Sovjetska vojska i inženjeri prvi su uspjeli razviti sustave POVRS koji se vode bez žice te su pokušali iskoristiti tu prednost stavljajući ih na različite platforme

 

Uporaba mikrokabela za upravljanje projektilima otpočetka je imala nedostatke. Prvi je da mikrokabel s pripadajućim kalemom zauzima prostor u projektilu i povećava masu sustava. Nadalje, s povećanjem brzine leta i dometa povećavala se i vjerojatnost pucanja mikrokabela – što zbog problema s odmotavanjem, što zbog zapinjanja za okolne objekte. U europskim uvjetima mikrokabel je mogao zapeti za vrlo velik broj objekata, počevši od drveća pa do kabela za prijenos električne energije. Ne iznenađuje stoga da su projektanti tražili način zamjene mikrokabela nečim pouzdanijim.

Jedno je od rješenja zamjena mikrokabela radionavođenjem. To su rješenje krajem Drugog svjetskog rata razmatrali projektanti iz nacističke Njemačke, ali nisu stigli napraviti operativni sustav. Prvi su uspjeli Sovjeti – razvoj sustava 3K11 Falanga dovršen je 1964. godine. Glavni dio bio je veliki protuok-lopni projektil 3M11 Flejta (flauta). Sustav Falanga izvorno je projektiran kao zamjena za protutenkovske topove, a ne kao prijenosni sustav namijenjen naoružavanju pješaštva. Umjesto mikrokabela uporabljeno je radionavođenje, ali operater je morao ručno navoditi projektil na cilj. Kako je domet projektila Flejta bio samo 2,5 km, ubrzo je zamijenjen poboljšanim projektilom 9M17 Skorpion dometa 3,5 km.

 Nove platforme

Masa Flejte bila je čak 27 kg, a duljina 1160 mm. Bio je prevelik za prijenosni sustav pa je odlučeno da će se ugrađivati na vozila. I to na specijalizirana vozila, koja će biti naoružana isključivo protuoklopnim vođenim sustavima. Kombinacijom projektila 3M11 Flejta i borbenog vozila na kotačima BRDM-1 nastao je lovac tenkova 2P32. Stražnji dio vozila rekonstruiran je kako bi se napravilo mjesta za ugradnju izvlačivog lansera s četiri projektila. Kako je BRDM-1 imao zadovoljavajuća terenska svojstva te je čak mogao i ploviti brzinom od 9 km/h, 2P32 bio je teoretski vrlo potentno oružje. Međutim, projektil Flejta ubrzo se pokazao nepouzdanim. Neki su problemi otklonjeni dolaskom projektila 9M17 Skorpion. Povećana je, prije svega, razina pouzdanosti. Ručno navođenje kao najveći problem riješeno je dolaskom izvedenice 9M17P Skorpion-P, koja je dobila poluautomatski sustav navođenja. Falanga je prvi sovjetski protuoklopni vođeni raketni sustav koji je ugrađen na letjelice. U malom broju instaliran je na naoružane helikoptere Mi-4AV. Letjelica pod tom oznakom ponajviše je bila eksperimentalni projekt testiranja mogućnosti naoružavanja helikoptera. Sam Mi-4 bio je kopija američkog helikoptera H-19 Chickasaw tvrtke Sikorsky. Sovjetski proizvod bio je veliki helikopter s najblaže rečeno slabim letnim značajkama. No u nedostatku boljeg, sovjetsko zrakoplovstvo odlučilo je na njemu testirati mogućnosti naoružavanja. I kao takav, Mi-4AV jako je dobro poslužio za testiranja i shvaćanja problematike naoružavanja helikoptera. Tako je ugradnja sustava Falanga pokazala da se moraju izvesti mnoge inovacije i poboljšanja. Helikopterska inačica sustava Falanga zahtijevala je dva nova, dodatna sustava: laki lansirni sustav 2P32M/K-4V i sklop antene za vođenje pod nazivom Raduga-F. Letna testiranja odmah su potvrdila ono što su svi naslućivali – ručno upravljanje projektilom s tako nestabilne platforme kao što je helikopter vrlo je loše rješenje. Čak i kad bi helikopter samo lebdio, vibracije i mala zanošenja onemogućavaju operatera pri pogađanju cilja.

Prema rješenju problema

Ipak, Sovjeti su iskoristili iskustva i naučene lekcije tijekom razvoja jurišnog helikoptera Mi-24. Iako su prvi Mi-24A koristili sustav Falanga-M s ručnim navođenjem, ubrzo je zamijenjen sustavom Falanga-P koji koristi projektil 9M17P Skorpion-P, a kasnije sustavom Falanga-MP s projektilom 9M17MP. Oba sustava koristila su poluautomatski sustav navođenja, što je znatno povećavalo vjerojatnost pogađanja, iako ne do kraja. Jer operater i kod poluautomatskog sustava navođenja prati cilj tako da križić končanice drži na cilju cijelo vrijeme, od trenutka lansiranja rakete do njezina udara u cilj. Istodobno, projektil usmjerava sustav navođenja. Pritom svaka promjena smjera leta helikoptera može dovesti do pomicanja križića končanice s cilja i stoga do promašaja. S druge strane, lebdjenje ili letenje vrlo malom brzinom znatno povećava rizik od pogađanja i obaranja helikoptera.

Sovjetski projektanti taj su problem pokušavali riješiti razvojem sve bržih projektila kako bi se skratilo vrijeme od lansiranja do pogađanja i time posredno skratilo vrijeme izloženosti helikoptera. Zbog toga je razvijen protuoklopni sustav 9K114 Šturm s projektilom 9M114 Kokon. Taj je sustav razvio konstrukcijski biro Kolomna. Za uporabu na helikopterima razvijena je inačica 9K114 Šturm-V (Vertoletnij). Razvoj je dovršen 1978., kad Šturm-V ulazi u naoružanje helikoptera Mi-24V.9M114 Kokon bio je velik projektil. Duljina mu je bila 1625 mm, a masa 31,4 kg (zajedno s kontejnerom 46,5 kg). Domet prvih inačica bio je 5000 m. Kako bi se povećala vjerojatnost pogađanja i skratilo vrijeme izloženosti helikoptera, brzina projektila povećana je na 345 m/s. Bojna glava mase 5,3 kg imala je probojnost 600 mm homogenog čeličnog oklopa. Zbog što jednostavnije uporabe (ali i čuvanja i prevoženja), projektil je stavljen u kontejner od stakloplastike koji istodobno služi i kao lanser. Naknadno su razvijeni još napredniji projektili 9M114M1 i 9M114M2 Kokon-M. Najveći domet prvog iznosio je 6000, a drugog 7000 m. To je postignuto povećanjem duljine projektila i ugradnjom snažnijih raketnih motora. Ugrađene su i bojne glave veće mase (7,4 kg), čime je probojnost povećana na 950 mm. Elektrooptički sklop sustava Šturm-V na helikopterima Mi-24V smješten je na samom nosu helikoptera ispod kabine ciljača. Desno je bio postavljen novi teleskopski ciljnik koji povećava osam puta, integriran u novi elektrooptički sustav s IC lokatorom. Lijevo je postavljena nova antena Reduga-S. Radiosustav za prenošenje zapovijedi do projektila radio je na pet fiksnih frekvencija u milimetarskom valnom području s dva sustava za kodiranje kako bi se minimizirao rizik od elektroničkog ometanja. Hrvatska vojska tijekom Domovinskog rata koristila je na helikopterima Mi-24V kombinaciju sustava 9K114 Šturm-V i projektila 9M114 Kokon.

Može i iz topa

Američka vojska vrlo je brzo zaključila da je razvoj vođenih projektila koji se ispaljuju/lansiraju iz tenkovskih topova promašaj. No, sovjetska vojska imala je bitno drukčiji pristup. Smatrala je da upravo takvi projektili mogu otkloniti neke slabosti njezinih tenkova. Prva slabost bili su znatno slabiji sustavi za upravljanje paljbom u odnosu na zapadne. A to je značilo i smanjenje preciznosti paljbe s povećanjem udaljenosti. Sovjetska vojna industrija zaostajala je i u razvoju streljiva za tenkovske topove, posebice na području potkalibarnih penetratora. No, Sovjeti su imali ideju da bi upravo protuoklopni vođeni projektili trebali dati prednost njihovim tenkovima. Naime, njihova učinkovitost ne ovisi o brzini, već o veličini kumulativne bojne glave, a povećanjem dometa ne smanjuje im se preciznost. Ipak, teorija je jedno, a praksa drugo. U terminologiji sovjetske vojske takvo je oružje poznato kao tenkovska vođena raketa (TUR). Razvoj je započeo 1960-ih, no bilo je jako puno promašenih projekata. Međutim, sovjetski generali nisu mogli odustati. Zapad je zaredao s novim tenkovima: 1979. u operativnu je uporabu uveden njemački Leopard 2, godinu kasnije američki M1 Abrams, a 1983. britanski Challenger 1. Svi s topovima od 120 mm, znatno suvremenijim sustavima za upravljanje paljbom, te višeslojnim oklopima, puno naprednijim od onog što su imali sovjetski tenkovi. T-80, u to vrijeme najmoderniji sovjetski tenk, ni po kojoj se značajki nije mogao nositi s novim zapadnim tenkovima. Ni T-90, razvijan 1980-ih, nije uspio bitnije smanjiti tu razliku. Zbog toga je odlučeno u razvoju sustava TUR primijeniti dostupne i testirane tehnologije, makar i zastarjele.

Prvi uspješni projektil 9K112 Kobra uveden je u operativnu uporabu 1976. godine. Bio je namijenjen za naoružavanje tenkova T-64B, T-64Bl, T-64B1K, T-80, T-80B i T-80BV, svih redom naoružanih topom 2A46 (D81) kalibra 125 mm. Kako bi projekt bio uspješan, odlučeno je da će biti primijenjen poluautomatski sustav navođenja preko radioveze. Taj sustav prenošenja zapovijedi vjerojatno se temeljio na tehnologiji primijenjenoj za sustav AT-6 Spiral, koji je korišten za montiranje na helikopter, a radio je u frekvencijskom pojasu 30 – 35 GHz. Antena radiosustava u tenku nalazila se u maloj kutiji smještenoj na desnoj strani ispred zapovjednikova otvora na kupoli i jedina je indikacija postojanja raketnog sustava u tenku. Sam projektil bio je dosta neobičan. Prije svega zato jer se sastojao od dva dijela kako bi stao u automatski punjač topa. Prednji dio imao je oznaku 9M43 i sastojao se od kumulativne bojne glave 9M129 i putnog raketnog motora 9D129. U stražnjem dijelu oznake 9B447 bila je radio antena, sustav za upravljanje letom i baterija. Dva su dijela stajala odvojeno u automatskom punjaču te su spajana u barutnoj komori prije ulaska u cijev. Projektil bi iz topa izletio pri brzini od samo 125 m/s. Potom bi ga raketni motor ubrzao na 800 m/s. Na krajnjem dometu od 4000 metara brzina projektila bila je između 350 i 400 m/s.

Zbog nedostatka novca

Teoretski je svaki tenk trebao dobiti šest projektila. Međutim, to nikad nije ostvareno. Prvi je razlog to što je trošak izrade bio znatno veći od cijene obične granate. Drugi je problem što su vježbe postrojbi pokazale da projektil 9K112 Kobra i u najboljim uvjetima nema preciznost veću od 80 posto, što je za tako skupo oružje ipak premalo. Kako novca nije nikad bilo dovoljno, pa čak ni u sovjetskoj vojsci, kupnja Kobri nikad nije bila prioritet. Iako su narudžbe za projektile Kobra bile male, nastavljen je intenzivni razvoj. Tako je 1978. dovršen razvoj inačice 9M112M za tenkove T-80B, a 1983. godine inačice 9M112M2 sa 40 posto učinkovitijom kumulativnom bojnom glavom. Zanimljivo je da je sovjetska vojska odobrila razvoj inačice 9M128, usprkos istodobnom razvoju naprednijih projektila 9M119 Svir/Refleks. Razvoj je dovršen 1988. i uvedena je u operativnu uporabu. Najveći napredak ostvaren je ugradnjom tandem kumulativne bojne glave, čime je povećana mogućnost uništavanja tenkova zaštićenih eksplozivno-reaktivnim oklopom. Najnovija je Kobra razvijena i pokrenuta je njezina serijska proizvodnja zato što je sovjetska vojska radila tenkove u jako velikim serijama (T-80 u više od 5500 primjeraka), a istodobno nije imala naviku modernizacije proizvedenog oružja. Tu će naviku usvojiti tek ruska vojska 1990-ih zbog kroničnog nedostatka novca. Zbog velikog broja tenkova T-64 i T-80 osposobljenih za korištenje projektila Kobra, a kako modernizacija nije planirana, logično je bilo dovršiti razvoj 9M128 usprkos istodobnom razvoju naprednijih projektila.

TEKST: Mario Galić