Iz Napoleonovih ratova većina europskih sila izišla je s vrlo snažnim, masovnim konjaništvom, a doktrina njegove uporabe praktično se nije promijenila do kraja XIX. stoljeća

Po Clausewitzu konjaništvo unatoč usavršavanju vatrenog oružja ostaje rod vojske koji nosi manevarsku moć kopnenih snaga i služi za nanošenje odlučujućih udara na sve prostranijim bojištima. Masovni konjanički juriši smatraju se vrlo pogodnim za borbu s protivničkim konjaništvom, neutralizaciju njegova topništva ili potporu vlastitog pješaštva u napadu. Važnost konjaništva u borbi nije umanjena niti strahovitim gubicima koje je trpjelo u slučaju pogrešne uporabe, kakav je primjerice bio juriš lake konjaničke brigade u bitki kod Balaklave 1854. godine (slika br. 1), koji je danas sastavni dio antologije gluposti vojskovođa.

Sredinom XIX. stoljeća vrste konjaništva i njihovo naoružanje praktično se nije promijenilo, iako se naoružanju pješaštva i topništvu sve više povećavaju preciznost i domet. Kirasiri su još uvijek zadržali svoj oklop, unatoč činjenici da je u ovom razdoblju definitivno postao neučinkovit i nesvrsishodan (ruski kirasiri prvi u Europi izbacuju oklope iz svoje opreme, ali i oni tek 1859. godine). Istodobno, u gotovo svim europskim zemljama ustaljuje se ustrojbena struktura konjaništva, koja je u mirnodopskom razdoblju formirana u eskadrone i pukovnije, a u ratu prerasta u brigade, divizije i korpuse. Jedino Rusija zadržava te formacije i u mirnodopskom razdoblju. U istom razdoblju nekoliko krupnih inovacija u razvoju naoružanja snažno je utjecalo na daljnju sudbinu konjaništva i to:masovno uvođenje perkusijskih pušaka u vojno naoružanje, pojava Lefaucheuova jedinstvenog metka, Coltova konstrukcija revolvera na bubanj, Dreyseova konstrukcija puške zadnjače, pojava zrna tipa Minie i uvođenje užljebljenog topništva u naoružanje.

Najkrupniji pomaci u daljnjem razvoju konjaništva nakon takvog revolucionarnog pomaka u modernizaciji naoružanja bili su vidljivi već u Američkom građanskom ratu 1861. – 1865. ali znatno manje u drugim ratovima s kraja XIX. stoljeća.

Konjaništvo u ratovima druge polovice XIX. stoljeća

U početku Američkog građanskog rata među suprotstavljenim stranama postojale su dvije bitno različite koncepcije uporabe konjaništva – u oružanim snagama Juga konjaništvo je bilo samostalni rod vojske, ustrojen u brigade, divizije i korpuse, dok je Sjever imao konjaništvo ustrojeno u eskadrone i najviše pukovnije, koje su pridodavane pješačkim brigadama i divizijama. Tek u drugoj polovici rata Sjever izdvaja svoje konjaništvo iz pješačkih postrojbi i ustrojava korpuse u sastavu armija. Cjelokupno konjaništvo Juga bilo je jednorodno, bez podjela po vrstama i naoružano karabinima, revolverima i sabljama (slika br. 2), dok je konjaništvo Sjevera dijeljeno na dragune i lansijere koji su zadržali koplja kao glavno oružje. Zbog promijenjenih uvjeta borbe (u to vrijeme su obje strane već koristile užljebljeno streljačko naoružanje, a počelo se uvoditi i užljebljeno topništvo), obje strane su vrlo brzo shvatile kako je vrijeme masovnih konjaničkih juriša prošlo, pa se konjaništvo vrlo često koristilo i za borbu pješice. Jurišalo se samo na konjaništvo protivnika (slika br. 3), ali je i u tom slučaju tijekom meteža bliske borbe prevagu nad sabljom odnio precizni i ubojiti revolver. U takvim uvjetima borbe koplje je samo smetalo, zbog čega su ga i Sjevernjaci vrlo brzo odbacili i zamijenili karabinom i revolverom.

U taktici uporabe velikih konjaničkih postrojbi ponovo je do izražaja došlo njihovo najvažnije svojstvo – visoka pokretljivost (npr. u travnju 1865. tijekom bitke kod Five Forksa snage Juga su poražene, jer je general Sheridan s masom konjaništva zaobišao položaje protivnika i presjekao njegove pozadinske komunikacije, a nekoliko dana kasnije je konjaništvo Sjevera presjeklo odstupnicu snagama Juga kod Appomattoxa i potpuno ih razbilo). Osnovni kvalitativni iskorak u Američkom građanskom ratu bilo je uvođenje novih vrsta naoružanja, zbog čega je došlo do promjene u taktici uporabe konjaništva i njegove transformacije u jedinstveni rod oružja (drugim riječima, ugasile su se različite vrste konjaništva).

S druge strane, iskustva i pouke iz Američkog građanskog rata nisu iskorištene na europskom prostoru, gdje je ostalo uvjerenje kako je konjaništvo najučinkovitije ukoliko se koristi po starim načelima – udarom hladnim oružjem. U austrijsko-pruskom ratu 1866. konjaništvo je kod obje sukobljene strane čuvano kao strateška pričuva – konjaničke mase kretale su se duboko iza postrojbi prve crte, a za izviđanje korištene su samo manji dijelovi lakog konjaništva, pa u kritičnim trenucima nije moglo intervenirati. Tek u bitki kod Königretza kada je austrijska vojska započela odstupanje, dio pruskog konjaništva poslan je u progon, ali je razbijen od tri austrijske konjaničke divizije, što je bila jedna od rijetkih prilika u kojem je konjaništvo uporabljeno. Zbog slabog vođenja na obje strane, konjaništvo je uglavnom bilo pasivno, pa su njegovi rezultati u cijelom ratu ocijenjeni slabima.

Potpuno drugačija slika bila je u Njemačko-francuskom ratu 1870. – 1871. kada je konjaništvo znatno aktivnije korišteno, ali i kada je zbog promijenjenih uvjeta borbe došlo do naglog otrežnjenja u glavama europskih generala. Francuski generali prvi su shvatili novu situaciju, uporabivši kirasire u bitki kod Reichshoffena 1870. Napoleonovom taktikom – kirasirske pukovnije doživjele su pravi pokolj pri dva neuspješna pokušaja napada na bok njemačkog pješaštva (slika br. 4). Deset dana nakon toga francuski gardijski kirasiri izgubili su polovinu ljudstva u neuspješnom jurišu na njemačku pješačku brigadu u bitki kod Mars-la-Toura. Odmah zatim, francusko pješaštvo odbija juriš ojačane njemačke konjaničke divizije korištene na isti način i nanosi joj velike gubitke. U ponovljenom jurišu u sumrak konjanička divizija potpuno je razbijena, iako je uspjela probiti prvu crtu francuskog pješaštva.

Do kraja XIX. stoljeća u gotovo svim suvremenim vojskama konjaništvo postaje jedinstvenog sastava i naoružanja, najpribližnije nekadašnjim dragunima – naoružano karabinima, pištoljima i sabljama, te osposobljeno za borbena djelovanja i pješice u slučaju potrebe. Nazivi “kirasirski”, “dragunski”, “husarski” i sl. zadržani su isključivo iz tradicionalnih razloga (iz istog razloga su bile različite isključivo paradne i svečane odore, dok su svakodnevne bile identične za cjelokupno konjaništvo). Krajem XIX. stoljeća stvoreno je oružje koje je “odsviralo” zadnje, ali ujedno i najsnažnije akorde na requiemu konjaništvu kao rodu kopnene vojske – strojnica.

Konjaništvo u ratovima na početku XX. stoljeća

Burski rat 1899. – 1902. još uvijek nije otkrio vrijednost strojnica u punom smislu te riječi, međutim streljačko oružje postalo je dovoljno precizno i s tolikim dometom da su britanske konjaničke brigade uglavnom korištene kao pješaštvo. S druge strane, Buri su koristili konje isključivo kao transportno sredstvo, za brzu promjenu borbenih položaja i općenito, poboljšanje manevarskih mogućnosti vlastitih snaga, zbog čega su izuzetno učinkovito vodili tzv. “mali rat” (gerilska i druga nekonvencionalna djelovanja, specifična za ono razdoblje – op. aut.).

Rusko-japanski rat 1904. – 1905. u kojem su strojnice korištene u znatno većem broju, prvi je pokazao da je masovnim jurišima konjaništva definitivno “odzvonilo”. To je bio prvi rat krupnih razmjera u kojem su masovno korištene strojnice, puške repetirke i topovi sa zatvaračem i sustavom amortizacije, što je u svakom slučaju donijelo do promjene u taktici i uporabi postrojbi. Inženjerijsko uređenje paljbenih položaja naglo dobiva na značaju, pa se javlja rovovski način ratovanja, koji će kasnije biti dominantan u I. svjetskom ratu, te naoružanje i oprema prilagođeno takvom tipu ratovanja. Snažna paljba streljačkog i topničkog naoružanja praktično je onemogućila uporabu konjaništva, koje više nije imalo uspjeha niti u izviđačkim akcijama (mnogobrojno rusko konjaništvo omogućavalo je tek vrlo šture podatke o protivniku i njegovim namjerama, a malobrojno japansko konjaništvo, iako snažno podržavano svojim topništvom i strojnicama, nije se smjelo odvajati od glavnine snaga). Konjanički reidovi i sukobi konjaništva suprotstavljenih strana (slika br. 5), postali su vrlo rijetki i više su predstavljali iznimku nego pravilo izvođenja borbenih djelovanja.

Unatoč tome što su iskustva iz Rusko-japanskog rata (ali i ostalih ratova s početka XX. stoljeća), pokazala kako je doba velikih konjaničkih juriša zauvijek prošlo i kako je konjaništvo sve više prisiljeno na borbu pješice, u gotovo svim europskim zemljama zadržana su razmišljanja o konjaništvu kao glavnom nositelju udara i najvažnijoj manevarskoj komponenti kopnene vojske. Takva razmišljanja ostala su aktualna sve do I. svjetskog rata, u kojeg većina europskih država ulazi s vrlo razvijenim i snažnim konjaništvom, koje se u pojedinim zemljama još uvijek dijeli po vrstama (uz dragune koji su činili veći dio tzv. “linijskog” konjaništva, zadržani su i lansijeri ili ulani, još uvijek naoružani kopljem).

Konjaništvo u I. svjetskom ratu
Pripreme za I. svjetski rat u većini europskih država temeljile su se na dotadašnjim iskustvima iz ratova XIX. stoljeća (uglavnom na Francusko-pruskom ratu 1870. – 1871.), a djelomično i na ne tako davnom Rusko-japanskom ratu 1904. – 1905. dok su Britanci nastojali primijeniti pouke iz Burskog rata (osobito u opremanju i naoružanju pješaštva). Glavni rodovi vojske i dalje su bili pješaštvo, topništvo i konjaništvo (od ukupnog broja vojnika na pješaštvo je prosječno dolazilo oko 75%, konjaništvo oko 5%, topništvo 15% i ostale rodove oko 5%). Postrojbe veze, inženjerije i drugih specijalnosti bile su malobrojne i tehnički nedovoljno razvijene, pa se u svim vojskama predviđalo kako će glavni teret borbe pasti na pješaštvo. Osim puške koja je bila osnovno oružje, pješaštvo je prije rata raspolagalo i teškim strojnicama, ali u razmjerno malim količinama (24-38 na diviziju, odnosno 4-8 na pukovniju), a puškostrojnice i lake strojnice razvijene su tek u ratu. Konjaništvo je većim dijelom bilo formirano u konjaničke divizije i korpuse, a u njihov sastav se kod većine oružanih snaga uvode i oklopni automobili, kao pomoćno sredstvo za izviđanje i iznenadne napade na slabije branjene pozadinske objekte protivnika.

Pripremajući rat, vlade i glavni stožeri velikih sila nisu niti približno mogli predvidjeti razmjere, trajanje i fizionomiju rata koji je uslijedio, uglavnom zbog toga što su vojne doktrine, ratni i početni operacijski planovi kao i materijalne pripreme rata utemeljene na starim shvaćanjima – kako je protivnika moguće pobijediti i dobiti rat jednom odlučujućom ili u nekoliko obuhvatnih, uništavajućih bitaka. Međutim, ratna je praksa ubrzo pokazala da ono što je bilo moguće postići u vrijeme Napoleona i ratova druge polovice XIX. stoljeća (s vojskama od najviše nekoliko stotina tisuća vojnika, razvijenim na relativno malom prostoru), nije bilo moguće ostvariti milijunskim oružanim snagama, rastegnutim na širokim bojišnicama, jer odnos snaga zaraćenih strana i stupanj razvoja ratne tehnike nije davao mogućnost brzog opkoljavanja i uništavanja cjelokupnih protivničkih armija. Zbog toga je, nakon relativno kratkog manevarskog razdoblja rata (u kojem su bili teško desetkovani ljudski resursi i potrošene ranije pripremljene materijalne pričuve), nastalo dugo, iscrpljujuće razdoblje rovovskog (pozicijskog) ratovanja kao produkt ravnoteže snaga protivničkih strana, te ravnoteže napada i obrane. Novi način ratovanja zahtijevao je pronalaženje novih borbenih sredstava i razvoj taktike njihove najoptimalnije primjene, a brz razvoj ratne tehnike snažno je utjecao na organizaciju, formaciju i opremu oružanih snaga. Tradicionalni rod vojske kakvo je bilo konjaništvo (slika br. 6), naoružano standardnim konjaničkim naoružanjem, izgubilo je na značaju i praktično nestalo u rovovima I. svjetskog rata, pod žestokom vatrom automatskog oružja i preciznog topništva, gušeno bojnim otrovima i zatirano bacačima vatre. Svojevrsni “remake” konjaništvo je doživjelo u Ruskom građanskom ratu 1918. – 1920. kada praktično dostiže i svoj zenit (zbog okolnosti koje su to omogućile).

Zenit konjaništva

Iako su u Ruskom građanskom ratu postojali svi suvremeni rodovi vojske, uključujući i ratno zrakoplovstvo, ono je bilo razmjerno malobrojno, a zrakoplovi relativno ograničenih tehničkih i borbenih mogućnosti, da bi mogli imati veći utjecaj na razvoj borbenih djelovanja, pa su rodovi kopnene vojske bili temeljni nositelji bojeva i operacija – u prvom redu topništvo, pješaštvo i konjaništvo. Ogromna prostranstva na kojima je rat vođen, veliki broj vojnika na obje strane, ali razmjerno mala količina streljiva kojom su raspolagali i mali broj brzometnih oružja, te krupne operacije širokih crta bojišnice i vrlo dubokih prodora, omogućile su konjaništvu izuzetno važnu ulogu, zbog čega se slobodno može reći kako je Ruski građanski rat bio zenit konjaništva kao roda vojske. Bjelogardisti su već od početka 1918. naročito na južnom bojištu, raspolagali jakim konjaništvom, sastavljenim uglavnom od kozačkih postrojbi bivše ruske vojske. Zimi 1918/19. bjelogardijske konjaničke divizije opremljene su radio-stanicama i oklopnim automobilima.
Gotovo istovremeno, u siječnju 1918. formiraju se prve konjaničke postrojbe Crvene armije (eskadroni i pukovnije), a u jesen i 1. donska konjanička brigada (slika br. 7). Uskoro su formirane i druge konjaničke brigade i divizije, koje brzo prerastaju u korpuse od kojih se na kraju ustrojava i 1. konjanička armija – predviđena kao udarna snaga za operativne i strateške zadaće (u sastavu te armije nalazilo se i zrakoplovstvo, te postrojbe oklopnih vozila i oklopnih vlakova). Konjanička divizija crvene armije imala je 3000 sablji i karabina, 12 topova, 72 strojnice na “tačankama” (slika br. 8), koje su postale specifičnost i svojevrsna legenda Ruskog građanskog rata i oko 400 kola. Srpnja 1920. formirana je i 2. konjička armija. Tako velike konjičke mase napadale su u borbenom poretku “lave” (slika br. 9), što im je omogućavalo “natkriljavanje” i okruženje protivničkih postrojbi, te njihovo brzo uništenje.

Nestanak s povijesne pozornice

Unatoč činjenici da je konjaništvo u I. svjetskom ratu bilo krajnje neučinkovito i nepripremljeno za pozicijske borbe kakve su prevladavale u tom ratu, u vojnim establishmentima većine europskih zemalja zadržano je razmišljanje kako se taj rod vojske ipak može korisno uporabiti za brzo zaposjedanje ugroženih odsjeka bojišnice, za izviđanje, osiguravanje i iznenadne prodore u pozadinu protivnika. Čak štoviše! Smatralo se kako je ono opravdalo svoje postojanje i da ga i dalje treba zadržati, zbog čega je konjaništvo i nakon I. svjetskog rata zadržano u većini zemalja. Kako bi postale učinkovitije, konjaničke postrojbe ojačavaju se topništvom i strojnicama u većem broju, a od sredine 20-tih godina prošlog stoljeća u njihov sastav se uvode oklopni automobili, motocikli i druga motorizacija. Takav doktrinarni pristup je u tehnološki najrazvijenijim europskim zemljama od sredine 30-tih godina prošlog stoljeća otvorio proces transformacije konjaničkih postrojbi u razne vrste brzih, motoriziranih, lakih ili oklopnih snaga, dok je klasično konjaništvo postupno svedeno na minimum (npr. pred izbijanje II. svjetskog rata klasičnih konjaničkih postrojbi u oružanim snagama Velike Britanije više nije bilo, a u Njemačkoj je postojala tek jedna konjanička brigada kao jezgro za formiranje lakih izviđačkih bojni i brzih snaga). Samo je Sovjetski Savez zadržao vrlo jako konjaništvo, ustrojeno u pukovnije, divizije i korpuse, doktrinarno se oslanjajući na svježa iskustva iz Ruskog građanskog rata i smatrajući kako će konjaništvo i dalje biti sposobno za velike reidove, manevre i udare s obzirom na širinu i slabu komunikacijsku infrastrukturu sovjetskog prostora.

Tijekom njemačkog “Blitzkriega” u početnom razdoblju II. svjetskog rata i ono malo klasičnih konjaničkih postrojbi nije došlo do izražaja. Poljsko konjaništvo (koje je praktično jedino u Europi zadržalo lansijere), suprotstavilo se njemačkim oklopnim snagama hrabrim jurišima kopljem i sabljom, trpeći katastrofalne gubitke bez ikakvog učinka. Nešto bolje rezultate postigla je grčka konjanička divizija, koja je korištena kao strateška pričuva u talijanskoj agresiji na Grčku 1940. – 1941. godine, izvodeći aktivne operacije u talijanskoj pozadini na teško prohodnom planinskom i brdskom zemljištu. Sovjetsko snažno konjaništvo postupno se topilo od početka njemačke agresije na SSSR, međutim nije pretrpjelo veće gubitke do bitke kod Umana krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. godine, kada je zbog pogrešnog vođenja suprotstavljeno njemačkim oklopnim snagama i pretrpjelo katastrofalni poraz. Nakon bitke kod Umana konjaništvo je prestalo biti snagom prve borbene crte i koristilo se isključivo za izviđanja, manje reidove u pozadinu protivnika, diverzantske akcije, zadaće teklića i sl. te na slabo prohodnom zemljištu koje je onemogućavalo intenzivniju primjenu teške ratne tehnike.

Iz II. svjetskog rata oružane snage zemalja pobjednica izlaze bez postrojbi klasičnog konjaništva. I u drugim zemljama konjaništvo se postupno rasformira, iako su konji u određenoj mjeri zadržani u planinskim i brdskim postrojbama isključivo zbog transporta težeg naoružanja i vojne opreme na teško pristupačnim područjima. Do sredine 50-tih godina prošlog stoljeća konjaništvo je definitivno nestalo kao rod vojske u cijelom svijetu – od njega su ostali samo tradicionalni nazivi pojedinih postrojbi i u pojedinim zemljama malobrojne gardijske postrojbe (slika br. 10) koje su danas daleko više turistička atrakcija nego bilo kakve borbene snage.

Marinko OGOREC