Na početku hladnog rata najmoćnije oružje dvaju suprotstavljenih blokova bili su strateški bombarderi za nuklearne udare na protivničkom teritoriju. No, zbog različitih ograničenja tih aviona, a i sve kvalitetnijih sustava PZO-a, s vremenom su tu zadaću sve više preuzimale podmornice. Prvi su počeli Amerikanci…

Nakon Drugog svjetskog rata počinju sve izraženije tenzije između dojučerašnjih saveznika – SSSR-a te zapadnih zemalja na čelu s SAD-om. Činjenica da Sjedinjene Države posjeduju nuklearno oružje, koje su i uporabile na japanskim gradovima, samo je dodatno izazvala strah u redovima sovjetskih vojnih i političkih vođa, koji su nastojali što prije dostići svoje donedavne saveznike, a sad sve više otvorene protivnike. No, kad je i SSSR razvio svoje nuklearno oružje, situacija se tek počela komplicirati. Umjesto održavanja svojevrsnog status quo, došlo je do intenzivne utrke u naoružanju, koja je postala jednim od glavnih obilježja hladnog rata.

Cijela utrka danas se načelno dijeli u tri temeljne etape – prvo je razdoblje američkog nuklearnog monopola (1945. – 1949.). Slijedi razdoblje američke nuklearne superiornosti (1949. – 1960.), u kojem je SSSR razvio nuklearno oružje, ali SAD je imao znatno veći broj nuklearnih bojnih glava i dovoljno nosača tog oružja (strateških bombardera i raketa dalekog dometa), pa je mogao ugroziti sovjetski teritorij, dok SSSR nije mogao ravnomjerno uzvratiti. Zadnje je razdoblje pariteta, kad su obje strane podjednako mogle ugroziti protivnika, a koje je nastupilo nakon kubanske krize u listopadu 1962. godine. Ta kriza bila je svojevrstan pokušaj sovjetskog uspostavljanja nuklearnog pariteta i smanjivanja inferiornosti vlastitog nuklearnog oružja te označava kulminaciju hladnoratovske politike koja je najozbiljnije zaprijetila novim svjetskim ratom. Kubanskom krizom uspostavljena je “ravnoteža straha” i stvoreni su preduvjeti za politiku detanta, ali istodobno je nastavljena i utrka u naoružanju.

Nuklearni ili konvencionalni rat?

Tijekom prvih dvaju razdoblja američko vojno čelništvo prihvatilo je Strategiju masovne odmazde kao službenu doktrinu uporabe oružanih snaga, u skladu s kojom bi se u slučaju izbijanja oružanog sukoba s SSSR-om odmah i neselektivno koristili svi raspoloživi nuklearni potencijali za ostvarenje brze i potpune pobjede. Takav doktrinarni princip utemeljen je na pretpostavci nuklearne nadmoći te nadmoći strateškog bombarderskog zrakoplovstva SAD-a. U skladu s tim posebna je pozornost posvećena razvoju nuklearnog oružja i njegovih strateških lansirnih platformi (u prvo vrijeme strateških bombardera, a poslije i balističkih raketnih projektila), na račun konvencionalnih snaga, ponajprije kopnene vojske. S druge strane, do druge polovine pedesetih godina sovjetska vojna doktrina zastupala je mišljenje kako će budući sukob biti primarno konvencionalan, s povremenim nuklearnim udarima. No, od 1958. do 1963. prevladalo je mišljenje koje je zastupao Nikita Sergejevič Hruščov, a po kojem će bilo koji budući rat biti isključivo nuklearni. Prema toj doktrini, do eskalacije sukoba došlo bi tako brzo da se velika mobilizacija konvencionalnih snaga ne bi mogla provesti pa bi se cijeli sukob sveo na masovnu nuklearnu razmjenu.

Navedene doktrine obiju strana zahtijevale su, prije svega, mogućnost realne prijetnje ugrožavanja protivnikova matičnog teritorija. U početku su u tome zapadni saveznici bili u znatnoj prednosti zbog velikog broja strateških bombardera koji su mogli dostići sovjetski teritorij. S druge strane, SSSR nije mogao jednako uzvratiti jer tijekom Drugog svjetskog rata nije razvijao strateško bombardersko zrakoplovstvo (detaljnije u: Sovjetski i ruski kopneni strateški projektili, I. dio, HV 578). No, velika zapadna flota strateških bombardera koji su iz zapadnoeuropskih baza mogli dosegnuti SSSR sastojala se od prilično sporih aviona kojima bi trebalo razmjerno dugo vremena do dolaska na cilj. Usto, cijelo vrijeme bili bi izloženi prilično učinkovitoj i nadasve masovnoj protuzračnoj obrani Crvene (poslije Sovjetske) armije. I SSSR, koji je ionako kasnio s razvojem strateških bombardera, našao se pred sličnim problemom.

Nevidljiva plovidba

Alternativna, učinkovitija mogućnost dosezanja strateških ciljeva na protivničkom teritoriju ostvarena je tek krajem pedesetih godina razvojem operativnih interkontinentalnih strateških projektila (Intercontinental Ballistic Missile – ICBM). SAD je to dobio krstarećom raketom SM-62A Snark, a SSSR raketom R-7 Semjorka (NATO-ova oznaka SS-6 Sapwood). Ti su prvi sustavi imali i ozbiljna ograničenja koja su ih činila dosta ranjivim i nepouzdanim u izvršavanju borbenih zadaća. Konkretnije, vrijeme pripreme i lansiranja Snarka bilo je oko jedan sat, što je za vrijeme u kojem se nalazila u operativnoj uporabi bilo prilično dobro. Međutim, brzina leta bila je podzvučna (prosječno oko 0,93 Macha), pa je trebalo razmjerno dugo vremena do njezina krajnjeg dometa od oko 10 200 km. Cijelo vrijeme tog dugog leta raketa je bila osjetljiva na protuzračnu obranu jer je bila riječ o razmjerno velikom projektilu intenzivnog radarskog odraza (duljina 20,47 m, raspon krila 12,88 m). S druge strane, sovjetska Semjorka bila je golema raketa (duljine 34 m i startne mase veće od 300 tona), kojoj je za lansiranje bila nužna posebno uređena, statična infrastruktura, dok je sama priprema lansiranja trajala više od šest sati. Sve to navedenu je raketu vrlo brzo učinilo borbeno neučinkovitom i vrlo osjetljivom na protivničko konvencionalno djelovanje pa se njezina uporaba svela na ulogu nosača sovjetskog svemirskog programa u kojem se višestruko dokazala.

Početne slabosti nosača nuklearnog oružja na početku hladnoratovske utrke zahtijevale su sustav koji bi mogao približiti raketne sustave protivničkom teritoriju i tako smanjiti prag reagiranja, a ujedno povećati mogućnost pogađanja strateških ciljeva smanjivanjem učinkovitosti protivničke protuzračne obrane. Obje su strane rješenje vidjele u razvoju strateških raketa koje bi se mogle ispaljivati s plovila, pri čemu prvorazrednu važnost dobivaju podmornice zbog svoje “nevidljive” plovidbe te znatno veće mogućnosti iznenadnog napada. Zbog toga, gotovo istodobno s razvojem kopnenih strateških raketa, počinje i razvoj mornaričkih, pa praktički odmah nakon Drugog svjetskog rata gotovo sve velike sile autonomno razvijaju vlastite sustave.

Početak jedne ere

Nakon što su se još 1942. uvjerili u postojanje, a u ljeto 1944. i u djelovanje nacističkih “letećih” bombi na mlazni pogon V-1, Amerikanci su ubrzali razvoj sličnog oružja. Tako je početkom 1945. počela serijska proizvodnja krstarećih projektila Republic-Ford JB-2, vrlo sličnih onim njemačkim. Planirano je da se ti projektili uporabe tijekom američke invazije na Japan (operacija Downfall), ali kako do invazije nije došlo, nikad nisu borbeno uporabljeni. No, velik broj izrađenih projektila (više od 1300) omogućio je intenzivno eksperimentiranje, pri čemu su korištene različite platforme za lansiranje. U zračnoj inačici najčešće korištene platforme bili su bombarderi Boeing B-17 i B-29. Razmjerno brzo počeo je i razvoj mornaričkih lansera, pri čemu su izvršene i odgovarajuće modifikacije projektila koji su dobili i novu oznaku LTV-N-2 Loon. Ti su projektili bili namijenjeni lansiranju s podmornica, koje su ih nosile u vodonepropusnim kontejnerima na krmi. Tijekom vožnje do mjesta lansiranja podmornice su plovile pod vodom, ali za samo lansiranje morale su izroniti. Prva podmornica iz koje je 12. veljače 1947. izvršeno eksperimentalno testiranje Loona bila je USS “Cusk” klase Balao, a taj se dan smatra početkom ere razvoja mornaričkih strateških projektila. Upravo je LTV-N-2 znatno utjecao na razvoj prve američke operativne krstareće rakete MGM-1 Matador opremljene nuklearnom bojnom glavom snage oko 50 kt i dometa do 1000 km (inačica TM-61C), ali namijenjene isključivo za lansiranje s kopnenih lansera. Projekt je provela tvrtka Glenn L. Martin Company.

Nastavak razvoja američkih mornaričkih strateških projektila uslijedio je projektom SSM-N-2 Triton, koji nikad nije dostigao eksperimentalnu fazu, i Grummanovim SSM-N-6 Rigel, koji bi svojom predviđenom konstrukcijom donio nove, revolucionarne domete u raketnoj industriji. Zamišljen je kao prva krstareća raketa nadzvučne brzine (oko dva Macha) s protočno mlaznim motorima, lansirana s pomoću raketnih bustera do dostizanja brzine potrebne za uključivanje i kontinuiran rad protočno mlaznih motora. S obzirom na to da je bila riječ o projektilu prilično složenom za lansiranje s podmornice, jer se uz pogon busterima zahtijevao i katapult za lansiranje te produljene lansirne tračnice, od daljnjeg razvoja odustalo se 1952. godine. Otkazivanju projekta Rigel uvelike je pridonio i uspješan razvoj gotovo paralelno vođenog programa SSM-N-8A Regulus tvrtke Chance Vought. Regulus je konstrukcijski bio znatno jednostavniji, osmišljen kao bespilotni zrakoplov s turbomlaznim motorom, podzvučne brzine (prosječno oko 0,85 Macha), ali nešto veće bojne glave (mase oko 1800 kg) od Rigela. Ta je bojna glava u prvo vrijeme bila W5 snage oko 50 kt, a poslije je razvijena W27 isključivo za ugradnju u projektile Regulus. U njih je ugrađivan turbomlazni motor Allison J33-A-14, onaj koji je korišten i na projektilima MGM-1 Matador, samo što je za Regulus napajanje bilo s prednje strane. Strelasta krila bila su smještena na sredini trupa i mogla su se sklopiti kako bi se projektil mogao smjestiti u cilindrični lanser na podmornici. Rep je imao samo vertikalni stabilizator pa je stabilizacija vršena uz elerone na krilima i malim krilcima na prednjem dijelu projektila.

Zaustavljen iz više razloga

Kao i prethodnik, tako se i Regulus na podmornicama transportirao u vodonepropusnim kontejnerima, a lansiran je samo s površine, pri čemu su korištena dva raketna bustera koja su projektilu davala potrebnu brzinu do uključivanja mlaznog motora. Nakon lansiranja projektila, podmornica je zaronjivala na periskopsku dubinu i nastavljala vođenje projektila do cilja s pomoću sustava LORAN (LOng-RAnge Navigational system). Za nošenje Regulusa bilo je osposobljeno ukupno pet podmornica. Ovisno o tipu podmornice, svaka je nosila od dva do pet projektila. Projektili su montirani i na površinske brodove, tj. četiri krstarice klase Baltimore, a stanovit broj i na nosače zrakoplova, međutim, isključivo kao platforme za daljnje testiranje tog oružja. Kao prvi operativni nuklearni mornarički sustav, Regulus je počeo razdoblje tog dijela nuklearne utrke u naoružanju, ali imao je i ozbiljna ograničenja. Prije svega, mogao se ispaljivati samo s površine pa se podmornica morala izložiti mogućem protivničkom djelovanju. Uzburkano more otežavalo je, a često i onemogućavalo lansiranje projektila, dok je samo lansiranje bilo prilično uočljivo zbog velikog plamena, dima i buke koje su stvarali raketni busteri pri polijetanju. No, najveća su ograničenja razmjerno mala krstareća brzina i kratki domet, zbog čega su podmornice morale doploviti u opasnu blizinu protivničke obale. Upravo zbog toga Chance Vought razvio je suvremeniju inačicu koja je zapravo bila novi sustav, poznatiji pod oznakom SSM-N-9 Regulus II.

Američka ratna mornarica zahtijevala je prije svega strateški raketni sustav, koji bi bio znatno otporniji na protivničke protumjere nego što je to bio Regulus. U to se vrijeme otpornost najučinkovitije ostvarivala povećanjem brzine pa je Regulus II bio nadzvučni krstareći projektil prosječne brzine nešto manje od dva Macha, a ujedno mu je i domet bio dvostruko veći i iznosio je oko 1850 km. Projektil je zbog povećanja dometa i brzine morao nositi više goriva pa je u cijelosti bio većih dimenzija (duljine 17,53 m i startne mase veće od 10 400 kg), ali lansiran je s pomoću samo jednog bustera. Vođenje je bilo inercijskog tipa, a nuklearna bojna glava jednaka onoj na Regulusu I (tip W27). Međutim, razvoj Regulusa II zaustavljen je iz više razloga (detaljnije u: Podmornički projektili bez podmornica, HV 590).

Rezanje čeličnog trupa

Sredstva namijenjena daljnjem razvoju Regulusa II prebačena su na projekt prvog američkog balističkog raketnog sustava koji se mogao ispaljivati iz zaronjene podmornice. UGM-27 Polaris smatran je puno perspektivnijim, što je u to vrijeme svakako i bio. Projektil koji se lansirao vertikalno iz silosa ugrađenih na podmornice, tzv. SLBM (Submarine-Launched Balistic Missile), bio je krajem pedesetih godina najsloženiji istraživački i razvojni projekt američke mornarice. Temelji su udareni kad je Američka kopnena vojska počela uvoditi u naoružanje prvi balistički raketni sustav srednjeg dometa (Medium-Range Ballistic Missile – MRBM) PGM-19 Jupiter, koji se pokazao kao moguća platforma za razvoj mornaričke inačice. Čelništvo Američke ratne mornarice bilo je vrlo skeptično prema Jupiterovu tekućem gorivu, zbog prilično opasnog rukovanja na brodovima, pa je zahtijevalo razvoj rakete s motorom na kruta goriva. Drugi i znatno složeniji problem bilo je osmišljavanje lansiranja projektila iz zaronjene podmornice. Rješenje je pronađeno u konstrukciji uređaja koji je raketu iz vertikalnog lansera izbacivao s pomoću komprimiranog plina, a kad bi raketa “probila” morsku površinu palio se startni motor i nastavljala je let po prethodno zacrtanoj balističkoj putanji.

U cilju stvaranja platforme za lansiranje Polarisa proveden je neobičan brodograđevni projekt. Prvo je položena kobilica podmornice na nuklearni pogon USS “Scorpion” (SSN-589) klase Skipjack, no tijekom gradnje doslovno je presječena kako bi se umetnula dodatna sekcija duga više od 39 m u kojoj je bilo 16 vertikalnih lansera. Tako je konstruirana revolucionarna nuklearna podmornica USS “George Washington” (SSBN-598), koja je postala i prva nuklearna strateška podmornica. S vremenom je klasa dobila još četiri podmornice, produljena klasa Skipjack postala je klasa George Washington s projektilima Polaris. “Originalne” podmornice klase Skipjack ostale su na šest plovila. Zanimljivo je da je jedno od njih preuzelo ime USS “Scorpion”, no nestalo je 1968. u Atlantiku kod Azora sa svih 99 članova posade (više u tekstu Nestale podmornice, HV 542).

Nakon klase Washington, za Polarise su osposobljene i modernije podmornice klase Ethan Allen. U međuvremenu su projektili Polaris također usavršavani pa su poznate tri veće inačice: A-1 (izvorna, početna), A-2 (usavršena) i A-3 (konačna).

Polaris A-1 bila je dvostupanjska raketa (kao i ostale inačice) na kruta goriva, duljine 8,7 m i startne mase 13 100 kg, a nosila je jednu monolitnu termonuklearnu bojnu glavu snage oko 600 kt na najveći domet oko 2600 km. Zamijenjena je poboljšanom inačicom A-2 i povučena 1965. iz operativne uporabe, a A-2 zamijenjena je do kraja 1974. godine Polarisom A-3. Potonja je bila duljine 9,85 m i startne mase veće od 15 800 kg. Domet je bio povećan na 4635 km, a bila je i prva američka strateška raketa koja je nosila tri bojne glave, svaku snage oko 200 kt. Bojna glava razdvajala se nad ciljem na tri nuklearna projektila koja su autonomno padala na isti cilj. Tako se povećala prostornost uništenja cilja, no ti projektili još uvijek nisu imali MIRV (Multiple Independently-targetable Reentry Vehicle) sposobnost navođenja i gađanja različitih ciljeva. Polaris je MIRV dobio tek ugradnjom bojne glave Chevaline koja je mogla nositi do šest samostalnih projektila, svaki snage oko 40 kt, i stanovit broj mamaca za probijanje protivničke proturaketne obrane. Bojne glave Chevaline imali su samo Polarisi koje je SAD prodao britanskoj mornarici, i to sve do 1996. godine, kad su i zadnje povučene iz uporabe. Američka ratna mornarica povukla je Polaris još sredinom osamdesetih kako bi ga zamijenila novim sustavima Poseidon i Trident.

Izbacivanje prstenova

Na prvi pogled raketni sustav UGM-73 Poseidon izgleda kao povećani Polaris, a slično je i koncipiran, kao dvostupanjska raketa na kruta goriva, pa je u početku i nosio naziv Polaris B-3. No, kako je ipak bila riječ o sustavu s nizom novih tehničkih i tehnoloških rješenja, odlučeno je da se kategorizira kao samostalan pa je dobio vlastitu oznaku i naziv. Iako je Poseidon bio većeg promjera od Polarisa (1,88 prema 1,37 m), mogao se zbog nove tehnike lansiranja ispaljivati iz njegovih lansirnih cijevi. Zapravo, najvažnije je svojstvo sustava Poseidon tijesni sklop rakete i lansirne cijevi, dok je sustav Polaris bio koncipiran tako da je raketa stabilizirana u cijevi s pomoću prstenova od teflonom pokrivenog poliuretana, a vodonepropusnost je ostvarena stiropornom pjenom. Prstenovi su pri lansiranju izbacivani zajedno s raketom. Kod Poseidona prstenovi su izostavljeni, kao i cijevno platno od staklenih vlakana, što je omogućilo povećanje promjera same rakete. Lansirne cijevi premazivane su prije stavljanja rakete slojem masti koja je, osim olakšavanja lansiranja rakete, služila i kao dodatno vodonepropusno sredstvo. Nešto dulji (10,39 m) od Polarisa, ali dosta širi i teži (startne mase 29 485 kg), Poseidon je imao jednak domet, ali povećanu nosivost i bio je prvi američki strateški projektil s MIRV bojnom glavom (10 ili 14 bojnih glava, svaka snage procijenjene na 40 – 50 kt). Ako je nosio MIRV sa deset bojnih glava, domet se povećavao najviše do 5900 km. Poseidon je zamijenjen sustavom Trident do kraja 1992. pa se tako u operativnoj uporabi koristio nešto više od 21 godine, ipak dosta kraće od Polarisa koji je u svim inačicama korišten 35 godina.

Ozbiljna cijena

Raketni sustav Trident razvijan je sedamdesetih godina u tvrtki Lockheed uz brojne poteškoće i zastoje, ponajprije zbog iznimnog rasta troškova. Unatoč svim problemima, u operativnu uporabu počeo se uvoditi 1979., zamjenjujući starije sustave Polaris i Poseidon. Kao i većina strateških raketnih sustava, tako je i Trident razvijan u nekoliko etapa, s brojnim poboljšanjima i modernizacijama i kad je već ušao u operativnu uporabu. Prva operativna inačica ušla je u naoružanje američke mornarice pod oznakom UGM-93A Trident I ili Trident C4. Riječ je bila o trostupanjskoj raketi na kruta goriva u sva tri stupnja, duljine 10,20 m, promjera 1,8 m (prema nekim izvorima i 1,9 m), te startne mase veće od 33 100 kg. Krajnji domet bio je između 7400 i 8056 km (ovisno o vrsti i masi bojne glave), a odstupanje pogotka na cilju do 500 m na krajnjem dometu. U standardnoj varijanti raketa nosi MIRV s osam termonuklearnih bojnih glava, od kojih je svaka snage oko 100 kt. Kako bi ta raketa ušla u operativnu uporabu, mornarica je uvela u naoružanje i velike strateške nuklearne podmornice klase Ohio koje su mogle nositi do 24 rakete, a koje su i danas temeljni nositelj mornaričkog nuklearnog arsenala SAD-a. Za Trident I adaptirano je i 12 starijih podmornica klasa Lafayette i Benjamin Franklin, koje su mogle nositi po 16 projektila. Sve su navedene starije podmornice do 2002. godine povučene iz operativne uporabe i završile su u rezalištima.

Sredinom osamdesetih sustav Trident znatno je moderniziran pa je razvijena praktički nova raketa, veće preciznosti, nosivosti i dometa od Tridenta I. Novi sustav dobio je oznaku UGM-133 Trident II ili Trident D-5 i u operativnu uporabu počeo se uvoditi 1990. godine. Nova raketa također je imala tri stupnja na kruta goriva, ali bila je većih gabarita od prethodne, duljine 13,58 m i startne mase oko 59 000 kg, te znatno većeg krajnjeg dometa (oko 11 000 km). Zahvaljujući novom sustavu astronomsko-inercijskog vođenja kombiniranog s GPS-om, preciznost pogotka povećala se na gotovo nevjerojatnih 120 m odstupanja na cilju pri krajnjem dometu. Raketa je standardno nosila MIRV sa 14 bojnih glava, svaka snage oko 150 kt, ali razvijena je i druga MIRV sa sedam bojnih glava, svaka snage oko 300 kt, koja se mogla jednostavno zamijeniti. Taj sustav postupno je od 1990. počeo zamjenjivati stariji sustav Trident I te je do danas osnovni strateški nuklearni mornarički balistički sustav SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva u operativnoj uporabi, unatoč visokoj cijeni pojedine rakete (oko 30,9 mil. dolara po današnjim tečajevima). SAD je tim sustavom opremio svoje velike nuklearne podmornice klase Ohio, dok su ih Britanci instalirali na podmornice klase Vanguard.

Oštra indijanska sjekira

Nakon što su Amerikanci ovladali sustavom TERCOM vođenja mapiranjem zemljišta koje projektil treba preletjeti, stvorene su pretpostavke za razvoj krstarećeg projektila koji može autonomno letjeti na malim visinama prateći konfiguraciju zemljišta (kako bi se izbjegle protivničke pravodobne protumjere) i s vrlo velikom preciznošću pogoditi cilj. Zajednički projekt američkog zrakoplovstva, mornarice i kopnene vojske povjeren je tvrtki General Dynamics, a poslije su se u razvoj uključili i drugi krupni segmenti američkog vojno-industrijskog kompleksa (McDonnell Douglas, Hughes Aircraft Corporation, Raytheon i dr.). Rezultat je Tomahawk – krstareći projektil podzvučne brzine koji se mogao lansirati iz zrakoplova, zemaljskih lansera, površinskih brodova i podmornica uz razmjerno male preinake i modifikacije. Duljina projektila je između 5,6 i 6,4 m (ovisno o vrsti bojne glave), startna masa 1300 – 1450 kg (također ovisno o vrsti bojne glave), prosječna brzina leta 890 km/h, a krajnji domet 1300 – 2500 km. Podmorice te projektile mogu lansirati iz namjenskih vertikalnih lansera (modernizirana klasa američkih podmornica Los Angeles) ili kroz torpedne cijevi. Primarna inačica tih projektila bila je opremljena termonuklearnom bojnom glavom W80 najveće snage do 150 kt i dometa do 2500 km. Međutim, te su bojne glave od 2010. do 2013. povučene iz uporabe i zamijenjene različitim konvencionalnim bojnim glavama mase do 450 kg. Kao konvencionalno oružje, projektil Tomahawk pokazao se vrlo učinkovitim u brojnim ratovima i vojnim intervencijama SAD-a od Zaljevskog rata do danas. Zbog toga je danas standardno raketno oružje gotovo svih jurišnih nuklearnih podmornica i površinskih brodova ratnih mornarica SAD-a i Velike Britanije.

 Marinko OGOREC