Unatoč snažnoj konkurenciji i relativno kratkoj operativnoj uporabi, RIM-162 Evolved SeaSparrow Missile naoružava brodove devet ratnih mornarica

U lipnju 1968. četiri NATO države (Danska, Italija, Norveška i Velika Britanija) potpisale su memorandum o razumijevanju (MoU), kojim su se određivali zajednički uvjeti za razvoj novoga brodskog protuzračnog/proturaketnog raketnog sustava. Ove četiri Charter Member formirale su konzorcij kako bi usmjeravale i financirale razvoj sustava koji će postati Mk 57 NATO SeaSparrow Surface Missile System (NSSMS), a koji je razvijen na osnovi provjerenog projektila zrak-zrak srednjeg dometa s poluaktivnim radarskim navođenjem AIM-7 Sparrow. Zapravo je kao osnova uzet Point Defense Missile System (PDMS) i još napredniji Basic Point Defense Missile System (BPDMS), koji su već prije rabljeni na američkim nosačima zrakoplova, razaračima i fregatama. NSSMS je bio namijenjen naoružavanju fregata i razarača kako bi im osigurao protuzračnu obranu na srednjim udaljenostima (do 25 km). Između mnogih prilagodbi SeaSparrow je dobio.

Do udruživanja je došlo kako bi se smanjila cijena razvoja, ali i kako bi se osigurala standardizacija i interoperabilnost između NATO članica. S vremenom konzorciju su se pridružile i druge države: Belgija i Nizozemska (1970.), Kanada (1982.), Njemačka (1977.), Grčka i Turska (1982.), Portugal (1988.) i Španjolska (1991.). Tijekom 1990. Australija je postala prvi korisnik NATO SeaSparrowa koji nije član NATO saveza. Danas, nakon istupanja Italije iz konzorcija 2002., broj ratnih mornarica koje rabe NATO SeaSparrow smanjio se na 12.

Raytheon je dobio ugovor za razvoj sustava NSSMS u rujnu 1969. Kao osnova za razvoj uzet je projektil RIM-7H SeaSparrow, laki osmerostruki lanser Mk 29 i sustav za kontrolu paljbe Mk 91. Prvi ugovor za serijsku proizvodnju dodijeljen je u kolovozu 1973., nakon uspješnog okončanja razvoja.

Razvoj samog sustava pokazao se jednostavniji u odnosu na napore Raytheona da organizira, koordinira i održi taj višenacionalni obrambeni program, čiji opseg (i po broju uključenih država i po broju napravljenih sustava) do tada nije viđen. Sastavni dio programa bio je i osnivanje European Program Officea u Kopenhagenu, kojemu je namjena bila koordinacija nabave sustava uz sudjelovanje industrija sudionika u programu u skladu s dogovorom nazvanim Balance of Payments.

Zadnji RIM-7 projektil napravljen je po licenciji u Japanu 2007. Do tog je trenutka proizvedeno više od 12 000 projektila. Uključujući i prodaje izvan kruga NATO članica, NATO SeaSparrow je kupilo 18 ratnih mornarica u različitim konfiguracijama sustava. Tako je NSSMS program postao NATO-ov najveći i najuspješniji kooperacijski projekt vezan uz razvoj i isporuku oružja. Njegov uspješan nasljednik je RIM-162 Evolved SeaSparrow Missile (ESSM). Trenutno je u ESSM uključeno deset od prvotnih 12 država uključenih u NATO SeaSparrow Consortium (Australija, Kanada, Danska, Njemačka, Grčka, Nizozemska, Norveška, Španjolska, Turska i Sjedinjene Američke Države). Građen oko sustava za navođenje projektila RIM-7P NATO SeaSparrow, ESSM je projektil s poboljšanom kinematikom sposoban suočiti se s najnovijim prijetnjama koje dolaze iz zračnog prostora.

Do danas je napravljeno više od 900 ESSM projektila. Svi su oni napravljeni u Raytheonovu pogonu u Tucsonu (Arizona). RIM-162 je u operativnoj uporabi u devet ratnih mornarica konzorcija. Turska ratna mornarica kao deseta uvest će ga u operativnu uporabu u svibnju 2010. U međuvremenu su početni uspjesi već otvorili pristup novim tržištima. Tako je Japan otkupio licenciju za proizvodnju. Prvi kupac izvan konzorcija ili, kako bi Amerikanci rekli Foreign Military Slaes (FMS) ESSM-a postali su Ujedinjeni Arapski Emirati.
Planovi razvoja predviđaju znatna poboljšanja ESSM-a. Njima je obuhvaćeno poboljšanje sustava za navođenje, ali i povećanje dometa. Odluka o početku razvoja poboljšane inačice treba se donijeti sredinom ove godine.

RIM-7P projektil, koji je trenutni vrhunac razvoja SeaSparrow projektila, osigurao je dobru osnovu za razvoj ESSM-a. Serijska proizvodnja tog projektila započela je još 1991., a donijela je poboljšanje mogućnosti djelovanja na malim visinama, uporabu jednosmjernog linka prema projektilu i mogućnost reprogramiranja računala u projektilu, te mogućnost zahvata cilja nakon lansiranja. Tijekom razvoja RIM-7R projektila testirana je i mogućnost uporabe infracrvenog tražila, ali ono nikad nije uvedeno na operativne projektile.

Međutim, originalni raketni motor i aerodinamične površine (krila) koja su uporabljene na projektilu zrak-zrak AIM-7 Sparrow iz pedesetih godina prošlog stoljeća i dalje su bila u uporabi, te je ocijenjeno da su ona najveća prepreka u većem poboljšanju mogućnosti djelovanja. Ti su nedostaci postali još veći pojavom nadzvučnih niskoletećih, ali zato dobro pokretnih protubrodskih vođenih projektila. Situacija se dramatično pogoršala nakon što su države proizvođači tih projektila odlučili početi ih prodavati i drugim državama.Ustvari ESSM je poniknuo iz pepela ukinutog NATO Anti-Air Warfare System (NAAWS) programa šest država, koji je pokrenut krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Cilj NAAWS-a bio je formiranje zajedničkog proturaketnog sustava koji bi se temeljio na višefunkcionalnom radaru i naprednom proturaketnom projektilu. Problemi s NAAWS programom započeli su 1989., a definitivno je okončan 1991. No, njegovim ukidanjem nisu nestale potrebe za novim proturaketnim sustavom, te su one naposljetku dovele do razvoja ESSM-a. Zapravo je još NAAWS koncept predviđao razvoj vođenog projektila nastalog na osnovi NATO SeaSparrowa.

Usprkos propasti NAAWS programa američka ratna mornarica i dalje je trebala novi projektil koji bi bio bolji od dotadašnjeg NATO SeaSparrowa. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća sovjetska je ratna mornarica na podmornice s nuklearnim pogonom počela raspoređivati protubrodske vođene projektile, koji su, osim nadzvučne brzine, imali i novi sustav navođenja na ciljeve koji bi se aktivirao tek u završnoj fazi leta. Drugi problem bio je da su američki ratni brodovi krajem osamdesetih i početkom devedesetih sve više djelovali u priobalnim područjima, gdje su bili još osjetljiviji na iznenadne napade protubrodskih vođenih projektila. Zbog toga im je hitno trebao protuzračni/proturaketni projektili sa skraćenim vremenom odziva. I nekoliko NATO članica – prvotno uključenih u NAAWS program, također članica NATO SeaSparrow Consortiuma, također je tražilo identičan ili sličan projektil. Zbog toga je od NATO SeaSparrow Project Officea (NSPO) zatraženo da provede ocjenjivanje mogućnosti poboljšanja SeaSparrowa u skladu s novim potrebama, kako bi se približio mogućnostima koje je trebao imati NAAWS projektil. Tako je nastao poboljšani Evolved SeaSparrow Missile ili ESSM.

U travnju 1991. održao je sastanak NATO SeaSparrow Project Steering Committee, na kojem je NSPO iznio plan baziran na razvoju ESSM-a kako bi se dobio projektil zahtijevanih mogućnosti, ali koji bi i dalje mogao djelovati iz NSSMS lansera i pripadajućih sustava za kontrolu paljbe koji su već bili u uporabi u članicama konzorcija.

Dobitna kombinacija

Sedam država, predvođenih Sjedinjenim Američkim Državama, udružilo je snage za razvoj novog projektila. Naknadno su im se pridružile još tri države.

Nakon što je NATO SeaSparrow Project Steering Committe odobrio ESSM program, započela je faza definiranja koncepta. Zanimljivo je da je ta faza dodijeljena Applied Physic Laboratoryu (APL) sveučilišta John Hopkins uz nadzor Naval Air Warfare Centera. Zajednički im je cilj bio procijeniti mogućnost adaptacije SeaSparrow projektila uvjetima djelovanja koji su bili predviđeni u NAAWS projektu. Faza definiranja koncepta ESSM-a fokusirala se na isplativost razvoja novog projektila s obzirom na mogućnosti poboljšanja borbenih odlika bez velikog povećanja troškova razvoja i proizvodnje. Nakon toga je uslijedila razrada cijele serije studija, počevši od studije osnovnog koncepta projektila pa do studija kompatibilnosti projektila s već postojećim lanserima i sustavima za nadzor paljbe. Upravo je veličina lansera ograničila ne samo veličinu projektila (dužinu i širinu) već i njegovu masu.

Kako bi se ostvarila zahtijevana razina kinematskih i manevarskih sposobnosti, studije su pokazale da ESSM mora dobiti raketni motor promjera povećanog na 254 mm, ali i upravljačke aerodinamičke površine na kraju projektila, za razliku od krilaca na sredini projektila kod izvornog SeaSparrowa. Daljnji korak je bio uvođenje vektorizacije potiska (thrust vector control – TVC) kako bi se omogućilo da se ESSM rabi iz okomitih lansera. Analize i simulacije su potvrdile da bi ovi zahvati, zajedno s ograničenim izmjenama u sustavu za navođenje i malom modifikacijom bojne glave, osigurali zahtijevane borbene odlike protiv najsuvremenijih nadzvučnih protubrodskih vođenih projektila. Ništa manje zahtjevnim zadatkom pokazalo se integracija ESSM-a s raznim sustavima na kontrolu paljbe koje rabe članice NATO saveza.

Ured američkog Assistant Secretary of the Navy for Research, Dvelopment and Acquisition (ANS[RD&A]) zatražio je da se izradi dodatna studija cijene i uporabljivosti ESSM-a tako da ga se usporedi s nekoliko alternativnih projektila koji također imaju mogućnosti proturaketne obrane brodova. Zbog toga je APL napravio još jednu studiju, kojom je procijenjen mogući pad učinkovitosti ESSM-a u slučaju potrebe djelovanja protiv još naprednijih projektila, koji bi, između ostalog, rabili i tehnologiju smanjenog radarskog odraza. Zaključeno je da poluaktivni radarski princip navođenja koji rabi ESSM, u odnosu na aktivni radarski sustav samonavođenja, osigurava bolju osnovu za daljnja poboljšanja. Na kraju je zaključeno da upravo ESSM osigurava potencijalno najbolju alternativu, zbog čega je ASN[RD&A] odobrio tranziciju programa u novu fazu nazvanu Engineering and Manufacturing Development (EMD).

Američki Naval Sea Systems Comand (NAVSEA), koji je djelovao u ime NSPO-a, je objavio 1994. zahtjev za ponude za EMD fazu ESSM projekta. Na taj se zahtjev odazvao konzorciju koji su činile korporacije Hughes Missile Systems Company i Raytheon. Pobjednikom je u lipnju 1995. proglašen Hughes te je dobio 167 milijuna dolara za EMD fazu razvoja.

Raytheon je uložio službeni protest te je na kraju dobio tek položaj podugovarača u EMD programu. Na kraju je, vidjevši da neće dobiti glavni ugovor, Raytehon 1997. kupio Hughesove zrakoplovne i obrambene proizvodne kapacitete. Tako je Missile Systems Company ostala nositelj programa razvoja ESSM-a, ali unutar Raytheonove korporacije. Ovom je kupnjom omogućeno i da se razvojni i proizvodni programi NATO SeaSparrowa i ESSM-a ujedine u bivšoj Hughesovoj tvornici projektila u Tucsonu (Arizona).
Oformljen je i višenacionalni tim koji je objedinio tvrtke iz deset država: AWA Defence Industries (Australija), Allied-Signal Aerosapce (Kanada), Per Udesen i Terma (Danska), RAM-System GmbH i TDW (Njemačka), ECON, ELFON, Intracom i HAI (Grčka), Hollandse Signaalapparaten (Nizozemska), Raufoss (Norveška), ENOSA (Španjolska), Kalekalip i Rocketsan (Turska) i Alliant Hercules i United Defense (Sjedinjene Američke Države). U osnovi ovaj je tim ostao netaknut sve do početka serijske proizvodnje ESSM-a, iako mnoge od ovih tvrtki danas djeluju pod drugim imenom uslijed spajanja ili preuzimanja od strane većih korporacija.

Kako je ESSM od samog početka razvoja bio međunarodni projekt to je značilo i da se njegova proizvodnja mora raspodijeliti na veći broj proizvođača, pritom pazeći da se zadrži što niža cijena i odgovarajuća razina kvalitete. Zbog toga je EMD proces raspoređen na osam sekcija koje su bile istovjetne s istim brojem glavnih sekcija samog projektila i/ili integracijskim aktivnostima. To su bile razvoj samog projektila, sveobuhvatna integracija, navođenje, bojna glava, tranzicija, pogonski sustav, repni TVC sustav i kontejner koji se ujedno rabi i kao lanser u nekim (okomitim) lanserima. Proračuni su 1995. pokazali da će udio američke industrije u proizvodnji ESSM-a biti 45%, nizozemske i grčke tvrtke bi dobile 11%, austalske 8%, te španjolske i kanadske 6%. Ostali partneri su trebali podijeliti preostalih 13%.

U srpnju 1997. ESSM program je uspješno prošao završni procjenu uspješnosti dizajna. Istovremeno je napravljena završna procjena uspješnosti dizajna svih osam sekcija na mjestima gdje će se proizvoditi. Dobri rezultati tih procjena otvorili su put prema početku sastavljanja prvih prototipova i izvođenju prvih testiranja.

Sama testiranja sustava započela su neposredno nakon okončanja završnih procjena. Prvo su obavljena testiranja raketnog motora koja su obavljena u Desert Ship pogonu u ispitnom poligonu White Sands Missile Range (WSMR) u New Mexicu. Prvi let prvog kompletnog ESSM-a obavljen je 17. rujna 1998. Projektil je lansiran iz Mk 29 lansera kao ispitna raketa s isključenim sustavom za navođenje. Lanisran je tek da bi se ispitala mogućnost djelovanja projektila iz Mk 29 lansera (i drugih sličnih lansera) te da bi se dobile informacije za potvrdu ESSM-ova digitalnog modela.

Prekretnica
Prvo testno lansiranje dovršenog projektila obavljeno je 16. ožujka 2000. na WSMR-u. Pritom je CTV-4A ostvario taktičko uništenje leteće mete BQM-34S Firebee. Iduća prekretnica ostvarena je 7. lipnja 2001. kad je ESSM projektil uspješno navođen na cilj pomoću Aegis SPY-1 radara preko S frekvencijskog linka. I to je testiranje obavljeno na WSMR poligonu.

Međutim, programi testiranja i evaluacije nisu bili bez izazova. Dvije od tri vođene ispitne letjelice izgubile su tijekom testiranja u fiskalnoj godini 2000. radome u trenutku završnog navođenja na ciljeve. Nakon toga obavljen je redizajn radoma. Tako su GTV-4 i GTV-5, koji su lansirani tijekom fiskalne godine 2001., letjeli s radomima različitih proizvođača. I oba su lansiranja bila uspješna.
Vrhunac testiranja bilo je prvo lansiranje ESSM projektila s broda. Lansiranje je obavljeno u studenom 2001. s namjenskog broda američke ratne mornarice Self-Defense Test Ship (SDTS). Međutim, prva dva lansiranja obavljena sa SDTS-a bila su neuspješna. U oba slučaja bio je isti problem – projektili su ostali bez mogućnosti upravljanja letom jer se sklopive upravljačke površine na stražnjem dijelu nisu rastvorile nakon lansiranja. Zbog toga je krajem studenog 2001. obavljeno testno lansiranje projektila s rasklopljenim krilcima. Projektil je uspješno obavio srednji dio leta, zahvatio cilj (metu) i uništio ga. Problem je riješen nakon što je obavljen redizajn sklopivih upravljačkih površina.

Tijekom lansiranja s SDTS-a zamijećeno je da ESSM-ov link ima probleme s hvatanjem signala. Problem je bio s procesorom za obradu radarskog signala. Izvor problema bio je novi raketni motor, preciznije njegov ispušni mlaz tijekom leta koji je utjecao na rad procesora. Problem je riješen pomicanjem antena linka iz stražnjeg dijela projektila u prednji, u sekciju za navođenje.
Početkom ožujka 2002. jedan je ESSM (sa zahvatom cilja nakon lansiranja) uspješno je presreo leteću metu MQM-8G ER Vandal koja je simulirala let nadzvučnog protubrodskov vođenog projektila koji leti na vrlo maloj visini. Tada je RIM-162 prvi put uspio oboriti nadzvučni cilj. Kasnije istog mjeseca ESSM ispaljen sa SDTS-a uspio je oboriti protubrodski vođeni projektil Harpoon koji je letio na najnižoj mogućoj visini.

Prvo testno lansiranje s američkog ratnog broda obavljeno je 23. kolovoza 2002. Pritom je ESSM lansiran s DDG-51 Flight II razarača USS Shoup. Lansiranje je obavljeno na testnom poligonu Naval Air Warfare Center Weapons Division blizu Point Mugua (Kalifornija), a projektil je uspješno uništio metu BQM-74. Bilo je to ujedno i prvo lansiranje ESSM projektila s razarača opremljenog Aegis radarskim sustavom, te prvo lansiranje iz okomitog lansera Mk 41. Pritom je rabljen računalni program Aegis Baseline 6.3.

U rujnu 2003. Commander Operational Test&Evaluation Force američke ratne moranrice objavio je, na temelju uspješnog razdoblja testiranja i evaluacije koji je obuhvatio velik broj različitih lansiranja s razarača Shoup od ožujka do travnja 2003., da je ESSM spreman za operativnu uporabu, te ga preporučio za uvođenje u naoružanje američkih ratnih brodova. Memorandum o početku serijske proizvodnje potpisan je 12. siječnja 2004., a obuhvatio je kombinirane narudžbe za fiskalne godine 2003. i 2004.

Prvo lansiranje s neameričkog ratnog broda obavljeno je u rujnu 2003. Zanimljivo je da je ESSM (uspješno) lansiran s ANZAC fregate australske ratne mornarice HMAS Warramunga, a ne s nekog od ratnih brodova članica NATO saveza. Pri ovom je testu projektil demonstrirao mogućnost djelovanja unutar lokalne podatkovne mreže pomoću Crossing Target Capability (XTC) moda rada.
U studenom 2003. ESSM je obavio uspješno lansiranje s prve fregate u klasi De Zeven Provincien nizozemske ratne mornarice. Bilo je to nadasve osjetljivo lansiranje jer je tada ESSM prvi put navođen na cilj pomoću Interrupted Continuous Wave Illlumination (ICWI) moda koji je osiguravao APAR radar.

Idući važan napredak ostvaren je 2007. kad je ESSM prikazao mogućnost da se softverskim prilagodbama omogući njegovo uništavanje ciljeva na površini mora. Prvo testiranje obavljeno je na malom plovilu u svibnju 2007. Projektil je lansiran s novog SDTS broda, bivšeg USS Paul F Foster, a za otkrivanje cilja na površini mora rabljen je radar Mk 57 Mod 12, inače namijenjen navođenju topničke paljbe. Ovo je lansiranje istovremeno bilo i prva demostracija mogućnosti radara Mk 57 Mod 12/13 i njihovog iluminatora Mk 73 Mod 3 s novim transmiterima. Novi softver namijenjen djelovanju protiv ciljeva na površini mora zajednički su razvili Nava Air Warfare Center Weapons Division u China Lakeu (California) i Raytheon.

U studenom 2003. ESSM je obavio uspješno lansiranje s prve fregate u klasi De Zeven Provincien nizozemske ratne mornarice
Osim što se, barem na testnim lansiranjima, pokazao učinkovitim protuzračnim/proturaketnim projektilom s mogućnostima uništavanja i plovila, ESSM je ostvario još jedan veliki uspjeh – usklađivanje proizvodnje podsustava koji dolaze iz 18 tvrtki iz 10 različitih država. U početku uhodavanja serijske proizvodnje puno se vremena trošilo na usklađivanje kvalitete proizvoda, ali je s vremenom taj proces bio sve uspješniji, tako da je to vrijeme smanjeno za jednu trećinu, s krajnjim ciljem smanjenja za polovinu.

Sinša RADAKOVIĆ