Suvremena epoha odlikovanja i suvremena praksa njihova isticanja počinje sa stajaćim vojskama i minimalizmom u odijevanju. Uvode se umanjenice odlikovanja, koje će u potpunosti promijeniti dotadašnju praksu isticanja lenti, ogrlica i medalja. Uloga odlikovanja isticanje je časti koju država daje pojedincima za njihove zasluge. Nositelji odlikovanja činom odlikovanja obvezuju se da će biti uzorni građani i ni u jednom trenutku neće oskvrnuti povjerenje države koje im je dano upravo dodjelom najvišeg priznanja koje građanin može dobiti

Ustrojavanjem stajaćih vojski početkom XVIII. stoljeća izmijenjen je i sustav dodjele odlikovanja. Ona se više ne vežu isključivo uz pripadnost redu, nego se dodjeljuju za zasluge. Odlikovanja vojnicima dodjeljuju se kao medalje, najčešće naziva “kolajna” za hrabrost ili vojne zasluge, a odlikovanja u obliku redova za vojne i civilne zasluge dodjeljuju se najčešće istaknutim osobama i svrstavaju ih u određenu skupinu, što je zapravo ostatak prethodno opisanog načina odlikovanja redovima. Iako je taj način dodjele odlikovanja u kasnijim razdobljima djelomično modificiran i razlikovao se od države do države, on je načelno zadržan te je postao standard dodjele odlikovanja kakvu danas poznajemo.

Od XIX. stoljeća izmijenjen je samo način nošenja odlikovanja, odnosno promjenom načina odijevanja te standardizacijom i osuvremenjivanjem vojnih odora počela je i praksa nošenja malih oznaka, suprotno dotadašnjoj praksi korištenja osnovnog znaka odlikovanja. Naime, odlikovanja su u to vrijeme u većini slučajeva izrađivana kao lenta, ogrlica ili znak – medaljon – većih dimenzija, i bila su bogato ukrašena. Budući da su izrađivana od plemenitih metala, njihovo je isticanje na odori bilo nepraktično, pogotovo ako je vojnik bio dužan nositi odoru svakodnevno, čak i u borbama. Stoga je uvedena praksa nošenja malih oznaka odlikovanja kojima su zamijenjeni veliki medaljoni, lente ili ogrlice. Nakon više stoljeća vladavine Habsburške i kasnije Austro-Ugarske Monarhije nad hrvatskim prostorom, početkom XX. stoljeća Hrvatska postaje dio Kraljevine SHS, a sustav odlikovanja bio je vezan uz Kraljevinu Srbiju pa će sustav odlikovanja s elementima hrvatskog identiteta početi tek u Banovini Hrvatskoj. Tad je, 1939. godine, predviđeno ustanovljenje hrvatskih ordena: Ordena kneza Domagoja, Ordena Nikole Šubića Zrinskog i Ordena Eugena Kvaternika. Oni će biti uzor i prvim hrvatskim odlikovanjima nakon proglašenja njezine samostalnosti i neovisnosti.

Odlikovanja i priznanja sastavni su dio institucije države, odnosno uspostava sustava nacionalnih odlikovanja označava važan sastavni dio završnog čina stvaranja samostalne i suverene hrvatske države. Ona su simbol države, priznanje pojedincima za njihove zasluge i poticaj za daljnji rad. Simboliziraju čast koja se ne može zamijeniti nekom novčanom nagradom ili darovanjem. Nositelji odlikovanja obvezuju se činom odlikovanja da će biti uzorni građani i ni u jednom trenutku neće oskvrnuti povjerenje države koje im je dano upravo dodjelom najvišeg priznanja koje građanin može dobiti. Odlikovanja i priznanja RH dodjeljuju se hrvatskim i stranim državljanima te pravnim osobama za zasluge i doprinose u uspostavljanju, održavanju i promicanju samostalne, neovisne i suverene Republike Hrvatske. Sustav dodjele odlikovanja uspostavljen je donošenjem dvaju zakona, jednog iz 1992. te jednog iz travnja 1995. godine. Međutim, početkom 1992. usvojena je i kratkotrajna Uredba o odličjima za ratne zasluge, koja je Uredbom o stavljanju izvan snage Uredbe o odličjima za ratne zasluge, izglasanom u lipnju 1992., diskvalificirana. S obzirom na to da je u sklopu prvog Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske dodijeljen samo neznatan broj odlikovanja, Zakonom iz 1995. godine propisana su konačna odlikovanja te način njihova isticanja i nošenja. Konačni zakonski okvir odlikovanja nastupio je nakon Domovinskog rata.

Marin Sabolović