Početkom 1970-ih velike vojske i vojne industrije počinju se okretati razvoju ručno prenosivih protuoklopnih sustava manje mase, pogodnih za brz i jednostavan transport

Američka vojska među prvima je prepoznala potrebu za lakim protuoklopnim vođenim sustavom koji bi pješaku omogućio ubojito djelovanje protiv tenkova i drugih borbenih oklopnih vozila i to na udaljenosti od nekoliko stotina metara. Nakon Drugog svjetskog rata protutenkovska, tj. protuoklopna borba na malim udaljenostima uglavnom se obavljala bestrzajnim topovima i protuoklopnim ručnim bacačima. Bez obzira na to koliko su bili lagani, bestrzajni topovi trebali su brojnu posadu (tri ili više) i bili su vrlo nezgrapni na bojištu. Preciznost paljbe isključivo je ovisila o umijeću posade, prije svega ciljača. Američka kopnena vojska imala je početkom 1960-ih dva tipa bestrzajnih topova. Jedan je bio vrlo veliki M40 kalibra 105 mm. U operativnu uporabu ušao je 1955. i tad je bez problema mogao uništiti sve sovjetske tenkove na udaljenostima do tisuću ili malo više metara. Jedini je problem bio u tome što mu je masa bila samo 209,5 kilograma. Ne iznenađuje stoga da su ga postrojbe, kad god su mogle, smještale na vozilo. Na kraju će M40 biti zamijenjeni protuoklopnim vođenim sustavom BGM-71 TOW. Američke postrojbe 1959. počinju dobivati i mali bestrzajni top M67 kalibra 90 mm. Došao je kao zamjena za protuoklopni raketni lanser Bazooka. M67 bio je kompaktno oružje duljine 1236 mm. Prazan je imao masu od 17, a s granatom 21,2 kg. Posadu je činio ciljač, pomoćnik ciljača (bio je zadužen za punjenje tijekom djelovanja) i nosač streljiva. M67 bio je učinkovit do 300 metara i mogao je probiti do 350 mm homogenog čeličnog oklopa. Taman dovoljno da uništi sovjetski tenk T-55 ako ga pogodi na pravo mjesto pod odgovarajućim kutom. Preciznost djelovanja M67 ovisila je o vještini ciljača. I domet od skromnih 300 metara značio je da posada mora pustiti protivnički tenk da dođe vrlo blizu iako bi ga mogla uništiti i s veće udaljenosti.

Nezgodni zmaj

Američka vojska bila je itekako svjesna problema s topovima, pa je i prije nego što je M67 počeo dolaziti u postrojbe pokrenut razvoj raketnog sustava koji će ga zamijeniti. U ožujku 1962. zapovjedništvo CONARC (CONtinental ARmy Command) objavilo je službeni zahtjev za razvoj prenosivog srednjeg protutenkovskog pješačkog oružja koje bi se lansiralo s ramena vojnika. U razvojnoj fazi nazvano je Srednjim protutenkovskim oružjem (Medium Antitank Weapon – MAW). Glavni zahtjev bio je protuoklopni sustav čija je udarna snaga vođeni projektil s poluaktivnim sustavom navođenja koji će koristiti mikrokabel. MAW je trebao omogućiti američkom pješaštvu učinkovitu borbu na udaljenostima od samo 65 pa sve do 1000 metara, i da sustav pritom treba samo jednog operatera. Zbog toga je važan čimbenik bila veličina i masa, koja je trebala biti dostatno mala da MAW može nositi jedan vojnik. Razvoj MAW-a dodijeljen je tvrtki McDonnell Douglas. Razvoj sustava koji će ispočetka nositi eksperimentalni naziv XM47 Dragon dovršen je krajem 1971., a tvrtka je 6. ožujka 1972. dobila ugovor za početak maloserijske proizvodnje. U naoružanje Američke vojske M47 Dragon (vojne oznake FGM-77 u vrijeme razvoja) uveden je 1974. No, kako je Dragon projektiran da ga može nositi i borbeno rabiti samo jedan vojnik, imao je i neka ograničenja. Projektil M222 imao je duljinu 744 i promjer 292 mm. Čuvao se, prevozio i lansirao iz kontejnera koji je ujedno služio i kao nosač ciljnika. Masa projektila s kontejnerom bila je 11,47 kg. Dragon se mogao opremiti dnevnim ciljnikom SU-36/P i noćnim AN/TAS-5. Masa SU-36/P bila je malo manja od tri, a masa AN/TAS-5 (zajedno s baterijom i posudom za hladilo) 9,8 kilograma. Ukupna masa sustava spremnog za djelovanje s dnevnim ciljnikom bila je 14,57, a s noćnim 21,29 kilograma. Projektil M222 imao je kumulativnu bojnu glavu mase 1,58 kg koja je prema jednim izvorima imala probojnost manju od 500 mm, a prema drugim do 600 mm. Probojnost manja od 500 mm nije dostatna da se probije čeoni oklop tenka T-72. Probojnost od 600 mm dostatna je pod uvjetom da tenk nije opremljen reaktivnim oklopom, i to ako glava udari u tenk pod oštrim kutom.

Uvođenje u operativnu uporabu pokazalo je da naizgled jednostavno oružje ima mnoge mane. Duljina mikrokabela bila je samo 1000 m, a projektil je imao dovoljno energije da pogodi ciljeve na znatno većoj udaljenosti. Ni preciznost sustava nije bila posebno velika. U dokumentima Marinskog korpusa SAD-a navodi se da je preciznost Dragona protiv pokretnih ciljeva na udaljenostima većim od 100 metara oko 50 posto. Doduše, operateri su imali znatno više uspjeha u pogađanju nepokretnih ciljeva, koje su mogli pogoditi na krajnjem dometu. Vježbe su pokazale i probleme koji se pojavljuju ako operater ne drži lanser dovoljno čvrsto. Udarni moment koji se stvara tijekom paljenja startnog raketnog motora u tom slučaju usmjerava cijeli lanser prema dolje. Tako će projektil završiti u zemlji neposredno ispred operatera i biti za njega koban. Stoga je jasno da Dragon nije spadao u popularno oružje pa nije ni postigao veći izvozni uspjeh. Većina korisnika već ga se odavno odrekla. Američka vojska otpisala je sve Dragone 2001. godine, kad je u operativnu uporabu počela uvoditi sustav FGM-148 Javelin.

Za zračnodesantne snage

Sovjetska vojska također je trebala laki protuoklopni vođeni sustav. Ne toliko da bi naoružala pješaštvo, koliko da bi njim opremila specijalne snage, prije svega zračnodesantne, ali i za Specnaz. Crvena armija uvijek je posvećivala posebnu pažnju ustrojavanju i razvoju zračnodesantnih snaga. Kako je SSSR teritorijalno bio najveća zemlja svijeta, to je i logično. Vojska je trebala pokretne snage koje će u samo nekoliko sati moći poslati tisuće kilometara daleko od baza. Sovjeti su za takve sposobnosti zračnodesantnih snaga razvijali posebna oružja i opremu koje druge grane nisu dobivale. Početkom 1970-ih sovjetska kopnena vojska počinje dobivati protuoklopni vođeni sustav 9K111 Fagot koji ni po čemu nije zaostajao za zapadnim pandanima. Najveći je njegov nedostatak glomaznost. Masa lansera bila je 22,5, a projektila s kontejnerom 13,42 kg. Za padobrance, previše. Stoga je za njih, ali i druge specijalne snage sovjetske vojske, razvijen laki sustav 9K115 Metis. U naoružanje je uveden 1978. godine. Kako je prioritet bio smanjenje mase sustava, otpočetka se znalo da Metis neće imati borbene mogućnosti kao Fagot. To se prije svega odnosilo na projektil 9M115 – upola lakši od projektila 9M111 sustava Fagot. Najveća ušteda postignuta je na lanseru 9P151. I za današnje standarde to je vrlo kompaktan lanser, čija masa s poluautomatskim sustavom navođenja i tronožnim postoljem iznosi samo 10,2 kg. Na njega je išao projektil 9M115 dometa 1000 metara. Zanimljivo je da je minimalni domet bio samo 40 metara, te da je operater u nuždi mogao lansirati projektil s ramena.

Masa projektila bila je samo 4,8, a masa zajedno s kontejnerom koji je služio i kao lanser 6,3 kg. Bio je opremljen kumulativnom bojnom glavom 9N135 mase 2,5 kg. Izvori se baš ne slažu oko njezine učinkovitosti, pa se podaci o probojnosti protežu od 460 sve do 550 mm homogenog čeličnog oklopa. To nikako nije bilo dostatno da se unište suvremeni zapadni tenkovi. Stoga je 1992. uveden napredniji sustav 9K115-1 Metis-M s projektilom 9M131, iako je ostavljena mogućnost da se novi projektil lansira sa starog lansera. Novi, veći projektil donio je povećanje dometa na 1500 m, ali je zato minimalni domet povećan na 80 m. Ugrađena je tandem kumulativna bojna glava 9N154 probojnosti 900 mm homogenog čeličnog oklopa zaštićenog eksplozivno-reaktivnim oklopom. Masa nove bojne glave povećana je na pet kilograma. Usto, masa cijelog projektila 9M131 povećana je na 13 kg. Zadnja je izvedenica 9K115-2 Metis-M1. Za nju su razvijena dva projektila – 9M131M i 9M131F. Još veći projektili donijeli su povećanje dometa na čak 2000 metara. Projektil 9M131M ima tandem bojnu glavu 9N154-1 mase pet kilograma i probojnosti 950 mm homogenog čeličnog oklopa koji je zaštićen eksplozivno-reaktivnim oklopom. Projektil 9M131F ima jednake značajke, ali umjesto kumulativne ima aerosolnu (termobaričnu) bojnu glavu mase 4,5 kg. Metis-M1 još se uvijek proizvodi i nudi stranim kupcima. Dio ruskih izvora tvrdi da je 2008. dovršen razvoj još naprednijeg sustava 9K127 Metis-2, no da nikad nije pokrenuta proizvodnja. Hrvatska vojska koristila je tijekom Domovinskog rata izvorni 9K115 Metis s projektilom 9M115.

Došao u krivo vrijeme

Francuska tvrtka Aérospatiale započela je razvoj protuoklopnog vođenog raketnog sustava malog dometa još 1970-ih, kako bi napravila zamjenu za protuoklopne raketne lansere. Francuska vojska trebala je vrlo lagan sustav kojem preciznost paljbe ne bi padala s povećanjem udaljenosti gađanja. Nije bila posebno zahtjevna, pa je tražila maksimalni domet od 600 metara. Zapravo je željela zamjenu za raketni lanser LRAC F1, koji je često označavan i kao STRIM 89 mm. LRAC F1 je, barem teoretski, imao učinkoviti domet do 500 metara. Međutim, borbena iskustva pokazala su da su ciljači teško pogađali pokretne ciljeve na udaljenostima većim od 300 metara. Jedan od glavnih zahtjeva bila je što niža cijena. To je onda uvjetovalo da projektanti u startu moraju odustati od bilo kojeg naprednijeg načina (samo)navođenja projektila na cilj i prihvate poluautomatski po crti viziranja. Razvoj novog protuoklopnog sustava ACCP (Anti Char Courte Portée) nije bio prioritet. Znatno su traženiji bili vođeni projektili zrak-zrak, zemlja-zrak i protubrodski, pa se otegnuo. Tako je Aérospatiale dovršio prvi prototip spreman za testiranje tek 1982. godine. Radilo se zapravo o smanjenom sustavu MILAN.

Ministarstvo obrane Francuske nije bilo zadovoljno ACCP-om jer je prije svega bio preskup. To je dodatno oteglo razvoj, koji je dovršen tek 1992., a vojska ga je u operativnu uporabu uvela 1994. godine kao Eryx. Bilo je to najgore moguće vrijeme za takav sustav jer je raspad SSSR-a 1991. godine prouzročio znatno smanjenje proračunskih izdvajanja za oružane snage, posebno u Europi. Ne iznenađuje da se nije najbolje prodavao. Norveška i Kanada, najveći kupci nakon Francuske, već su ga bile povukle iz operativne uporabe. Jedini pravi izvozni uspjeh prodaja je licencije za proizvodnju turskoj tvrtki Makina ve Kimya Endüstrisi, poznatijoj kao MKE. Da je razvoj okončan deset godina ranije, Eryx se mogao prodavati znatno bolje. U osnovi nije bio loš sustav. Spomenuli smo da je imao poluaktivni sustav navođenja preko mikrokabela. Masa projektila zajedno s kontejnerom bila je 13, a masa sustava za navođenje samo 4,5 kg. Zbog toga je cijeli sustav bio dovoljno lagan da ga nosi jedan vojnik. MBDA (koja je preuzela ponudu Aérospatialea) navodi da je maksimalni domet bio 600, a minimalni samo 50 m. Tandem kumulativna bojna glava mase 3,6 kg mogla je probiti 900 mm homogenog čeličnog oklopa zaštićenog eksplozivno-reaktivnim oklopom. MBDA je naknadno, pokušavajući povećati prodajne mogućnosti, razvila dnevno / noćni ciljnički sustav koji se oslanjao na najsuvremeniju termoviziju. Sustav je mogao otkrivati ciljeve puno dalje od maksimalnog dometa projektila. Razvijen je i simulator za obuku operatera. Eryx više nije u serijskoj proizvodnji, niti ga MBDA nudi kupcima.

TEKST: Mario Galić