Sustav SACLOS znatno je pojednostavio obuku vojnika. I još važnije, povećao je broj potencijalnih operatera te omogućio puno realnije obuke na simulatorima

Prva generacija protuoklopnih vođenih sustava bila je jednostavna za proizvodnju i stoga jeftina. Jedini je problem, i to golem, bila borbena učinkovitost, koja je isključivo ovisila o umijeću i hrabrosti operatera koji je morao ručno navoditi projektil na cilj. U mirnodopskim uvjetima, na poligonima za obuku, to je ipak bila druga priča nego u ratovima. Tada oko operatera lete meci i granate, pa je i preciznost vrlo slaba. Usto, ono što se uštedjelo na troškovima proizvodnje, moralo se potrošiti na vrlo složenu, dugu i skupu obuku. Troškovi su se odnosili prije svega na lansiranje velikog broja projektila na poligonima kako bi operateri stekli barem minimalnu rutinu.

Zbog toga je 1960-ih prioritet vojski i razvijenih vojnih industrija postao razvoj sustava koji će smanjiti opterećenje operatera, a da cijena proizvodnje ne bude previsoka. Podsjećamo da su još inženjeri iz nacističke Njemačke tijekom razvoja X-7 Rotkäppchena počeli razvoj sustava za poluautomatsko navođenje koji bi od operatera zahtijevao da otkrije cilj, nacilja ga, lansira projektil te prati cilj sve do pogotka. Pritom bi elektronika na sebe preuzela navođenje projektila na cilj. Takav način navođenja poznat je kao SACLOS (Semi-Automatic Command to Line Of Sight).

Ne žele svi noćno gađanje

Činjenica da je elektronika preuzela upravljanje projektilom tijekom leta omogućila je mnoga poboljšanja. Prije svega povećanje brzine leta projektila na 150 pa sve do 280 m/s. Dakle, iako su dometi povećani na 4000 metara, vrijeme leta zadržano je na deset do petnaest sekundi. Tako je vrijeme izloženosti operatera od trenutka lansiranja projektila do pogotka znatno skraćeno. Doduše, sam problem izloženosti bit će riješen tek uvođenjem sustava samonavođenja u idućoj generaciji. Automatizacija upravljanja projektila omogućila je i znatno smanjenje minimalnih dometa na manje od sto metara, što je bila još jedna od prednosti. I sa svim tim karakteristikama nastala je druga generacija protuoklopnih vođenih sustava.

Mogućnost povećanja brzine leta i dometa značila je veće projektile. To je istodobno značilo i veće kumulativne bojne glave sa znatno većom probojnošću, što će izazvati potrebu za razvojem novih oklopa jer su homogeni čelični s vremenom zastarjeli. Zapad će razviti višeslojne oklope, a Izrael i SSSR za početak eksplozivno-reaktivne, koji su postavljani na postojeće tenkove. Način upravljanja u kojem operater samo mora pratiti cilj omogućio je i ugradnju optičkih sustava za noćno gađanje. U početku su to bili infracrveni sustavi, a potom i termovizija. Doduše, time je znatno povećana cijena sustava, pa mnogi kupci nisu bili skloni iskoristiti tu jako dobru mogućost. Sustav SACLOS znatno je pojednostavio obuku vojnika. I još važnije: povećao je broj potencijalnih operatera. Naime, ručni MLOCS sustav navođenja tražio je odabir posebno mirnih vojnika s izvrsnim vidom, ali i koordinacijom pokreta. Usprkos tomu, obuka je bila složena, duga i skupa. Ili je bila jeftina, što je najčešće značilo da je uspješnost pogađanja u ratu vrlo niska. Jedna od specifičnosti novijeg SACLOS-a bila je i mogućnost puno realnije obuke na simulatorima. Zahvaljujući njima, operateri su mogli postići sasvim solidnu razinu uvježbanosti bez ispaljenja makar i jednog projektila.

Tenk – protuoklop – tenk…

Tipičan je protuoklopni vođeni sustav druge generacije američki BGM-71 TOW (Tube-launched, Optically tracked, Wire-guided). Razvoj sustava započela je tvrtka Hughes Aircraft 1965. godine. Tekao je bez većih problema te je novi protuoklopni sustav već 1970. uveden u operativnu uporabu u američkoj vojsci. I još je uvijek u operativnoj i borbenoj uporabi, a uskoro će se naći i u naoružanju OSRH jer su njim naoružana borbena vozila pješaštva Bradley. Iako prilično velik, TOW je razvijan kao prenosivi protuoklopni vođeni sustav. Izvorni projektil BGM-71 imao je domet 3000 metara. Proizvodnja naprednijeg BGM-71A s dometom povećanim na 3750 m započela je 1976., a iduće je godine ciljnički sustav dopunjen podsustavom za noćno gledanje (termovizijom). S razvojem oklopne zaštite tenkova, razvijao se i TOW. Tako je 1981. u operativnu uporabu uvedena inačica BGM-71C. Dobila je izduljen teleskopski nos, koji je zapravo dodatna bojna glava. Izmjena je napravljena kako bi se mogli uništavati tenkovi opremljeni eksplozivno-reaktivnim oklopima. Međutim, hladnoratovska utrka u naoružanju nastavljena je dolaskom sovjetskih tenkova koji su dobili poboljšanu razinu oklopa. Američka reakcija na to stigla je 1983.: u operativnu uporabu uvedena je inačica BGM-71D TOW 2 s većom kumulativnom bojnom glavom probojnosti 800 mm homogenog čeličnog oklopa. Tijekom 1987. stigao je i BGM-71E TOW 2A. Ipak, najveći je iskorak napravljen s inačicom BGM-71F TOW 2B. Umjesto ugradnje sve većih bojnih glava, promije-njen je način napada. Naime, debljina oklopa kupole svakog tenka najmanja je na krovu. Jedan od razloga za to bilo je mišljenje da je vjerojatnost pogotka tamo najmanja. To je istina kad se radi o projektilima ispaljenim iz tenkovskih topova. Međutim, protuoklopni vođeni projektili mogu biti prilagođeni za napade iz gornje polusfere (top-attack). Tako su nastali protuoklopni vođeni projektili sa sposobnošću Overflight Top Attack (OTA), uključujući i TOW 2B.

Korak po korak

BGM-71F TOW 2B djeluje tako da projektil preleti cilj te se bojne glave aktiviraju u idealnom trenutku kad su neposredno iznad njega. Kako nema izravnog kontakta između projektila i cilja, projektanti su morali osmisliti novu vrstu bojnih glava – EFP penetratore. To je pokrata od Explosively Formed Penetrators, u prijevodu: eksplozivno formirani penetratori. Danas se EFP-i sve više koriste ne samo kao protuoklopne bojne glave već i u aktivnim sustavima obrane oklopnih vozila. Najuspješniji je od njih izraelski Trophy. Bojne glave EFP po načinu djelovanja slične su kumulativnim bojnim glavama jer iskorištavaju isti princip djelovanja. EFP iskorištava jednu od glavnih odlika kumulativne bojne glave: tijekom eksplozije formira mlaz velike brzine i kinetičke energije. Jedina je razlika u tome što EFP bojne glave rabe obloge konkavnog, a kumulativne bojne glave obloge stožastog oblika. Ta razlika omogućava EFP-u da umjesto mlaza formira kumulativni projektil koji se kreće brzinom od dva do tri kilometra u sekundi. EFP bojne glave učinkovite su i do 100 metara udaljenosti, pa se rabe na kasetnim haubičnim granatama kao što je francusko-švedski Bonus, njemački SMArt 155 i američki M898 SADARM.

Kako bi se osiguralo uništenje i najbolje zaštićenih tenkova, BGM-71F TOW 2B dobio je dvije EFP bojne glave. Bile su izvorno proizvod tvrtke Aerojet Ordnance. Prilikom njihova aktiviranja nastaju dvije neovisne crte opaljenja (usmjeravanja energije prema cilju). Zbog toga ni postavljanje eksplozivno-reaktivnog oklopa na krov kupole ne osigurava dostatnu razinu zaštite. Ugrađen je novi motor, koji omogućava krajnji domet od 4500 metara. S povećanjem dometa povećana je i potreba za zamjenom principa navođenja preko mikrokabela bežičnom vezom. To je ostvareno u inačici iz 2000-ih: TOW 2B Aero Radio Frequency (RF). Umjesto mikrokabelom, projektilom se upravlja preko jednosmjerne podatkovne veze.

Iako je TOW razvijen kao prenosivi protuoklopni vođeni sustav, rijetko se koristi u toj ulozi. To ne iznenađuje jer je ukupna masa lansera 91,4 kg. Lanser se sastoji od tronožnog postolja, GRP lanserske cijevi (cijev od stakloplastike), ciljnika, jedinice za izravnavanje trajektorija te računala za upravljanje. Konfiguracija za pješake stoga zahtijeva četveročlanu posadu. Uobičajeno je zato da se TOW postavi na neko vozilo, no ima i drugih primjera. U građanskom ratu u Siriji protuvladine snage masovno su ih rabile kao prijenosne sustave. No tada su uglavnom korišteni unaprijed pripremljeni paljbeni položaji, do kojih su lanseri i projektili dovoženi vozilima. Projektil BGM-71F TOW 2B dug je 1168 mm. Promjer tijela je 152 mm, a raspon krilaca 0,45 m. Masa projektila je 22,6 kg. Maksimalni je domet 4500, a minimalni 200 m. Brzina leta je 278 m/s.

Predložak za SSSR

SSSR je nastojao ne zaostajati za zapadom u razvoju protuoklopnih vođenih sustava pa je 1960-ih pokrenuo razvoj sustava 9K111 Fagot. Kao predložak za razvoj poslužio je njemačko-francuski sustav Milan. Fagot je u operativnu uporabu ušao 1973. godine. Iako je razvijen kao prenosivi sustav za naoružavanje pješaštva, ubrzo se počeo ugrađivati na borbena vozila pješaštva te na lovce tenkova. S obzirom na to da je Fagot imao relativno mali domet (2500 m) i probojnost do najviše 600 mm, 1970. započeo je razvoj znatno potentnijeg projektila 9M113 Konkurs. Prednost mlađeg sustava bila je u tome što je korišten s lansera razvijenog za Fagot. Sustav za vođenje mase 22,5 kg sastoji se od bloka optike, bloka elektronike i tronožnog postolja s držačem kontejnera. Blok optike sastoji se od okulara i objektiva. Operater kroz okular prati cilj, a objektiv je podijeljen na dva kanala. Jedan kanal služi za prihvat slike cilja i terena koji je operater vidio kroz okular, a drugi služi za primanje IC snopa s projektila koji sustavu daje obavijest o položaju projektila u odnosu na crtu ciljanja. Blok elektronike prihvaća obavijest od bloka optike, obrađuje i izračunava odstupanje smjera rakete od smjera ciljanja. Izračunava zapovjedne signale koje onda preko mikrokabela šalje projektilu u svrhu popravka putanje. Sve to stoji na tronožnom postolju na čijem je vrhu ležište za kontejner s projektilom.

Budući da elektronika navodi projektil na cilj, način djelovanja nije bio posebno zahtjevan. Kad operater odabere cilj i otprilike nacilja na njega, pritišće okidač nakon čega dolazi do aktiviranja termičke baterije koja se nalazi ispod kontejnera. Nakon toga dolazi do pripreme uređaja za upravljanje na lanseru te uređaja u projektilu. Prednja vrata (poklopac) otvaraju se te dolazi do paljenja lansirnog raketnog motora koji izbacuje projektil iz lansera. Nakon izlaska projektila aktivira se dvofazni putni motor. Projektil ulazi u vidno polje optičko-mehaničkog koordinatora koji se nalazi u lanseru te počinje aktivno navođenje projektila na cilj. Zahvaljujući automatizaciji navođenja, minimalni je domet samo 75 metara.

Zanimljivo je da je 1984. tadašnja čehoslovačka tvrtka ZVS (danas u sastavu MSM Grupe sa sjedištem u Slovačkoj) započela licencijsku proizvodnju Konkursa. ZVS je ubrzo znatno poboljšao projektil tako da je prvo nastao Konkurs B, a 1991. godine Konkurs C/Tank Buster. Najvažnije poboljšanje bila je poboljšana kumulativna bojna glava s probojnošću 1000 mm homogenog čeličnog oklopa. Domet je od 75 do 4300 m, uz brzinu leta od 215 m/s. Za gađanje noću razvijen je termovizijski sustav mase 13 kilograma. S pomoću njega moglo se gađati do udaljenosti od 2500 metara. Iako je Konkurs C/Tank Buster bio nešto veći od projektila Fagot i izvornog Konkursa, i dalje se mogao lansirati s izvornog lansera. Duljina projektila bila je 1098 mm, a promjer 135 mm. Masa projektila u trenutku lansiranja bila je 25,7 kilograma. Cijeli je sustav zajedno s dva projektila zahtijevao dvočlanu posadu jer je masa sustava Konkurs C s lanserom bila 47,7 kilograma.

TEKST: Mario Galić