim uvjetima uporabe, na zimske, u pravilu tamnoplave boje različitih nijansi, i ljetne u bijeloj boji. Zbog njihove praktičnosti, ljetne svakodnevne odore razmjerno brzo počinju se izrađivati u raznim pastelnim nijansama, od svjetlosive, preko svjetloplave, do žućkaste, svjetlozelene i sl., dok se bijela boja zadržava samo za svečane ljetne odore. Do kraja XIX. stoljeća u ratnim mornaricama javlja se još jedan dio odore koji je poslije preuzet i u kopnenoj vojsci većine oružanih snaga – časnička kapa s obodom današnjeg izgleda i oblika. Dugo se smatralo kako je taj oblik kape razvijen iz čake. Ipak, u brojnim ratnim mornaricama takve su kape već bile u uporabi dok je većina kopnenih snaga imala čake, kepije i druga slična pokrivala za glavu, a viši časnici nosili su specifične polukružne šešire. Radikalno pojednostavnjivanje vojnih odora počinje tijekom Burskog rata, ali to se nije odrazilo i na mornaričke odore, koje zadržavaju temeljne boje. Mijenja se tek kroj i oznake.

 Marinko OGOREC