Osim velikog razvoja strojnica za policijske i protuterorističke snage, ostalo je otvoreno pitanje uporabe tog oružja u oružanim snagama, koje su još uvijek pokazuju premalo interesa prema njemu i u kojima automatske puške imaju potpuni primat

Sovjetski Savez je početak II. svjetskog rata dočekao s velikim iskustvom iz tek završenog sukoba s Finskom, te već formiranom proizvodnjom kratke strojnice PPŠ-41 (Pistolet-pulemjot Špagina) – jednim od simbola Crvene armije (slika br. 12). Iako je, prema konstrukcijskim rješenjima i načinu proizvodnje bez sumnje riječ o kratkoj strojnici II. generacije, na PPŠ-41 zadržani su drveni kundak i usadnik. Veliki i prilično komplicirani bubanj za 71 metak zadržan je do kraja rata, iako je za tu kratku strojnicu razvijen i jednostavni okvir za 35 metaka. PPŠ-41 bila je izvrsna kratka strojnica, koja je unatoč zastarjelom izgledu učinkovitija i pouzdanija od britanskog Stena. Broj dijelova sveden je na minimum – zatvarač, povratna opruga, te 3-4 dijela u mehanizmu za okidanje, zbog čega je bilo malo mogućnosti za kvarenje (strojnica je mogla izdržati najgora maltretiranja i nakon toga besprijekorno funkcionirati). Najslabiji dio bio je bubanj za streljivo, ali njih je bilo dosta na zalihama pa je oštećene bilo lako zamijeniti. Kad je Crvena armija ojačala za uzvratne udare, nije imala dostatnu količinu streljačkog naoružanja za opremanje svih vojnika i deficit se popunjavao uglavnom oružjem koje se moglo najbrže i najmasovnije proizvoditi – kratkim strojnicama PPŠ-41. Cijele pukovnije naoružavane su samo njima, a masovno su ih rabili i partizani iza prvih crta bojišta.

Temelj sovjetske taktike postala je koncepcija neprekidnog napada, a kratka strojnica je za tu svrhu gotovo idealna. Ne mareći previše za gubitke, sovjetsko pješaštvo je bilo u stanju brojčano preplaviti njemačke borbene crte i iz blizine ih zasuti paljbom kojoj se ništa nije moglo oduprijeti. U gradskim borbama kratke strojnice su, uz snajperske puške, postale dominantno oružje.

Osim standardne PPŠ-41, Crvena armija rabila je i kratku strojnicu PPS-43 (Pistolet-pulemjot Sudaeva), koja je nastala kao produkt krajnje nužde tijekom opsade Lenjingrada u kojem je proizvedena. Glavni razlog njezinog nastanka je što se za jednu kratku strojnicu Sudaeva trošilo manje od polovine metala i tri puta manje radnih sati nego za izradu jedne PPŠ-41. S druge strane, PPS-43 bila je prva klasična kratka strojnica II. generacije proizvedena u SSSR-u. U cijelosti je izrađena od metala (osim rukohvata) štancanjem, prešanjem i zavarivanjem. Jedino su cijev i zatvarač strojno obrađeni. Bila je opremljena prijeklopnim kundakom i punila se okvirom s 35 metaka (ta strojnica nije rabila bubanj za PPŠ-41) koji je ujedno imao ulogu prednjeg rukohvata, kao na njemačkoj MP 40 i američkoj M-3. Jednako kao i te dvije kratke strojnice i PPS-43 je mogla pucati samo rafalnom paljbom. Proizvedena je u znatno manjem broju od PPŠ-41, a prestala se proizvoditi još prije kraja rata.

Poslijeratni razvoj
Iz II. svjetskog rata pobjednici su izašli s golemom količinom jeftinih kratkih strojnica i usavršenom tehnologijom njihove proizvodnje, međutim pojavilo se novo perspektivno oružje – jurišna (automatska) puška. Još za vrijeme rata njemačka vojna industrija proizvela je novi tip automatskog streljačkog oružja, jurišnu pušku Sturmgewehr 44 u kalibru 7,92×33 mm, na osnovi koje je Mihail Kalašnikov razvio svoju čuvenu AK-47 u novom puščanom kalibru 7,62×39 mm. Nešto kasnije SAD usvaja automatsku pušku M-16 kao temeljno naoružanje pješaštva.

S druge strane, odmah nakon rata pojedine zemlje ipak nastavljaju razvoj svojih kratkih strojnica. Velika Britanija je 50-ih godina prošlog stoljeća Sten nadomjestila znatno kvalitetnijim Sterlingom L2A3, Francuska je razvila izvrsnu MAT-49, koja je rabljena u Indokini, a posebno kvalitetne kratke strojnice razvili su Danci (Madsen), Šveđani (Carl Gustaf M/45) i Talijani (Beretta Mod. 12). Kratku strojnicu M-56 razvila je i jugoslavenska vojna industrija, unatoč činjenici da je tadašnja JNA bila doslovno preplavljena kratkim strojnicama i zapadnog (uglavnom Thompsoni) i istočnog podrijetla (PPŠ-41). Naime, odmah nakon rata velike količine PPŠ došle su u sklopu vojne pomoći SSSR-a “bratskoj” socijalističkoj Jugoslaviji, a poslije zahlađenja odnosa u rezoluciji Informbiroa, vojna pomoć je pristizala od zapadnih zemalja, osobito SAD-a. Jugoslavenska M-56 bila je po vanjskom izgledu i konstrukcijskim rješenjima vrlo slična njemačkoj MP 40, samo jednostavnijeg mehanizma za okidanje i u kalibru 7,62×25 mm, zbog čega je imala prema naprijed zakrivljeni okvir za smještaj 32 metka. Za razliku od MP 40 jugoslavenska M-56 je imala regulator za pojedinačnu i rafalnu paljbu. Na cijev se mogao priključiti bajunet, što je bilo, najblaže rečeno, besmisleno (gotovo niti jedna kratka strojnica II. generacije više nije imala bajunet u borbenom kompletu).

Potkraj 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća činilo se da je kratkoj strojnici kao vojnom oružju definitivno odzvonilo. U naoružanju većine suvremenih oružanih snaga potpuno ih je potisnula automatska puška. Na istoku to su bile razne inačice Kalašnikova, u SAD-u i njoj savezničkim zemljama Armaliteova M-16, a Francuzi su razvili svoju FA MAS. Paljbena moć pješaštva nekoliko puta je uvećana novim puškama, a povećan je i učinkoviti domet, koji se nije mogao ostvariti kratkim strojnicama. U svakom slučaju, kratke strojnice potpuno se povlače kao naoružanje prve borbene crte i rabe se uglavnom za osobno naoružanje poslužilaca pojedinih oruđa, za naoružanje logističkih postrojbi, pričuve i sl. Manji dio našao je mjesto u policijskim snagama, ali bez većeg uspjeha jer po svojim taktičko-tehničkim karakteristikama nisu bile primjerene za policijske zadaće.

Jedna od rijetkih iznimki koja je nastavila razvijati i rabiti vlastitu kratku strojnicu u oružanim snagama bio je Izrael. U vrijeme stvaranja države, pritisnut ratovima s arapskim zemljama u okruženju, a s još nedovoljno razvijenom vojnom industrijom, Izrael je bio prisiljen stvoriti oružje dovoljno jednostavno i jeftino za masovnu proizvodnju te učinkovito u modernim manevarskim ratovima. Za ishodište projekta uzete su prilično kvalitetne, ali relativno malo poznate čehoslovačke kratke strojnice Sa. 23 i Sa. 24 (konstruirane još 1948. – 1949. u pogonima Česke Zbrojovke u Strakonicama) te razvijene u jednu od najboljih kratkih strojnica u svijetu – Uzi (slika br. 13).

Uzi je najuspjeliji primjer kratkih strojnica tzv. III. generacije, na kojima je primijenjen koaksijalni zatvarač koji većim dijelom obuhvaća cijev i omogućava smještaj okvira u rukohvat, kao kod pištolja. Time je stvorena bolja ravnoteža pokretnih dijelova mehanizma, što omogućava veću stabilnost kod rafalne paljbe, a oružje je kompaktnije, manjih dimenzija i mnogo lakše od konvencionalnih kratkih strojnica. Zbog toga je bilo vrlo jednostavno napraviti još manju strojnicu, a da se previše ne mijenja mehanizam i načelo rada – Mini Uzi. Od Uzija je Mini Uzi kraći za 110 mm i lakši za oko 800 g, a u svemu ostalom izgleda kao umanjena kopija temeljnog oružja. Ubrzo je to oružje smanjeno još jednom i stvoren je Mikro Uzi, koji ima osobine između kratke strojnice i automatskog pištolja. Ustvari, Mikro Uzi pripada jednoj skupini kratkih strojnica koje su nastale 60-ih godina po zahtjevu postrojbi, kako u zemljama NATO-a tako i u Varšavskom bloku.

Naime, u oružanim snagama obiju blokovskih grupacija nagomilana je golema količina tehnike, borbenih vozila, helikoptera i zrakoplova, čije posade nisu imale potrebu za automatskom puškom kao primarnim oružjem, a radile su uglavnom u toliko skučenom prostoru da su puške iako znatno manjih dimenzija od onih iz II. svjetskog rata, još uvijek smetale. Ponovno je uočena potreba za osobnim naoružanjem manjih dimenzija, dok vatrena moć nije bila toliko primarna. Sovjetska vojska taj problem je riješila automatskim pištoljem Stečkin, dok SAD nije imao odgovarajuću opciju. Talijani su slijedili primjer SSSR-a i uveli u naoružanje izvrsni automatski pištolj Beretta 93R.

Najdalje su na tom planu otišli čehoslovački konstruktori, stvorivši svojevrsni hibrid između automatskog pištolja i kratke strojnice pod nazivom Škorpion Vz. 61 (slika br. 14) za potrebe posada borbenih vozila i zrakoplova, te poslužitelje druge vojne tehnike koji nisu mogli nositi ništa osim pištolja, a u praksi su trebali nešto s većim vatrenim mogućnostima. To oružje odlikuje se malim dimenzijama i malom masom, ali dosta velikim vatrenim mogućnostima, zadovoljavajućom preciznošću koju je dodatno osiguravao prijeklopni kundak i mogućnošću relativno jednostavne montaže učinkovitog prigušivača, zbog čega je vrlo brzo postao sastavni dio opreme specijalnih postrojbi, policije, ali i kriminalaca i terorista (Škorpion je postao poznat široj javnosti nakon što je njime talijanska teroristička skupina Crvene brigade ubila političara Alda Mora 1978. godine). Najveća zamjerka bilo je slabo streljivo za kojeg je bio konstruiran – 7,65 mm Browing (7,65×17 mm), koje se ne može smatrati vojnim kalibrom. Zbog toga su kasnije modifikacije bile rađene za streljivo 9 mm Makarov (za potrebe istočnih zemalja) i 9 mmK (za zapadno tržište).

Slijedili su ih Amerikanci, odnosno Gordon Ingram, koji je konstruirao svoju kratku strojnicu MAC M10 (slika br. 15). U odnosu na čehoslovačkog Škorpiona koji je zasnovan na klasičnom ustroju kratkih strojnica, Ingram MAC M10 je tipičan predstavnik III. generacije, kojoj pripada i obitelj kratkih strojnica Uzi. Proizvodi se u dva kalibra .45 ACP i 9 mm Para, a proizvedena je i inačica u kalibru 9 mmK koja je dobila oznaku MAC M-11 (od prethodne dvije, osim u kalibru, razlikuje se manjim dimenzijama i masom). Za sve inačice razvijeni su vrlo učinkoviti prigušivači, što te kratke strojnice čini vrlo djelotvornim u specijalnim, policijskim i protuterorističkim operacijama.

Ingram MAC 10. Kalibar .45 ACP (postoje modifikacije u kalibru 9 mm Para i 9 mmK). Dužina 269 mm (sa sklopljenim kundakom) odnosno 548 mm (s otvorenim kundakom). Masa praznog oružja 2,84 kg, punjenje okvir s 32 metka, teoretska brzina gađanja 1100 metaka/min, učinkoviti domet 25-50 m
Osim tog pristupa koji se pokazao djelotvornim, nastojalo se stvoriti oružje koje bi zadržalo snažno puščano streljivo, a po svojim gabaritima moglo bi se rabiti kao osobno naoružanje posada borbenih vozila, zrakoplova i sl. Zanimljivo je da su gotovo istodobno i SAD i SSSR došli na istu ideju – skratiti postojeće standardne puške na potrebne dimenzije, ne mijenjajući pritom mehanizam njihovog rada i streljivo koje rabe. Prvo su Amerikanci skratili svoju M-16 i s jedne i s druge strane, promijenili kundak i modificirali razbijač plamena, te dobili Colt XM-177E (slika br. 16), iz koje je novim skraćivanjem nastao Colt Commando, namijenjen potrebama specijalnih snaga, diverzanata i policije. Isto su postupili Rusi s jednom inačicom svog Kalašnikova i dobili AKS-74U, također kao univerzalno oružje za posade borbenih vozila i zrakoplova, specijalce, policijske snage i sl. Ali, tako skraćene puške davale su vrlo intenzivni prasak pucnja i jaki bljesak na ustima cijevi, koji se nije mogao ukloniti nikakvim razbijačem plamena. S druge strane, puščano streljivo na malim udaljenostima, za koje je bilo predviđeno tako skraćeno naoružanje, nije imalo potrebni zaustavni učinak kakav se ostvarivao pištoljskim i revolverskim streljivom. Ukratko, taj projekt pokazao se neuspjelim i kod Rusa i kod Amerikanaca.

Suvremene kratke strojnice
Potreba za suvremenim kratkim strojnicama najviše se osjetila u policiji, kojoj su automatske puške potpuno neprimjerene, zbog velike mogućnosti kolateralnih žrtava, slabijeg zaustavnog efekta i sl, a postojeće kratke strojnice nisu imale zadovoljavajuće taktičko-tehničke odlike. U tom kontekstu, stalno su “pritiskali” proizvođače naoružanja i vojne opreme da za potrebe policijskih snaga stvore odgovarajuće kratke strojnice. Odmah je pronađeno solomonsko rješenje slično rusko-američkom skraćivanju pušaka – standardne jurišne puške prekalibrirane su na pištoljsko streljivo i tako su stvorene kratke strojnice. Klasičan primjer takve prilagodbe bila je austrijska Steyr AUG Para, nastala od izvrsne jurišne puške Steyr AUG. Prilagodba uključuje novu cijev, sustav zatvarača i mehanizma za okidanje te okvir za streljivo. Ova kratka strojnica – puška, proizvodi se u kalibru 9 mm Para i po potrebi se može opremiti učinkovitim prigušivačem. Nije u potpunosti jasno zbog čega se austrijska industrija odlučila na ovaj korak, uzimajući u obzir da se u proizvodnji i operativnoj uporabi već nalazila solidna kratka strojnica III. generacije Steyr MPi 69 kal. 9 mm Para. To oružje je po svom izgledu, načinu rada i dimenzijama bilo prilično slično Uziju. U svakom slučaju, Steyr AUG Para nije mogao u potpunosti zadovoljiti policijske potrebe, zbog čega je razvijena nova kratka strojnica Steyr TMP. Riječ je o kompaktnom, malogabaritnom oružju, izrađenom uglavnom od polimerne smjese (osim cijevi i drugih dijelova izloženih velikim naprezanjima), a proizvedeno je pozkraj 80-ih godina.

Slični pristup imali su i Amerikanci, koji su za potrebe svojih policijskih snaga, pojedinih postrojbi Nacionalne garde, ali i brojnih službi osiguranja razvili kratke strojnice Colt mod. 635 i Colt mod. 633 Shorty iz automatske puške M-16. Oba oružja rabe streljivo 9 mm Para i vrlo su slični, samo je mod. 633 kraći od mod. 635. To se oružje vrlo brzo pokazalo neprikladnim za policijsku ulogu, pa su američki proizvođači nastojali na tržište isporučiti kratku strojnicu koja bi mogla zadovoljiti policijske zahtjeve.

Jedna od neuobičajenih koncepcija bila je kratka strojnica American-180 (slika br. 17) koju je konstruirao Richard Casull (tvorac čuvenog velikokalibarskog revolverskog metka .454 Casull). Bila je zamišljena kao oružje isključivo policijske namjene, u malom kalibru (.22 LR), ali velike teorijske brzine gađanja koja kompenzira taj nedostatak. Naime, nema sumnje da je metak .22 LR premale snage za učinkoviti zaustavni efekt, međutim ako gotovo istodobno cilj pogodi 3-5 takvih zrna, učinak se može usporediti s djelovanjem borbene sačmarice. Upravo na toj logici utemeljena je American-180. Pritome je konstruktor opravdanim smatrao da se streljivo .22 LR u rafalnoj paljbi može relativno dobro kontrolirati i time ostvariti dobro grupiranje pogodaka na cilju. Još jedna novost kod te neobične kratke strojnice je u punjenju streljivom, koje se obavlja iz bubnja po načelu prvi put primijenjenom na puškostrojnici Lewis.
Osnovna ideja konstruktora bila je da strijelcu naoružanom tom kratkom strojnicom omogući veliku količinu streljiva na raspolaganju bez potrebe čestog mijenjanja spremnika, što je ponekada od životne važnosti u kriznim situacijama. Načelo punjenja iz bubnja kod drugih kratkih strojnica (Thompsona, PPŠ-41, Suomija) nije se pokazalo u najboljem svjetlu (zbog čega je i prevladao okvir), međutim, Casull je uočio da način punjenja iz bubnja postavljenog horizontalno iznad sanduka funkcionira potpuno zadovoljavajuće na puškostrojnicama Lewis M14 i Degtjarev DP-27. Tako koncipirana strojnica pokazala se preciznom i pouzdanom, međutim vrlo brzo je do izražaja došla problematična učinkovitost streljiva .22 LR, jer se u uvjetima realnog sukoba dosta teško postizavao veći broj uzastopnih pogodaka koji bi izazvao potreban zaustavni efekt. Osim toga, kriminalci i teroristi za koje je ta kratka strojnica ponajprije i bila namijenjena, sve češće su dolazili u posjed i rabili pancirne prsluke, što je streljivo .22 LR učinilo gotovo bezopasnim.
Na temelju Americana-180 početkom 80-tih godina Slovenija je razvila svoju kratku strojnicu MGV-176, koja se proizvodila u Gorenju. Rabljena je u slovenskom ratu za oslobođenje 1991. godine u ograničenom broju, a jednim manjim dijelom koristila se i Hrvatska vojska tijekom Domovinskog rata, ali bez većih rezultata. Sredinom 90-tih godina prestala je njihova proizvodnja.

Policijske kratke strojnice
Za policijsku uporabu tražio se razvoj kratkih strojnica dovoljno malenih i laganih za spretnu manipulaciju u svim okolnostima, uključujući uske i tijesne prostore, zagađenu i prljavu okolinu, veliku vlažnost, ekstremne temperaturne oscilacije, kao i potpuno pouzdanog rada u navedenim okolnostima. Osim toga, morale su biti dovoljno precizne kako bi se mogućnost eventualnih kolateralnih žrtava svela na najmanju moguću mjeru, te koncipirane na ambideksternom načelu (za dešnjake i ljevake podjednako), s odgovarajućim zaustavnim efektom i po potrebi mogućnošću učinkovitog prigušenja pucnja i bljeska. Ujedno, morali bi postojati mogućnost izbora paljbe (pojedinačna ili rafalna), zbog čega je mehanizam za okidanje trebao biti opremljen selektorom paljbe.

Jedna od najučinkovitijih takvih strojnica razvijena je sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća u SR Njemačkoj – Heckler und Koch MP-5 (slika br. 18). U naoružanje njemačke policije i pograničnih snaga službeno je uvedena 1966. godine, a od tada je postala službeno naoružanje velikog broja policija i specijalnih postrojbi svuda u svijetu te jedna od komercijalno najisplativijih kratkih strojnica XX. stoljeća. Naravno, od tada su razvijene i brojne inačice i modifikacije te kratke strojnice, koja je u osnovi nastala od njemačke automatske puške HuK G-3 na sličnom principu kao i puno manje uspješne austrijska Steyr AUG Para ili američka Colt mod. 635. Temeljne modifikacije odnose se na kundak koji može biti fiksni ili sklopivi te montaže prigušivača (razvijene su inačice s integralnim i montažnim prigušivačima i bez prigušivača), a u okviru tih podjela gotovo stalno se rade poboljšanja u mehanizmu, uvode se novi materijali i sl. Zbog načela rada sa zatvorenim zatvaračem (koji je preuzet s puške G-3) MP-5 je znatno precizniji od ostalih kratkih strojnica koje rade na načelu otvorenog zatvarača, ali i skuplji. Ali, kako se za policiju i druge službe sigurnosti kratke strojnice nabavljaju u strogo određenim količinama, to se pokazalo kao isplativi trošak. Neke zemlje su tu kratku strojnicu doslovce kopirale i proizvode ju za vlastite potrebe (npr. čileanska FAMAE S.A.F.), druge su razvile vlastitu po uzoru na MP-5 (kao što je npr. bugarska Šipka).

Globalni terorizam, organizirani kriminal, asimetrični ratovi i općenito razvoj novih oblika ugroza, utjecao je na formiranje posebnih vojno-policijskih snaga koje mogu odgovoriti tim izazovima. Standardni dio njihovog naoružanja postale su kratke strojnice koje doživljavaju temeljite promjene. Prije svega postaju još lakše i manjih dimenzija, pri čemu zadržavaju (ako ne i povećavaju) vatrenu moć. U tu kategoriju spadaju već navedeni Ingram i Mikro Uzi, te HuK MP-5K (izmijenjena i skraćena inačica MP-5 koja je od izvornog modela kraća 165 mm i lakša za 540 grama). Istodobno, razvija se cijeli niz suvremenih strojnica malih dimenzija, pri čemu prednjači Rusija, koja je od početka 90-ih godina na tržištu izložila čak 11 različitih modela i tipova kratkih strojnica.

Kratke strojnice posebne namjene
Osim velikog razvoja strojnica za policijske i protuterorističke snage, ostalo je otvoreno pitanje uporabe tog oružja u oružanim snagama, koje su još uvijek pokazuju premalo interesa prema njemu i u kojima automatske puške imaju potpuni primat. Naoružanje posada borbenih vozila, zrakoplova, ratnih brodova, poslužitelja na oruđima i svih ostalih vojnika kojima puška nije primarno oružje različito je riješeno, ali prevladava mišljenje kako njihove potrebe zadovoljavaju pištolji i automatski pištolji, te u određenoj mjeri kratke strojnice kao što su Škorpion, Ingram, Mikro Uzi i sl. Kako je riječ o dosta prevladanom i zastarjelom naoružanju (navedeni tipovi su iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća) i na ovom planu je bilo pokušaja osuvremenjivanja i stvaranja novih modela. U tom kontekstu najdalje je otišla belgijska firma FN Herstal, koja je kasnih 80-ih godina prošlog stoljeća razvila novu kratku strojnicu FN P90 (slika br. 19) isključivo za tu namjenu. To oružje u velikoj mjeri odstupa od standardne definicije kratke strojnice zbog streljiva kojeg rabi. Naime, u ovom slučaju riječ je o metku 5,7×28 mm SS 190, koji je po svom izgledu i balističkim odlikama sličniji puščanom nego pištoljskom streljivu. Za taj tip streljiva konstruktori su se odlučili zbog toga što u okolnostima suvremenog ratovanja vojnici obično nose zaštitne prsluke koje standardno pištoljsko streljivo ne probija, a 5,7×28 mm probija bez problema na udaljenostima 50-100 m. Osim toga, FN P90 i po svom izgledu i nekim konstrukcijskim rješenjima odstupa od uobičajene koncepcije kratke strojnice (jedino zajedničko im je automatika rada na načelu slobodnog trzanja zatvarača).

Posebno neuobičajeno je smješten spremnik streljiva, u okvir iznad cijevi, horizontalno položen na sanduk zbog čega su metci pod kutem 90° u odnosu na cijev. Prije uvođenja u cijev, poseban rotator ispravi metak i usmjeri ga u os cijevi, nakon čega ga potisne zatvarač u ležište metka. Unatoč tom dosta nespretnom rješenju punjenja, na kojeg su se konstruktori odlučili kako bi smanjili ukupne dimenzije oružja, a istodobno imali veliki kapacitet spremnika, zadržana je pouzdanost rada i velika teorijska brzina gađanja (900 metaka/min).
Za potrebe izvođenja specijalnih operacija svojedobno su razvijene kratke strojnice koje se jednostavno sklapaju u oblike prihvatljive za svakodnevno nošenje, a u slučaju potrebe brzo i jednostavno se prevedu u borbeni položaj. Prvo takvo oružje napravio je Eugene Stoner (konstruktor automatske puške M-16) ranih 80-ih godina, potaknut učestalim otmicama poslovnih ljudi i političara u zemljama zapadne Europe i Južne Amerike. Kako bi omogućio učinkovitu obranu toj populaciji, stvorio je FMG (Folding Machine Gun) – oružje koje je u sklopljenom stanju izgledalo kao obični kovčežić, a po potrebi se moglo brzo i jednostavno rasklopiti u kratku strojnicu velike vatrene moći na maloj udaljenosti. Nekoliko prototipova napravilo je poduzeće “Ares Inc.?, međutim to oružje nikada nije ušlo u operativnu uporabu zbog zakonskih odredbi koje privatnim osobama u većini zemalja zapadne Europe i SAD-a zabranjuju posjedovanje i nošenje automatskog oružja, a u službama sigurnosti, oružanim snagama i policiji za njega nije pokazan interes.

S druge strane, nekoliko godina kasnije (konkretnije početkom 90-ih godina prošlog stoljeća) gotovo identično oružje (bolje rečeno kopiju FMG) predstavio je Konstruktorski biro priborostrenija iz Tule pod nazivom kratka strojnica PP-90 (slika br. 21). Ta kratka strojnica može pucati samo rafalnom paljbom, a nalazi se u naoružanju FSB-a i Vanjske obavještajne službe. Podaci o mogućoj borbenoj uporabi nisu poznati. Sličnu kratku strojnicu prikazala je i Ukrajina pod nazivom Goblin, ali o njezinom plasmanu i mogućoj operativnoj uporabi za sada nema gotovo nikakvih podataka.

Zaključak
Rijetko koje streljačko naoružanje je imalo tako brzi razvojni put, ali i tako velike uspone i padove kao kratke strojnice. Od zakašnjelog nastanka, preko sumnjivog ugleda gangsterskog oružja, slavnog zenita u II. svjetskom ratu, poslijeratnog odbacivanja i bagateliziranja, do etabliranja u funkciji nezamjenjivog naoružanja policije i specijalnih snaga, kratka strojnica prešla je cjelokupni razvoj star samo oko 80 godina. U tom razdoblju neprekidno je mijenjana doktrina njezine uporabe, te u skladu s tim njezine taktičko-tehničke karakteristike, zbog čega se može govoriti o četiri generacije kratkih strojnica. Osnovna značajka prve generacije bila je njihova velika sličnost s puškama i namjera da se od njih stvori oružje koje će većom paljbenom moći učinkovito podržavati i dopunjavati pušku kao glavno oružje pješaštva.

Tijekom II. svjetskog rata dominirala je strojnica druge generacije – kratko, lagano oružje, iznimno učinkovito na malim udaljenostima, u urbanim borbama, iznenadnim sukobima, u šumama, džunglama i drugim otežanim uvjetima. Oružje spretno za padobrance, mehanizirano pješaštvo i ostale postrojbe visoke pokretljivosti, a ujedno jednostavno i jeftino za masovnu proizvodnju. Drugi svjetski rat ujedno je i sam vrh popularnosti kratkih strojnica kao naoružanja pješaštva, jer nakon rata novo, perspektivno oružje – jurišna puška, potpuno je istiskuje iz “prvih borbenih crta”. Štoviše, u vojnom establišmentu velikog broja suvremenih armija prevladalo je mišljenje da kratka strojnica u vojnim redovima više nema što tražiti. S druge strane, policijske snage tražile su novu vrstu specijaliziranog oružja, pri čemu se upravo kratka strojnica dobro etablirala i nastavila svoj radni vijek, doduše u ograničenoj mjeri i količini, ali je ostala na sceni.

Potkraj XX. stoljeća počinje renesansa kratkih strojnica i njihov povratak u život. Lokalni sukobi, asimetrični ratovi, globalni terorizam i organizirani kriminal dominiraju kao novi modaliteti oružanih sukoba, pri čemu je sve više jedna strana bitno slabija od druge. Kako je za slabiju stranu u ratu (osobito u njegovom početku) dobro sve što može pucati, kratka strojnica nameće se kao najlogičnije rješenje – jednostavna i jeftina za proizvodnju, lagana za nošenje i rukovanje, a dovoljne paljbene moći da zadaje glavobolje i puno bolje naoružanom protivniku kada se nađe u pravim rukama. Može se zaključiti da je tzv. “zlatno doba” kratkih strojnica definitivno prošlo, ali ona nije niti će se ubrzo dogoditi da postane povijesna činjenica, dok postoji potreba za učinkovitim, jeftinim i nezahtjevnim oružjem, kojeg je moguće napraviti i u priručnim radionicama.

Marinko OGOREC