Kako do 2000. godine nije ni došlo do započinjanja bilo kakvih reformskih procesa, zbog niza razloga od kojih su glavni nedostatak novca, krupne promjene u državno-političkom vrhu zemlje, nedostatka volje za bilo kakvim promjenama u dijelu najvišeg vojno-političkog establishmenta oružanih snaga, nedostatka njihove koncepcijske izgradnje, itd., tek su energični zahtjevi novog ruskog predsjednika Putina usmjerili daljnji tijek reformi

Procese ruske vojne reforme čini šest temeljnih komponenti: usavršavanje sustava državnog i vojnog upravljanja, optimizacija bojnog sastava formacijske strukture vojne organizacije, opremanje naoružanjem i vojnom tehnikom, povišenje mobilnosti i bojne sposobnosti, razvoj socijalne infrastrukture, razvoj vojno-industrijskog kompleksa i osuvremenjavanje zakonodavstva koje regulira pitanja obrane i OS-a.
U tom kontekstu, sredinom prosinca 2000. završeni su svi operativni programi daljnje reforme oružanih snaga na osnovi strategije njihove uporabe, koju je predsjednik Putin potpisao u ljeto iste godine. Putin je na sjednici Savjeta sigurnosti 9. studenog najavio konkretne zahtjeve koji su doneseni pred vojni vrh u slijedećoj godini i vezao ih za državni proračun. To se u prvom redu odnosilo na smanjivanje brojnog stanja oružanih snaga (po granama, ratno zrakoplovstvo trebalo je smanjiti za oko 50 000 ljudi, ratnu mornaricu za oko 40 000, a kopnenu vojsku za više od 180 000 ljudi). Taj proces u velikoj mjeri bi se odrazio na djelatni časnički sastav, koji se trebao svesti na ukupno 24 000 časnika, od čega je moglo biti najviše 380 generala i admirala. Istodobno, proračun za potrebe obrane se s dotadašnjih 35% trebao smanjiti samo za 5% (na 30% ukupnog državnog proračuna u sljedećoj godini), čime su poduzete mjere na jačanju doista mizernog standarda djelatnih vojnih osoba. Osim toga, planiran je niz novih mjera koje su manje ili više trebale utjecati na poboljšanje časničkog standarda i to osobito mladih časnika. Ta etapa trebala je biti završena do 2005. godine, nakon čega bi se prišlo opremanju oružanih snaga sofisticiranom vojnom opremom i naoružanjem i ustrojavanjem postrojbi po novim strateškim zamislima, što bi trajalo do 2010. godine. Reformske promjene obuhvatile bi i uspostavljanje novog strateškog razvoja grupacija oružanih snaga, koji bi se realizirao u idućih deset godina, tako da bi cijeli proces bio završen do 2020. godine. Naravno, koliko će te (u svakom pogledu dugoročne) perspektive biti realne, zavisit će prije svega od raspoloživih financijskih sredstava i daljnjih cjelokupnih unutrašnjih procesa u Ruskoj Federaciji.

Učinkovitost reformi
U posljednje vrijeme vođene su velike polemike oko učinkovitosti provođenja reformskih procesa i njihovih konkretnih rezultata. Planiralo se uvođenje novih sustava naoružanja i vojne tehnike, a još uvijek se velike polemike vode oko potpune profesionalizacije vojske i ukidanja služenja vojnog roka (naime, još 1996. godine tadašnji predsjednik države B. Jeljcin potpisao je ukaz br. 723 po kojem je obvezno služenje vojnog roka trebalo biti ukinuto od proljeća 2000. godine, međutim, tijekom 1998. godine ukaz je bio dopunjen formulacijom o “postupnom ukidanju obveznog vojnog roka do postizavanja potrebnih uvjeta za njegovo potpuno ukidanje”). U skladu s time, do kraja 2003. godine rusko ministarstvo obrane bilo je dužno razraditi program po kojem se mogao zamijeniti dotadašnji sustav popune oružanih snaga ugovornom službom. Po nekim procjenama samo za realizaciju tog projekta bilo bi potrebno dodatnih oko 100 milijardi rubalja (3 milijarde USD) za financiranje oružanih snaga od 2006. do 2010. godine. Osim toga, iskustva u popuni oružanih snaga profesionalnim vojnicima po ugovoru pokazala su vrlo slabe rezultate.

Najbolji rezultati reformi ostvareni su u ratnoj mornarici. Reustroj ratne mornarice praktično je počeo još 1998. godine, a razvijat će se u etapama do 2010. godine. Stanje prije početka reorganizacije bilo je krajnje problematično jer je ratna mornarica za svoje redovne životne potrebe trošila oko 90% proračunskih sredstava koja su im pripala od ukupnog proračuna za obranu, dok je samo 10% bilo namijenjeno za njezin daljnji razvoj. Međutim, u praksi se i tih 10% “istopilo” za razne hitne intervencije na održavanju zastarjelog pomorskog arsenala, nepredviđene remonte i sl. Negativne tendencije koje su ozbiljno zaprijetile normalnom funkcioniranju ratne mornarice tek su u potkraj 2000. godine stavljene pod kontrolu, a nakon toga “snimljeno” je stanje i razrađen program mjera koje se trebaju napraviti da bi se uspješno provela reorganizacija. Uglavnom je riječ o krupnom smanjivanju sastava i tehnike. Planira se da bi flotni sastav u slijedeće tri godine bio sveden na ukupno 100 brodova i podmornica (ratna mornarica SSSR-a raspolagala je s više od 1000 plovnih jedinica, od kojih je najveći broj pripao Ruskoj Federaciji nakon raspada). Ujedno, proračunska sredstva namijenjena razvoju povećala bi se na 40% od ukupnih proračunskih sredstava dodijeljenih ratnoj mornarici, što bi omogućilo zanavljanje flotnog sastava tempom od dvije plovne jedinice godišnje, dok bi se istodobno nekoliko desetaka starih plovnih jedinica slalo u “staro željezo”. Najveće smanjivanje planirano je u brojnom stanju ratne mornarice, koje bi u konačnici bilo svedeno na 20% brojnosti prije reformi (oko 40 000 ljudi).
Tako radikalno smanjivanje ukupnog potencijala ratne mornarice nužno iziskuje krupne promjene u metodologiji njihove uporabe i načelima izobrazbe. Političku osnovu za ustroj te metodologije aktualni zapovjednik ratne mornarice, admiral flote Kurojedov vidi u novoj “Strategiji uporabe OS” koju je Putin potpisao u ožujku 2000. godine i na temelju koje je razrađena doktrina uporabe ratne mornarice. Zajedno s njom definirana je i koncepcija flotnog sastava, te program izgradnje novih brodova. Zasad je izvjesno da će ratna mornarica i dalje biti koncipirana u 5 osnovnih flotnih sastava:
• Sjeverna flota
• Pacifička flota
• Crnomorska flota
• Baltička flota i
• Kaspijska flotila
Težišnu snagu i dalje će činiti Sjeverna i Pacifička flota, koje u svom sastavu imaju stratešku nuklearnu snagu za odvraćanje, koja će se i dalje zadržati, samo je pitanje u kojem opsegu. Ostali flotni sastavi bit će opremljeni manjim plovnim jedinicama visoke pokretljivosti i namijenjeni uglavnom za kontrolu pomorskih granica i plovnih komunikacija. Po novoj ustrojbeno-zapovjednoj strukturi, zapovjedništva flota podređena su neposredno zapovjedništvima vojnih okruga na čijem teritoriju se nalaze. Drugim riječima, zapovjedništva Sjeverne i Baltičke flote podređena su zapovjedništvu Lenjingradskog vojnog okruga; zapovjedništvo Crnomorske flote i Kaspijske flotile Privolšsko-uralskom vojnom okrugu i Tihooceanske flote Dalekoistočnom vojnom okrugu. Pod zapovjedništvom Tihooceanske flote nalazi se većina mornaričko-desantnih snaga formiranih u jednu mornaričko-desantnu diviziju, djelomično popunjenog sastava u miru, koja se sastoji od tri pukovnije mornaričkog pješaštva, jedne tenkovske pukovnije, jedne topničke pukovnije, bojne PZO-a i inženjerijske bojne. Ostatak mornaričko-desantnih snaga čine dvije samostalne mornaričko-desantne brigade (jedna u sastavu Sjeverne i druga u sastavu Baltičke flote), te odvojena satnija mornaričkog pješaštva u sastavu Kaspijske flotile. Osim toga, svaka flota u svom sastavu ima brigadu mornaričkog “Specnaza”, opremljenu i osposobljenu za ronilačko-diverzantske akcije. U sklopu svake flote je i po jedna divizija mornaričkog zrakoplovstva, a u dogledno vrijeme (tijekom aktualnih reformi) očekje se kako bi došlo do smanjivanja raznih tipova zrakoplova u sastavu mornaričkog zrakoplovstva.

Mornaričku komponentu strateških snaga, početkom XXI. stoljeća činilo je 19 nuklearnih strateških podmornica s 324 projektila koji nose do 1036 nuklearnih bojnih glava. Njihova struktura prikazana je u tablici 1.
Potkraj 2000. godine podmornice klase Tajfun i Delta-1 trebale su biti povučene iz operativnog sastava, međutim, još za sad nema o tome relevantnih službenih podataka. Osim toga, zbog slabe mogućnosti održavanja i nedostatka novca, tri podmornice klase Delta-IV nisu u plovnom stanju, te se vjerojatno očekuje njihovo povlačenje iz operativnog sastava i demontiranje. Velikim dijelom je i to razlog zbog čega je klasa Tajfun još uvijek u operativnoj uporabi. Te podmornice, koje su ušle u operativnu uporabu tijekom 80-ih godina, tadašnji sovjetski čelnici smatrali su najboljim odgovorom na američki projekt “rata zvijezda”. Međutim, tijekom 90-ih godina, zbog kroničnog nedostatka sredstava za njihovo održavanje, većina tih podmornica povučena je iz operativne uporabe, tako da je u sastavu flote ostala samo jedna. Jednostrana američka odluka o povlačenju iz Sporazuma o proturaketnoj obrani, rezultirala je odlukom ruskog čelništva o ponovnom aktiviranju podmornica klase Tajfun. U tom kontekstu, potpuno je modernizirana i potkraj lipnja prošle godine ponovno vraćena u sastav Sjeverne flote podmornica “Dmitrij Donski”, koja je trenutačno najmoćnija takva plovna jedinica u operativnoj uporabi. Njezino glavno naoružanje 20 strateških nuklearnih raketa tipa RSM-52 (NATO oznaka SS-N-20 “Sturgeon”) zamijenjeno je novim raketama tipa “Bulava-30” o kojima se relativno malo zna, međutim većina stranih analitičara pretpostavlja kako je riječ o adaptaciji rakete Topol-M za uporabu iz podmorničkog silosa.
Financijska sredstva stavljena na raspolaganje ruskoj ratnoj mornarici omogućavala su jednaku revitalizaciju i modernizaciju još jedne podmornice klase Tajfun, međutim, nakon potpisivanja Sporazuma o smanjivanju nuklearnog naoružanja, donesena je odluka o smanjivanju arsenala tih podmornica, pa bi tri od ukupno šest izgrađenih “Tajfuna” trebalo biti odvezeno u rezalište. Sredstva za njihovu likvidaciju osigurale su Sjedinjene Države, koje ih šalju u Rusiju tempom od oko 450 mil. USD godišnje. Na kraju cjelokupnog ciklusa, ruska ratna mornarica trebala bi raspolagati s dva remontirana i modernizirana “Tajfuna” u operativnoj uporabi i još jednim u pričuvi.
Što se tiče ostalih plovnih jedinica, glavnu udarnu snagu ruske flote čini jedan nosač zrakoplova (Admiral Kuznjecov) čija je sudbina vrlo neizvjesna jer su troškovi njegovog održavanja još uvijek previsoki za mogućnosti ruskog obrambenog proračuna, te 5 krstarica.
Na sličan način razrađen je i program reformi u RZ-u i PZO-u, pri čemu je planirana prilagodba organizacijske strukture RZ-a i PZO-a u sklopu provedene reorganizacije na trogranski ustroj oružanih snaga (shema br. 1). Za idućih 10-15 godina određeni su prioriteti aktivnosti na zrakoplovnoj tehnici i oružanim sustavima po slijedećem:
• održanje tehničke ispravnosti i produženje eksploatacijskih rokova
• modernizacija postojećih i razrada novih zrakoplovnih sustava s uvećanim borbenim mogućnostima
• modernizacija postojećih i razvoj perspektivnih zrakoplova
• povećanje učinkovitosti radarske i radioelektroničke opreme postojećeg zrakoplovnog parka
• opremanje zrakoplova novim bojnim sustavima, te sustavima izviđanja i elektroničkog ometanja
• proširenje borbenih mogućnosti zrakoplova lovačko-presretačkog zrakoplovstva za uništenje ciljeva u zraku i ciljeva na zemlji
• razvijanje novih visokopreciznih zrakoplovnih borbenih sredstava, osobito strateških krilatih i protubrodskih raketa
• stvaranje perspektivnih vojno-transportnih zrakoplova operativne i operativno-strateške namjene i
• stvaranje perspektivnog, taktičkog višenamjenskog zrakoplova V. generacije.
Osim spomenutih prioriteta u zrakoplovstvu, prednost imaju aktivnosti u opremi i naoružanju postrojbi PZO-a, mogu se iskazati prema slijedećem:
• modernizacija postojećih PZO raketnih sustava u svrhu povišenja njihovih mogućnosti protiv suvremenih i perspektivnih sredstava napada iz zračnog prostora protivnika
• uvođenje u naoružanje raketnog sustava PZO srednjeg i velikog dometa (S-400)
• stvaranje specijaliziranih sustava zaštite od visokopreciznog oružja protivnika, namijenjenog za uništavanje elemenata PZO-a i radarskih sustava
• stvaranje perspektivnih blok-modularnih radarskih sustava različite namjene i međugranske primjene
• stvaranje perspektivnih međugranskih, unificiranih i automatiziranih sustava upravljanja snagama i sredstvima radio-lokacijskog izviđanja i kontrole zračnog prostora i
• modernizacija postojećih i stvaranje novih stacionarnih i zrakoplovnih sustava elektroničke borbe.
Postojeći program modernizacije trebao bi trajati nekoliko godina, i za to vrijeme se planira osuvremenjivanje 20-25% zrakoplovne tehnike taktičkog zrakoplovstva do razine IV+ generacije. Nakon toga, očekuje se uvođenje u naoružanje Suhovljevog višenamjenskog aviona V. generacije. Što se tiče strategijskog zrakoplovstva, produljit će se eksploatacijski resursi postojećih zrakoplova, a istodobno se radi na razvoju novih sustava njihovog naoružanja. U transportnom zrakoplovstvu izvodi se modernizacija An-124 na standard An-124-100. Istodobno, manji dio aviona Il-76 oprema se motorima PS-90A, a produženo je ispitivanje prototipa An-70. Avioni An-22 završavaju svoj “životni ciklus” i postupno se povlače iz operativne uporabe.

Aktualna situacija (osobito gospodarsko stanje u Rusiji) i procjena eventualnih ugroza zahtijevaju da se rusko zrakoplovstvo preorijentira na višenamjenske zrakoplove koji će biti sposobni realizirati većinu udarnih i strateških zadaća uvezani u jedinstveni sustav zračno-svemirske obrane. U tom kontekstu, nužno je i smanjivanje broja tipova i modela zrakoplova koji se nalaze u naoružanju ruskog RZ na nekoliko tipova zrakoplova. Iako se određeno ne navodi, vjerojatno je da bi u perspektivi najveći dio zrakoplovstva za neposrednu potporu postrojbi KoV-a i zaštitu zračnog prostora činili avioni iz porodice Su-27 i MiG-29, dok bi jurišni avioni Su-25 postupno bili povlačeni iz naoružanja. Sličnu sudbinu doživio bi i lovac-bombarder za duboke prodore Su-24, dok bi specijalizirani MiG-31 ostao kao važan segment zaštite zračnog prostora i izvidnički avion, ali u smanjenom broju. Što se tiče strateškog dijela ratnog zrakoplovstva, zadržao bi se samo bombarder Tu-160 koji bi i dalje imao ulogu platforme za krstareće projektile velikog dometa, dok bi potpuno bile povučene sve modifikacije bombardera Tu-95. Najveće smanjivanje broja tipova i modela zrakoplova bilo bi u transportnom zrakoplovstvu koje bi se s dosadašnjih 6 tipova zrakoplova u operativnoj uporabi, svelo na samo dva, eventualno tri modela i to za operativno-taktičke zadaće teški transporter Il-76 i za taktičke zadaće avion klase An-24 ili njemu sličnih karakteristika (najviše izgleda kao nasljednik ima Il-74).
Što se tiče sustava PZO-a, osnovni raketni sustav PZO-a za veće i srednje visine bit će S-400 koji se već uvodi u naoružanje i koji bi trebao zamijeniti sve ostale raketne sustave PZO u naoružanju ruskih oružanih snaga, a za temeljnu zaštitu postrojbi na malim visinama koristit će se samovoznim sustavima Tunguska i Tor-M. Ostali PZO sustavi ostat će u naoružanju ovisno o mogućnostima njihove zamjene, osim lakih prijenosnih PZO sustava kao što je npr. “Igla” koji će i dalje imati svoje mjesto i ulogu u manjim taktičkim postrojbama.
Reformski procesi osobito su intenzivni u novom rodu OS-a – Svemirskim snagama. U tom rodu završeno je formiranje zapovjedništva koje neposredno zapovijeda Centrom ispitivanja i upravljanja svemirskim snagama u Golicinu (pod čijom ovlasti je 11 ispitnih punktova); armijom raketno-svemirske obrane (zapovjedništvo armije je u Solnečnogorsku); 14 odvojenih radiotehničkih čvorova (radarski sustavi SPRN i KKP) i tri svemirske baze (Bajkonur, Pleseck i Svobodnij). Organizacijsko-ustrojbena struktura svemirskih snaga prikazana je shemom br. 2. Po neslužbenim izvorima, u dogledno vrijeme zanovio bi se veliki broj satelita raznih namjena, pa je predviđeno lansiranje oko 60 novih satelita, od čega bi 24 činilo orbitalni navigacijski sustav “Glonas”, a 9 bi trebali dopuniti svemirsku komponentu radarsko-motrilačkog kompleksa SPRN. O vrsti i namjeni ostalih satelita nema podataka. Što se tiče financijskih mogućnosti za ostvarenje planiranih zadaća, general pukovnik Anatolij Perminov zapovjednik Svemirskih snaga izrazio se pozitivno, napomenuvši kako je u usporedbi s 1998. godinom (kad je praktično počelo njihovo ustrojavanje kao samostalnog roda) financiranje 10 puta veće, a u usporedbi s prethodnom godinom financiranje je 2-3 puta veće.

S druge strane, strateške raketne snage u aktualnim reformama nisu pretrpjele radikalno restrukturiranje (osim planiranih smanjivanja nuklearnih bojnih glava i operativnog sastava u skladu s odredbama sporazuma START, te postupne modernizacije strateških raketnih sustava), prvenstveno zbog toga što su i tijekom raspada SSSR-a i u teškim godinama nakon toga, bile i ostale najvažniji strateški ešalon oružanih snaga, na kojem se nije smjelo štedjeti. Osim toga, jedino u tom rodu sačuvani su stega i kvaliteta časničkog i vojničkog sastava koja nisu u većoj mjeri odstupili od vremena SSSR-a. Do 2000. godine strateške raketne snage imale su u operativnoj uporabi oko 5400 nuklearnih bojnih glava, a u skladu sa sporazumom START-2, ta količina se trebala progresivno smanjivati do broja od 3100 bojnih glava u 2003. godini. Međutim, proces smanjivanja nuklearnog potencijala usporen je nakon američkog jednostranog izlaska iz Sporazuma o proturaketnoj obrani, a osobito nakon izbijanja Iračkog rata. Programom modernizacije, planira se da bi u konačnici svi trenutačno operativni raketni sustavi bili zamijenjeni suvremenim raketnim sustavom RS-12M2 Topol-M koji je postao operativan od 1998. godine i nosi monoblok nuklearnu bojnu glavu jačine 550 KT (razmatra se i razvoj MIRV bojne glave za tu raketu). U tom kontekstu, ruske oružane snage umjesto dosadašnjeg arsenala interkontinentalnih balističkih projektila zemlja-zemlja čiju osnovu čine raketni sustavi u silosima SS-18 “Satan” i SS-19, raspolagale bi s 320 projektila Topol-M od čega bi 230 bilo na pokretnim lanserima, dok bi 90 bilo smješteno u adaptirane silose raketa SS-18.
Najmanje uspjeha reformski procesi imaju u kopnenoj vojsci, zbog cijelog niza objektivnih i subjektivnih razloga, te velikog otpora vojnog establišmenta koji postoji u tom segmentu oružanih snaga. Prije svega, riječ je o najvećem dijelu oružanih snaga, koji broji oko 500 000 ljudi (od čega je oko 170 000 ročnika i 160 000 vojnika po ugovoru), raspoređenih u šest vojnih okruga. Ta masa vojnika organizacijski je raspoređena po postrojbama prikazanim dijagramom 1 u što nisu uključena korpusna, armijska i zapovjedništva vojnih okruga, školski centri i vojno-znanstveni instituti, te remontni kapaciteti i specijalizirane vojno-medicinske ustanove, kao ni logističke postrojbe.
Toliki broj postrojbi, uz već postojeća zapovjedništva, trebao bi aktualnim reformama biti smanjen, u skladu sa smanjivanjem brojnog stanja oružanih snaga.
Stanje naoružanja u kopnenim snagama problematično je, ne samo zbog lošeg održavanja tehnike, loše i pretjerane eksploatacije, te nedostatka sredstava za njihovo redovno servisiranje i remontiranje, već i zbog velikog broja različitih tipova i modela borbene tehnike koja se nalazi u operativnoj uporabi. Tako npr. osnovicu oklopnih snaga čine tenkovi T-72 i T-80, ali su u operativnoj uporabi još uvijek i tenkovi T-64, T-62, pa i T-54/55, što u velikoj mjeri otežava i poskupljuje njihovo održavanje, opremanje i normalnu eksploataciju. Doduše, od početka reformi najveći dio T-54/55 i T-62 konzerviran je za ratnu pričuvu, a glavni borbeni tenk treba postati T-80 koji bi zamijenio sve postojeće, međutim, njegovo uvođenje u naoružanje teče izuzetno sporo, opet zbog nedovoljne količine sredstava koja su na raspolaganju za opremanje oružanih snaga (tempo uvođenja tih tenkova u postrojbe je otprilike 50 komada godišnje). Vrlo slična je situacija i s oklopnim transporterima (odnosno borbenim vozilima pješaštva) koji se u postrojbama nalaze u različitim modifikacijama i vremenu proizvodnje, a velika količina tih borbenih vozila dodatno otežava njihovo brzo povlačenje iz operativne uporabe i njihovu zamjenu suvremenim borbenim sustavima. Topnički sustavi isto tako zahtijevaju tipizaciju i osuvremenjivanje, pri čemu se u perspektivi planira svođenje zemaljskog topništva za potporu na tri kalibra – 152 mm; 130 mm i 122 mm. Minobacači bi se proizvodili u kalibrima 60 mm; 82 mm; 120 mm, a još uvijek bi zadržali samovozne minobacače 240 mm. Višecijevni raketni bacači uglavnom bi ostali u kalibrima 122 mm i 300 mm (teški VBR Smerč). U naoružanju KoV-a kao jedini taktički projektil zemlja-zemlja za sada se nalazi sustav SS-21 Točka kojih ima oko 600, međutim intenzivno se vrše poligonska ispitivanja sustava Iskander-E, s čijim uvođenjem u operativnu uporabu bi se započelo tijekom ove godine.

Reorganizacija sustava upravljanja i zapovijedanja
Jedan od najvažnijih reformskih procesa događa se u visokim upravnim strukturama oružanih snaga – ministarstvu obrane Ruske Federacije i glavnom stožeru. Ministarstvo obrane je najviše državno tijelo odgovorno za organizaciju i funkcioniranje sustava obrane, te ustroj i opremanje oružanih snaga, a po svojoj unutrašnjoj organizaciji i ustroju, bilo je isključivo vojna struktura, kojoj je donedavno na čelu bio profesionalni vojnik (Sergej Ivanov je prvi civil – ministar obrane, u dugoj ruskoj povijesti). U skladu s time, gotovo sva najvažnija mjesta u strukturi ministarstva obrane (trenutačno s izuzetkom pomoćnika ministra za financije) zauzimaju djelatne vojne osobe. Ukoliko se radi o pomoćnicima ministra i načelnicima glavnih uprava, njihova ustrojbena mjesta su razine generala s tri zvjezdice (general pukovnika po ruskom nazivlju). Generale i admirale imenuje predsjednik države na prijedlog ministra obrane.
Glavni stožer je operativno tijelo odgovorno ministru obrane, mjerodavno za borbenu spremnost oružanih snaga, te vođenje i upravljanje postrojbama preko nižih zapovjedništava i to:
• zapovjedništva strateških raketnih snaga
• Zapovjedništva KoV-a
• zapovjedništva RZ-a i PZO-a
• zapovjedništva RM-a
• zapovjedništva zračno-desantnih snaga
• zapovjedništva strateških zrakoplovnih snaga i
• zapovjedništva zračno-transportnih snaga.
Svojedobno su pod neposrednim zapovjedništvom GS-a OS bile strateške pričuve (npr. topničke Brigade velike udarne moći), koje su angažirane na temelju neposredne odluke načelnika GS-a OS. Nakon ponovnog ustrojavanja zapovjedništva KoV-a, koje je bilo ukinuto 1998. godine, strateške pričuve podređene su njemu. Rasformiranje glavnog zapovjedništva kopnene vojske produkt je transformacijskih procesa koje je poduzeo Igor Sergejev sada već bivši, ministar obrane i koji su se, barem u ovom slučaju, pokazali kao potpuni promašaj, jer glavni stožer (na koji je neposredno uspostavljen sustav upravljanja vojnim okruzima) nije mogao operativno obnašati toliko kompliciran sustav vođenja i upravljanja.
Sadašnja organizacija ruskog ministarstva obrane i glavnog stožera ruskih oružanih snaga zahtijeva temeljite promjene, kako bi mogli odgovoriti svojim zadaćama. U tom kontekstu, još nije dovoljno riješena uloga državnih tajnnika u sklopu ministarstva i pomoćnika u glavnom stožeru. Osim toga, niže upravne i zapovjedne razine, predstavljaju zastarjeli i nedovoljno učinkovit oblik organizacije vojnog zapovijedanja, koji se u svim suvremenim vojskama zamjenjuje taktičko-operativnim formama. Na temelju dosadašnjih pokazatelja, može se zaključiti kako upravno-zapovjedni sustav oružanih snaga Ruske Federacije nakon prve kampanje u Čečeniji nije imao dinamičan razvoj potrebne razine, a posljedica toga je razmjerno nefleksibilan ustroj upravljanja i zapovijedanja. S obzirom na to da je to prepoznano kao jedan od ozbiljnih problema vođenja i zapovijedanja, veće restrukturiranje očekuje se u strukturi glavnog stožera OS-a, što je najavio i ministar obrane na redovnom godišnjem zasjedanju Akademije vojnih znanosti 24. siječnja 2004. kada je izjavio kako se u velikoj mjeri funkcije GS-a isprepleću s funkcijama ministarstva obrane jer glavni stožer uzima na sebe opsežne administrativne i upravljačke funkcije na štetu temeljnih zadaća klasičnog GS-a OS-a, a to mu omogućava sadašnja ustrojbena struktura, neprimjerena modernim zapovjedništvima oružanih snaga. Zbog te izjave nastao je konflikt na relaciji ministar obrane – načelnik GS-a, što je rezultiralo ostavkom generala Kvašnina načelnika GS OS i samim time otvaranjem mogućnosti za željene reformske procese u sustavu najvišeg zapovijedanja oružanim snagama.

Marinko OGOREC