Odlikovanja Republike Hrvatske za vojne i ratne zasluge česta su tema u Hrvatskom vojniku. Opisan je razvoj suvremene hrvatske faleristike, iznosila su se kritička mišljenja, ocjene hrvatskog sustava odlikovanja, ali kakav god sud bio, možemo se složiti u jednom: svaki je nositelj ponosan na svoja odlikovanja   

Paralelno sa svjetskim i europskim primjerima od kojih smo djelomično preuzeli sustav odlikovanja, hrvatski faleristički sustav zreo je za izmjene. Postavlja se objektivno pitanje ima li smisla provoditi kardinalne korekcije u ovo mirnodopsko vrijeme, 25 godina nakon Domovinskog rata. Vjerojatno je to pitanje slično onomu trebamo li, sad kad smo svjesni heraldičkih odstupanja hrvatskog državnog grba, ići u njegove izmjene i heraldičko uniformiranje nakon turbulentnih vremena koja je pratio taj isti, možda heraldički neispravan, ali nama svima itekako drag simbol hrvatske državnosti.

Kako bismo shvatili ulogu odlikovanja potrebno je vratiti se stoljećima u prošlost i priču početi povjesnicom. Odlikovanja i priznanja vanjska su obilježja priznanja zajednice za istaknute zasluge koje dodjeljuju njezini predstavnici. Dodjela odlikovanja ima dug kontinuitet tijekom cijele nove ere, a vrhunac joj je upravo dodjela suvremenih odlikovanja od XVIII. stoljeća. Dotad odlikovanja imaju drugačiji semiološki aspekt, no uloga je jednaka – istaknuti pojedinca vidljivim vanjskim znakom. Proučavanjem odlikovanja bavi se faleristika. Njezin naziv potječe od grčkog ta falara, što označava znak dodjeljivan grčkim konjanicima koji su se istaknuli u borbama. Paralelno s grčkim sustavom razvija se i rimski. On je sličniji sustavu suvremenih odlikovanja, a vanjske elemente činile su narukvice (armillae), ogrlice (torques) i medalje (phalerae) učvršćene na odoru. Primjer tog sustava nadgrobna je ploča Marka Celija Rufa, koji je reljefno prikazan kao vojnik s odlikovanjima u obliku medalja učvršćenim na odori.

Taj je antički način dodjele odlikovanja osobama i postrojbama početak sustava dodjele odlikovanja i priznanja kakav poznajemo i danas. Međutim, početak sustavne dodjele odlikovanja u pravom smislu riječi vezan je uz srednjovjekovne viteške naslove koji su sa sobom nosili podređenost vladajućoj strukturi, a njihove su obveze svrstane u pravilnike i statute (ordo), iz čega i proizlazi naziv orden, odnosno red. Taj red bio je, kao vanjsko obilježje, simbol pripadnosti određenom društvu i u načelu nije ovisio o zaslugama, što je današnja praksa, nego o pripadnosti pojedinca aristokratskom društvu. Prva odlikovanja vezana su uz vjerske i svjetovne viteške redove kako bi se naglasio vanjski, vidljivi element časti. S obzirom na to da su viteški naslovi vezani uz kršćanstvo, križ je bio osnovni motiv na odlikovanjima, nošen najčešće u obliku ogrlice od tkanine aristokratske boje (crvena, plava, purpurna) s osnovnim motivom pričvršćenim za odlikovanje. U vrijeme vladavine Ludovika I. Anžuvinca (Velikog) u XIV. stoljeću osnovan je Viteški red zlatne ostruge. Dubrovački knez Maroje Ristić odlikovan je i proglašen vitezom Viteškog reda zlatne ostruge, što je prvi slučaj dodjele svjetovnog viteškog reda u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Praksu osnivanja viteških redova nastavio je kralj Žigmund s Viteškim redom zmaja, po čijem je uzoru nastala Družba “Braće Hrvatskoga Zmaja”, koja djeluje i danas.

Marin Sabolović