Opći razvoj u područjima umjetne inteligencije i robotike, komunikacija, računalstva i materijala već omogućuje vojnu uporabu učinkovitih skupina vojnih besposadnih letjelica koje, inspirirane prirodnim svijetom kukaca ili ptica, nude donedavno neviđene taktičke, pa čak i strateške sposobnosti

Ukrajinska vojna operacija Paukova mreža provedena 1. lipnja 2025. fascinirala je cijeli svijet. Masovni napad dronovima na ruske vojne baze, koji je zahtijevao godinu i pol pripreme i rezultirao uništenjem desetak ruskih strateških bombardera, nazvan je po jednom od izvanrednih inženjerskih dostignuća prirode. Prirodna paukova mreža, koja kombinira iznimnu čvrstoću s elegantnom strukturom, postala je metafora za suvremenu vojnu strategiju, koja se oslanja na preciznost, koordinaciju i tehnološku suvremenost.

Ukrajinski pothvat jedna je od najodvažnijih i spektakularno provedenih vojnih operacija u suvremenoj povijesti. Osim dugotrajnog osmišljavanja i priprema, zahtijevao je i krijumčarenje dronova na ruski teritorij u drvenim konstrukcijama postavljenim na kamione, što je logistički bila iznimno složena zadaća. Nakon puta kroz tri vremenske zone i tisuće kilometara daleko od ukrajinskih granica, rojevi kvadkopterskih dronova Osa s pogledom iz prvog lica (First-Person View – FPV) istodobno su napali četiri ruske zračne baze. Grad Čeljabinsk, smješten 1600 km istočno od Moskve, ali samo 140 km od granice s Kazahstanom, izabran je za središte operacije. Ondje su se dronovi i lanseri sastavljali i pripremali za transport.

Razmjeri operacije postali su očiti gotovo odmah nakon udara, s eksplozijama prijavljenim u više vremenskih zona, od Murmanska iznad sjevernog polarnog kruga do Amurske oblasti na krajnjem istoku, više od 8000 kilometara udaljene od ukrajinske granice. U napadu je sudjelovalo više od stotinu dronova. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski opisao ga je kao najveću operaciju dugog dometa u povijesti.

Od pasivnih alata do ratne ikone

Rojevi dronova danas su definitivno revolucionarna vojna tehnologija i taktika, koja transformira način na koji oružane snage rabe besposadne letjelice (UAV). Kombinirajući napredne senzore, sofisticirane algoritme i učinkovitu komunikaciju, ta tehnologija omogućuje koordinirano djelovanje većeg broja dronova, stvarajući kompleksne sustave koji mogu autonomno izvršavati složene zadaće u različitim okružjima. Od spektakularnih svjetlosnih efekata do vojnih primjena, od operacija traganja i spašavanja do analize prometnih tokova, rojevi dronova pokazuju izvanrednu prilagodljivost i učinkovitost. Iako se tehnologija suočava s izazovima poput ograničenog trajanja baterije i regulatornih pitanja, budući razvoj u područjima umjetne inteligencije (AI), komunikacijskih tehnologija i energetske učinkovitosti obećava daljnji napredak. Možemo očekivati da će rojevi dronova s vremenom postati uobičajeni i da će se njihova primjena nastaviti širiti u nove domene, transformirajući brojne industrijske, tehnološke i javne sektore.

Vojni sektor pokazuje velik interes za tehnologiju rojeva dronova zbog brojnih taktičkih prednosti koje ona nudi. Vojna primjena omogućava postrojbama brzo djelovanje, precizne napade i kvalitetnu svijest o situaciji. Ona nudi i fleksibilnost te ekonomičnost, koje teško mogu pružiti konvencionalni sustavi. U tom je smislu bitno da gubitak pojedinih dronova ne ugrožava misiju cijelog roja. Veličina roja može se prilagođavati potrebama zadaće, a rojevi bi se trebali brzo prilagođavati promjenama u operativnom okružju. Kombinacijom autonomije, umjetne inteligencije i mrežne koordinacije, rojevi dronova mogu postati ključan element u konvencionalnoj, ali i asimetričnoj borbi.

Od kraja XX. stoljeća do danas besposadne letjelice evoluirale su od eksperimentalnih alata do sofisticiranih sustava sposobnih izvršavati zadaće nadzora, napada, prikupljanja podataka, elektroničkog ratovanja ili čak stvaranja komunikacijskog čvorišta te logističkog transporta. Prva zemlja koja ih je počela koristiti je Izrael, i to 1982. godine tijekom Libanonskog rata. Izrael se tad suočavao sa sirijskim projektilima zemlja-zrak, čiji su lanseri bili raspoređeni u libanonskoj dolini Bekaa. Svih 28 lokacija s lanserima uništeno je, dijelom zahvaljujući izvidničkim informacijama dobivenim preko besposadnih letjelica Mastiff i Scout. Na taj je uspjeh brzo reagirala najmoćnija vojska svijeta: za Američku ratnu mornaricu na temelju Scouta razvijen je AAI RQ-2. Sjedinjene Države dovele su 1995. godine dronove na novu razinu: MQ-1 Predator tvrtke General Atomics nije samo vršio misije nadzora, primjerice 1999. tijekom NATO-ove operacije iznad SR Jugoslavije, već se mogao koristiti i za borbu. Korišten je u Afganistanu od 2001., opremljen raketama zrak-površina Hellfire. Besposadne letjelice tako će od pasivnih alata postati sustavi sposobni identificirati i eliminirati ciljeve u jednoj misiji. Rabit će ih vojske sve više zemalja, koje su počele rad i na vlastitim programima razvoja i proizvodnje. Primjerice, Turska, čiji će Bayraktar TB2 postati svojevrstan simbol u ratu u Nagorno-Karabahu. Azerbajdžan će ih vrlo uspješno koristiti za uništavanje armenskog oklopa i ljudstva te pokazati kako besposadne letjelice mogu promijeniti ravnotežu moći u konvencionalnim ratovima, dajući taktičke prednosti vojsci s ograničenim resursima.

Teško se braniti

Rat u Ukrajini obilježen je dosad neviđenom razinom uporabe besposadnih letjelica, što uključuje i tzv. lutajuće streljivo (loitering munition). Testirani su brojni autonomni sustavi napada i brojne protudronske mjere. Kad se govori o rojevima, tu se ipak ne misli na roj velikih i srednjih sustava poput Predatora ili Bayraktara, nego na masovno korištenje velikog broja malih, jeftinih letjelica. Kad je riječ o rojevima, više dronova djeluje kao jedinstvena i koordinirana cjelina. U operacijama se mogu kombinirati napredni algoritmi, precizna komunikacija, ali sve se više govori i o autonomnom odlučivanju. U idealnom konceptu, zahvaljujući komunikaciji, dijeljenju podataka i kolektivnom odlučivanju, rojevi bi trebali oponašati prirodne obrasce ponašanja jata ptica, riba ili kukaca.

Rojevi dronova danas se uobičajeno koriste za dvije vrste misija: simultane napade na više ciljeva ili kako bi zasitili protivnikovu protuzračnu obranu. U tipičnom roju jedan dron može nadzirati ostale, prikupljati podatke i u stvarnom vremenu slati informacije operaterima ili drugim dronovima. Primjerice, ukrajinske snage često za napade na ruske položaje koriste rojeve od tri do deset dronova, pri čemu jedan dio roja može privući vatru ili ometati obranu, dok drugi dio izvršava glavni udar. S druge strane, Rusija zasipa ukrajinsku protuzračnu obranu stotinama dronova. Tako je u svjetskim medijima zabilježeno da je 25. svibnja napala Ukrajinu s čak 298 dronova, a The Kyiv Independent pisao je 2. lipnja o napadu 472 drona prethodnog dana. Iznimno atraktivno izgledao je računalno generiran videoklip, koji je na društvene mreže stigao sredinom svibnja. U njemu velika kineska besposadna letjelica Jiu Tian/Tun kao matični dron poput košnice velikom brzinom u zraku izbacuje stotine malih, također iznimno brzih dronova. Od takvih napada u roju jako bi se teško branilo. Platforma Jiu Tian prvi je put predstavljena u studenom 2024. na aeromitingu u Zhuhaiju. Ima mlazni pogon. Neke odvažne procjene spominju 16 tona maksimalne poletne mase i čak šest tona maksimalnog korisnog tereta.

Iako su rojevi tehnološki i kao koncept daleko od svojeg maksimalnog razvoja, već danas može se reći da su njihovi potencijali puno veći od mogućnosti pojedinačnih besposadnih letjelica ili manjih skupina od nekoliko sustava. Temeljna je razlika u tome što bi rojevi u većoj mjeri trebali koristiti umjetnu inteligenciju za koordinirano i autonomno djelovanje. U takvom konceptu algoritmi umjetne inteligencije omogućuju svakom dronu da ostane na putanji bez sudara, ali i da izvršava svoje posebne zadaće te da se u svakom trenutku pridržava svrhe misije. No, pitanje autonomije posebno je zanimljivo iz drugog razloga. Osim prilagodljivog letenja, dron bi mogao odlučivati o najboljem načinu izvršavanja misije i, gdje je prikladno, čak i o tome hoće li izvesti konačni napad. U tim se slučajevima govori o tri modela ili razine autonomije, ovisno o sudjelovanju ili nesudjelovanju čovjeka u procesu donošenja odluka.

Čovjek potpuno u petlji: operater odabire ciljeve i napada ih. Primjerice, kod FPV drona, koji se s pomoću optičkog kabela kontrolira do zadnjeg trenutka (rusko lutajuće streljivo Lancet-3 ili skupina ukrajinskih dronova koje Rusi nazivaju Baba Jaga).

Čovjek djelomice u petlji: sustavi sposobni za samostalno razlikovanje ciljeva, njihovo određivanje, pa čak i napad na njih, ali koji su u svakom trenutku pod nadzorom čovjeka. Preciznije, operater može intervenirati u odluke koje donosi sustav, ispravljajući moguće pogreške. U tu skupinu možemo uključiti većinu zračnih dronova.

Čovjek izvan petlje: oružni sustavi koji ovise isključivo o prethodnom programiranju te osjetljivosti i učinkovitosti vlastitih sustava za pronalaženje ciljeva, njihov odabir, utvrđivanje redoslijeda napada i, gdje je primjereno, za njegovu provedbu. Iako tehničke mogućnosti postoje, zasad nije poznato da je to igdje korišteno u punom smislu riječi. Primijenjeno je djelomice, vjerojatno i u operaciji Paukova mreža. Portal Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) spomenuo je da je umjetna inteligencija vjerojatno igrala sporednu ulogu i u stabilnosti leta i u ciljanju, posebno u omogućavanju preciznih udara na ranjive komponente visokovrijednih zrakoplova. Dakle, čovjek je i dalje planirao misiju, nadgledao koliko je to moguće i, u svakom slučaju, poduzimao sve moguće mjere kako dron ne bi autonomno utjecao ni na što osim na cilj koji je unaprijed programiran. To znači da dron načelno nije u mogućnosti autonomno odabrati cilj.

Kako bi trebala izgledati operacija?

U procesu odabira ciljeva i djelovanja roja dronova u operacijama kao što je Paukova mreža postoji nekoliko ključnih značajki. Prvo, oni koji su zaduženi za odabir ciljeva moraju pregledati sve dostupne informacije. One dolaze iz javno dostupnih izvora, poput zemljovida i satelitskih snimki koje pružaju privatne tvrtke kao što su Google, Maxar ili Planet Labs. Do informacija se može doći i iz zatvorenih izvora koje su dostavili saveznici ili iz vlastitih satelita te izvidničkih zrakoplova (AWACS/AEW&C). Za vrijedne informacije o mogućim ciljevima koristi se i klasično obavještajno djelovanje, odnosno čovjek (Human Intelligence – HUMINT), tisak i drugi izvori. Drugo, nakon što su ciljevi ili cilj jasni, moraju se utvrditi moguće zapreke, primjerice sustavi protuzračne obrane, a posebno sustavi elektroničkog ratovanja zaduženi za ometanje komunikacije besposadnih letjelica. U tom se smislu često govori o štitu od oko 20 kilometara iza bojišnice koju svaki roj mora prevladati. Tu se stvar počinje komplicirati, jer se operacije SEAD/DEAD (Suppression of Enemy Air Defence / Destruction of Enemy Air Defence) provode prije napada kako bi se stvorili održivi koridori kroz štit ili se u njemu traže ranjive točke, koje uvijek postoje.

Treće: uz sve prethodne informacije, misija mora biti detaljno osmišljena. U obzir se moraju uzeti štit, udaljenosti, najprikladniji pristupni putovi, odabir lansirnih točaka i izbor točne kombinacije uređaja koji će sudjelovati… Osim samoubilačkih besposadnih letjelica koje će napasti cilj, poželjno je da u operaciji sudjeluju i neki mamci. U tu svrhu služi polijetanje s različitih lokacija. Dronovi se tad okupljaju u sigurnim područjima, te čekaju svoje partnere, leteći ukrug ako je potrebno. Kad su svi čimbenici spremni, roj počinje let u formaciji, koordiniran softverom sposobnim za upravljanje u stvarnom vremenu. Roj napreduje u blizini izvidničkih dronova, koji mogu biti opremljeni elektroničkim sustavima za ometanje. Ako nema opasnosti od protivničkih PZO i protudronskih sredstava i putanja nije ugrožena, roj će nastaviti kretanje prema području operacije. Besposadne letjelice iz roja ciljaju različite točke na ciljevima, u idealnom slučaju bez intervencije čovjeka u završnoj fazi, oslanjajući se na unaprijed programirane koordinate ili sustave za prepoznavanje slika ciljeva. Preciznije, umjetna inteligencija uspoređuje pogled senzora dronova s datotekama koje su u bazi podataka.

Nakon što je misija došla do kinetičkog udara, ona se mora nastaviti. S jedne strane, treba napraviti što bržu i precizniju procjenu štete nanesene protivniku, a izvrsno je ako se može odmah pripremiti druga misija, koja bi mogla povećati stupanj uništenja. U svakom slučaju, svaki dio procesa treba se analizirati kako bi se otkrile moguće pogreške ili aspekti koje treba poboljšati. Trebaju se izvući informacije koje mogu poslužiti za ažuriranje postojećih taktika, tehnika i procedura (TTP). U mnogim slučajevima one se dijele s proizvođačima svih uključenih sustava i softvera, tako da mogu poboljšati svoje proizvode i usluge.

Razumljive etičke dileme

Ukrajinska operacija Paukova mreža definitivno je pokazala da su besposadne letjelice postale sustavi sposobni izvršavati složene misije sa sve većim stupnjem autonomije, koordinacije i kolektivne inteligencije. Opći razvoj u područjima umjetne inteligencije i robotike, komunikacija, računalstva ili materijala već omogućuje vojnu uporabu učinkovitih rojeva dronova koji, inspirirani prirodnim svijetom kukaca ili ptica, nude donedavno neviđene taktičke, pa čak i strateške sposobnosti.

Slučaj rata izazvanog ruskom agresijom na Ukrajinu uživo ilustrira transformacijski potencijal spomenute tehnologije. Rojevi besposadnih letjelica nisu samo pokazali sposobnost neutraliziranja ciljeva visoke vrijednosti već su pokazali i otpornost na elektroničke protumjere i protuzračnu obranu. Rat na istoku Europe pokazuje kako tehnologija može nadoknaditi financijsku i brojčanu inferiornost. Novi primjer korištenja rojeva dronova dao je Izrael u svojoj operaciji napada na Iran, koju je nazvao Rising Lion. O korištenju rojeva nema detaljnih podataka, no navodno su ih, kako spominje CSIS, koristili pripadnici specijalnih postrojbi. Dronovi su prvo dovezeni na iranski teritorij ili blizu njega, a zatim se njima djelovalo na PZO radare i komunikacijska čvorišta iranskih oružanih snaga.

Rojevi više nisu budućnost, nego sadašnjost. Međutim, na putu prema njihovoj učinkovitijoj uporabi donositelji odluka suočavaju se s velikim tehničkim i etičkim izazovima. Skalabilnost algoritama umjetne inteligencije, upravljanje propusnošću, sprečavanje sudara i sigurnost protiv kibernetičkih napada ili ometanja jesu prepreke koje zahtijevaju nova rješenja. Decentralizacija, ključna za otpornost rojeva, dodatni je izazov u smislu redundancije podataka i dinamičnog igranja uloga. Etička pitanja o korištenju autonomnih sustava, kad se pod tim podrazumijevaju odluke o ljudskom životu, itekako su aktualna i razumljiva.

Možemo zaključiti da rojevi besposadnih letjelica redefiniraju umijeće rata, projicirajući budućnost u kojoj će automatizacija, preciznost i dostupnost resursa biti odlučujući. Aktualni ratovi ubrzavaju tu transformaciju, pokazujući i trenutačne sposobnosti i ograničenja te tehnologije. Kako bi se održao korak s tom evolucijom, bit će ključno ulagati u istraživanje, poticati javno-privatnu suradnju i proaktivno rješavati etičke dileme. Samo se tako potencijal rojeva povezanih s besposadnim letjelicama može u potpunosti iskoristiti na bojištu i izvan njega.

Opasne Ose

Prema navodima iz medija, Ukrajina je izvršila napad na zrakoplovne baze i avione duboko u Rusiji dronovima Osa, koje proizvodi domaća tvrtka First Contact. Osa je kvadkopter mase oko pet kilograma, na koji se može okvačiti korisni teret mase do 3,3 kg. Može letjeti najviše 15 minuta, na najveću udaljenost od 25 km. Najveća brzina koju postiže je 150 km/h. Ovisno o korisnom teretu (senzori, naoružanje) može služiti za izviđanje, tzv. kamikaza napade, napade ispuštanjem bombi/granata te informacijsko-psihološke operacije (IPSO).

Ukrajinska operacija Paukova mreža i nedavne akcije koje je Izrael poduzeo protiv Irana jasno pokazuju da će rojevi besposadnih letjelica imati sve važniju ulogu u suvremenim sukobima. U skladu s tim, donositelje odluka, časnike, inženjere i znanstvenike koji su uključeni u razvojne procese vezane uz te rojeve očekuju različiti zahtjevi. Oni se najviše odnose na koordinaciju djelovanja sve više vrsta te sve većeg broja dronova. Kako rojevi rastu do desetaka, stotina ili čak tisuća letjelica, složenost njihove koordinacije eksponencijalno će se povećati, što podrazumijeva nekoliko tehničkih izazova.

Proširenje pojasa i latencija. Komunikacija među besposadnim letjelicama ovisi o bežičnim mrežama, kao što su Wi-Fi, 5G ili WMN. U velikom roju količina razmijenjenih podataka (pozicije, senzori, odluke koje treba donijeti) može lako zagušiti propusnost, posebno u urbanim područjima te područjima u kojima djeluje oprema za elektroničko ratovanje. Osim toga, svaka latencija u prijenosu podataka može poremetiti sinkronizaciju roja, što će uvelike utjecati na njegovu sposobnost djelovanja u stvarnom vremenu. Napredne 6G mreže koje dolaze, s većim kapacitetom i manjom latencijom, mogle bi djelomice ublažiti taj problem. Osim toga, inženjeri istražuju komunikacijske protokole inspirirane neuronskim mrežama, u kojima besposadne letjelice daju prednost prijenosu ključnih podataka, smanjujući ukupno opterećenje sustava.

Skalabilnost algoritama. Algoritmi umjetne inteligencije koji se koriste za upravljanje ponašanjem roja (A-Star, RRT, YOLO, R-CNN, SSD, PSO, ACO, MARL) trebali bi se nositi sa sve većim brojem čvorova povezivanja bez urušavanja. U velikim bi skupinama kolektivno donošenje odluka moglo postati sporo ili neučinkovito ako se algoritmi ne optimiziraju. Da bi se to izbjeglo, trebaju se koristiti distribuirani sustavi u kojima svaki dron obavlja lokalne izračune i s ostalima dijeli samo bitne rezultate.

Upravljanje sudarom. Već i rojevi od nekoliko desetaka uređaja mogu biti priličan problem. U vrlo gustim rojevima od nekoliko stotina uređaja izbjegavanje sudara bit će kritičan izazov, posebno u otežanim operativnim okružjima. Aktualni sustavi ovise o senzorima kao što su optički mjerni instrument LIDAR (Light Detection and Ranging) ili kamere, kao i o informacijama o vlastitom položaju, tako da svaki uređaj zna i svoju točnu poziciju u odnosu na ostale besposadne letjelice i u odnosu na zapreke na operativnom području. Obrada tih podataka u stvarnom vremenu za rojeve stotina besposadnih letjelica zahtijevat će iznimnu računalnu sposobnost. Među mogućim je rješenjima primjena algoritama za planiranje putanje temeljenih na umjetnoj inteligenciji, u kombinaciji s naprednijim i lakšim senzorima, što bi dronovima omogućilo učinkovitije predviđanje i izbjegavanje sudara.

Informacijska sigurnost. Rojevi ovise o komunikacijskim mrežama koje ih čine ranjivim na kibernetičke napade. Podatke koji se tako prenose među besposadnim letjelicama, kao što su koordinate ili slike, mogu presresti protivnici ili drugi zlonamjerni akteri. Što je još gore, napadač može ubaciti lažne podatke u mrežu, tjerajući roj na donošenje pogrešnih odluka, kao što je napad na pogrešnu metu. Protivnik može pokušati preuzeti kontrolu nad jednim ili više uređaja, koristeći ih protiv civila ili stvarnog vlasnika. Da bi se to izbjeglo, mogu se primijeniti tehnike kao end-to-end enkripcija ili blockchain protokoli. One mogu osigurati integritet podataka. Svaki bi dron mogao provjeriti autentičnost poruka primljenih putem distribuiranog registra pa uljez ne bi mogao dešifrirati podatke koji se prenose među članovima roja. Osim toga, sustavi za otkrivanje uljeza mogli bi na temelju umjetne inteligencije identificirati abnormalna ponašanja u dronu (kao što su neočekivani pokreti) i izolirati ga od roja. Ranjivost smanjuje i dizajn besposadnih letjelica sa sigurnim operativnim kodom te njihova česta ažuriranja.

Ometanje. Rojevi mogu biti osjetljivi na elektromagnetske napade, koji mogu blokirati komunikaciju i neke od njih ostaviti izolirane. Tvrtke poput francuskog Thalesa već su razvile neka rješenja koja su pokazala otpornost u stvarnim scenarijima. No, i potencijalni protivnici također traže novitete. Kako bi se to izbjeglo, industrija razvija komunikacijske tehnologije otporne na smetnje, kao što su frekvencijsko skakanje (FH) ili vidljiva svjetlosna komunikacija (Li-Fi). Osim toga, dronovi za rojeve mogli bi biti dizajnirani za privremeni autonomni način rada, koristeći vlastite podatke dok se ne obnovi povezivost.

Gubitak vođe. Jedno od temeljnih načela rojeva besposadnih letjelica trebala bi biti decentralizacija. Međutim, na temelju dostupnih podataka poznato je da rojevi koji se trenutačno rabe još uvijek uključuju vodeće dronove koji služe za dodjeljivanje zadaća, davanje prioriteta ciljevima ili pohranu ključnih informacija o misiji. Gubitak tih letjelica velik je izazov za cijeli roj. Dakle, u nekim dizajnima vodeći dron, koji djeluje kao privremeni središnji čvor, obrađuje prikupljene podatke ili donosi strateške odluke, ima veću računalnu snaga od ostalih, koji su zato i jeftiniji. Ako se vodeći dron uništi ili izgubi povezivost, roj bi se mogao dezorijentirati. Da bi se postigla stvarna decentralizacija, rojevi moraju usvojiti model u kojem se informacije o misiji repliciraju u više besposadnih letjelica, a odluke se donose konsenzusom glasovanja ili algoritama. Ako vođa padne, ostali bi tako mogli odabrati novog vođu ili nastaviti rad bez njega, na temelju zajedničkih podataka. Međutim, male i jeftine besposadne letjelice imaju ograničene mogućnosti pohrane i obrade, što otežava repliciranje velikih količina podataka. Napredak u kompaktnoj i jeftinijoj memoriji mogao bi u budućnosti omogućiti besposadnim letjelicama pohranu i obradu više podataka na lokalnoj razini. Osim toga, i razvijeniji algoritmi mogli bi im omogućiti da se automatski prilagode gubitku vođe time što bi u milisekundama preraspodijelili zadaće. Opća otpornost. Gubitak vođe velik je problem, a gubitak znatnog dijela roja mogao bi biti nepremostiv. Zamišljeno je da se roj može rekonfigurirati implementacijom samoorganizirajućih algoritama (PSO, ACO, MARL).

TEKST Ivan Galović