Protuzračni raketni sustav Kinshal nastao je na osnovama zemaljskog mobilnog sustava TOR

Fregata klase NEUSTRASHIMI je jedna od plovnih jedinica na kojoj je instaliran binomni proturaketni sustav KINSHAL/KORTIK. Sa brojem 1 označen je kompleks sustava za vertikalno lansiranje Start PU 3S95E i sustav za upravljanje paljbom MR-350 PODKAT proturaketnih projektila sustava KINSHAL. Brojem 2 označen je radar MR-352 POZITIV (pokriven kupolom) ispod kojeg se na oba boka nalaze kupole protuzrakoplovnog sustava KORTIK
Protuzračna obrana oružanih snaga bivšeg SSSR-a, a danas Ruske Federacije bila je prema nekim zapadnim izvorima (pa čak je i danas, unatoč ekonomskoj krizi, smanjenju vojnih prijetnji i redukciji sveukupnih projektnih i proizvodnih kapaciteta) na vrlo visokoj razini i u mnogim svojim segmentima superiornija od protuzračne obrane na Zapadu. Slična ocjena (prema istim izvorima) sa sigurnošću se može dati i za jedan segment mornaričke protuzračne obrane.
Kada se posebna pozornost posveti mornaričkoj proturaketnoj obrani kratkog dometa može se slobodno reći da je ona doživjela svoj vrhunac u drugoj polovini 80-tih godina kada su postali operativni dva modularna sustava, znatno naprednije tehnologije i softverske potpore. Oba ta sustava zamišljena su kao posljednja obrambena linija ratne mornarice prema sve više rastućoj opasnosti koju predstavljaju suvremene krstareće protubrodske rakete s različitim profilima leta, bombe s laserskim navođenjem i ostalo “inteligentno” streljivo. Međusobnom integracijom tih sustava znatno su poboljšane obrambene sposobnosti plovnih jedinica na kojima su instalirani. Oba sustava su kompletno nezavisni od senzorskih sustava broda (čak što više – brodski informatički sustavi mogu se koristiti njihovim podacima). Ta dva proturaketna sustava kratkog dometa pojavila su se pod nazivima KINSHAL (SA-N-9: kodni naziv po NATO klasifikaciji) i KORTIK (CADS-1 : po NATO klasifikaciji).

Na bazi prvobitnih planova oni su trebali biti planski ugrađivani na najveći dio “crvene flote” zaključno s plovnim jedinicama veličine fregate. U realnosti, stvari su se razvijale sasvim drukčije. Rušenje komunističkog režima 1989. godine za posljedicu je imalo i drastično smanjivanje financijskih sredstava namijenjenih oružanim snagama. Zbog velike financijske krize samo je na nekoliko plovnih jedinica ugrađen binarni proturaketni sustav KINSHAL/KORTIK. Taj binarni hibridni sustav instaliran je na jednom nosaču zrakoplova, jednoj krstarici, jednom razaraču i jednoj fregati. Pod komercijalnim nazivima KLINOK i KASHTAN ponuđeni su na tržište naoružanja i opreme što je popraćeno vrlo snažnom i aktivnom promidžbenom kampanjom. Za sada se kao kupac tog binarnog hibridnog sustava pojavila samo indijska ratna mornarica koja ih je počela ugrađivati na svoje nove fregate klase TALWAR i NILGIRI.

KINSHAL/KLINOK

Sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća stratezi oružanih snaga SSSR-a počeli su razmišljati o potrebi zamjene mornaričkog protuzračnog raketnog sustava kratkog dometa druge generacije OSA-M (SA-N-4 po NATO klasifikaciji) koji je uveden u operativnu uporabu 1971. godine i koja je u potpunosti bila identična mobilnom protuzračnom zemaljskom sustavu instaliranom na vozilu 6×6 ROMB (SA-8 GECKO po NATO klasifikaciji). Oba sustava, kopneni i mornarički koristili su se istom raketom tipa 9M33.
Činjenica da se za potrebe protuzračne obrane kopnenih snaga, ali i plovnih jedinica i sastava rabi ista raketa, k tome još s kompliciranim elektroničko/elektrooptičkim sustavom vođenja bila je vrlo rijetka u to vrijeme na Zapadu. Međutim, s točke gledišta komunističke supersile bilo je to logičko rješenje koje je rješavalo brojne probleme na polju standardizacije i logističke potpore.
Tijekom prvih razmatranja o taktičko-tehničkim zahtjevima novog sustava došlo se do zaključka da se mora konstruirati takav raketni sustav koji će uz uspješnu obranu biti otporan na “zasićenje potencijalnim ciljevima”. Budućom zamjenom OSE-M trebali su biti opremljeni prije svega novi veliki protupodmornički razarači (Bolshoj Protivolodochni Korabl) Projekta 1151 – klase UDALOY koji su bili namijenjeni za pomorske operacije na otvorenim oceanskim prostranstvima te u područjima visokog intenziteta prijetnji kao što je po bio tzv. GIUK prolaz Grendland – Island – United Kingdom kojim su sovjetske (a danas ruske) površinske i podmorničarske snage morale probiti u otvoreni Atlantik. Glavni stožer sovjetske mornarice je predviđao da će u tom području njihova mornarica biti izložena žestokim i brojnim napadima NATO zrakoplovstva (kako onog stacioniranog u kopnenim bazama tako i posebno onog ukrcanog na nosače zrakoplova) i krstarećih protubrodskih projektila.
Radi suprotstavljanja takvoj vrsti prijetnje nužno je bilo imati sustav koji će se odlikovati velikom brzinom paljbe, koji će se moći obraniti od svih suvremenih prijetnji i koji će se moći suprotstaviti učinkovito i istodobno velikom broju vrlo brzih projektila.
Uporaba tradicionalnog preklopnog lansera za dvije rakete kakav je bio ZIF-122 (4S-33 po NATO klasifikaciji) koji je uz raketu 9M33 bio jedan od osnovnih elemenata sustava OSA-M u tom slučaju više nije dolazila u obzir. Iako je sustav imao mogućnost da “nestane” u strukturi nadgrađa broda kada nije u uporabi, njegovo izvlačenje u borbeni položaj zahtijevalo je određeno vrijeme. Ta činjenica mogla se pokazati kobnom u slučaju iznenadnog zrakoplovnog ili raketnog napada koji ne bi bio otkriven na vrijeme. Posljedica takvih promišljanja odvela je tadašnje sovjetske konstruktore u razvoj sustava za vertikalno lansiranje raketa za protuzračnu obranu. Zahtjevi koji su postavljeni u tehničko-taktičkom smislu pred takav sustav morali su zadovoljiti sljedeće uvjete: smještaj dovoljnog broja raketa spremnih za reakciju u ekstremno kratkom vremenu i tehnološki razvoj rakete da bi mogla odgovoriti zahtjevima razvoja protuzračne i proturaketne borbe na moru. Vertikalni sustav lansiranja pružao je brojne prednosti: manji broj konstruktivnih elemenata, komotniji smještaj čitavog sustava i bolja fizička zaštita samih raketa (koje su u svojim kontejnerima smješteni ispod glavne palube), manji broj potrebnih pomoćnih podsustava i na koncu veću koncentraciju paljbene moći u odnosu na volumen brodskog prostora koju zauzima borbeni sustav (misli se naravno na isti omjer koji zahtijeva tradicionalni lansirni sustav sa uvlačivim lanserom).

Konstrukcijom prvog vertikalnog lansirnog sustava more-zrak RIF (SA-N-6 po NATO klasifikaciji) koji je rabi raketu 5V55 kao i zemaljski proturaketni sustav S-300 PMU (SA-10 po NATO klasifikaciji) sovjetska mornarica je postala prva pomorska sila koja je operativno primijenila takav sustav lansiranja. Prvi takav sustav instaliran je na krstaricu KIROV (poslije nazvanom ADMIRAL USHAKOV) i postao je operativan 1980. godine.
Projektiranje i razvoj kompletno novog sustava, povjereni su Pomorskom institutu za radioelektronička ispitivanja ALTAIR iz Moskve pod vodstvom S.A. Fadajeva koji je praktički bio zadužen i odgovoran za razvoj svih takvih sustava koji su se nalazili u arsenalu prvo sovjetske a poslije toga i ruske RM. Realizacija same rakete bila je povjerena Gruškinovom inženjersko-projektnom birou FAKEL iz Khimkea (moskovska regija) koji i danas predstavlja najveći ruski centar specijaliziran za razvoj raketa tipa kopno (more) – zrak.
Dosad su iz tog konstrukcijskog centra između ostalih izašle SA-2, SA-3, SA-N-3, SA-5, SA-8 i S-300 PMU (SA-10). Razvoj vertikalnog lansera povjeren je poduzeću START JSC iz Sverdlovska (današnji Jekaterinburg). Firme Altair, Fakel i Start su od početka 2001. postale dio velike vojno-industrijske korporacije Alamaz-Antej.
Raketni sustav je dobio ime KINSHAL (SA-N-9 po NATO kasifikaciji) a poznat je i po svom komercijalnom nazivu KLINOK za verzije namijenjene izvozu. Također u pojedinim publikacijama može se naići i na naziv TOR-M koji označava da se radi o pomorskoj inačici zemaljskog mobilnog sustava TOR (SA-15 GAUNTLET) koja je razvijana tijekom desete sovjetske petoljetke u razdoblju od 1976. – 1980. godine.
Raketa Fakel 9M330 bila je namijenjena istodobno za uporabu na sustavu KINSHAL/KLINOK ali i na sustavu TOR uz korištenje gotovo u potpunosti indentične elektroničke aparature i sustava za nadzor/vođenje raketnog projektila na oba sustava, mornaričkom i zemaljskom. Zbog iznimne hitnosti koju je zahtijevala (i isforsirala) mornarica došlo je do presedana u razvoju novog protuzračnog sustava. Zbog opremanja novih ASW (protupodmorničkih) plovnih jedinica Projekta 1155 pomorska inačica raketnog sustava dobila je prednost i razvijena je prije inačice za kopnenu vojsku. Kao što je i normalno, prilikom razvoja tako kompleksnog sustava naoružanja došlo je do određenih tehničkih problema, čije je rješavanje zahtijevalo određeno dodatno vrijeme i uzrokovalo odgađanje početka ispitivanja.

Unatoč svim problemima sustav KINSHAL/KLINOK je na razini prototipa ugrađen 1980. godine na jednu modificiranu korvetu klase GRISHA (Projekt 1124 K) čime je otpočeo ciklus prototipnih ispitivanja na moru. Iste godine otpočelo je ispitivanje sustava na razaraču klase UDALOY. Prvi kompletan sustav instaliran je u lipnju 1983. godine na brod MARSHAL VASILEVSKY (687) a konačni ulazak u operativnu uporabu otpočeo je ugradnjom na razarač ADMIRAL ZAHAROVA koncem rujna 1994. godine. Sve te plovne jedinice pripadale su brodovima Projekta 1155.
Početak serijske proizvodnje sustava KINSHAL/KLINOK trebao je po odobrenju državnog vrha bivšeg SSSR-a otpočeti tijekom 11. petoljetke, u razdoblju 1981- 1986. godine.
KINSHAL/KLINOK je ugrađen uglavnom na ASW razarače klase UDALOY (Projekt 1155) uključujući i ADMIRALA ČABANENKA (Projekt 1155-1) posljednjeg u seriji i s tehničkim karakteristikama ponešto izmijenjenim u odnosu na svoje prethodnike.
Osim protupodmorničkih UDALOYA sustav je ugrađen i na tri velike krstarice s mješovitom nuklearno-klasičnom propulzijom iz Projekta 1144-2 (FRUNZE, kasnije preimenovan u ADMIRALA LAZAREVA).
Raketni sustav instaliran je također na nosač zrakoplova BAKU (kasnije preimenovan u ADMIRALA GORSKOVA) iz Projekta 1143-4, zatim na nosač ADMIRAL KUZNECOV (Projekt 1143-5) i na fregatu NEUSTRASHIMI (Projekt 1154).

Glavne karakteristike sustava i njegove komponente

KINSHAL/KLINOK koncipiran je prvenstveno za osiguranje protuzračne obrane plovnih jedinica od minimalno 800 tona deplasmana i za uspješno suprotstavljanje napadu protubrodskim projektilima.
Raketni sustav je kompletno automatiziran i autonoman te opremljen vlastitim elektroničkooptičkim sustavima za otkrivanje i praćenje ciljeva te navođenje projektila na ciljeve.

Kada je sustav pokrenut i kada je započela faza “uvođenja” vlastitog projektila u proces navođenja/uništenja cilja – operater može intervenirati u tom procesu samo utoliko da ga zaustavi i ništa više. Ustvari, kada je raketna prijetnja uočena i cilj identificiran, radarski sustav automatski nastavlja njegovo praćenje. Lansiranje projektila obavlja se automatski u skladu s parametrima koji su temeljen na podacima na kalkulacijama vrlo snažnog računalnog sustava.
Sustav otkrivanja i praćenja ciljeva je multikanalnog tipa koji može istodobno voditi borbu protiv četiri cilja. Prema svakom od tih ciljeva mogu se istodobno navoditi po dva projektila tako da sustav istodobno može nadzirati i navoditi ukupno osam projektila.
Godine 1983. kada je sustav KINSHAL/KLINOK postao operativan nije postojao ni jedan drugi sličan sustav koji bi se mogao uspoređivati s njim. Nijedan od postojećih sustava nije tada imao sposobnost suprotstavljanja “gustom” napadu (koji uzrokuje zasićenost protuzračnog sustava) protubrodskim projektilima povećane brzine i sea-skimming profila leta na udaljenosti veći od 8 km (a kasnije i više od 12 km).
Sustav KINSHAL/KLINOK (SA-N-9) ima vrijeme reakcije od 8-24 sekunde i sastavljen je od tri fundamentalna podsustava i to:
• sustav upravljanja paljbom
• kompleks vertikalnog lansiranja i
• raketnog projektila
Sustav upravljanja paljbom MR-350 ili 360 PODKAT (CROSS SWORD po NATO klasifikaciji) proizvod je firme Typhoon Instrument Building iz Kaluge. Ta firma je inače tradicionalni proizvođač svih sovjetskih i danas ruskih sustava takve namjene .

HEAD LIGHTS, SHTORM SA-N-3, GOBLET za krstarice klase KARA, PEEL GRUOP (odnosno JATAGAN na ruskom) za SA-N-1 GOA na razaračima KASHIN itd samo su dio njihovog proizvodnog asortimana. Svi ti sustavi odlikuju se za sovjetsku/rusku praksu uobičajeno velikim gabaritima i voluminoznošću.
Sigurno je da antena velikih dimenzija pruža određene prednosti kao što je bolji prijem slabijih signala ali isto tako pridonosi povećanju svih ostalih dijelova sustava i naravno njihovih težina itd. Velike dimenzije te antene opravdane su de facto činjenicom da taj radar za praćenje i navođenje radi kao fazni radar. Treba imati na umu i podsjetiti na činjenicu da je u epohi ulaska u službu sustava KINSHAL / KLINOK ( 1983.) na Zapadu samo krstarica klase TICONDEROGA (u službi također od 1983.) raspolagala radarom SPY-1 kao ključnim elementom sustava AEGIS. S druge strane da bi se u potpunosti mogle iskoristiti prednosti vertikalnog načina lansiranja i rakete sposobne da se suprotstave mnogobrojnim raketnim i zrakoplovnim napadima bilo je potrebno koristiti se upravo radarom takvog tipa. Na polju faznih radara RM bivšeg SSSR-a otpočela je razvoj (koliko se zna) prvo na području aparature za upravljanje paljbom. To je bio upravo dijametralno suprotan princip od onog koji su prakticirali zapadni konstruktori, koji su prvo prema definiranim zadaćama konstruirali vrlo sposobni fazni radar kakav je SPY-1. Treba nadodati da je sustav PODKAT kao i njegov prethodnik MPZ-301(POP GROUP) koji je bio namijenjen za raketni protuzračni sustav OSA-M sadržavao čak i jedan radar za pretraživanje. Za precizan opis tog kompleksa treba reći da je to bila prilično neelegantna kubična struktura karakteristična po velikoj plosnatoj antenskoj rešetki na glavnom jarbolu, nagnutoj pod kutom od 22,5° , koja je služila za praćenje i navođenje projektila na njihove ciljeve. Radar je radio u K području (20 – 40 GHz). U sustav su također uključene dvije male antene (koje su u svojim dielektričkim zaštitnim materijalima imale formu bubnja) i koje su vjerojatno rabljenje za up-link sa raketama i njihovo praćenje tijekom leta do cilja. Također, u sustavu su bile dvije parabolične antene, smještene nasuprot jedna drugoj (leđa uz leđa), zatim monopulsni radar za traženje i praćenje koji je radio u C frekventnom opsegu (0,5 – 1 GHz) s dometom od 45 km.
Osim podataka s navedenih senzora, bilo koji podatak o ciljevima mogao se također dobiti i od ostalih brodskih senzora izvan sustava PODKAT. Ispod radarskih instalacija faznog radara bili su također instalirani elektrooptički uređaji koji su se rabi za vođenje projektila u situacijama velikih elektroničkih ometanja.

Sustav za vertikalno lansiranje START PU 3S95E sastoji se od četiri rotirajuća bubnja (modula) kapaciteta 8 raketa. Svaka raketa nalazi se u svom hermetički zatvorenom kontejneru. Svaki modul težak je 4020 kg (bez raketa), dugačak je 4,704 m, uz dijametar od 1,96 m. Radijus rotirajućeg dijela koji nosi kontejnere s raketama iznosi 0,875 m.
Sustav je sposoban izvesti uzastopna lansiranja u intervalima od 3 sekunde. Vrijeme potrebno za prevođenje sustava iz stanja “stand by” u stanje “spreman” je ispod 15 sekundi. Vrijeme potrebno za otvaranje vanjskih poklopaca vertikalnog sustava za lansiranje (za to vrijeme automatski mehanizam dovodi kontejner s raketom koja će biti lansirana u položaj za lansiranje) iznosi 2,5 sekunde.
Raketni projektili se katapultiraju (izraz iz ruske vojne terminologije) iz svojih kontejnera pneumatičkim sustavom na visinu 18 – 20 metara iznad palube broda. U tom trenutku se pali raketni motor i izbjegava se oštećenje kontejnera i strukture broda. Sustav KINSHAL/KLINOK baziran je na osnovi 4 rotacijska modula, odnosno ukupno 32 raketna projektila.
Iako sustav vertikalnog lansiranja ima svojih velikih prednosti kao što je jednostavnost lansiranja, konstrukcijska jednostavnost lansera, smanjeni broj elemenata potrebnih za takvu konstrukciju, povećanje paljbene moći broda uz smanjenje potrebnog volumena za takvo konstrukcijsko rješenje, zapadnim analitičarima jedna stvar nikako nije bila jasna.
Nikada im nisu bili do kraja jasni razlozi koji su naveli ruske konstruktore i rusku mornaricu da izaberu prilično kompliciranu konstrukciju s rotacijskim modulima (poput revolverskih) i pneumatsko lansiranje “na hladno” a ne ustaljenu praksu zapadnih mornarica koja je prakticirala “vruće” lansiranje iz raketnih lansera postavljenih u fiksne konstrukcije.
Raketni projektil Fakel 9M-330 i 9M-331 (po klasifikaciji ruske mornarice 3M-95) dugačak je 2,9 m, s dijametrom od 235 mm i ima težinu od 167 kg u trenutku lansiranja. Karakteriziraju ga konstrukcija sa kanardima i površinama za kontrolu i stabilizaciju leta. Zahvaljujući takvoj “preklopnoj” konstrukciji moguće je raketu upakirati u kvadratni kontejner koji je po svojim gabaritima tek nešto veći od same rakete. U svom kontejneru raketa ostaje za čitavo vrijeme svog operativnog vijeka bez nekog posebnog održavanja. Upravo je kontejner, konstrukcijski element koji se drastično razlikuje od zemaljskog sustava TOR kod kojeg su po četiri rakete smještene u jednom kontejneru.
Raketni projektil Fakel 9M-330 / 9M-331 može je manevrirati i izdržati opterećenja od gotovo 30 g, ima reaktivni motor dvostrukog potiska koji mu osigurava maksimalnu brzinu od 860 m/s (~ 3096 km/h). Srednja brzina leta iznosi 650 m/s. Djelotvoran domet projektila kreće se u dometu od 1-12 km a visine na kojima je smrtonosan za svoje ciljeve kreću se od 10 do 6000 metara. Bojna glava je fragmentirana i ima težinu od 15 kg. Projektil je opremljen blizinskim upaljačem. Raketni projektil Fakel 9M-330 / 9M-331 može se vrlo uspješno uporabiti protiv ciljeva koji se kreću brzinama do 700 m/s (2520 km/h). Nakon što je pneumatičkim sustavom katapultirana iz svog kontejnera na visinu 18 – 20 metara, automatski sustav komprimiranog plina u samoj raketi postavlja raketu u najpovoljniji položaj u kojem može slijediti svoju unaprijed određenu trajektoriju. Zakretanje projektila i startanje raketnog motora izvodi se gotovo simultano. Plinovi koji zakreću projektil u željeni položaj izlaze pod velikim tlakom kroz posebne mlaznice koje se nalaze u blizini kanard krilaca (sličan sustav se koristi i na američkom projektilu PAC 3 u sustavu PATRIOT.

Raketa Fakel 9M-330 (mornarička inačica) smještena je u svom kontejneru. Zemaljska inačica TOR (SA-15 GAUNTLET) koristi kontejner sa 4 rakete
Na osnovi poznatih podataka zapadni analitičari smatraju raketni projektil Fakel 9M-330 / 9M-331 vrlo moćnim i respektabilnim oružjem. Ipak ta “produžena ruka” ruske mornarice je pomalo ograničena na što prije svega ima utjecaja kvaliteta i mogućnost broda (odnosno njegovih senzora i ostale opreme na brodu). Kao što je i običaj kod Rusa, koji stalno rade na poboljšavanju mogućnosti korištenih projektila, aktualna raketa 9M-330 vjerojatno će biti zamijenjena modificiranom inačicom projektila R-77 zrak-zrak, koja je opremljena radarom za samonavođenje. VYMPEL koji je odgovoran za razvoj tog projektila, već je obavio jednu seriju eksperimentalnih lansiranja koji su uključivali i inačicu produljenog dometa.
Model predviđen za vertikalno lansiranje RVV-ZRK koji ima dulji domet nego inačica zrak-zrak ima nešto povećane dimenzije: dijametar raketnog motora iznosi 290 mm i odlikuje se vrlo brzom orijentacijom prema zadanom cilju odmah nakon lansiranja. Prva inačica prezentirana je još davne 1993. godine.

Zaključak

Binomni hibridni proturaketni sustav KINSHAL/KORTIK je bez bilo kakve sumnje sigurno najefikasniji sustav za blisku proturaketnu obranu broda. Ni jedna druga ratna mornarica od konca 80.-tih godina pa do danas ne posjeduje ništa slično što bi bilo usporedivo sa ovim sustavom. Slobodno se može reći da se radi o kombiniranom sustavu, vrlo skupom, čija je konstrukcija, razvoj i proizvodnja vjerojatno bila opravdana i moguća u vremenu Hladnoga rata kada nije bilo financijskih problema da se u bivšem SSSR-u za novo oružje odvoji novaca koliko je bilo potrebno.
Danas, bi vjerojatno bio dostatan samo topničko-raketni sustav KASHTAN/KORTIK, utoliko što bi uvođenjem u operativnu uporabu novih raketnih projektila povećanog dometa kao dijela jednog nekonvencionalnog sustava, troškovi ostali u domeni prihvatljivih uz istovrdobno povećanje angažiranja tog sustava na većim daljinama.

Igor SPICIJARIĆ