Martina Cruickshanka već smo predstavili u našem časopisu, opisujući njegove pothvate sa suborcima iz Domovinskog rata s kojima je preveslao Atlantski ocean te završio legendarni Maraton pijeska (Marathon Des Sables). Ovaj put predstavljamo njegovu knjigu u kojoj opisuje cijeli svoj život. Zasad je tiskana samo na engleskome, dok se prijevod na hrvatski očekuje na proljeće. Zanimljivo i šaleći se na vlastiti račun, ovaj rođen Škot, koji za sebe kaže da je sad Hrvat, u knjizi donosi brojne izazovne trenutke iz života

Ime mi je Martin Cruickshank i zahvalan sam što sam dosad uspio preživjeti ovaj život koji se ne može nazvati ni tihim, ni običnim. Iako sam rođen u Škotskoj, od roditelja Škota, sad sam Hrvat i živim sa suprugom i djecom u blizini Zagreba. Moj hrvatski još uvijek nije sjajan, no ponosan sam što sam Hrvat i što Hrvatsku zovem domom. Nagovorili su me da napišem knjigu o onome što sam doživio širom svijeta. Naslov joj je Saddling up Anyway. Napisao sam je iskreno i šaleći se na vlastiti račun, uključujući sve – i ono dobro, i ono loše. Knjiga je također sjećanje na ljude s kojima sam imao privilegij služiti u Sjevernoj Irskoj i Hrvatskoj. Oni su me počastili svojim prijateljstvom svih ovih godina, i to su ljudi koje s ponosom zovem prijateljima. Moja priča počinje odrastanjem u obitelji snažne vojne tradicije. Slijedeći očeve korake, imao sam sreću da me pošalju daleko od kuće na školovanje. Proveo sam vrlo ugodnih deset godina u privatnom internatu, gdje se život vrtio prijepodne oko akademskih tema, a poslijepodne oko sporta. Nikad nisam poželio biti ništa drugo do vojnik, pa sam se unutar nekoliko tjedana od završetka škole priključio 15 PARA – Škotskom padobranskom bataljunu. Nakon što sam naučio skakati s padobranom natovaren velikom količinom oružja i opreme, naša se obuka fokusirala na borbu protiv velikih vojski koje će, kako se mislilo, preplaviti Europu. Nikad nisam mogao ni pomisliti da će mi to što sam tad učio pomoći za deset godina na Balkanu. Odvezao sam se 1980. vlakom do Madrida i prijavio u Španjolsku Legiju stranaca. Raspoređen sam u 3. pukovniju, smještenu na otoku Fuerteventuri na Kanarima. Život u Legiji bio je gotovo arhaičan, dok se obećanja o padobranstvu i djelatnoj službi u Španjolskoj Sahari nisu ispostavila u potpunosti točnim. Moji legionarski dani nezaboravni su samo zbog trojice prijatelja koje sam stekao – a koji su mi prijatelji ostali do dana današnjeg, više od 40 godina. Vrativši se u Britansku vojsku, pridružujem se 1983. godine Ulsterskoj obrambenoj pukovniji (Ulster Defence Regiment).

Služio sam kao zapovjednik voda, a to je vjerojatno, u vojsci, posao koji čovjeku pruža najviše zadovoljstva. Život je bio organiziran oko operacija koje smo vodili protiv Irske republikanske armije, poznate kao IRA. U mjestima i gradovima vršili smo ophodnje pješice ili u Land Roverima, s kacigama i u teškim, nezgrapnim pancirkama. Na teren u ruralna područja prebacivali smo se helikopterima kako bismo izbjegli opasnost od golemih nagaznih mina, koje su se ručno daljinski detonirale. Bio je to opasan posao. Preživio sam punih sedam godina, a da me neprijatelj nije ustrijelio ili dignuo u zrak. Upravo sam tijekom službe u Sjevernoj Irskoj skovao plan da biciklom prijeđem Saharu. Moj tadašnji zapovjednik dao mi je 1988. dopuštenje pa sam se nakon putovanja vlakom i trajektom do Alžira uputio sam samcat u pustinju. Moj bicikl težio je tonu. Na njemu je bilo sve što sam trebao: i topla vreća za spavanje i rezervna odjeća, alati i rezervni dijelovi za bicikl, podebljana prva pomoć – i 42 litre vode. Nisam uspio doći do odredišta u južnom Alžiru, no vratio sam se kući odlučan da pokušam ponovno. Iduće godine opet sam krenuo iz grada Alžira, taj put praćen vozilom za podršku, koje je preuzelo svu tešku opremu. Ustrajao sam u borbi protiv vrućine i vjetra te uspio biciklom stići na jug sve do Tamanrasseta, gradića u gorju Hoggaru. Nakon što sam 1991. napustio Britansku vojsku, vlakom sam otputovao za Hrvatsku i prijavio se za dragovoljno služenje u ZNG-u. Tjedan nakon dolaska u Zagreb našao sam se na prvoj crti bojišta u Vinkovcima. Uz još dvojicu stranih dragovoljaca – Francuza Pierrea i Engleza Marka, imao sam sreću i priključio se vodu branitelja iz Sesvetskog Kraljevca. Držali smo položaje nasuprot Mirkovcima i zaustavili daljnje napredovanje neprijatelja u hrvatski teritorij. Nakon primirja 1992. služio sam u HV-u širom Južnog sektora, prije premještaja u Šepurine 1994., gdje sam proveo pet godina, uživajući kao pripadnik Središta gardijskog za specijalističku obuku dočasnika pod zapovjedništvom Wernera Ilića. Bilo je to izvanredno mjesto s izvrsnim timom instruktora, gdje su svake godine stotine mladih hrvatskih vojnika polazile tešku i realističnu obuku.

Budući da sam i dalje imao želju za novim horizontima, napustio sam Hrvatsku vojsku 1999., završio ronilački tečaj na Crvenom moru, a u Španjolskoj naučio skakati s padobranom s velike visine (skydive). Tad sam, unutar jedne godine od odlaska iz Hrvatske, odletio u Tajland, autobusom se odvezao u Mae Sot i dragovoljno se priključio Karenskoj vojsci u pobuni protiv Burmanske vojne hunte. Preživio sam kilometrima duge ophodnje, i to na kuhanoj riži; neprijateljske zasjede u džungli; a jedne noći i zmiju otrovnicu koja je usmrtila vojnika u mojoj neposrednoj blizini. Nakon povratka u Ujedinjeno Kraljevstvo prijatelj me pitao zanima li me odlazak u Kaliforniju, gdje bismo skakali s padobranom i isprobali otvaranje padobrana na velikim visinama. Iako niti jedan od nas nikad nije skakao s kisikom, to je zvučalo kao avantura i otišli smo. Posudili smo dva vojna padobrana MC-1 za koje je proizvođač jamčio samo do visine od 3000 m. Unatoč tomu što smo se gotovo smrzli na –36 stupnjeva, Graham i ja uspješno smo skočili s više od 9000 m. Padobrani su funkcionirali, a mi smo oborili Guinnessov svjetski rekord.

Dok sam 2003. bio kod kuće, brat me nazvao i, prije nego sam se snašao, letio sam za Afganistan. Ondje sam se pridružio malom timu Ujedinjenih naroda kako bi započelo razoružavanje afganistanskih gospodara rata. Nakon osam mjeseci prikupljanja vojne opreme: od AK-47 (Kalašnjikov) do tenkova T-55 i zastarjelog topništva, primio sam elektroničku poruku jedne britanske zaštitarske tvrtke koja mi je nudila unosan posao u Iraku. Iduće sam dvije godine proveo u Iraku kao zapovjednik konvoja, izbjegavajući bombe pobunjenika, te još pet godina ponovno u Afganistanu, izmičući talibanskim mecima.

Sedam godina u tzv. pješčanicima bilo je dovoljno i još sam jednom odlučio da je vrijeme za promjenu sredine. Vratio sam se u Veliku Britaniju i prošao osposobljavanje potrebno za rad u sigurnosnoj zaštiti u pomorstvu. Sljedećih sedam godina proveo sam na naftnim tankerima koji su plovili Indijskim oceanom i Gvinejskim zaljevom, a oružjem smo ih štitili od pirata. Rad u pomorstvu omogućio mi je fleksibilnost u prihvaćanju drugih poslova. U Malaviju sam sklopio ugovor vezano uz zaštitu od krivolova. Taj mi je posao donio veliko zadovoljstvo. Štiteći slonove od krivolovaca na najbolji sam način primijenio svu svoju vojnu obuku, i to u potpuno drugom okruženju. Golem je bonus bio kad smo tijekom jedne ophodnje uhvatili nekoliko krivolovaca. Svojeg bivšeg zapovjednika Wernera Ilića nagovorio sam 2022. da preveslamo Atlantski ocean. Još 2017. bio sam ga pokušao preveslati, ali puno je toga pošlo krivo i nisam uspio. Taj smo put, uz velikodušnu potporu ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, kupili malu brodicu na vesla, natrpali je hranom i, pod hrvatskom zastavom koja je lepršala nad nama, otisnuli se s otoka Gran Canarije. Nakon 83 teška dana na otvorenom moru, odolijevajući olujama i potonuću, Werner i ja sigurno smo pristali na Barbadosu – a Hrvati se pridružili malobrojnim narodima koji su preveslali ocean. Kao i kad sam biciklom prešao Saharu, ustrajnost je dovela do uspjeha. Ostvariti neko postignuće za Hrvatsku najbolji je način da pokažem poštovanje svojem novom domu.

Nedavno sam nagovorio Zorislava Ćavara, starog prijatelja iz 5. gardijske brigade, da mi se pridruži na legendarnom Maratonu pijeska (Marathon Des Sables). Ta utrka slovi za najtežu pješačku utrku na Zemlji: natjecatelji u sedam dana trebaju prijeći 252 kilometra marokanske Sahare noseći u naprtnjači sve potrebno – uključujući hranu, vreću za spavanje, opremu za kuhanje, prvu pomoć, za hitne slučajeve itd. Unatoč vrućini, pješčanim dinama i opakim žuljevima na nogama, Zorislav i ja zajedno smo završili utrku i time se uvrstili među tek trojicu Hrvata koji su uspjeli u tom velikom izazovu. Bila nam je čast stati na cilj i podignuti hrvatsku zastavu.

Zorislav i ja zamijenit ćemo pijesak i vrućinu Sahare snijegom i hladnoćom Himalaje. Prijavili smo se za Everest Marathon 2026 – utrku koja obuhvaća dvotjedni treking do baznog kampa za Everest, smještenog na 5400 metara, samo da bi se došlo do starta. Uspijemo li, bit ćemo prvi Hrvati koji su završili maraton na najvišoj nadmorskoj visini na svijetu. Nitko zasigurno ne bi mogao reći da mi je život običan ili dosadan. Moja knjiga obuhvaća 19 poglavlja, od kojih svako donosi drugu pustolovinu, od školskih dana do vojske, od bicikliranja do padobranstva, od pirata do krivolovaca, od veslanja do pobuna. Tvrdo uvezano izdanje na engleskom, sa 128 izvrsnih fotografija u boji, dostupno je na Amazonu. Meko uvezano izdanje manjeg je formata i niže cijene, a sadrži crno-bijele fotografije. Tom McClean, pripadnik britanskog SAS-a i poznati avanturist, za moju je knjigu rekao da je uzbudljivo štivo od početka do kraja. Osim što donosi nevjerojatnu priču, nadam se da će ohrabriti vas čitatelje da sanjate otvorenih očiju te da zatim krenete i slijedite svoje snove. Život je nepredvidivo kratak i dobijemo samo jednu priliku da ga živimo. Stoga – digni pogled – i dohvati svoje zvijezde, što god i gdje god one bile. Trenutačno je u izradi prijevod za hrvatsko izdanje, koje će biti dostupno na proljeće.

Tekst: Martin Cruickshank; Foto: osobna arhiva