Razvoj ruske (ranije sovjetske) ratne doktrine i koncepcije nacionalne sigurnosti realizirao se vrlo slojevito. Uz sve probleme nastale raspadom SSSR-a postavilo se i pitanje donošenja nove vojne doktrine jer je u novim prilikama stara sovjetska vojna doktrina bila prevladna, a novom doktrinom trebalo je odrediti daljnje smjerove razvoja oružanih snaga

Sustav sigurnosti, kao i ustroj ruskih obrambenih struktura, u velikoj mjeri su opredijeljeni nacionalnim interesima države, te unutarnjopolitičkim odnosima i sadržajima, pri čemu se mora uzeti u obzir i svijest o nekadašnjoj moći i autoritetu velesile jer su vrlo živa sjećanja i težnja za obnovom tog statusa. Nemogućnost reformiranja zemlje i krah unutarnjeg modela socijalističkog razvoja vodio je i padu velike države, koja je svojim urušavanjem svojedobno dovela do najveće europske nestabilnosti nakon hladnoratovske bipolarizacije. Nekada globalna supersila s mogućnostima širokog, gotovo univerzalnog djelovanja, Rusija je postala podložna promjenama strategijske prirode koje su u velikoj mjeri mijenjale sadržaj njezinog ukupnog razvoja, njezinu politiku i mjesto u međunarodnim odnosima. S druge strane, nekadašnji odnos između vojnih snaga Istoka i Zapada u konvencionalnim vojnim snagama bio je gotovo trostruko veći u korist Istoka. No, sada je izmijenjen i Zapad je tri puta snažniji nego Rusija. Ako se sada Zapadu dodaju i istočnoeuropske zemlje kao i neke bivše sovjetske, tada je odnos 1:5 u korist Zapada. Rusko sudjelovanje u ukupnom naoružanju iz godine u godinu se smanjivalo i 1995. iznosilo je tek oko 15 posto europskog oružanog potencijala, što je za četiri puta manje u odnosu na bivši SSSR. U geostrateškom pogledu ruska vojna sila povučena je 1500 kilometara na istok, čime su se ruske vojne postrojbe iz Magdeburga, u nekadašnjem DDR-u, i Praga povukle na crtu obrane Smolenska i Kurska.
Unatoč tome, gotovo prvi put nakon mnogo stoljeća Rusiji ne prijeti nikakva vanjska opasnost ili invazija vojnih snaga bilo od neke koalicije država ili pak pojedine velike države. Međunarodni odnosi Rusije su dobri, NATO se sve više reformama pretvara u organizaciju političkog karaktera uz zadržavanje akcija na planu očuvanja mira. Razvija se intenzivna suradnja između Rusije i NATO-a, odnosi s Kinom su dobri, Japan se više ne smatra potencijalnim neprijateljem, a islamske zemlje koje su u ruskom susjedstvu nemaju takvu snagu da bi mogle ugroziti Rusiju. Stanje u kome Rusiji ne prijeti opasnost izvana može se svakako smatrati prvorazrednom promjenom, čega nije bilo u dugoj ruskoj povijesti. To se posebice odnosi na zapadne ruske granice kojima je gotovo uvijek prijetila opasnost. Politički odnosi koji se unatoč svim teškoćama razvijaju između Rusije i Zapada od vremena pada Sovjetskog Saveza u uzlaznoj su liniji i pokazuju spremnost obje strane da se s tim trendom nastavi. Samim tim stvaraju se pogodni uvjeti sa razvijanje suradnje, kako na bilateralnom tako i na multilateralnom planu, čime se otklanja mogućnost izazivanja nekih konfrontacija koje bi mogle ići u smjeru vojno-političkog sučeljavanja ozbiljnijih razmjera. Rusija i njezino vodstvo svjesno je svog teškog stanja, nemogućnosti njegovog bržeg prevladavanja i rješavanja problema u doglednoj budućnosti, te jedino preostaje mogućnost izgradnje odnosa zasnovanih na suradnji i to u prvom redu sa zapadnim zemljama.

Razvoj i karakteristike vojne doktrine i strategije

Razvoj ruske (ranije sovjetske) ratne doktrine i koncepcije nacionalne sigurnosti realizirao se vrlo slojevito. Uz sve probleme nastale raspadom SSSR-a postavilo se i pitanje donošenja nove vojne doktrine jer je u novim prilikama stara sovjetska vojna doktrina bila prevladna, a novom doktrinom trebalo je odrediti daljnje smjerove razvoja oružanih snaga. Unatoč očitoj hitnosti za njezinim usvajanjem, prošlo je čak 18 mjeseci od službene uspostave ruskih oružanih snaga pa do donošenja vojne doktrine. Njezin prvi nacrt objavljen je u svibnju 1992. i u biti nije predstavljao veći pomak od hladnoratovskog razmišljanja. Prijedlog je praktički zanemario nove činitelje koji su se postavili pred Rusiju, navevši (identično bivšoj sovjetskoj vojnoj doktrini) kao glavnu opasnost za Rusiju SAD i NATO (iako nisu poimenice imenovane, izraz “neke države ili koalicije koje žele dominirati svjetskom zajednicom” pokazuje na što se mislilo). Takva percepcija protivnika zapravo je upućivala na mišljenje ruskih vojnih krugova kako će SAD i NATO iskoristiti raspad SSSR-a i ekonomsku i političku slabost nove Rusije radi ostvarivanja svoje političke, ekonomske i vojne prednosti – dakle, SAD i NATO i dalje su ostali glavni protivnici. Tim razmišljanjem zanemaren je stvarni izvor potencijalnog ugrožavanja ruskih interesa i stvaranja nestabilnosti – lokalni ratovi u ruskom susjedstvu i njezinih saveznika iz sastava ZND-a. U skladu s tim ocjenama, oružane snage trebale su se spremati za vođenje sukoba visokog intenziteta, a ne lokalnih sukoba. Zanemarena je i mogućnost unutarnjih prijetnji (izbijanje sukoba u samoj Rusiji). Njezin drugi nedostatak bio je u tome što se zasnivao na premisi kako će se stvoriti zajedničke oružane snage za sve članice ZND-a, unatoč tome što se tijekom njegove izradbe moglo vidjeti kako je mogućnost za usvajanje takvog rješenja mala zbog otpora Ukrajine. Prijedlog strategije bio je nerealan i u pitanju osiguravanja sredstava daljnjeg razvoja oružanih snaga, praktički tražeći očuvanje postojećeg vojnoindustrijskog kompleksa i sposobnosti izvođenja brze masovne mobilizacije, iako o tome u uvjetima velikih ekonomskih teškoća Rusije nije moglo biti govora.
Nova vojna doktrina Ruske Federacije, donesena u prosincu 1993. (pod nazivom Osnovni temelji vojne doktrine Ruske Federacije), predstavljala je znatan pomak u odnosu na prijedlog iz 1992. pri čemu je najvažnija promjena u prirodi prijetnje – glavna opasnost više nisu bili SAD/NATO (Rusija “više ne smatra bilo koju državu protivnikom”, već su deklarirali “partnerima sve zemlje koje ne ugrožavaju njezine interese”). Osnova vojne doktrine bila je zaštita ruskih vitalnih interesa koji su (iako ih nisu precizno definirali) uključivali izlazak Rusije na Baltik i Crno more, interese u području istočne Europe (bivše zemlje-članice Varšavskog pakta Rusi su i dalje smatrali svojom interesnom sferom i ruski su napori bili usmjereni na sprečavanje ulaska tih zemalja u sastav NATO-a), te u novonastalim zemljama na području bivšeg SSSR-a (tzv. “blisko susjedstvo”).

Razvoj međunarodne situacije znatno je smanjio rizik izbijanja velikog konvencionalnog ili nuklearnog sukoba, no to nije značilo kako je nestala svaka vojna prijetnja. Nova doktrina je kao glavnu prijetnju navodila lokalne ratove i oružane sukobe koji su nastajali kao rezultat društvenih političkih, ekonomskih, religijskih, nacionalnih, teritorijalnih i etničkih rivaliteta. U skladu s tim, uvedena je i nova zadaća ruskih oružanih snaga – sudjelovanje u mirovnim operacijama (pod pokroviteljstvom UN-a ili u suradnji s drugim članicama ZND-a), radi prevencije izbijanja sukoba. Prvi put javila se i mogućnost intervencije ruskih oružanih snaga u slučaju sukoba unutar same Rusije, kad ti sukobi mogu postati izvor vojne prijetnje (naoružane nacionalističke, separatističke i “ostale” skupine; pokušaji izvođenja državnog udara, vojne pobune, teroristička djelovanja, organizirani kriminal). Dotad ta je zadaća bila u ovlasti isključivo ruskih snaga za održavanje unutarnje sigurnosti (pogranične postrojbe, postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova, Federalne sigurnosne službe i dr.). Te snage su i dalje zadržale primarnu ulogu u tim zadaćama, ali sada se pojavila mogućnost da im u tome pomognu i postrojbe iz sastava oružanih snaga. No, pokazalo se (posebice u Čečeniji) kako snage za održavanje unutarnje sigurnosti nisu dorasle postavljenim zadaćama (unatoč tome što je njihov sastav bio znatno povećan, na nezadovoljstvo ruskih oružanih snaga jer su time bila ograničena sredstva za njihove potrebe), te je vojna pomoć postala nužna.
Ostali oblici ugrožavanja ruskih interesa koji su po toj doktrini mogli predstavljati i izvor vojne prijetnje, bili su ?suspendiranje prava, sloboda i zakonskih interesa ruskih građana u stranim državama”; napadi na ruske vojne instalacije u stranim državama; oružane provokacije i upadi na teritorij Rusije (ili njezinih saveznika); pripremanja vojnih skupina za napad na teritorij Rusije ili njezinih saveznika i sl. Očito je kako su svi ti razlozi zapravo predstavljali način pronalaženja opravdanja za rusku intervenciju ne samo u “bliskom susjedstvu”, tj. na području država članica ZND-a (po svemu sudeći, Ruska Federacija je namjeravala na tom području igrati ulogu “regionalnog policajca”, a tu su im ulogu uostalom prešutno priznale SAD i zapadnoeuropske države), već i u drugim državama (bez obzira na to što se u doktrini isticalo “poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta država, nemiješanje u njihove unutarnje poslove i nepovredivost državnih granica”). Svi sukobi trebali su se prvo rješavati prevencijom, nevojnim načinima (diplomacija, ekonomska sredstva i dr.), ali pitanje je koliko je to ostvarivo ako bi povod za rusku vojnu intervenciju na području zemalja ZND-a mogao npr. biti preventivni udar zbog sprečavanja počinjanja sukoba.
U pitanju uporabe nuklearnog oružja, znakovita je bila promjena njegovog tretiranja, jer se više nije smatralo primarnim borbenim sredstvom, već sredstvom političkog odvraćanja potencijalnog agresora od konvencionalnog ili nuklearnog napada na Rusiju. Službeno je odbačena politika počinjanja nuklearnog udara (first strike), ali su precizno nabrojane situacije kada je opravdana uporaba nuklearnog oružja (u slučaju agresije zemlje s nuklearnim oružjem, ili zemlje koja nema nuklearno oružje ali je saveznik sa zemljom čije ga oružane snage imaju). Navedena je i mogućnost nuklearnog udara kao odgovora na napad visokotehnološkim konvencionalnim ubojnim sredstvima ukoliko su tim napadajem ugrožena postrojenja ili oružani sustavi od strateške važnosti (npr. ruski nuklearni arsenal, sustavi za rano upozoravanje itd.).
Upravo je odnos prema restrukturiranju oružanih snaga i u tom kontekstu favoriziranje razvoja pojedinih komponenata obrambenog sustava doveo do duboke podijeljenosti unutar ruskog vojno-političkog establishmenta. Po jednoj koncepciji, koju je zastupao maršal Igor Sergejev, tadašnji ministar obrane, bilo je potrebno jačati nuklearne sile kao osnovni oblik strateškog odvraćanja bilo kakve opasnosti koja bi mogla doći sa Zapada, zbog čega bi bilo nužno svake godine uvoditi ili zanavljati 40 do 50 novih balističkih raketa koje bi bile glavni oblik odvraćanja. Po drugoj koncepciji, za koju se zalagao načelnik glavnog stožera general Anatolij Kvašnin, Rusija je trebala jačati svoje konvencionalne snage u prvom redu tehničke grane kao što su mornarica, ratno zrakoplovstvo i PZO koje bi se mogle uspješno suprotstaviti svakoj suvremenoj nenuklearnoj operaciji Zapada. Unatoč tome što je tzv. “nuklearna opcija” imala veliki broj politički vrlo moćnih zagovornika, nakon smjene ministra obrane maršala Sergejeva i ubrzo nakon njega zapovjednika strateških nuklearnih snaga generala Jakovljeva, prevladao je doktrinarni pristup skupine generala okupljenih oko generala Kvašnina o potrebi uravnoteženog razvoja svih komponenata oružanih snaga, što je rezultiralo izradom nove koncepcije i vojne doktrine.

Kao svojevrsni logičan nastavak tako izraženih prioriteta, radikalno se promijenila strategija ustroja strateških nuklearnih snaga, pri čemu su nositelj nuklearne “trijade” (ICBM, nuklearne podmornice i strateški bombarderi), postale nuklearne podmornice. Drugim riječima, težište nositelja “nuklearnog odvraćanja” se s kopnene komponente (ICBM) preselilo na mornaričku. Prvi počeci takve orijentacije bili su uočljivi kada je načelnik glavnog stožera general Kvašnin predložio radikalno smanjivanje broja kopnenih ICBM i u skladu s tim strateških raketnih snaga, kao roda vojske. Odlaskom ministra obrane Sergejeva i zapovjednika strateških raketnih snaga Jakovljeva s funkcija, de facto je pobijedila strateška opcija Kvašnina, međutim, situaciju je iskoristio zapovjednik ratne mornarice admiral Kurojedov, kako bi nametnuo svoju opciju nuklearnih podmornica kao glavnog nositelja nuklearnog odvraćanja (Kurojedov je uživao visoko povjerenje najvišeg državnog i vojnog vodstva, osobito nakon što je uspješno podignut “Kursk”, te nakon što je proveo radikalnu “sječu” u redovima Sjeverne flote, formalno zbog tragedije te podmornice).
Unatoč tome što je prevladala Kvašninova opcija, još uvijek su u vodećim ruskim vojno-političkim krugovima zastupljene obje koncepcije, prije svega zbog teškoća u razvoju oružanih snaga i njihovom prilagođavanju Kvašninovoj koncepciji. Naime, sve više je počelo prevladavati mišljenje kako su Kvašninove reforme došle u “slijepu ulicu”, sa sve slabijom perspektivom da bi mogle rezultirati ustrojem suvremenih OS, koje odgovaraju globalnim vojno-političkim procesima i koje su potrebne Rusiji. Takvo razmišljanje i povratak na tzv “nuklearnu opciju” pojačalo se osobito nakon njegovog nedavnog smjenjivanja s položaja načelnika glavnog stožera.
Temeljni dokument kojim se još uvijek reguliraju aktualna pitanja nacionalne sigurnosti je Koncepcija nacionalne sigurnosti Ruske Federacije, koja službeno vrijedi od 10. siječnja 2000. godine. Iz tog dokumenta razvijena je Vojna doktrina Ruske Federacije, koja je stupila na snagu 21. travnja 2000. i predstavlja rusku strategiju obrane. Najvažniji segment te doktrine je definiranje rata i oblika njegovog vođenja (shema br. 1), što predstavlja osnovno ishodište u koncipiranju i izgradnji OS-a. Na temelju ta dva dokumenta razrađeni su ostali, koji proizlaze iz njih, a prije svega dokumenti vezani uz reorganizaciju oružanih snaga i njihov novi strateški postroj. Dokument koji je usko vezan uz navedene je i Sporazum o kolektivnoj sigurnosti zemalja članica ZND-a, koji postaje sve aktualniji jačim povezivanjem tih zemalja na vojnom planu, što je osobito pojačano u zadnje vrijeme. U tom kontekstu može se uočiti i aktualno stvaranje vojnog saveza Rusije i Bjelorusije.

Razvoj reformskih procesa

Potrebno je istaknuti da su ruske oružane snage (koje su uglavnom ostale nepromijenjene kao nasljedstvo iz SSSR-a) bile ustrojene za veliki rat u Europi, pa iako su nakon raspada SSSR-a znatno oslabjele, smanjile se i degradirale po svim pitanjima, u načelu su ostale ista vojska. Prevladavalo je potpuno pogrešno mišljenje da je vojska osposobljena i pripremljena za veliki rat sama po sebi spremna i za tzv. “male sukobe”. S druge strane, iako je Rusija od SSSR-a naslijedila 85% cjelokupnih oružanih snaga, bila su izgubljena krupna komunikacijska čvorišta, luke, zračne baze i poligoni. Izvan ruskih granica ostalo je više od 40% objekata specijalne namjene i praktično najrazvijeniji sustav upravljanja postrojbama prvog operativnog ešalona.
Program restrukturiranja i modernizacije ruskih oružanih snaga, bio je osmišljen još 1992. i prije samog usvajanja nove doktrine te kasnije dopunjen, a cjelokupni proces reformi trebao se provesti u tri koraka:
• osnivanje novog ministarstva obrane 1992. te izrada kompletnog popisa sredstava kojima su raspolagale ruske oružane snage
• u drugoj fazi (trebala je trajati od 1993. do 1995.), promijenila bi se struktura oružanih snaga (podjela na osnovne i mobilne snage) i
• u trećoj fazi (1996.-2000.) oružane snage trebale su biti reorganizirane u pomorske ili teritorijalne skupine razmještene u pograničnim područjima prema potencijalno najvećim izvorima ugrožavanja Ruske Federacije.
Kada je reorganizacija kopnene vojske trebala biti gotova, počelo bi se s napuštanjem dotadašnje armijsko-divizijske strukture (armije bi bile zamijenjene korpusima, a divizije brigadama). Do 2000. bila je predviđena i reorganizacija dotadašnjih 5 grana oružanih snaga (strateške raketne postrojbe, snage svemirske obrane, ratno zrakoplovstvo, protuzračna obrana i ratna mornarica), koji su trebali biti svedeni na tri standardne grane (kopnena vojska, ratno zrakoplovstvo i PZO te ratna mornarica), te tri samostalna roda (strateške raketne snage, svemirske postrojbe i zračno-desantne snage). Glede brojčanog sastava, predviđeno je znatno smanjenje ljudstva i borbenih sustava.
Prema planu koji je donijelo rusko ministarstvo obrane, oružane snage trebale su se podijeliti na tri komponente (shema br. 2). Mobilne snage trebale su biti sposobne za brzi razmještaj u bilo koju rusku regiju, radi pomaganja teritorijalnim snagama u odbijanju protivničkog napada. Prvi planovi o formiranju mobilnih snaga objavljeni su u prosincu 1992., a planirano je da se te snage formiraju u iduće dvije do tri godine. Pritom, koncept mobilnih snaga predstavljao je radikalno odstupanje od koncepta velikih mehaniziranih formacija razvijenog u bivšem SSSR-u. Glavni razlog njegovog nastanka vjerojatno je bila potreba obrane velikog teritorija Ruske Federacije s nedostatnim snagama (u takvim uvjetima visokomobilne formacije sposobne u kratkom vremenu za prebacivanje na velike udaljenosti postaju vrlo važne). Sve postrojbe mobilnih snaga trebale su biti podijeljene između dvije skupine snaga – Snage za trenutačnu reakciju formirane oko zračno-desantnih divizija i “Specnaz” brigada zajedno s amfibijskim snagama (šest do sedam bojni), 12-14 helikopterskih pukovnija i četiri zračno-transportne divizije, te tri PZO brigade i 5-7 pukovnija lovačkih zrakoplova (te snage bile bi u stalnoj pripravnosti, spremne za pokret u roku od 24 sata nakon davanja zapovijedi), te Snage za brzu reakciju (sastojale bi se od tri korpusa čije bi borbene sposobnosti predstavljale ekvivalent borbenoj moći pet starih divizija i jedne zračne armije, a u svom sastavu imale bi predominantno tenkovske i mehanizirane postrojbe koje bi se u roku 3-7 dana poslale kao pojačanje već razmještenim Snagama za trenutačnu reakciju).
Predloženim modelom reorganizacije i primjenom nove vojne doktrine ruske oružane snage trebale su do kraja 1995. završiti prilagodbu novoj postsovjetskoj situaciji u kojoj se našla Rusija i stvoriti osnovu za postupno smanjivanje broja novaka i povećavanje broja profesionalnih vojnika, uvođenje visokotehnoloških borbenih sustava i potpuno napuštanje stare sovjetske organizacije oružanih snaga. No, do kraja 1996. praktički ništa nije urađeno na ostvarivanju navedenog plana; umjesto ostvarivanja novih programa, “reforma” se svela na (ne previše uspješne) pokušaje očuvanja postojećeg stanja i sprečavanje daljnjeg nazadovanja u uvjetima nedostatka novčanih sredstava i ljudstva, pri čemu je najveći dio sredstava trošen na osnovne egzistencijalne potrebe (bolje rečeno preživljavanje) oružanih snaga. Posljedice takvog stanja najbolje su se odrazile na katastrofalnom porazu ruskih snaga u I. čečenskom ratu.

Marinko OGOREC