Nakon njemačke crvenkapice, koja je imala malu ulogu u Drugom svjetskom ratu, prvi protuoklopni vođeni projektil razvila je Francuska. Sovjeti su uspjeli dosta kasnije, ali s Maljutkom dobili su projektil koji je u uporabi i dandanas

U Drugom svjetskom ratu najbolje protutenkovsko oružje bio je tenk. Jako brz razvoj tenkova, uključujući i sve bolji oklop, ubrzo je učinio zastarjelim protutenkovske puške i topove s kojima su vojske ušle u rat. U takvoj je situaciji vojska nacističke Njemačke u SSSR-u i sjevernoj Africi za uništavanje tenkova počela rabiti protuavionske topove kalibra 88 mm. Razvijeni za potpuno drugu namjenu, ti su topovi imali vrlo slabu pokretljivost i iznimno brojnu posadu od čak deset vojnika, koji su morali biti jako dobro uvježbani. Proizvodnja takvih oružja bila je usto komplicirana i skupa. Umjesto protutenkovskih pušaka, najveće suprotstavljene vojske i njihove industrije počele su razvijati protutenkovske raketne sustave s kumulativnim bojnim glavama. Njemački Faustpatrone i Panzerfaust te američka M6A1 Bazooka bili su jednostavni za uporabu i jeftini za proizvodnju, ali učinkovitost im je isključivo ovisila o sposobnostima i hrabrosti vojnika. Kako bi zaustavila masovne tenkovske napade Crvene armije, Njemačka je trebala protuoklopni sustav velike preciznosti i učinkovitosti. Tako je nastao Ruhrstahl X-7 Rotkäppchen (crvenkapica). O razvoju Rotkäppchena pisali smo u prvom dijelu podlistka (v. Kako protiv tenkova?, HV br. 696). No, vrlo su zanimljive tehničke značajke tog sustava.

Sve na operateru

Rotkäppchen je po svim značajkama protutenkovski vođeni sustav prve generacije. To znači da je zadaća otkrivanja cilja, njegova praćenja te navođenja projektila na njega dodijeljena isključivo operateru. Zbog toga je Rotkäppchen mogao biti vrlo jednostavan, no obuka operatera bila je iznimno složena. Iako je razvoj Rotkäppchena dovršen početkom 1945. te je odmah počela masovna proizvodnja, potreba za složenom obukom operatera uvjetovala je da ih je do bojišta došlo tek nekoliko. Neki izvori navode da je desetak borbeno uporabljeno te da su bez problema uništavali sve sovjetske tenkove. Ta tvrdnja nije bez osnova s obzirom na to da je X-7 Rotkäppchen bio naoružan kumulativnom bojnom glavom mase 2,5 kg i promjera 148 mm. To je bilo dovoljno za probojnost od 200 mm homogenog čeličnog oklopa. Upaljač je bio kontaktni, smješten u nosu projektila. Rotkäppchen je bio opremljen dvama raketnim motorima. Mali startni raketni motor (buster) radio bi 2,5 sekundi te bi lansirao projektil s lansera i podigao ga na tri metra visine kako bi ga operater uočio i preuzeo vođenje. Nakon toga uključio bi se putni motor WASAG 109-506 koji je radio 22 sekunde. S potiskom od 1,37 kN bio je dovoljno snažan da potjera projektil do brzine od 100 metara u sekundi. Teoretski domet bio je 1200 metara. Tijekom leta X-7 Rotkäppchen navodno se rotirao oko osi brzinom od dva okretaja u minuti kako bi postigao veću stabilnost. Po jedan kalem za žicu preko koje se projektil navodio nalazio se na svakom vrhu krila. Projektil je bio dug 95 cm i raspona krila 60 cm. Ukupna masa bila je devet kilograma. Sastavni dio sustava bio je i lanser, no o njemu nije moguće naći podatke. Posadu sustava X-7 Rotkäppchen činila su dva vojnika – zapovjednik-motritelj i operater. Cijeli sustav zajedno s lanserom morala su nositi barem četiri vojnika.

Zanimljivo je da su Nijemci imali plan daljnjeg razvoja Rotkäppchena. Prvi je podrazumijevao navođenje s pomoću radija. Idući korak bio je razvoj sustava za poluautomatsko navođenje. Planovi su išli toliko daleko da je razvijan optički sustav Ikonoskop. Trebao je rabiti dvije kamere: jednu za operatera te jednu smještenu u projektilu. Operater bi trebao svojom kamerom pratiti cilj, a sustav navođenja s kamerom na projektilu prepoznao bi cilj na temelju slike dobivene s operaterove kamere. U razvoju su bila i tri protutenkovska sustava: Rochen-600, Rochen-1000 i Rochen-2000 dometa 500, 1500 i 3000 metara. No, kapitulacijom nacističke Njemačke svi su projekti okončani, a pobjednicima će trebati cijelo desetljeće da shvate i prihvate nove tehnologije te nastave razvoj.

Premještanje proizvodnje

Prva zemlja koja je uspjela razviti uporabljiv protuoklopni vođeni projektil i uvesti ga u pravu serijsku proizvodnju bila je Francuska. Tim se projektima posvetila državna tvrtka Arsenal de l’Aéronautique. Grad Châtillon sous Bagneux (danas Châtillon) na sjeveru zemlje bio je mjesto u kojem su se tad nalazili njezini pogoni. Dakle, 1948. godine odlučila je pronaći specifičnu razvojno-proizvodnu nišu, područje kojim se nitko ne bavi, a koje će joj omogućiti opstanak. Odluka je pala na razvoj protuoklopnog vođenog sustava koji će biti nastavak razvoja X-7 Rotkäppchena. Iako izvori to ne spominju, moguće je da su Francuzi imali projektnu dokumentaciju za Rotkäppchen. Sličan slučaj zabilježen je s razvojem prvog francuskog turbomlaznog motora, u kojem su imali pomoć njemačkih inženjera (opširnije v. tekst Pripreme za veliki povratak, HV br. 673). Projekt je nazvan Ars 5201. Početak serijske proizvodnje planiran je već za 1952. godinu. Brzina je logična jer je proizvod imao puno dodirnih točaka s Rotkäppchenom, koji je bio ne samo završen već i testiran u borbi. Francuska vojska naručila je 1951. prvih petsto projektila zbog testiranja. Ubrzo se pokazalo da je cijeli projekt prekompliciran za Arsenal de l’Aéronautique te su okončanje razvoja i početak serijske proizvodnje povjereni tvrtki North Aviation. Ona ga je preimenovala u projekt North 5200, potom u SS.10 (SS pokrata je od sol-sol ili zemlja-zemlja). SS.10 uveden je 1955. u operativnu uporabu. Radilo se u osnovi o sustavu X-7 Rotkäppchen, samo što je projektil bio znatno veći. Projektanti su željeli osigurati da SS.10 bez ikakvog problema u potencijalnom sukobu uništava sve sovjetske tenkove, pa i one koje će SSSR tek razviti. Zbog toga su ugradili kumulativnu bojnu glavu od pet kilograma koja je mogla probiti 500 mm homogenog čeličnog oklopa. Projektil je bio dug 860 mm, raspona krila 750 mm i promjera tijela 165 mm. Masa mu je bila čak 15 kg (bez kontejnera). Tomu treba pridodati i masu sustava za navođenje s optikom. Zbog svega toga, iako je SS.10 nominalno bio ručno prenosiv sustav, svi su ga korisnici puno radije postavljali na laka terenska ili izvidnička vozila.

Dvostruko veća glava u odnosu na izvorni njemački projekt značila je i potrebu za dvostruko jačim raketnim motorima. Umjesto dva ugrađen je jedan dvostupanjski raketni motor na kruta goriva. Projektil je lansiran iz kontejnera u kojem je čuvan i prenošen. Brzina je bila 80 m/s, a najveći domet 1600 m. Minimalni domet bio je 500 metara jer je trebalo proći vremena od lansiranja pa do trenutka kad bi operater uspio staviti projektil pod nadzor. Serijska proizvodnja trajala je do 1962., a sustav je prodan Iranu, Izraelu i SAD-u. Amerikanci su ga koristili pod oznakom MGM-21A. S vremenom je Nord Aviation započeo proizvodnju naprednijeg sustava SS.11. Međutim, i za mlađi je projektil zadržan ručni sustav upravljanja.

Što je dokazala borbena uporaba?

9K11 Maljutka prvi je sovjetski prijenosni protuoklopni vođeni raketni sustav. U operativnu uporabu ušao je 1963. godine. Posadu čine tri vojnika. Prvi je operater-zapovjednik, koji nosi konzolu (pult) 9S415. Na njoj je palica (joystick) kojom se upravlja projektilom tijekom leta. Ima i periskopski dalekozor 9Š16 kojim operater motri cilj. U posadi su i dva poslužitelja: svaki od njih nosi po dva kovčega 9P111. U svakom je po jedan projektil 9M14M, rastavljen u dva dijela, a to su bojna glava i tijelo rakete, čija su krila sklopljena. U kovčezima su i lanseri te kalem za spajanje projektila s pultom za vođenje. Dobro uvježbanoj posadi trebalo je najmanje pet minuta da zauzme položaj i pripremi sustav za djelovanje. Lanser s projektilom smio se postaviti najviše 15 metara od pulta za vođenje, a na svaki pult mogla su se istodobno spojiti do četiri lansera Maljutki. Lanseri su morali biti odmaknuti od upravljačkog pulta zbog toga što su plinovi startnog motora tijekom lansiranja udarali o zemlju te podizali prašinu, komadiće zemlje i sve što je na njoj bilo. To se događalo zato što se projektil nalazio na vrlo niskom lanseru.

Zbog ručnog načina navođenja na cilj, projektil nije bio navođen prvih 500 metara. Operateru je trebalo vremena da ga uoči i započne navođenje. Kako u početnoj fazi neposredno nakon lansiranja projektil ne bi zapeo za što, podigao bi se na visinu od deset metara. Nakon što bi operater uočio projektil, počeo bi ga polako spuštati na, ovisno o terenu, visinu između osam i četiri metra. U završnoj fazi napada, neposredno prije pogotka, operater bi spuštao projektil na visinu između metar i metar i pol. Tako je barem bilo teoretski. Praksa je u mnogočemu ovisila o sposobnostima operatera.

Zujanje metaka i granata

I to je jedan od najvećih nedostataka ručnog sustava navođenja MCLOS (Manual Command to Line Of Sight) u odnosu na moderne sustave. Prosječno uvježbani operateri u borbenim uvjetima nisu mogli gađati ciljeve na udaljenostima manjim od 500 metara. Borbena uporaba Maljutki pokazala je da su operateri iz sasvim razumljivih razloga favorizirali gađanje ciljeva na što većim udaljenostima. Operater je mogao pratiti projektil bez optičkog pomagala do udaljenosti od 1000 m, te je protuoklopni sustav 9K11 Maljutka bio najučinkovitiji na udaljenostima od 600 do 1000 m. Za ciljeve udaljene više od 1000 metara operater je morao rabiti periskopski dalekozor 9Š16. Najveći domet projektila 9M14M bio je 3000 metara. Zapovjedni signali za upravljanje projektilom prenosili su se s pulta za vođenje preko trožilnog mikrokabela. Kalem sa žicom nalazio se u projektilu. Kako bi operater lakše vidio projektil tijekom leta, na gornjem stražnjem dijelu između krila nalazio se pirotehnički traser. Ručno navođenje na cilj uvjetovalo je malu brzinu leta projektila 9M14M od 120 m/s (432 km/h). To je značilo da bi projektilu do cilja udaljenog 3000 metara trebalo dugih 25 sekundi, a za 2000 metara 17 sekundi. U intenzivnoj borbi, kad meci i granate zuje i rasprskavaju se svuda uokolo, tih 25 sekundi čini se kao vječnost. Izraelski su vojnici u Jomkipurskom ratu otkrili da preciznost navođenja Maljutki znatno opada ako se prema operaterima puca svjetlećim streljivom. Smanjenje vidljivosti iz bilo kojeg razloga (prašina, dim, magla…) znatno je smanjivalo uporabljivost svih protuoklopnih vođenih sustava s ručnim navođenjem. Zbog toga su vrlo brzo razvijeni znatno napredniji sustavi s poluaktivnim principom navođenja.

TEKST: Mario Galić