Kako djeluju protuoklopni vođeni projektili? Većina uništava ciljeve kumulativnim bojnim glavama. Međutim, ima i iznimaka…

Svaki suvremeni protuoklopni vođeni sustav treba imati tri temeljna svojstva. Prvo je da može uništiti najsuvremenije tenkove jednim pogotkom. Drugo je da uporaba bude što jednostavnija, tako da se smanji vrijeme i trošak obuke operatera, ali i njegovo opterećenje tijekom borbenih djelovanja. Treće je svojstvo što niža cijena. Dodatna su poželjna svojstva mogućnost prilagodbe različitim zadaćama, a ne samo uništavanju tenkova i borbenih oklopnih vozila. Većina protuoklopnih vođenih projektila uništava ciljeve kumulativnim bojnim glavama. Međutim, ima i iznimaka. Tako je australsko-britanski protuoklopni vođeni projektil Malkara, razvijen 1950-ih, imao bojnu glavu HESH (High-Explosive Squash Head). Američka vojska tu vrstu bojne glave označava kao HEP (High-Explosive Plastic/Plasticized). Način djelovanja takve bojne glave prilično je jednostavan. Najveća je prednost da ne ovisi o brzini projektila. Kod bojne glave HESH kinetička energija udara projektila u tijelo koristi se da se eksplozivno punjenje što čvršće priljubi uz cilj, recimo uz oklop tenka. Upaljač je smješten u stražnjem dijelu granate i aktivira eksploziv koji se zbog siline udara raširi u kružni oblik. Snaga eksploziva ne koristi se za probijanje oklopa, već da bi se udarna energija izazvana eksplozijom prenijela kroz kruti čelični oklop te dovela do pojave gelera koji velikom brzinom prolaze kroz unutrašnjost tenka te uništavaju sustave i posadu. Bojne glave HESH vrlo su učinkovite protiv tenkova i borbenih vozila s homogenim čeličnim oklopom. Međutim, potpuno su neučinkovite protiv laminatnih i višeslojnih (sendvič) oklopa. Stoga se danas sve manje koriste za streljivo tenkovskih topova i kao bojne glave protuoklopnih vođenih projektila. S druge strane, sve ih više možemo vidjeti kao bojne glave za projektile lakih (ručnih) raketnih lansera. Razlog je u tome što HESH glave imaju veliku razornu moć protiv objekata od betona, cigle i sličnog.

Kumulativne bojne glave

S pojavom laminatnih, a potom i višeslojnih oklopa, na protuoklopne vođene projektile počele su se ugrađivati isključivo kumulativne bojne glave. Jednako kao i kod HESH-a, brzina nije odlučujući čimbenik za njihovu učinkovitost. Naime, za probijanje oklopa rabi se isključivo kinetička snaga eksplozije. Kumulativna bojna glava djeluje tako da koristi učinak poznat pod različitim nazivima, ovisno o tome uz kojeg ga se znanstvenika veže. Dakle, njim se bavio Charles Edward Munroe (1849. – 1937.), John von Neumann (1903. – 1957.) i Heinz von Foerster (1911. – 2002.). Ukratko, snaga eksplozije cilindrično postavljenog eksploziva usmjerava se prema jednoj točki s pomoću metalnog lijevka. Tako se dobije vrlo snažan, a istodobno vrlo tanak mlaz vrlo velike kinetičke (probojne) moći. Probojnost kumulativne bojne glave povećava se i uporabom težeg eksplozivnog punjenja i promjerom glave. Kumulativne bojne glave vrlo su učinkovite protiv homogenih čeličnih oklopa. Kako im se probojnost vrlo lako povećava, za učinkovitu obranu tenkova od njih razvijeni su višeslojni te eksplozivno-reaktivni oklopi. Možda i najpoznatiji višeslojni oklop, kombinaciju više materijala koji uz čelik uključuju keramiku i gumu, razvili su Britanci 1960-ih i nazvali ga Chobham.

Uskoro su svi novoproizvedeni zapadni tenkovi dobili višeslojne oklope. Međutim, neke su zemlje imale potrebu za povećanjem razine zaštite postojećih tenkova od kumulativnih bojnih glava. Kako postavljanje ploča višeslojnih oklopa nije dolazilo u obzir zbog specifičnosti izrade tog oklopa (može se izrađivati samo u ravnim pločama), trebalo je razviti nešto drugo. Uporabu eksplozivnih ploča za obranu od kumulativnih bojnih glava prvi je predložio sovjetski znanstvenik Bogdan Vjačeslavovič Vojcehovski (1922. – 1999.). Međutim, ona se Crvenoj armiji činila previše egzotična te je odbačena, a zaživjela je tek u Izraelu. Operativnu je premijeru eksplozivno-reaktivni oklop doživio 1982. na tenkovima Merkava u ratu u Libanonu, a pokazao se uspješnim protiv kumulativnih bojnih glava. Eksplozivno-reaktivni oklop (ERO) djeluje tako da kumulativni mlaz aktivira ploču eksploziva postavljenu s vanjske strane oklopa. Zbog obostrane eksplozije, kumulativni val rasprši se prije nego što dođe do oklopnog tijela tenka. Zbog toga su projektili sa standardnim jednodijelnim bojnim glavama bili neučinkoviti. Taj je problem vrlo brzo riješen ugradnjom dvodijelnih, tj. tandem kumulativnih bojnih glava. One se u pravilu sastoje od prednje, manje kumulativne bojne glave, koja aktivira eksplozivne ploče ERO oklopa, te druge, veće kumulativne bojne glave, koja probija oklop. Tako je nastala svojevrsna utrka u kojoj projektanti ERO-a postavljaju sve više slojeva ploča s eksplozivom, a projektanti protuoklopnih vođenih projektila sve jače tandem bojne glave.

Načini navođenja

Prvi protutenkovski vođeni projektili imali su vrlo jednostavan princip navođenja u kojem je operater upravljao letom projektila od trenutka lansiranja do udara u cilj (opširnije v. prvi dio podlistka, Kako protiv tenkova?, HV br. 696). Takav je način upravljanja omogućavao i uporabu vrlo jednostavne elektronike, a proizvodnja sustava bila je jednostavna i vrlo jeftina. S druge strane, obuka operatera bila je vrlo komplicirana, stoga duga i skupa. Zbog toga su mnoge vojske razvile posebne simulatore kako bi smanjile troškove obuke. Usprkos tome, borbena iskustva pokazala su da su operateri najslabija karika takvih sustava. Velik je napredak ostvaren uvođenjem poluautomatskog navođenja po crti viziranja, poznatijeg po engleskoj pokrati SACLOS (Semi-Automatic Command to Line Of Sight). Taj sustav znatno smanjuje opterećenje operatera, a to znači i njegovu obuku. S obzirom na to da je zadaća operatera svedena na otkrivanje te praćenje cilja sve do trenutka pogotka, preciznost je povećana, posebno na udaljenostima većim od 1000 metara. Sve to omogućeno je ugradnjom elektronike, koja je na sebe preuzela navođenje projektila. Ona je povezana s optikom za otkrivanje i navođenje, od koje dobiva podatke o poziciji projektila u odnosu na cilj. Na osnovi tih podataka elektronika izračunava odstupanje trajektorije leta projektila od smjera viziranja cilja te stvara zapovjedne signale koji se preko mikrokabela prenose na projektil. Budući da operater tek treba pratiti cilj, a upravljanje projektilom na sebe preuzima elektronika, povećani su ne samo dometi već i brzina leta projektila.

Taj je sustav s vremenom poboljšavan tako da su umjesto mikrokabela uporabljeni radiovalovi ili laser. Loša je strana mikrokabela to što kalem na kojem se nalazi zauzima prostor unutar projektila koji se može iskoristiti za smještaj većeg raketnog motora. Još je veći problem to što prilikom gađanja pokretnih ciljeva mikrokabel može zapeti za neku prepreku te se pokidati, čime projektil ostaje bez navođenja. Zbog toga su razvijeni protuoklopni vođeni projektili sa SACLOS navođenjem kod kojih se projektilom upravlja preko radiovalova. Neki noviji protuoklopni projektili imaju SACLOS navođenje s pomoću lasera. Umjesto mikrokabela koristi se laserska zraka. Postoje dva temeljna modela. Jedan je da se projektilu zapovjedni signali šalju preko laserske zrake. Drugi je model da projektil ostaje unutar laserske zrake, što se zove jahanje na zraci. U oba je slučaja loše to što se laserska zraka lako može prekinuti. Laser je jako osjetljiv na vremenske uvjete kao što su kiša, snijeg i magla. Nadalje, laserska zraka ne može probiti dim iz dimnih kutija ili ispuha borbenih vozila. S druge strane, takav sustav navođenja omogućava postizanje velikog dometa i vrlo velikih brzina protuoklopnih projektila. Stoga je najpogodniji za uporabu sa zrakoplova, posebno jurišnih helikoptera. Drugi je princip navođenja s pomoću lasera taj da se njim osvjetljava cilj, dok sustav za navođenje projektila prati odsjaj lasera s cilja. To više nije SACLOS način, jer se cilj može osvjetljavati iz više izvora kao što su izvidnici, bespilotna letjelica, izvidnički helikopter i slično, a projektil se može lansirati s neovisnih lansera kao što su terenska vozila, jurišni helikopteri i avioni. Cilj se može osvijetliti i s lansera opremljenog laserskim iluminatorom.

Gađajte sve ciljeve

Idući korak u razvoju bila je ugradnja radara za samonavođenje na ciljeve. Takvi se sustavi prije svega koriste na protubrodskim projektilima te projektilima zrak-zrak i zemlja-zrak. Uporaba na protuoklopnim projektilima za sada je vrlo rijetka, prije svega zbog vrlo visoke cijene radarskih sustava za samonavođenje. Amerikanci imaju projektil AGM-114L/N, a Britanci Brimstone. Uporabom radarskog sustava samonavođenja mogu se gađati doslovno svi ciljevi koji imaju radarski odraz i to bez obzira na vremenske uvjete. Dometi projektila mogu biti vrlo veliki, a brzine nadzvučne. Projektili se mogu lansirati na ciljeve koje operater, primjerice član posade jurišnog helikoptera, ne vidi, ali zna njihovu poziciju. Aktivni sustav navođenja otkrit će cilj u završnoj fazi leta i usmjeriti projektil prema njemu. Ukrajinska vojska lansira Brimstone s lansera koji se nalaze na terenskim vozilima, a koji se prema cilju usmjeravaju tako što im se u inercijski sustav navođenja neposredno prije lansiranja unesu podaci o smjeru i udaljenosti cilja. Završno navođenje obavlja se radarom.

Najsuvremeniji protuoklopni projektili kao američki Javelin i izraelski Spike imaju optički sustav samonavođenja. On od operatera traži samo da otkrije cilj i pričeka da se optički sustav veže za njega. Potom lansira projektil koji se sam navodi na cilj, te se stoga često opisuje kao ispali i zaboravi. Javelin nema povratnu vezu s operaterom, dok je Spike optičkim kabelom spojen s lanserom i pritom se slika s njega prenosi na operaterov prikaznik. Operater usto može ručno navoditi projektil na cilj ili promijeniti cilj tijekom leta projektila. Obuka operatera za Javelin vrlo je jednostavna, brza i jeftina. Sustav Spike ima znatno veće mogućnosti te stoga zahtijeva i dulju obuku. Međutim, kako se gotovo cijela obuka može provesti na simulatorima, nije posebno skupa.

TEKST: Mario Galić