Rasplet u Nagorno-Karabahu samo je učvrstio odlučnost ruskih oružanih snaga da što prije dobiju operativne sustave domaće proizvodnje slične onima koji su nedavno obilježili tamošnje sukobe

Jedno od oružja koje će obilježiti ratove bliske budućnosti bit će borbene besposadne letjelice. Nedavni rat u Nagorno–Karabahu upravo je jasno pokazao kolika može biti njihova moć. Gotovo isključivo zahvaljujući njima, azerbajdžanska je vojska uspjela nanijeti velike gubitke armenskim snagama te ih je ne samo natjerala na uzmak već i na dijelu bojišta potpuno porazila. Azerbajdžanske oružane snage borbeno su rabile velik broj različitih besposadnih letjelica, izvidničkih i borbenih. Od Izraela su kupljene letjelice Hermes, Heron, Searcher, Aerostar, Harop, i Orbiter, od kojih se potonji proizvodi po licenciji u Azerbajdžanu. Osim toga od Turske je kupljen velik broj besposadnih letjelica Bayraktar TB2. Sve se one intenzivno koriste u borbenim operacijama, istodobno za izviđanje i napade. Sve to nije ostalo nezamijećeno u Moskvi. Doduše, ruska vojna industrija duže vrijeme razvija velik broj izvidničkih i borbenih besposadnih letjelica, no rat za Nagorno-Karabah samo je učvrstio odlučnost tamošnjih oružanih snaga da što prije dobiju operativne sustave, prije svega borbene.

Zapadni mediji do sada su se isključivo bavili velikim ruskim borbenim letjelicama, prije svega Ohotnikom, koji zajedno razvijaju Suhoj i Mikojan, kao i Skatom tvrtke Mikojan. Drugi projekti ili nisu bili poznati ili zanimljivi. A onda je državni televizijski kanal Rusija-24 početkom 2021. godine objavio veliku reportažu o ruskim borbenim besposadnim letjelicama koja je trajala čak 45 minuta. Iako je, sasvim razumljivo, reportaža ostavila puno više pitanja nego što je otkrila odgovora, neke informacije ipak su došle u javnost.

Ekskluzivni snimci

Tog dana prvi su put javno prikazani snimci borbenih djelovanja borbene besposadne letjelice Inohodec koja je na Zapadu puno poznatija pod imenom Orion. Reportaža je otkrila da je jedan od prototipova Inohodeca intenzivno testiran u Siriji te da je imao čak 38 misija (toliko je na lijevoj strani nosa imao ucrtanih crvenih zvijezdi). Od toga su čak njih 17 bile označene kao borbene. To je potvrđeno i ekskluzivnom objavom snimaka sa same letjelice koji prikazuju uništavanje ciljeva na zemlji.

Tvrtka Kronštadt u kolovozu je 2020. dobila ugovor za početak serijske proizvodnje sedam sustava Inohodeca za potrebe ruskih oružanih snaga. Svaki od sustava obuhvaća tri borbene besposadne letjelice i zapovjedno mjesto (smješteno na terenskom kamionu) u kojem se nalazi posada sastavljena od zapovjednika i dvaju operatera. Razvoj Inohodeca započeo je 2011. godine kao odgovor na američke MQ-1 Predator i MQ-9 Reaper. Letna testiranja prvog prototipa počela su u svibnju 2016. Točni taktičko-tehnički podaci za Inohodec nisu poznati, tek za izvoznu izvedenicu Orion-E. A oni govore da je najveća poletna masa 1000 kg, najveća masa korisnog tereta do 200 kg. Prototipovi su imali austrijski motor Rotax 914 snage 115 KS s turbokompresorom dok su na serijskim letjelicama ugrađeni ruski motori APD-110/120 snage 110 i 120 KS. U promotivnoj brošuri navedena je i brzina krstarenja od 120 km/h, operativni vrhunac leta 7500 m i autonomija od čak 24 sata. Najveća udaljenost zapovjednog mjesta je 250-300 km, ovisno o konfiguraciji terena. Koristan teret sastoji se od različite optoelektroničke opreme: u nosnoj tureli sustava MOES su TV i dvije termovizijske kamere, laserski daljinomjer i laserski obilježivač ciljeva. Sustavi za prikupljanje podataka putem otkrivanja i analize elektromagnetskog zračenja (ELINT/SIGINT) postavljaju se ispod centralnog i zadnjeg dijela trupa.

Zapadni izvori navode da je na osnovi Inohodeca/Oriona Kronštadt započeo s razvojem Oriona-2. Ruski izvori tu besposadnu letjelicu označavaju kao Helios te ističu da je riječ o potpuno novom projektu. Maketa u prirodnoj veličini (mock-up) prvi je put prikazana na međunarodnoj izložbi MAKS-2019. uz informaciju da će prvi prototip biti dovršen 2023. godine. Izvedenica Helios-RLD prikazana je na izložbi naoružanja i vojne opreme Armija-2020. Helios-RLD namijenjen je za radarsko motrenje te je ispod trupa imao model radarske antene. Istodobno su objavljene novije informacije o taktičko-tehničkim odlikama. Maksimalna poletna masa je 4000 kg, razmah krila je 30 m, dužina 12,6 m, visina 3,6 m, masa korisnog tereta je 800 kg, krstareća brzina 350-450 km/h, vrhunac leta do 11 000 m, autonomija leta 24-30 sati.

 Gubitak strpljenja

Kronštadtova paleta trebala bi biti još i šira: u razvoju je velika dvomotorna besposadna letjelica Sirius, čiji je let prvog prototipa planiran za 2022. godinu. O Siriusu se još uvijek zna malo, što ne čudi s obzirom na fazu u kojoj je projekt. Zasad, dio zapadnih izvora navodi razmah krila od 30 metara i dužinu od 13 m. Uz pogon dva turboelisna motora to bi bilo dostatno za operativni plafon leta od najmanje 12 000 metara, što bi Sirius svrstalo u besposadne letjelice za velike visine i velik dolet.

Međutim, dio izvora navodi da će Sirius imati raspon krila od ”samo“ 23 m i duljinu 9 m, pa će biti namijenjen za djelovanje sa srednjih visina. Uz maksimalnu poletnu masu 2500 kg, maksimalan koristan teret od 450 kg i spremnike za gorivo do 1000 kg. S treće strane, indijski izvori tvrde da će korisna nosivost biti znatno veća te da će moći nositi do dvije vođene bombe ili projektila pojedinačne mase 250 kg.

Inače, Kronštadt razvija Sirius kao izravnu konkurenciju velikoj besposadnoj letjelici Altijus, čiji je razvoj dovršen i navodno bi se trebala naći u serijskoj proizvodnji. Razvoj Aljtiusa započeo je 2011. godine izradom demonstratora tehnologija Aljtair. Aljtair je dovršen 2014. godine no prvi je put poletio u srpnju 2016., što upućuje na probleme s razvojem nekih sustava. Na toj je osnovi potom razvijen Aljtius-M, a potom i Aljtius-O. Na kraju je Ministarstvo obrane Ruske Federacije izgubilo strpljene te je projekt oduzelo od konstrukcijskog biroa Simonov (danas biro Sokol) te ga predalo tvrtki UZGA. Oni su razvili poboljšanu izvedenicu Aljtius-U, a potom i Aljtius-RU (oznaka RU mogla bi ukazivati na završnu izvedenicu opremljenu isključivo sustavima ruskog podrijetla). Ugovor za početak serijske proizvodnje rusko ministarstvo obrane potpisalo je 21. veljače 2021., a isporuka prvih primjeraka planirana je do kraja ove godine.

I o toj letjelici postoje različiti podaci. Neslužbeni ruski izvori navode razmah krila od 28,5 m pa do 30 m i dužinu od oko 12 m. Tek jedan izvor navodi da se za pogon rabe dva dizelska motora pojedinačne snage 250 KS. Najveća je poletna masa ili pet ili šest tona. Zanimljivo je da se velika većina izvora slaže da je korisna nosivost 1000 kg. Operativni plafon djelovanja je ili 12 ili 14 tisuća metara, ovisno o izvoru. Dolet je, navodno, 10 000 km, a operativni polumjer djelovanja 3,5 tisuća kilometara. Upravljanje Aljtiusom na toj udaljenosti moguć je isključivo preko satelita.

Ima li šanse za serijsku proizvodnju?

Projektni ured SAT (ruska pokrata od Suvremena zrakoplovna tehnologija) pokrenuo je razvoj velike borbene besposadne letjelice AR-10 Argument nakon što je rusko ministarstvo obrane definitivno odustalo od njihova aviona za obuku SR-10. Argument bi bio poprilično velika letjelica. Od izvornog aviona SR-10 zadržala bi se krila obrnute strijele, motor, podvozje i drugi sustavi za upravljanje letnim površinama. S obzirom na to da nema pilota, trup bi bio redizajniran te bi usisnik zraka za turbomlazni motor AL-55 smjestili s gornje strane trupa. U spremniku za naoružanje u trupu i na četiri potkrilna nosača mogao bi nositi do 680 kg naoružanja. Najveće prednosti Argumenta bile bi njegova velika brzina od 910 km/h, velika brzina krstarenja od 800 km/h i operativni vrhunac leta od 11 500 m. Borbeni polumjer djelovanja bio bi 950 km i autonomija šest sati. Najveći nedostatak bila bi visoka cijena.

Iako se na prvi pogled čini da Argument nema nikakvu šansu doći do serijske proizvodnje, činjenica je da je projektni ured SAT u privatnom vlasništvu te su uspjeli privoljeti rusko ministarstvo obrane da im pokrije troškove razvoja SR-10 zajedno s izradom jednog prototipa. Znatno više izgleda za dobivanje ugovora za razvoj ima projekt Grom tvrtke Kronštadt, prvi put javnosti pokazan 2020. Grom je po svojoj koncepciji i izgledom vrlo sličan sad već bivšoj europskoj borbenoj besposadnoj letjelici EADS Barracuda i aktivnom američkom projektu Kratos XQ-58 Valkyrie. Koncepcijski su vrlo slični no ruski su projektanti napravili dodatan napor da svojoj letjelici smanje radarski potpis.

Status programa pomalo je nejasan. S jedne strane, Kronštadt snažno promovira projekt u ruskim medijima, no s druge ne postoje ni neslužbene, a kamoli službene informacije da su dobili državna sredstva za početak razvoja. Ruska službena novinska agencija TASS objavila je 15. ožujka 2021. tekst o Gromu što je u ruskim uvjetima vrlo znakovito. Za razliku od letjelice S-70 Ohotnik, koja je projektirana za napade na vrlo dobro branjene ciljeve na velikim udaljenostima, Grom je namijenjen djelovati s višenamjenskim borbenim avionima, prije svega Su-57, ali i sa Su-35 te Su-34. Zbog toga je vrlo sličan američkoj borbenoj besposadnoj letjelici XQ-58 Valkyrie koja je projektirana djelovati s F-22 i F-35.

U društvu ”kamikaze“

Službeni prospekt tvrtke Kronštadt, koji se dijelio na nekoliko zrakoplovnih izložbi u Rusiji tijekom 2020. godine, kaže da će dužina Groma biti 13,8 metara te razmah krila 10 m. Ukupna visina (vjerojatno na zemlji) bit će 3,8 m. Najveća poletna masa projektirana je na 7000 kg, a najveća korisna nosivost na 2000 kg. Naoružanje će se sastojati od nevođenih i vođenih bombi te vođenih projektila zrak-zemlja. Pola borbenog kompleta nosio bi se u prostoru u trupu letjelice, a pola na dva potkrilna nosača. Za sada niti jedan izvor ne navodi pogonsku skupinu. Mock-up prikazan na međunarodnom vojno-tehničkom forumu Armija-2020 oblikom usisnika i ispuha ukazuje na to da će se rabiti dva motora. Kronštadt tvrdi da će Grom imati najveću brzinu od 1000 km/h i brzinu krstarenja od 800 km/h. Operativni vrhunac bio bi 12 000 m. Ono što najviše upada u oči je skroman borbeni polumjer djelovanja od samo 700 km. Kako se za sada ne spominje mogućnost dopune gorivom u letu, tako mali borbeni polumjer ukazuje na to da bi se Grom rabio za napade na unaprijed odabrane ciljeve. Međutim, tekst koji je objavio TASS posebno je naglasio da će u naoružanju biti i kamikaza-dron Molnija. Svaki će Grom moći ponijeti do 10 (neki izvori navode 12) Molnija što bi ga učinilo taktičkim jurišnikom. Niti jedan izvor za sada ne navodi da bi Grom bio opremljen radarskim i/ili elektrooptičkim sustavima za otkrivanje ciljeva na zemlji, pa ostaje pitanje kako bi se Molnije rabile. Jedna od mogućnost jest da Grom kruži iznad zone borbenog djelovanja te da se podaci o otkrivenim ciljevima šalju preko datalinka iz zapovjedništva (ili aviona) te unose u Molnije prije lansiranja. No tad operativni polumjer djelovanja od samo 700 km baš i nije neka prednost. Doduše, i Molnija je proizvod tvrtke Kronštadt kojoj je u interesu da zajedno promovira oba projekta. Najsvježije novosti o Gromu objavljene su 20. kolovoza, predstavnici tvrtke kažu da je projekt počeo s fazom preliminarnog dizajna.

Iščezlo leteće krilo

Tvrtka MiG još je 2007. godine prvi put javno predstavila projekt borbene besposadne letjelice Skat. Bio je to logičan poslovni potez s obzirom na činjenicu da je MiG izgubio sve narudžbe ruskog ministarstva obrane za MiG-29 te je jedva preživljavao na skromnom izvozu. Rukovodstvo MiG-a nadalo se da će na tom području preteći konkurentski Suhoj i osigurati opstanak tvrtke. No rusko ministarstvo obrane od početka je preferiralo Suhoj S-70 Ohotnik pa se činilo da Skat nema budućnost. Tim prije jer su ruski izvori opetovano pisali kako je postignut sporazum da će se MiG pridružiti Suhoju na razvoju Ohotnika.

No, onda je u lipnju 2019. tadašnji generalni direktor Ilij Tarasenko (postao poznat po izjavi da je MiG-35 bolji od F-35) objavio da će do kraja te godine rusko ministarstvo obrane definirati taktičko-tehničke odlike Skata. To bi značilo da će ministarstvo dati novac za nastavak razvoja. Međutim, od tada se u ruskim medijima o Skatu nije ništa čulo tako da je veliko pitanje je li taj program još aktivan.

MiG je Skat projektirao kao leteće krilo vrlo malog radarskog odraza, po ugledu na američke X-45 i X-47, te je u osnovi trebao biti demonstrator tehnologija, tj. platforma na kojoj bi se testirali novi sustavi potrebni za razvoj besposadnih borbenih letjelica. MiG se nadao da će mu stečeno iskustvo omogućiti da prvi dobije ugovor za razvoj ”prave“ besposadne borbene letjelice. Međutim, MiG nije imao dostatno sredstava da financira tako skup projekt. Tijekom 2015. godine spominjala se mogućnost da bi Ministarstvo industrije i trgovine moglo sufinancirati troškove programa, ali od toga nije bilo ništa. Stoga MiG nikad nije skupio sredstva da dovrši barem prvi prototip. Šanse da će se to na kraju dogoditi značajno su smanjene kad je u kolovozu 2019. prvi put poletio prvi prototip Ohotnika, no u MiG-u još ne gube nadu. Da je ikad dovršen, prototip bi bio dugačak 10,25 m i razmaha krila 11,5 m. Ovisno o izvoru, najveća poletna masa kreće se u rasponu od 10 pa do 20 tona. Za pogon bi uporabili jedan turbomlazni motor RD-5000B, izvedenicu motora RD-33 koja se rabi na MiG-u 29/35.

Iako je Skat trebao biti demonstrator tehnologija, MiG ga je iz promidžbenih razloga od početka prikazivao kao ”pravu“ borbenu letjelicu. Objavili su da će letjeti najvećom brzinom od 850 km/h, krstariti brzinom od 800 km/h, te imati borbeni polumjer djelovanja od čak 1200 km. Ovisno o izvoru, operativni plafon leta trebao je biti 12 ili čak 15 tisuća metara. Najveća masa korisnog tereta (naoružanja) bila bi također impresivnih 6000 kg.  

 Najpoznatiji od svih

Iako je MiG sa Skatom prvi započeo s razvojem velike borbene besposadne letjelice, znatno financijski i ekonomski snažniji Suhoj vrlo je brzo preuzeo primat. MiG je izgleda sveden samo na jednu od tvrtki uključenih u razvoj Suhojeva S-70 Ohotnika (Lovac). Zanimljivo je da neki zapadni izvori navode kako je Ohotnik zapravo nastavak razvoja Skata, no to nije istina. Razvoj Ohotnika, po svemu sudeći, započeo je 2011. godine neovisno o MiG-ovu projektu. Ono što je sigurno jest da je u travnju 2012. rusko ministarstvo obrane službeno objavilo taktičko-tehničke zahtjeve za naprednu borbenu besposadnu letjelicu, a da je već početkom srpnja Suhoju dodijelilo ugovor za njezin razvoj.

U osnovi, S-70 Ohotnik tek je demonstrator tehnologija (kao što je nekad bio Su-47 Berkut) koje će se uporabiti u razvoju ”prave“ borbene besposadne letjelice. Da bi se što prije započelo s letnim testiranjima, Ohotnik je konstruiran s puno kompromisa, što se od demonstratora tehnologija i očekuje. Kako bi projektanti dobili mogućnost preciznog određivanja prostora u koji će ugrađivati sustave, mock-up je dovršen 2014. godine. Dio izvora (uglavnom zapadnih) navodi da je prvi prototip S-70-1 (071) dovršen u srpnju 2017., no ruski izvori navode lipanj 2018. što je i vjerojatnije. Prvi i za sada jedini Ohotnik obavio je prvi let 3. kolovoza 2019. iz zrakoplovne baze Ahtubinsk jugoistočno od Volgograda, blizu granice s Kazahstanom. Ondje je smješteno 929. državno središte za letna testiranja kojim upravlja ministarstvo obrane.

Činjenica da Suhoj nakon 2018. nije napravio barem još jedan prototip znakovita je. Ona ukazuje na to da su u trenutku dovršetka prototipa S-70-1 mnogi materijali i sustavi koji će se rabiti na krajnjem proizvodu još uvijek bili u razvoju. Stoga ni rusko ministarstvo obrane nije vidjelo razlog za investiranje u nove prototipove. Inače, sam je Suhoj objavio kako se treći prototip višenamjenskog borbenog aviona pete generacije Su-57 (oznake T-50-3) intenzivno rabi za testiranja u letu tehnologija i sustava koji će se ugrađivati u buduće borbene besposadne letjelice. Koliko je za sada poznato, na T-50-3 testiraju se RAM materijali i sustavi za upravljanje letom borbene besposadne letjelice. Ruska državna novinska agencija RIA Novosti objavila je 12. veljače 2021. tekst u kojem piše da će do konca 2023. godine ministarstvu biti isporučena još tri prototipa Ohotnika.

 Interes mornarice

Vrlo je zanimljivo što je Suhoj počeo u javnosti prikazivati makete buduće borbene besposadne letjelice koju će razviti na osnovi Ohotnika, a koja se u nekim rješenjima bitno razlikuje od S-70. Dio izvora tvrdi da Ohotnik trenutačno ima ugrađen motor Ljuljka/Saturn AL-41F, iako je puno vjerojatnije (što potvrđuje drugi dio izvora) da se rabi stariji motor AL-31F. S obzirom na to da niti jedan od tih dvaju motora ne odgovara za ugradnju u letjelice sa smanjenim radarskim i infracrvenim potpisom, jednostavnije je i jeftinije ugraditi stariji i provjereniji motor. Maketa koju je Suhoj izložio na zrakoplovnoj izložbi MAKS-2019 prikazuje letjelicu s bitno drukčijim ispuhom motora koji smanjuje IC potpis. Problem je što se ni AL-31F ni AL-41F ne mogu ”ugurati“ u takav ispuh već je potrebno razviti potpuno novi, prije svega manji motor.

Službeni podaci za Ohotnika još uvijek nisu objavljeni pa ruski izvori navode različite podatke. Kako je riječ o demonstratoru tehnologija, to i nije odveć važno. Po dostupnim izvorima dužina je letjelice oko 19 metara, a razmah krila oko 14 m. Ruski se izvori poprilično razilaze u procjeni najveće poletne mase, od 20 do čak 25 tona. Najveći broj izvora navodi najveću brzinu leta od 1000 km/h dok poneki spominju čak 1400 km/h. S obzirom na namjenu letjelice, obje su ove brojke vjerojatno pretjerane. Tek jedan izvor navodi puno realniji podatak o maksimalnoj brzini od 850 km/h. Operativni je plafon leta po jednom izvoru čak 18 000 metara, iako je izglednije da je između 10 i 11 tisuća metara kako navode drugi izvori. Procjene o doletu variraju od pet do šest tisuća kilometara, pa sukladno tome i procjene mogućeg borbenog polumjera djelovanja – 3500 do 4000 km.

S obzirom na činjenicu da prototip S-70-1 nema mogućnost nošenja naoružanja, svi podaci o naoružanju više su promidžbenog karaktera. Velika većina procjenjuje da je korisna nosivost dvije tone dok jedan izvor navodi da je ona 2,8 tona. Vijest o gradnji još triju prototipova potvrđuje da je rusko ministarstvo obrane odlučilo nastaviti s razvojem projekta Ohotnik. Državna novinska agencija TASS objavila je 28. veljače 2021. tekst u kojem se navodi da je za projekt više zainteresirana ruska ratna mornarica nego ratno zrakoplovstvo. Tekst tvrdi da mornarica namjerava Ohotnike rabiti s budućih višenamjenskih brodova s ravnom palubom Projekt 23 900 (klasa Ivan Rogov). Na svakom bi brodu bila smještena četiri Ohotnika i oni bi se rabili za jurišne i izvidničke zadaće. Posebno je spomenuta mogućnost da bi se Ohotnici rabili za otkrivanje ciljeva i navođenje vođenih projektila Cirkon na njih. Koliko je istine u ovim tvrdnjama vidjet će se kad u javnost dospiju fotografije nova tri prototipa Ohotnika jer uporaba s brodova zahtijeva značajne preinake, prije svega na podvozju.

---

Korsar

Zahvaljujući ratu u Nagorno-Karabahu svjetska je javnost doznala za tursku borbenu besposadnu letjelicu Baykar Bayraktar TB2. No malo je poznato da rusko ministarstvo obrane još od 2009. godine financira razvoj vrlo slične borbene besposadne letjelice – Korsar. Njega razvija projektni ured Luč. Međutim, razvoj se otegnuo u nedogled i po svemu sudeći još nije dovršen. Neslužbeni izvori navode da je na osnovi Korsara započeo razvoj dvostruko veće borbene besposadne letjelice koja će dimenzijama i letnim odlikama biti vrlo slična Bayraktaru. Navode također da rusko ministarstvo obrane više nije previše zainteresirano za tu letjelicu, ali da se financiranje razvoja nastavlja zbog velikih mogućnosti izvoza. Prvi serijski primjerci trebali bi biti isporučeni najkasnije 2025. godine.

---

Mario GALIĆ