Njemački Panzerfaust-3 posljednji je Mohikanac gotovo izumrlih protuoklopnih bacača granata koji nemaju sposobnosti napada projektilom odozgo. Ipak, zahvaljujući povoljnoj cijeni i lakoći rukovanja, još uvijek ima mjesto u desetak svjetskih vojski

Kad se na bojišnicama Prvog svjetskog rata pojavilo novo oružje-tenk, vojni zapovjednici našli su se pred velikim problemom. Minska polja, razvučena bodljikava žica ili prokopani rovovi odjednom nisu bili dovoljni za zaštitu vlastitih vojnika i položaja. Do Drugog svjetskog rata razvoj tenkova je eskalirao, no počeo ga je pratiti i razvoj protusredstava. Opremajući pješaštvo za protutenkovsku borbu, mnoge su zemlje pronašle rješenje u protutenkovskim puškama različitih kalibara. Primjeri su njemačka T-Gewehr 1918 13 x 92 mm, poljska Karabin przeciwpancerny wzór 35 7,92 x 107 mm, britanska Boys Anti-tank Rifle Mk 1 13,97 mm, japanska Model 97 20 x 124 mm, finska L-39 20 x 138 mm, njemačka Panzerbüchse 39 7,92 x 94 mm te ruske PTRS-41 i PTRD-41, obje u kalibru 14,5 x 114 mm. Projektanti tenkova reagirali su postavljanjem debljih oklopa što je protutenkovske puške poslalo u povijesna oružja. U Drugom svjetskom ratu nova rješenja za pješaštvo u borbi protiv tenkova pronađena su u ručnim protutenkovskim granatama, a zatim u ručnim protutenkovskim bacačima granata. Oba rješenja djelovanje temelje na oblikovanom (kumulativnom) punjenju čiji se rad zasniva na načelima kemijske reakcije u trenutku sudara s oklopom. Na cilju dolazi do koncentracije energije u jednoj točki. Formira se tanak mlaz plazme s česticama metala vrlo visoke temperature i brzine koja jednostavno topi oklop. Otvor nastao kumulativnim djelovanjem vrlo je malen, ali omogućuje prodor uništavajućeg vrućeg mlaza u unutrašnjost tenka. Učinkovitost kumulativnih projektila ne ovisi o udaljenosti gađanja niti o brzini projektila u trenutku udara.

Zaplijenjena bazuka

Prvu improviziranu protutenkovsku granatu njemačka je industrija napravila još u Prvom svjetskom ratu, a u jesen 1942. prvi je put uporabljena Haft-H3. Bila je konusnog oblika, mase 3 kg, s tri jaka magneta u dnu, a bilo ju je potrebno direktno pričvrstiti na oklop tenka. Upaljač je nakon 7,5 sekundi aktivirao naboj koji je mogao probiti oklop od 140 mm. Iako je bilo opasno ručno pričvrstiti granatu na tenk, ipak je bila oružje sposobno za borbu protiv bilo kojeg oklopa i proizvedeno je u količini od gotovo 554 tisuća komada. U proljeće 1943. zamjenjuje je ne baš uspješna ručna granata Panzerwurfmine Lang PWM (L), izrađena u više od 200 tisuća komada. Mogla je probiti oklop od 150 mm, a bila je u kalibru 114 mm, mase 1,36 kg i duljine 53,3 cm. U isto vrijeme razvijaju se i ručni protutenkovski bacači granata, u SAD-u M1 Bazooka, u Britaniji PIAT (Projector, Infantry, Anti Tank), a u Njemačkoj Panzerfaust i Panzerschreck. M1, PIAT i Panzerschreck rabili su se višekratno, tj. punili su se, a Panzerfaust je bio prvo protutenkovsko oružje za jednokratnu uporabu.

Panzerschreck je razvijen 1943. kao kreativna replika američke bazuke zaplijenjene u Tunisu, no postao je jače rješenje za protutenkovsku borbu. M1 Bazooka (kalibar 60 mm, duljine 139 cm, prazna mase 5,8 kg) pogodivši metu pod pravim kutom mogla je probiti samo 90 mm oklopa. Panzerschreck (kalibar 88 mm, duljina 164 cm, prazan mase 11 kg) mogao je probiti do 220 mm čelika u istim uvjetima, a bilo je moguće pogoditi cilj koji se kretao brzinom od 30 km/h s udaljenosti od 150 metara. Iako je Panzerschreck bio težak za rukovanje, proizvedeno je gotovo 290 tisuća komada oružja i više od 2,2 milijuna projektila. Izrada je bila jeftina i brza (deset radnih sati). Korišten je uglavnom u borbama na jugu i zapadu Europe.

Zaštita pješaštva

Najvažnije oružje temeljeno na oblikovanom naboju iz Drugog svjetskog rata bio je njemački Panzerfaust (faust njem. šaka). Iako je bio prethodnik bacača protutenkovskih granata, način djelovanja može ga svrstati u bestrzajne puške (recoiless rifle- opširnije u tekstu Povratnik na bojište, HV 585) jer njegova granata nije bila raketna (kao u slučaju bazuke ili Panzerschrecka) već s barutnim punjenjem koje je pokretalo protutenkovsku granatu. Vatreni trag iza lansera i opasna zona bila je na 10 m, što je bilo jasno naznačeno natpisom na samom oružju. Upute za rukovanje nalazile su se na kapi granate. Novo oružje, proizvedeno od 1943., neprestano se razvijalo.

Prve inačice (Faustpatrone, Faustpatrone klein, Panzerfaust 30…) uspjele su probiti do 150 odnosno 200 mm čelika, ali su nudile učinkovit domet od samo 30 do 40 m. Kasnije inačice – Panzerfaust 60 i 100 – mogle su probiti čak 200 mm čelika, a njihov maksimalni domet bio je 60/100 m odnosno 80/150 m. Ipak, učinkovit domet bio je gotovo dvostruko manji).

Panzerfausti su bili masovno proizvedeni, do pada Trećeg Reicha iz hala ih je izišlo 8,5 milijuna u svim inačicama. Značajno su poboljšali obranu njemačkog pješaštva protiv sovjetskih tenkova, posebno u posljednjoj godini rata, kad su nacisti imali sve manje protutenkovskih topova, lovaca tenkova i samih tenkova. Pogodci Panzerfausta bili su krivi za između 3,5 – 7 % uništenog savezničkog oklopa što se ne čini značajnim. No, kad se oduzmu učinci protutenkovskih topova i tenkova, čak polovina uništenih tenkova bili su žrtve Panzerfausta. Oružje je zapravo bilo dovoljno učinkovito samo kad neprijateljski tenkovi nisu bili zaštićeni pješačkim postrojbama. Puno toga je ovisilo o taktičkoj spretnosti i usvojenoj strategiji obrane, koja je trebala izolirati tenkove od potpore pješaštva.

Hladnoratovska NBK bojišnica

Nakon Drugog svjetskog rata, trebalo je vremena da se nastavi razvoj Panzerfausta. Početkom šezdesetih posla se prihvatila tvrtka Dynamit Nobel AG. Novo konstrukcijsko rješenje nazvano je Pzf 44 Lanze (neslužbeno i Panzerfaust 2), ušlo je u uporabu vojske SR Njemačke 1963. i rabilo se do kraja hladnog rata. Komplet bacača obuhvaća metalnu cijev unutarnjeg promjera 44 mm, rukohvat i ručku za držanje, oslonac za rame, mehanizam za okidanje i optički ciljnik. U početku je imao prilično specifičan (i loše zamišljen op.a.) mehanizam za ispaljivanje granata. Oružje se puni tako da se u cijev s prednje strane najprije gurne pogonsko punjenje (s protumasom), a zatim granata. Opaljenje se obavlja pomoću metkića koji se stavlja u posebno ležište ispod cijevi. Zbog toga mehanizam za bravljenje i okidanje podsjeća na mehanizam malokalibarske puške.

Izvorno, Pzf 44 bio je bestrzajno oružje koje je izbacilo protumasu prilikom ispaljenja granate. Gore opisano rješenje nije bilo vrlo korisno i često je kritizirano. S vremenom je oružje modernizirano, a od 1973. je imalo granatu manjeg kalibra s većim potencijalom prodiranja. Granata je pokretana kombiniranim rješenjem – lansiranjem iz cijevi i raketnim potisnikom. Zbog toga je Pzf 44 postao svojevrsni ekvivalent sovjetskom RPG-u 2  i čak je sličio na njega. Kasnija inačica Pzf 44 bila je dugačka 880 mm s masom od 7,8 kg. Granata DM32 mase 1,5 kg mogla je probiti do 370 mm čelika. Deklarirani domet djelovanja na nepokretne ciljeve bio je 400 m, na pokretne 300 m, ali u stvarnosti dosezao je polovinu tih vrijednosti. Životni vijek lansera bio je 2000 granata.

Učinkovitost njemačkog bacača granata nije mnogo zaostajala za ostalim oružjem takve vrste koje se koristilo šezdesetih i sedamdesetih. U slučaju djelovanja na vozila s monolitnim čeličnim oklopom, poput sovjetskih tenkova T-55 ili T-62, bojna glava bila je dovoljna za probijanje njihovih oklopa.

Nobelov posao

Sedamdesetih godina vojne strukture NATO-a nazirale su jedan velik problem, a do sredine osamdesetih, zahvaljujući mukotrpno stečenim obavještajnim podacima, postale su ga potpuno svjesne. Pzf 44 praktički nije bio u stanju probiti oklop prednjeg dijela tijela i kupole modernijih sovjetskih tenkova T-64A/B, T-72A i T-80B. Jedini osjetljivi dijelovi bili su prednja donja ploča tijela te stražnji i bočni dijelovi tijela. Tu se, zapravo, vidjela razlika između sovjetske i NATO-ove borbene doktrine. Prema sovjetskim planerima, bojnim poljem trebala su prevladavati NBK (nuklearno-biološko-kemijska) sredstva, pa su i dizajneri tenkova bili koncentrirani na preživljavanje vozila i posada od NBK-a. Dakle, Sovjeti su pretpostavili da će pješačke postrojbe na bojnom polju biti vrlo malo ili nimalo sposobne učinkovito napasti bočne dijelove tenkova jer će biti neutralizirane eksplozijama ili zračenjem taktičkih nuklearnih oružja. Takvo sovjetsko stajalište počelo se mijenjati tek osamdesetih kad koncept NBK bojnog polja više nije bio dogma, a vozila su počela koristiti blagodati sveobuhvatnijih dodatnih zaštitnih značajki.

U svakom slučaju, u tadašnjoj SR Njemačkoj, 23. siječnja 1973., službeno su počeli tražiti odgovarajućeg nasljednika za Pzf 44 kad je Bundeswehr postavio zahtjeve za novim protutenkovskim bacačem granata. Morao je biti lagan i jednostavan za uporabu, biti sposoban probijati oklope i onih tenkova koji će tek biti razvijeni, nuditi veći domet djelovanja te biti pogodan za ispaljivanje iz zatvorenih prostora. Osim toga, tražilo se modularno rješenje. Budući da su neprekidno dolazile nove informacije o sovjetskom oklopu, konceptualna faza trajala je prilično dugo i privedena je kraju 1978. kad je od tvrtke Dynamit Nobel zatraženo da dizajnira novu inačicu oružja.

Oružje se trebalo zvati Panzerfaust 60/110, prvi je broj označavao kalibar bacača, a drugi kalibar granate. Prvi prototipovi napravljeni su 1982. i 1983., a 1985. novo je oružje bilo spremno za probe. Kao i u slučaju ostalog oružja koje koristi Bundeswehr, testiranja su bila duga i opsežna jer ta vojska prihvaća isključivo kompletna, spremna i cjelovita rješenja. Novo oružje stiglo je do faze proizvodnje 1989., ali ga je vojska sad već ujedinjene Njemačke usvojila 30. rujna 1992. kao Panzerfaust-3 (Pzf-3). Bilo je barem nekoliko razloga za takvo odgađanje, a glavni nije bio pad bipolarnog rivalstva, već sve više informacija o modernim tenkovima. Nova saznanja dovela su do niza velikih izmjena. Iako je usvojen u operativnu uporabu 1992., može se reći da je Pzf 3 svoj ”konačni“ oblik zapravo dobio tek 2005.

ERA kao protulijek

Seriju Panzerfaust-3 čine četiri inačice: Panzerfaust-3, Panzerfaust-3T, Bunkerfaust i najnapredniji Panzerfaust-3IT600. Osim rješenja namijenjenog uništavanju bunkera, postojanje čak triju vrsta bacača granata za protuoklopnu borbu zapravo su rezultat pedesetogodišnje evolucije oružja. Najstarija inačica Panzerfaust-3 višenamjensko je, ponajprije protuoklopno pješačko oružje visokih performansi kojim se ispaljuje s ramena. Nosi ga i s njim rukuje samo jedan vojnik. Ima višekratni lanser za ispaljivanje na koji je ugrađen optički ciljnik, a mogu se postaviti dodatna pomoćna sredstva poput uređaja za noćno ciljanje. S opcijskim sustavom za upravljanje paljbom Dynarange moguće je djelovati na pokretne ciljeve s velikom vjerojatnošću pogotka na udaljenostima do 600 metara. U svojem glavnom načinu rada, oblikovana bojna glava (izvuče se prednja ”šipka“ koja služi i kao upaljač) probija oklop i može onesposobiti većinu modernih glavnih borbenih tenkova. U drugom načinu djelovanja (bez izvučene ”šipke“) bojna glava djeluje kao udarna glava i stoga je vrlo učinkovita protiv lakih oklopnih vozila, terenskih objekata i svih vrsta zidova kao i protiv armiranog betona. Jedna od najboljih značajki oružja izvrstan je upaljač koji omogućuje naoružavanje bojne glave 15 m nakon lansiranja, a bojna glava može pravilno djelovati čak i ako pogodi ploču nagnutu pod kutom manjim od 20°. Druga važna značajka jest da se može sigurno ispaliti iz zatvorenog prostora. Ipak, proizvođači su vrlo brzo shvatili da se čak i tako jaka HEAT bojna glava ne može učinkovito nositi s tenkovima opremljenim eksplozivno-reaktivnim oklopom (ERA). Zapravo, takvi su zaključci izvučeni već u fazi ispitivanja zapadnonjemačkih eksplozivno-reaktivnih oklopa i obavještajnih podataka o sovjetskom ERA sustavu Kontakt-1, koji je postao zajednička značajka sovjetskih tenkova od 1984. Rješenje tog problema pronađeno je 1998. u dizajnu nove inačice – Panzerfaust-3T (T – tandem) koji, naravno, ima tandem bojnu glavu. Prva bojna glava (prekursor) treba probiti ERA bez aktiviranja eksploziva koji se u njemu nalazi. Za manje od milisekunde poslije djeluje glavna bojna glava i onesposobljava vozilo.

Nakon više pokušaja…

Rješenje je bilo vrlo učinkovito protiv zapadnjačkih ERA oklopa 1. generacije poput Blazera ili Brenusa, pa i sovjetskog Kontakta-1. Ipak, rezultati ispitivanja na tenkovima T-80U donijeli su neugodno iznenađenje, pokazalo se da imaju mnogo jači oklop na prednjem dijelu kupole i na tijelu nego što je pretpostavljeno. Uz to, prednja ploča koju je štitio ERA modul imala je više od 25 mm kaljenog čelika, što je u kombinaciji s njegovim nagibom rezultiralo otporom od približno 65 mm čelika i to je uvelike utjecalo na performanse prekursora. Također se pokazalo da je nova ruska inačica eksplozivno-reaktivnih oklopa Kontakt-5 mnogo otpornija na proboj nego što su to predviđali konstruktori bacača granata. Panzerfaust-3T testiran je i protiv poljskog dodatnog oklopa ERAWA-2 i nije postigao zadovoljavajuće rezultate. To je značilo da još uvijek nema načina za borbu protiv glavnih borbenih tenkova s prednje strane. Oružje je moralo biti još jednom poboljšano, pa tako nastaje najmlađi član obitelji Pzf-3IT600 (Improved Tandem – poboljšana tandem bojna glava). Pzf-3IT600 je zapravo takozvani hibridni bacač granata. Sadrži modul za višekratno ispaljivanje s prednjim rukohvatom, osloncem za ramena, okidačem, jednokratnom cijevi od 60 mm i HEAT granatom u kalibru 110 mm. U položaju za transport bacač ima masu 10,5 kg, a duljinu 1223 mm. Tu je i Dynarange, vrlo učinkovit sustav za upravljanje paljbom i ciljanje. Ima masu 3,9 kg. Strijelac pomoću njega može odrediti udaljenost i brzinu pokretnog cilja čak i pod nepovoljnim vremenskim uvjetima na udaljenosti do 600 m. Na njega je moguće postaviti dodatni noćni ciljnik. Sustav Dynarange ergonomski je prilagođen uravnoteženom rukovanju i pruža veliku vjerojatnost pogotka čak i u stresnim uvjetima. Minimalna udaljenost korištenja Pzf-3IT600 je samo 14 m, a bojna glava eksplodira čak i kad pogodi oklop pod kutom od 75°. Sama bojna glava vrlo je sofisticirano rješenje – njezino glavno punjenje temelji se na HEAT naboju. Pojavom novih vrsta eksploziva bojna glava može probiti 900 mm RHA. Uz to, oblikovani mlaz kreće se vrlo velikom brzinom što omogućuje učinkovito djelovanje protiv dodatnih oklopa NERA, ERA i SLERA s početka 2000-ih.

Napad odozgo

Zahvaljujući odlično oblikovanoj bojnoj glavi, tenkovi karakteristika poput onih koji su proizvedeni u SSSR-u i poslije u Rusiji (T-80U, T-80UD, T-72B i T-90S) navodno više nisu otporni na frontalni napad Pzf-3IT600. Podaci kojim se dokazuje da je moguće poraziti i tenkove karakteristika sličnih onim koje imaju T-90A i T-90M ipak nisu objavljeni. Zanimljivo, optičko-elektronički ciljnik Dynarange koji se može postaviti na sve inačice Pzf 3 Nizozemci su koristili u Afganistanu i spoznali da je učinkovit protiv statičkih ciljeva na udaljenosti do 1000 m, a protiv pokretnih ciljeva od 300 do 600 m. To je zaista izvanredna udaljenost za tu vrstu oružja.

Pzf-3IT600 je ”posljednji Mohikanac“ gotovo izumrle obitelji protuoklopnih bacača granata koji nemaju sposobnosti napada projektilom odozgo. U prošlom i sadašnjem desetljeću mnogi su proizvođači ručnog protuoklopnog oružja najniže taktičke razine pretpostavili da je potrebna takva sposobnost jer su šanse za proboj kroz čelni oklop zaista niske. Takav napad već su koristili američki sustav Predator SRAW, švedsko-britanski NLAW, a sad novi Spike SR iz Izraela. Zapravo, to su više ”hibridni“ protuoklopni vođeni sustavi koji koštaju mnogo više od standardnih ručnih bacača granata. S druge strane, još uvijek postoji niz oružja poput ruskih bacača RPG-27 i RPG-29 koji nisu učinkoviti protiv modernog prednjeg oklopa glavnih borbenih tenkova.

Sposobnost ”starijih“ sustava da se učinkovito bore protiv dobro oklopljenih ciljeva stoga ovisi o taktičkoj situaciji, što znači da moraju biti usmjereni na bočne i stražnje strane tenkova. Pa ipak, najnoviji ”teški“ oklopi ERA koji štite bočne strane tenkova mogu pružiti zaista dobru zaštitu od takvog oružja. Pzf-3T i IT600 protiv njih bi bili nemoćni da nisu poboljšani naprednim tehnologijama u procesu izrade bojnih glava i prekursora.

Postupni prijelaz

Međutim, budućnost ne izgleda previše svijetlo za taj bacač granata i za to je nekoliko razloga. Glavni od njih je rastuća popularnost ”teških“ sustava aktivne zaštite koji potpuno brišu učinkovitost lakog protuoklopnog oružja koje koristi pješaštvo. Također, svi najnoviji tenkovi i oklopna vozila imaju kupole i prednju stranu tijela dobro zaštićenu od oružja poput Pzf-3IT600. Također, nove vrste reaktivnih ili kombiniranih oklopa – npr. reaktivno-keramički oklopi (primjer je njemački CLARA) omogućuju jako dobru zaštitu bočnih strana od takvih oružja. No, teško da će sva oklopna vozila na budućim bojnim poljima imati aktivne zaštitne sustave i teški ERA. Takvu skupu razinu zaštite imat će malo tenkova i BOV-ova, no bit će ih iznimno teško poraziti i za njih će se morati razviti nove borbene protumjere. Druga skupina vozila obuhvatit će sva ostala, tj. ona koje će biti preskupo ili tehnički nemoguće opremiti najboljom zaštitom. Kao i do sada, nju će činiti laka oklopna vozila i velika većina borbenih vozila pješaštva te borbenih prevožnjaka. Riječ je o ciljevima protiv kojih se može boriti bez prelaska na moćne bojne glave ili POVRS sustave poput Javelina. Ručni bacač granata koji može probiti 450-550 mm čelika bit će dovoljan. Dynamit Nobel i Bundeswehr svjesni su tih činjenica pa se od serije Panzerfaust-3 odmiču tek postupno i to prema modernim bestrzajnim bacačima granata RGW (Recoille Grenade Weapon).

”Razbijač bunkera“

Sustav Bunkerfaust (BKF) razvijen je na temelju Pzf-3 s osnovnom zadaćom uništenja teško utvrđenih ciljeva u gradskim i drugim područjima s umjetnim fortifikacijama. Njegova tandemska bojna glava sastoji se od probojne glave i fragmentacijske koja je slijedi. Dizajnirana je tako da prodre i kroz armirani beton ili zidove. BKF je učinkovit i protiv lakih oklopnih vozila te borbenih vozila pješaštva. Koristi isti mehanizam za lansiranje i optički ciljnik kao Pzf-3, uključujući uređaje za noćno ciljanje. BKF se također može ispaliti iz prostorno ograničenih lokacija. S opcijskim sustavom za upravljanje paljbom Dynarange moguće je djelovati na pokretne ciljeve s velikom vjerojatnošću pogotka na udaljenostima do 600 metara.

Taktičko-tehničke značajke Pzf-3

Ivan GALOVIĆ