Nastojanja za žurnom prilagodbom Saveza zahtjevima i izazovima novoga doba bila je jedna od ključnih tema sastanka na vrhu koji se tijekom studenoga 2002. održao u Pragu. Usredotočenost pristupu jačanju vojnih sposobnosti kao dijelu paketa mjera kojim bi se povećala učinkovitost budućih operacija, dobila je obvezujući karakter trostrukim pristupom poboljšanju obrambenih sposobnosti Saveza

Jedna od temeljnih odlika NATO-saveza, bez obzira na to što se ponekad može učiniti kako je riječ o vrlo tromom sustavu je sposobnost prilagodbe, sposobnost prepoznavanja novih izazova, zajedničkog ulaganja napora u jačanje obrambenih sposobnosti Saveza. Ono što Savez želi moglo bi se svesti na tvrdnju kako je za uspjeh savezničkih operacija nužno potrebno u najkraćem vremenu prebaciti dostatne snage, pritom se moći kretati bez obzira na uvjete, provoditi operacije neovisno o meteorološkom vremenu i udaljenosti te ostvarivati ciljeve u najkraćem mogućem vremenu na najučinkovitiji način sa što manje posljedica po civile. Upravo održavanje potrebitih vojnih sposobnosti i jasne želje za kolektivnim djelovanjem tvori jedan od stupova globalne sigurnosti. Ne treba zaboraviti kako je NATO izašao iz euroatlantskog prostora i kako je u vremenu novih netradicionalnih izazova, borbe protiv svjetskog terorizma jedna od glavnih poluga uspostavljanja globalne stabilnosti. U travnju 1999. u Washingtonu zemlje članice su na samitu iznijele viziju Saveza u 21. stoljeću, u vremenu kada je svijet izgubio svoju bipolarnu sliku i kada je neprijatelja, kako god je to pored nevjerojatnih mogućnosti tehnologije, gotovo nemoguće vidjeti, a posljedice koje pogađaju i samo srce Saveza, vrlo su bolne. Ono što su stratezi vizije predvidjeli je veći, fleksibilniji Savez koji osim posvećenosti kolektivnoj obrani treba biti sposoban provoditi nove misije, koje u sebi mogu sadržavati sprječavanje sukoba kao i aktivno angažiranje u operacijama crisis-mamagementa. Krenula je i Inicijativa o razvoju obrambenih sposobnosti (DCI) kojoj je cilj bio poboljšanje obrambenih sposobnosti Saveza. Treba biti iskren i priznati kako je ta inicijativa donijela određeni napredak samo u područjima koja nisu zahtijevala velike resurse, no ključne sposobnosti nisu bile dostignute. Da se Savez nije dostatno brzo prilagodio novim asimetričnim ugrozama, nažalost pokazao je 11. rujan 2001., kao i američka intervencija u Afganistanu. Pokazalo se kako je potrebno akcelerirati napore na implementaciji ciljeva. Bilo je nužno krajnje ubrzati modernizaciju i prilagodbu.

Sposobnosti – ključna poluga Saveza
Nastojanja za žurnom prilagodba Saveza zahtjevima i izazovima novoga doba bila je jedna od ključnih tema sastanka na vrhu koji se tijekom studenoga 2002. održao u Pragu. Ono što je bilo naznačeno u Inicijativi o razvoju obrambenih sposobnosti (DCI) u Pragu je usredotočenost pristupu jačanja vojnih sposobnosti kao dijelu paketa mjera kojim bi se povećala učinkovitost budućih operacija, a dobila je i obvezujući karakter u trostrukom pristupu poboljšanju obrambenih sposobnosti Saveza. Trostruki pristup ogleda se u inicijativi za stvaranje novih sposobnosti, Prašku obvezujuću izjavu o sposobnostima, te snagama za brzi odgovor (NRF), a unutar inicijative za NRF i moderniziranje zapovjedne strukture. Jedan od ključnih zaključaka Praškog samita predstavlja i ulaganje dodatnih napora za poboljšanje interoperabilnosti Saveza. Povećanom interoperabilnošću europske članice postaju snažnije i koherentnije. Poboljšanja u tom smjeru jamačno pridonose i europskim sigurnosnim naporima koji su usmjereni prema razvijanju vojnih sposobnosti s ciljem stvaranja snaga za brzo djelovanje veličine korpusa, što je ujedno i vodeći cilj Europske unije. Nacionalno sudjelovanje u operacijama koje nisu predviđene člankom 5. temelje se na odlukama od slučaja do slučaja. Ne može se unaprijed znati – u trenutku kada kriza započinje – koje će sposobnosti, mogućnosti biti na raspolaganju zapovjedniku snaga u specifičnoj situaciji. NRF(snage za brzi odgovor) su jedno od rješenja: jasne nacionalne odluke o snagama za NRF kao i o odluke kakvim će se još snagama uključiti u provedbu odluka NAC-a test je uspješnosti.

Razlika između DCI-a i Praške obvezujuće izjave što se tiče Saveza u cijelosti gotovo da i nema. Ipak, Praška obvezujuća izjava propisuje i specifične izjave za pojedine države članice, sa specifičnim rokovima implementacije. Ključna područja sposobnosti uključuju strateške zračne i pomorske snage, opskrbu gorivom zrak-zrak, postrojbe za potporu borbenim postrojbama, zapovjedništvo, nadzor i komunikacije, nadgledanje zrak-zemlja, obavještajnu službu, nadzor i određivanje ciljeva, borbenu učinkovitost, uklučivanje preciznog oružja, razvoj PZO sposobnosti te razvoj kapaciteta za NBK obranu. U Pragu je primijećeno kako će za postizanje navedenih vojnih sposobnosti biti potrebna i veća sredstva. No, predložena su rješenja racionalnijeg trošenja sredstava ujedinjavanjem, okrupnjavanjm vojnih sposobnosti nekoliko zemalja članica, specijalizacijom u određenim područjima ili kooperativnom nabavkom opreme i zajedničkim multinacionalnim financiranjem. Jedna od intencija implementacije Praške obvezujuće izjave o sposobnostima je povećanje količine neameričkog oružja s mogućnošću zračnog transporta te onog precizno vođenog za oko 40 posto do 2007. godine.

CJTF koncept
Jedno od postignuća Praškog samita bila je projekcija jednostavnije i učinkovitije zapovjedne strukture, o čemu smo u Hrvatskom vojniku već pisali. Transformacija je razvoj i integriranje inovativnih združenih operativnih koncepata i sposobnosti koje mijenjaju karakteristike i način donošenja zajedničkih, združenih borbenih i kriznih odluka. Transformacija je i zajedničko mijenjanje snaga i uvođenje novih sustava i tehnologija. Kako bi ti napori urodili plodom, Savez želi utemeljiti kulturu inoviranja i eksperimentiranja kako bi osnažio znanstvenu evoluciju u smjeru poboljšanja organizacije i uvježbanosti vlastitih borbenih snaga, u smjeru vlastitog razvitka vođenja i razvitka, u smjeru jačanja vlastitih procesa planiranja i ostvarivanja, i u smjeru integriranja vlastitih sposobnosti.

Koncept predviđa fleksibilnu strukturu koja dopušta zapovjednicima korištenje usluga iz različitih država kako bi se pokrile specifične potrebe pojedinih vojnih operacija te omogućuje integraciju nečlanica NATO-a u misije za potpore miru. No, za bolje razumijevanje koncepta stožera Kombinirano združenih snaga za brzo djelovanje (Combine Join Task Forces – CJTF) podsjetimo kako svi operativni stožeri sada pripadaju Savezničkom zapovjedništvu za operacije (ACO – Allied Command Operations pri Vrhovnom sjedištu savezničkih snaga u Europi (SHAPE) u Belgiji, koje ima potporu dvaju savezničkih zapovjedništava – JFC-a koja su “roditeljska”, inicirajuća zapovjedništva stožera CJTF, te većeg, ali limitiranog zapovjedništva iz kojeg se mogu generirati CJTF-i smješteni na moru.

Na temelju iskustava iz Zaljevskog rata 1991. godine pokazala se nužna potreba za ustrojavanjem snažnih C2 sposobnosti. NATO je na samitu u Bruxellessu predstavio CJTF koncept. Taj koncept uveo je u NATO nove standarde i kriterije koje se mogu svesti na vrlo znane pojmove poput standardizacije, interoperabilnosti i mogućnosti razmještanja, kao možda najvažnijih kriterija koncepta. Implementacija modela CJTF-a omogućuje osiguravanje NATO sposobnosti za djelovanje “izvan područja” operacija. On se temelji na specfičnim zahtjevima svake pojedinačne operacije. Ambicije Saveza mogle su se svesti na namjeru vođenja dvaju istodobnih CJTF operacija. Kada je Praški samit lansirao NRF kao snage s mnogostruko većim sposobnostima razmještanja od koncepta CJTF-a, činilo se kako će CJTF koncept biti napušten. No, danas su NRF i CJTF komponente koje osiguravaju kontinuitet operacija, što u praksi znači da CJTF počinje s djelovanjem onoga trenutka kada su NRF razvile DJTF HQ (Deployable Joint Forces), kao “platformu” ta razvoj CJTF-a. CJTF koncept počiva na dva temeljna načela: uporabljivosti na sve savezničke misije, kao i načelu da zadovoljava sve zahtjeve misija te da je integralni dio zapovjedne strukture Saveza. Ovaj koncept pruža mogućnost da snage Saveza mogu biti brzo raspoređene izvan savezničkog teritorija, te da mogu djelovati tamo gdje se ne mogu u potpunosti osloniti na stacionarna zapovjedništva, na područjima gdje je potpora zemlje domaćina limitirana ili u potpunosti izostaje.

Iskustva angažiranja saveznica pokazala su kako NATO mora biti pripravan za operacije duljeg trajanja. Kako bi za to bio pripravan, mora imati robusne snage i strukture zapovijedanja. Ne treba zaboraviti ni još dva aspekta CJTF koncepta. To je na prvom mjestu mogućnost potpore saveznica EU- vođenim operacijama, koje su, treba istaknuti, različite, no ne i odvojene od NATO-ove zapovjedne strukture. Također, ovaj koncept, što je ne manje važno, stvara okvir za sudjelovanje zemalja članica Partnerstva za mir i ostalih zemalja nečlanica, u operacijama. Iskustvo je pokazalo kako bez sudjelovanja partnerskih i ostalih zemalja ne bi bili postignuti veći uspjesi u misijama u nedavnoj prošlosti.
Indirektno, zahtjevima za visokom standardizacijom i interoperabilnosti, CJTF koncept je vrlo koristan “alat” za ubrzano inkorporiranje novih zemalja aspiranata u punopravno članstvo Saveza. I sama definicija CJTF-a pokazuje da su to kombinirane (multinacionalne) i združeno (višegranske) ustrojene namjenske snage, razvijene za konkretnu misiju i sposobne za vođenje cijelog spektra savezničkih vojnih misija. Svaki CJTF nadređen je zapovjedništvima komponenti snaga i snagama određenim za misiju, a može sadržavati i elemente snaga zemalja izvan NATO-a koje sudjeluju u operaciji. Svaki CJTF proizilazi iz tri “roditeljska” zapovjedništva koja osiguravaju kapacitete, strukturu i sposobnosti za razvoj CJTF stožera. Smisao CJTF koncepta može se fokusirati u tri bitna aspekta. To su razvojnost, održivost te kombiniranost i združenost. Stožer CJTF-a je nestalan, u skladu s misijom ustrojen i podređen ili izravno Savezničkom zapovjedništvu operacija ili jednom od združenih zapovjednišrtava snaga ili združenom stožeru. Na strategijskoj razini CJTF je podređen Savezničkom zapovjedništvu operacija, a na operativnoj razini već spomenutim “roditeljskim”, matičnim zapovjedništvima. Na taktičkoj razini CJTF stožer, zajedno sa zapovjednicima komponenti gradi snage za određenu misiju. Jedna od zanimljivosti je kako operacija ISAF, ponajviše zbog geografskog položaja,nije “prava” CJTF operacija, već zahtjevna kopnena operacija.

Na taktičkoj razini CJTF stožer nema izravno zapovjedništvo nad snagama na terenu. Izravno zapovjedništvo imaju zapovjedništva komponenti. Glavna misija CJTF zapovjedništva je koordinacija združene operacije na području djelovanja. CJTF stožer je zadužen za svekoloko planiranje i vođenje združene, kombinirane operacije i za ostvarivanje postavljenih zadaća.

Razvoj CJTF koncepta predviđao je implementaciju u tri faze. Prva faza, znana kao Inicijalne operativne sposobnosti definirana je kao mogućnost vođenja jedne CJTF operacije s kojom se zapovijeda s na moru (brodu) smještenog stožera. Ova faza predviđala je maksimalnu uporabu postojećih sposobnosti. Druga faza znana i kao Temeljne sposobnosti predviđala je sposobnost vođenja CJTF operacije iz pomorskog stožera ili razmještenog zemaljskog CJTF stožera. Naravno, operacije poput CJTF-a u načelu se odvijaju izvan savezničkog teritorija i zahtijevaju nemjerljivo bolju organizaciju. Zato su se i rokovi implementacije unekoliko pomakli, no koncept se ostvaruje neovisno od teškoća izazvanih određenim tehničkim razlozima.

Treća faza implementacije CJTF koncepta Narasle (“skrojene”) sposobnosti daje mogućnosti Savezu da, u skladu s Razinom ambicija, istodobno vodi dvije neovisne CJTF operacije. Ali, treba znati kako svako zapovjedništvo komponenti snaga istodobno može voditi samo jednu operaciju u punom opsegu. U skladu s razinom ambicija u sljedećem razdoblju, očekuje se dosizanje sposobnosti vođenja triju glavnih operacija istodobno, od kojih je jedna po angažmanu snaga veća od korpusa u početnoj fazi. Kako bi se što prije dosegla potrebite CJTF sposobnosti, matična zapovjedništva zadužena su za razvoj CJTF koncepta. Jedna od misija JFC-a je provedba vježbi i razvijanje sposobnosti za djelovanje u kolektivnoj obrani obuhvaćenoj člankom 5., kao i za operacije odgovora na krize, neobuhvaćene člankom 5. Operacije izvan nacionalnih teritorija traže puno zahtjevniju, razvijeniju logističku potporu, mogućnosti strateškog transporta borbenih postrojbi, napredne sposobnosti zapovijedanja i nadzora (C2), odličnu obavještajnu pripremu i precizne (uglavnom u prvoj fazi zračne) napade, ako želimo minimilazirati posljedice i kolateralne štete. Kako bi mogli odgovoriti tim zahtjevima, Savez treba vojnika koji je pripremljen za raspoređivanje tamo gdje je i kada je to potrebito.

Dva važna zapovjedništva, ACO i ACT imaju podijeljene ovlasti. Tako je Savezničko zapovjedništvo operacija (ranije znano kao Vrhovno zapovjedništvo snaga za Europu SACEUR) mjereodavno za CJTF vježbe i operacije, uključujući i izradu smjernica za planiranje, razvoj koncepta operacija te strategijskog operativnog plana za konkretnu CJTF operaciju. ACT je zaduženo za razvoj budućih zahtjeva i razvoj doktrine za sposobnosti CJTF-a, kao i uključivanju i prilagođavanju novih tehnologija i koncepata, uključujući i odnos između CJTF-a i NRF-a.

NATO poslije Praga
NATO se u suvremenom trenutku našao pred raskrižjem. U današnjem trenutku teško je zamisliva hladnoratovska situacija sučeljenih vojski, s jasno izraženom bojišnicom. Novi izazovi, nove prijetnje izvele su Savez iz vlastitog prostora. Suvremene ugroze dodatno otežavaju djelovanje vojnih snaga koje moraju biti brzo rasporedive, spremne i samoodržive. Globalne ugroze događaju se uglavnom na područjima koja su vrlo udaljena od nacionalnih teritorija. NATO se ubrzano poslije Praga nastavio pripremati i stjecati sposobnosti za sučeljavanja s globalnim terorizmom. O novoj zapovjednoj strukturi već smo pisali. Jedno od ključnih promjena unutar NATO-a bilo je i ustrojavanje NATO snaga za brzi odgovor, poznatijih kao NRF. Kada bi opisali koliko je dramatična promjena u (neka bude dopušteno) NATO-ovoj filozofiji bilo ustrojavanje NRF-a, može se govoriti kako su NRF izvorna “NATO-ova vojska”, postrojbe na iznimno visokoj tehnološkoj razini, iznimno visoke sposobnosti, spremne da u najkraćem mogućem vremenu budu raspoređeno bilo gdje. Naravno, ne može se govoriti o stajaćoj vojsci NATO-a u pravom smislu te riječi. Kako bi NRF uopće mogao djelovati trenutačno, bilo je potrebito na političkoj razini, unutar NRF rotacija, postići dogovor o tzv. “transferu nadležnosti”. Na nacionalnoj odgovornosti inače počiva “stari” NATO. To u praksi znači kako su postrojbe NRF-a u ovlasti SACEUR-a. Kada je general James Jones, zapovjednik SACEUR-a govorio o NRF-u, rekao je kako NATO već dugo ne treba velike, masovne postrojbe kakve su bile potrebne tijekom Hladnog rata. NATO treba sposobne snage na visokoj razini spremnosti kako bi se što bolje nosili s izazovima 21. stoljeća. NRF počiva na dva načela: visokoj borbenoj sposobnosti i sposobnosti transformacije. Misija NRF-a mogla bi se svesti na krilaticu “prve snage koje ulaze i prve snage koje izlaze”. Omogućuju inicijalnu prednost u provedbi operacija obuhvaćenih ili izvan članka 5.

Treba spomenuti i mogućnosti koje donose komplementarnosti između NRF-a i tzv. EU Batle-Groupsa. Mada je riječ o ponešto različitim konceptima s različitim misijama, moguća je suradnja, vodeći računa o autonomiji NATO-a i EU-a.
No, bilo bi pogrešno reći kako je NRF dao NATO-u samo sposobnosti brze reakcije. One su poslužile kao svojevrsni katalizator u implementiranju sposobnosti i interoperabilnosti u svekolikom Savezu. Ne treba zaboraviti kako NATO pored ovih udarnih snaga ulaže goleme napore u transformiranju snaga srednje ili duge razine spremnosti.

Očuvanje mira – glavna uloga
Glavna uloga vojnih snaga Saveza je očuvanje mira i jamčenje političke neovisnosti i sigurnosti svih svojih država članica. Upravljanje rizikom podrazumijeva sučeljavanje s krizom što je ranije moguće, vodeći operacije odgovora na krize samostalno ili kao operacije u potpori drugim organizacijama. Kako bi se ostvarila ova uloga nužno je da NATO izgrađuje dobro izvježbane i dobro opremljene snage na odgovarajućoj razini spremnosti te ograničene, ali dostatne snage koje će biti spremne na reakciju što je prije moguće u cijelom spektru mogućnosti. Također, Savez treba imati veliki broj snaga koje će biti na raspolaganju na određenoj razini spremnosti za nastavak produljenih operacija na teritoriju ili izvan teritorija Saveza. Osim navedenog, Savez treba osigurati mogućnosti za izgradnju velikih snaga za specifične ograničene operacije, kao i za za slučajeve iznenadnih ugroza a na dugo razdoblje. Opća potreba Saveza za izgradnjom dobro uvježbanih i dobro opremljenih snaga na odgovarajućoj razini spremnosti cijelog kontingenta zahtijevaju posjedovanje temeljnih operativnih sposobnosti, Te sposobnosti potrebno je održavati i na kratko i na dugo razdoblje i to za cijeli spektar mogućih misija. Ključna sposobnost je vjerodostojnost. Snage moraju stvarno biti sposobne za obavljanje dodijeljenog im posla. Naravno da konkretni zahtjev prema snagama ima implikacija na strukturu snaga, razinu snaga i opreme; spremnost, dostupnost i održivost; obuku i vježbe, opcije razvitka i uporabe snaga i mogućnosti izgradnje snaga i mobilizaciju.

Vojne snage mnogih NATO zemalja pokrenule su važne i brze promjene: neke od njih napravile su kritični socijalni iskorak od ročničkog sustava prema dragovoljnim snagama; druge su napravile drastični iskorak od teritorijalnih prema snažnim mobilnim vojskama; mnogi prihvaćaju kako svoje borbene snage moraju preustrojiti iz onih industrijskog u one informatičkog doba. Te promjene odvijaju se različitim brzinama, pa i različitim smjerovima, u svim nacionalnim oružanim snagama. Neke od tih inovacija su zaista revolucionarne, mijenjajući naš pristup ratnom umijeću predstavljajući veliki izazov NATO vojnicima u spajanju u zajedničke borbene snage.
Danas se Savez suočava s mnogim izazovima, koji utječu na razvoj koherentne vizije budućih bojevanja i koji su važni za nove geopolitičke realnosti koje imaju utjecaja na Savez. Transformacija, interoperabilnost, sposobnosti, pojmovi su na kojima počiva NATO u 21. stoljeću. A on je danas jedina relevantna globalna snaga za sprječavanje globalnih ugroza, efikasna sila za provedbu UN-ovim nastojanja u izgradnji stabilnog sigurnosnog okruženja, nažalost ideala kojem se teži odavno.

Pripremio Dražen JONJIĆ