Priča o Wilhelm Baueru je zapravo jedna kontinuirana serija razočaranja koja nisu bila rezultat inferiornosti njegovih konstrukcija ili loše kvalitete izrade njegovih podmornica. Njegova nesreća bila je sadržana u nerazumijevanju vojnih i pomorskih autoriteta raznih zemalja za njegove konstrukcije podmornica

“Od svih pomorskih sredstava koja danas poznajemo vjerojatno nije ni jedno zahtijevalo toliko pažnje i preciznosti pri konstrukciji i izgradnji kao što je to slučaj s podmornicom. Istodobno, nijedno sredstvo nije uzrokovalo tolike žrtve da bi se čovjeku stavilo na raspolaganje jedno od najrazornijih i najkompleksnijih sredstava u njegovoj povijesti” – napisao je svojedobno jedan američki novinar. Od svih inovatora koji su se bavili razvojem podmorničarstva, možda ni jedan od njih nije imao tako gorka i loša iskustva kao što ih je imao njemački konstruktor Wilhelm Bauer. Priča o njemu je zapravo jedna kontinuirana serija razočaranja koja nisu bila rezultat inferiornosti njegovih konstrukcija ili loše kvalitete izrade njegovih podmornica. Njegova nesreća bila je sadržana u nerazumijevanju vojnih i pomorskih autoriteta raznih zemalja za njegove konstrukcije podmornica.

Brandtaucher
Čovjek čiji su lik i djelo nezaobilazni u bilo kojem pregledu razvoja podmorničarstva rođen je 23. prosinca 1822. u mjestu Dillingin u Bavarskoj, gdje je završio pučku školu. Pod utjecajem njegovog oca koji je bio konjanički narednik u Bavarskoj konjaničkoj regimenti nakon šegrtovanja kod jednog drvodjelca, u dobi od 20 godina (1844.) pristupa u vojnu službu.
Prvih sedam godina vojne službe provodi u konjaništvu. Njegova prirodna sklonost prema mehanici i matematici bila je uzrokom da 1851. Bauer promijeni svoju službu i prijeđe iz konjaništva u topništvo. Služeći kao topnički računatelj – inženjer bio je sudionikom rata koji je buknuo između Njemačke i Danske zbog teritorijalnih pretenzija obiju strana na pokrajinu Schleswig-Holstein (1848.-1851.).

U to vrijeme njemačka mornarica je bila u povojima i nije bila ni izdaleka u stanju suprotstaviti se daleko superiornijoj danskoj floti. Cijela njemačka obala na Baltičkom i Sjevernom moru bile su pod blokadom i izložene napadima danske mornarice koja je nemilosrdno uništavala i pljačkala obalne gradove i naselja.
Upravo zbog takvog stanja Bauer je odlučio konstruirati i izgraditi novu vrstu ratnog podvodnog broda – podmornice kojim bi uspio slomiti dansku blokadu. Da bi svoju zamisao mogao provesti u djelo, odlučan i ambiciozan kakav je bio, bacio se na temeljito proučavanje tadašnjih spoznaja iz mehanike, brodske konstrukcije i hidraulike. Međutim, prije nego što su njegove studije mogle uroditi bilo kakvim plodom, Njemačka Konfederacija je odlučila povući svoje trupe i prepustiti pokrajinu Schleswig-Holstein Danskoj.
Bauer, koji je po svaku cijenu odlučio provesti svoj naum u djelo tada napušta svoju topničku službu u vojsci Njemačke Konfederacije i pridružuje se domaćim njemačkim snagama u Schleswig-Holsteinu. Projekt Bauerove podmornice prihvaćen je s velikim entuzijazmom kod domaćeg stanovništva i običnih vojnika. Dobrovoljnim prilozima prikupljenim među njima Bauer je uspio skupiti oko 600 funti što mu je bilo dovoljno za kupovinu potrebnih dijelova, plaćanje majstora i konstrukciju svoje prve podmornice.
Zbog svog niskog vojnog ranga i osobne arogancije Wilhelm Bauer se prvi, ali ne i posljednji put našao pred golemim problemom da svoje ideje i planove prezentira službenim vojnim krugovima i autoritetima koji su mogli dati novac za njegove projekte. Zahvaljujući potpori i zauzimanju Wernera von Siemensa i prikupljenoj svoti koju je doniralo pučanstvo Bauer je krenuo u svoj prvi projekt. U majstorskoj radionici Messrs. Scheffel & Howaldt u Kielu, Wilhelm Bauer izgradio je svoju prvu podmornicu kojoj je dao ime “Brandtaucher” (Morski ronilac). Bilo je to svojim izgledom vrlo čudno podvodno plovilo. Njegova podmornica je bila dugačka prema dostupnim podacima 8,53 m i teška približno 32 tone. Bila je nesrazmjerna oblika: kratka, prilično uska, s nesrazmjernim odnosom visine i širine. Za pogon svoje podmornice Bauer se također morao koristiti snagom mišića ukrcane tročlane posade. Dvojica mornara okretala su rukama i nogama veliki pogonski kotač čije se okretanje preko sustava zupčanika i prikladne redukcije prenosilo na propelersku osovinu koja je na svom kraju imala četverokraku elisu.

Treći član posade – kapetan, bio je zadužen za navigaciju i kormilarenje. Na samom pramcu Brandtauchera bilo je konstruirano jedno malo nadgrađe, konstrukcija poput kontrolnog tornja. Kroz debele staklene, hermetizirane prozore, kapetan je mogao u plitkom zaronu kontrolirati kurs podmornice i ujedno preko sustava poluga i lančanog prijenosa upravljati kormilom ali i sustavom zaranjanja podmornice. Konceptualno, Brandtaucher je bio vrlo sličan tadašnjim “zapaljivim” čamcima koji su se uspješno rabili za napade na blokadne brodove. Isti princip Bauer je modificirao na svom podvodnom brodu. Podmornica je trebala neopazice prići neprijateljskom brodu i podvući se pod njega. Tada bi kapetan podmornice provukao ruke kroz posebno konstruirane otvore na trupu podmornice i uvukao ih u neku vrstu velikih gumiranih rukavica. Na taj način bilo je omogućeno posadi da bez napuštanja podmornice oslobodi minu pričvršćenu na trup podmornice i učvrsti je za neprijateljski brod. Potom se trebalo neopazice povući i pažljivo za sobom odmotavati žicu koja je bila spojena na bateriju. Sa sigurne udaljenosti kapetan bi aktivirao minu. Prema originalnim Bauerovim zamislima zaranjanje podmornice Brandtaucher trebalo je biti osigurano korištenjem nekoliko balastnih tankova. Pritisnut ipak ograničenim financijskim sredstvima i nekim službenim pritiscima da svoju podmornicu što prije učini operativnom, Bauer je promijenio taj sustav. Primijenio je sustav djelomičnog naplavljivanja dna podmornice, što je rezultiralo opasnom nestabilnošću same podmornice. Također, iz istih razloga Bauer je bio primoran uporabiti tanje limove nego što je namjeravao – što se izravno odrazilo na čvrstoću trupa podmornice. Na koncu Bauer nije uspio pribaviti vodene pumpe dovoljno velikog kapaciteta koje su služile za izbacivanje vode iz podmornice i njezin izron na površinu.

Spašavanje s morskog dna
Prve testove na moru Bauer je obavio sa svojom podmornicom u prosincu 1850. Već pri prvim testovima u površinskoj i podvodnoj plovidbi Bauer je zapazio neke njezine nedostatke. Njegovi pokusi sa Brandtaucherom nisu mogli proći nezapaženo. Danske uhode u Kielu prenijeli su svojoj mornarici vijest da Nijemci eksperimentiraju “novim i nepoznatim ratnim strojem koji će ratne brodove napadati iz dubina”. Već samo to bilo je dovoljno da se danski ratni brodovi koji su održavali blokadu ispred kielske luke povuku znatno dalje na pučinu, gdje su se osjećali znatno sigurnije. Unatoč Bauerovim zahtjevima da mu se osigura dovoljno vremena i sredstava da na podmornici napravi potrebne popravke i preinake bez kojih bi posada i podmornica mogla doći u ozbiljnu opasnost, vojni krugovi nisu imali sluha za te zahtjeve. Njihova nestrpljivost je bila velika pa je glavni javni pokus i testiranje podmornice Brandtaucher zakazan za 1. veljače 1851.

Taj javni pokus gotovo je završio katastrofom u kojoj je i sam konstruktor za malo izgubio glavu. Tog nesretnog dana Bauer je uz asistenciju dvojice mornara isplovio s veza prema dubokom dijelu kielske luke. U jednom trenutku, kada se podmornica Brandtaucher našla na nekih 10 metara dubine, nešto je krenulo po zlu i podmornica je počela krmom tonuti prema dnu. Vrlo brzo podmornica je potonula na dno, na dubinu od nekih 20 metara. Tanki limovi od kojih je podmornica bila sagrađena, odnosno njihovi zakovičasti spojevi nisu imali dovoljnu čvrstoću i vodonepropusnost. Kroz nekoliko manjih puknuća na konstrukciji oplate, more je počelo prodirati u unutrašnjost podmornice. Uz sve to, pritisak od 3 atmosfere (~ 3 bara) bio je prejak i onemogućavao je otvaranje poklopaca na podmornici i samospašavanje trojice podmorničara izronom. Za to vrijeme na obali je među Bauerovim prijateljima zavladala panika jer je vrijeme predviđeno za podvodnu plovidbu već odavno isteklo. Na svu sreću u potopljenoj podmornici koja je ležala na morskom dnu Bauer nije gubio prisebnost. Uz plamen jedne svijeće ustvrdio je stupanj oštećenja na podmornici i zaključio je da će konstrukcija podmornice sigurno izdržati još neko vrijeme. Bauer se odlučio na vrlo rizičan potez za koji će se pokazati da je bio spasonosan. Tri člana posade su uz minimalnu svjetlost uspjeli većinu pukotina zatvoriti i tako smanjiti gubitak zraka. Odmah potom započeli su uz pomoć ručnih pumpi ubacivati vodu u podmornicu. Nakon gotovo šest sati ubačeno je dovoljno vode da je pritisak preostalog zraka u podmornici bio gotovo izjednačen s onim vanjskim pa je posada mogla otvoriti poklopce i izroniti na površinu neozlijeđena. U mulju kielske luke Brandtaucher je ležao do 1887. kada je izvađen i postavljen kao eksponat u pomorskoj školi u Kielu. Desetak godina kasnije (1906.) podmornica je ponovno premještena, ovaj put u pomorski muzej u Berlinu.

Bauerova lutanja
Nakon nesreće i potonuća podmornice Brandtaucher, Wilhelm Bauer nije klonuo duhom. Odmah je započeo planirati izgradnju veće i poboljšane inačice podmornice. Na njegovu žalost, vodeći se lošim iskustvom s podmornicom Brandtaucher, vlada Schleswig-Holsteina odbila je financijski poduprijeti njegov novi projekt. Od tog trenutka počinje Bauerovo lutanje europskim kontinentom, od jednog do drugog kraljevskog dvorca u potrazi za mecenom koji bi financirao njegov projekt. Bauer je prvo neuspješno apelirao kod bavarske vlade koja nije imala sluha za njegovu zamolbu.

Iz bavarske prijestolnice Bauer je produžio do Beča. Uz pomoć jedne dame koja je imala dosta utjecaja na dvoru, Bauer je dobio šansu da svoje planove prezentira pred samim austrijskim carom. Prezentacija je bila uspješna i Baueru je obećana znatna svota koja bi mu omogućila nastavljanje njegovih eksperimenata. U zadnji čas, na izričitu intervenciju austrijskog ministra trgovine Von Baungartena, ali i velikog pritiska opozicije ta darovnica je otkazana. Upornog i tvdoglavog Bauera to nije obeshrabrilo. Odlučio je poslovni uspjeh potražiti na drugom kraju Evrope. Došavši u Britaniju imao je sreću da se upozna s princom Consortom koji je bio i sam oduševljen idejom podvodnog broda. Odlučio je financijski poduprijeti Bauera i on je uskoro počeo raditi na projektu razvoja jedne podmornice i jedne korvete. Ipak, Baueru nije bilo dopušteno da samostalno razvija svoj projekt. Velikog upliva u konstrukciju njegove “britanske podmornice” imali su Scott Rusell, Charles Fox, tadašnji poznati inženjer Brunel, ali i lord Palmerston. Rezultat takvog rada bio je prema onoj domaćoj uzrečici “puno babica – kilavo dijete”. Na svojoj prvoj probnoj plovidbi prototip njihove podmornice je potonuo zajedno sa svojom posadom. Nakon britanskog neuspjeha Wilhelm Bauer pokušava uspostaviti kontakte s vladom SAD-a ali Amerikanci jednostavno nisu bili zainteresirani za suradnju s njim. Bauer ne gubi nadu pa se obraća vladi u Parizu, ali i turskom sultanu. Oba pokušaja završavaju neuspjehom. Za to razdoblje Bauerovog života karakteristično je da njegovi pomoćnici i različiti “asistenti” kradu ili kopiraju njegove nacrte, ideje i tehnička rješenja. Rezultat toga je da se neki marginalni konstruktori pojavljuju sa “svojim” podmornicama vrlo nalik na Brandtauchera koji neslavno propadaju.

Ruska epizoda – Seeteufel
Konačno 1855. u svojim europskim lutanjima Wilhelm Bauer stiže u Petrograd u prijestolnicu carske Rusije. Zahvaljujući potpori koju je dobio od velikog vojvode od Petrograda, carska vlada je potpisala ugovor s njemačkim konstruktorom. Ne smije se zaboraviti da je Krimski rat bio u svom punom zamahu i da je carska ruska vlada tražila oružje kojim bi slomila britansku pomorsku blokadu. Tijekom iste godine Bauer je konstruirao i izgradio svoju drugu podmornicu koja je dobila ime Seeteufel (Morski vrag). U stranoj literaturi poznata je još i po svojoj francuskoj inačici imena Le Diable Marin. Općenito, o Seeteufelu se zna puno manje pojedinosti nego što je to bio slučaj sa Bauerovim prvijencem, podmornicom Brandtaucher.

Zapisi iz tog vremena opisuju podmornicu Seeteufel kao vrlo elegantno plovilo, dugačko oko 18,5 metara (više nego dvostruko dulja od svog prethodnika) i široka 3,65 m. Bila je izgrađena od čeličnih limova debljine 12 mm, a na svojim bokovima je imala ukupno 21 stakleni prozor. Bauer je svog “podvodnog vraga” konstruirao s tri velika cilindra (duljine 3 i promjera 1,35 m) koji su imali ulogu balastnih tankova. Podmornica je bila konstruirana za posadu od 12 članova, a imala je propulzijski i navigacijski sustav sličan onom s podmornice Brandtaucher, koje je Bauer još dodatno poboljšao. Propulzijski sustav sastojao se od jednog pogonskog kotača promjera 2,15 m čije se okretanje preko reduktora i osovine prenosilo na propeler. Uza sve poznate i dostupne instrumente koji su se do tada ugrađivale na podmornice, Bauer je dodao i još jednu novost. Naime, na temelju vlastitog iskustva s potonućem i sretno izvedenim samospašavanjem, Bauer je razmišljao kako da posadi omogući izlazak iz potonule podmornice. Zato je na Seeteufela ugradio ronilačku komoru. Bila je to izolirana komora u brodskoj konstrukciji koja se mogla potopiti i posušiti nezavisno od ostalog “suhog” dijela podmornice i kroz koji je posada nesmetano mogla ulaziti i izlaziti u zaronjenu podmornicu. Njegov izum je principijelno ostao nepromijenjen do današnjih vremena. Za modalitet napadnih operacija podmornice Seeteufel, Bauer je uzeo prokušani način iskušan prvobitno na njegovom Brandtaucheru. Skroz na pramcu podmornice bila je učvršćena velika mina koja je sadržavala oko 500 funti (~225 kg) eksploziva. Sustav postavljanja mine pod neprijateljski brod uz pomoć posebnih gumiranih rukavica Bauer je dodatno poboljšao.

Očito je da je Seeteufel bio vrlo dobro konstruiran jer je ostalo zabilježeno da je u samo četiri mjeseca izveo 133 uspješna zarona. Tijekom svog 134. zarona 2. listopada 1856. došlo je do nesretnog slučaja. Podmornica je udarila u morsko dno i oštećena se zaglavila u pijesku i mulju. Pražnjenjem balastnih tankova ugrađenim ručnim pumpama posada je uspjela podići podmornicu na površinu taman toliko da poklopci budu izvan razine vode. Cijela posada, uključujući i njezinog konstruktora Bauera, uspjela je napustiti podmornicu i spasiti se. “Morskom vragu”, međutim nije bilo spasa – čim ga je posada sretno napustila zauvijek je potonuo na morsko dno. Tijekom 1856. Wilhelm Bauer je izveo podmornicom Seeteufel dvije za to doba spektakularne stvari. Za ceremonijal krunidbe cara Aleksandra II, Bauer je pripremio posebno iznenađenje. Uz posadu u podmornicu je nagurao četvoricu muzičara s njihovim instrumentima. Uplovivši rijekom Nevom ispred carske rezidencije, na dubini od nekoliko metara muzičari su zasvirali rusku carsku himnu. Prema kronikama iz tog vremena ostalo je zabilježeno da se glazba sasvim razgovjetno čula na obali.

Drugi pothvat Bauer je izveo 26. svibnja 1856. U ranim jutarnjim satima podmornica Seeteufel se neprimijećena približila velikim granitnim fortifikacijama ispred ruske ratne luke Kronštad. Snažne zidine s brojnim topovima držale su na pristojnoj udaljenosti britansku Baltičku flotu. Gusta magla koja se spustila na more sigurno je pridonijela da Bauer provede u djelo svoj naum i Rusima prikaže djelotvornost svoje podmornice. Nekolicina stražara je doživjela psihički šok kada je blizu njihovih stražarskih mjesta izronila crna, metalna neman, a neki od njih su odbacili oružje i pobjegli. U tri sata ujutro Wilhelm Bauer se sa svojim “Morskim vragom” probio kroz sve sigurnosne zapreke i tijumfijalno uplovio u neosvojivu luku Kronštad – kako su je Rusi voljeli zvati. Unatoč takvom uspjehu, Bauer nije uspio steći privrženost ruskih vojnih i pomorskih krugova.
Potonućem Seeteufela početkom listopada 1856. vratilo je Bauera u njegovu gorku realnost. Ruski velikaši odbijali su dalje financirati njegove planove o izgradnji veće i bolje podmornice. Uvidjevši da u Rusiji više nema posla za njega, Bauer se vratio u Njemačku.

Epilog
Vrativši se u Njemačku, Wilhelm Bauer ponovno pokušava animirati njemačke vojne krugove za izgradnju podmornice. Zbog svoje krutosti, nefleksibilnosti, izostanka svake pregovaračke taktičnosti nije nalazio na razumijevanje onih čiju je financijsku potporu trebao. Plebejsko podrijetlo i nizak vojni rang bili su uz sve ostalo njegov veliki hendikep u pregovorima s aristokracijom koja je vodila i zapovjedala mornaricama tog vremena. Bauer je utrošio gotovo 25 godina života u razvoju (ili pokušaju razvoja) podmornica za gotovo sve najveće vojne sile svoga vremena. Spoznavši da za svoje projekte podmornica neće dobiti potrebnu potporu, Bauer se okrenuo drugim pomorskim projektima.

Godine 1863. Bauer je vodio operaciju vađenja jednog potonulog broda uporabom zrakom napunjenih balona izrađenih od kanave. Povremeno, Bauer se ponovo vraćao svojoj velikoj ljubavi – podmornici, konstruirajući nove i poboljšavajući stare sustave. Na njegovu žalost, svi njegovi ambiciozni planovi ostali su nerealizirani zbog apsolutnog izostanka njihovog financiranja. Razočarani Bauer preminuo je 20. lipnja 1875. u Münhenu u 53. godini života. Kao zanimljivost se može spomenuti činjenica da je za svoga života zanemareni i ignorirani Bauer u svojoj rodnoj Njemačkoj bio rehabilitiran i posthumno su da koa nacionalnog heroja slavile nacističke vlasti premda s njima nije mogao imati nikakve veze. U drugoj polovici XX. stoljeća, točnije 1960., u njegovu čast njemačka Bundesmarina je jednu od podmornica Tipa XXI. nazvala njegovim imenom.

Što na koncu reći o Wilhelmu Baueru. Bilo bi pogrešno reći da moderni razvitak jedne od najvećih podmorničarskih flota i podmorničarskih industrija (Njemačke, naravno) počinje isključivo od njega i njegovih prototipova podmornica. On je zapravo bio svjetlo i vodilja, slobodno se može reći i vizionar na tom putu. Zanimljivo je da je on bio jedan od prvih konstruktora koji je predvidio ugradnju strojeva s unutrašnjim izgaranjem u podmornicu. Moderna povijest podmorničarstva započinje inovacijama i projektima dvojice amerikanaca, Simona Lakea i Johna Philipa Hollanda. Pioniri na polju podmorničarstva tijekom XIX. stoljeća – Villeroi, Monturiol, Hunley i ostali – bili su duboko svjesni vrijednosti Bauerovih inovacija i patenata. Zbog toga su prihvatili mnoge njegove ideje, derivirali ih i usavršavali te nalazili inspiraciju u njima. Bez njegovih inovacija razvoj kasnijih tehnički i tehnološki razvijenijih podmornica vjerojatno bi bio znatno usporen, ako ne čak i nemoguć.

Igor SPICIJARIĆ