Na gotovo svakom svjetskom sajmu vojne opreme već su nekoliko godina nezaobilazni razni prototipovi i demonstratori tehnologija naoružanih besposadnih kopnenih vozila.  Ti sustavi već su počeli sudjelovati u vojnim vježbama, pa i borbenim operacijama

Razni oblici daljinski upravljanih besposadnih kopnenih vozila već se duže vrijeme pojavljuju u vojskama. Još uvijek su primarno usmjereni na inženjerijske uloge kao što je razminiranje i uništavanje IED-a, improviziranih eksplozivnih naprava, ili nešto rjeđe na izviđanje, no tu primat ipak imaju letjelice. Sljedeći, izvjesni korak razvoja autonomna su vozila logističke namjene koja slijede snažan razvoj tog područja u civilnom, industrijskom sektoru. No ultimativni cilj za kopnene vojske borbena su besposadna vozila koja mogu djelovati autonomno i u timu s ljudima. Dojam sa sajmova vojne opreme jest da budućnost samo što nije stigla, međutim još uvijek postoje bitna ograničenja besposadnih sustava koja treba riješiti prije njihove ozbiljnije i široke primjene.

Besposadni kopneni sustavi većinom imaju ograničeno ”vidno polje“ pa još uvijek i određena ograničenja u rezoluciji kamera na vozilu nasuprot ljudskom vidu, posebice perifernom. Ograničena radiofrekvencijska propusnost za prijenos slika i drugih informacija može značiti potrebu za čovjekom na licu mjesta, a onda vozilo gubi smisao. Slaba je karika i izloženost komunikacije između UGV-a i upravljačke stanice (čovjeka) prirodnom ili neprijateljskom ometanju.

Nedostaci u pogledu ovisnosti o komunikaciji teoretski se mogu prevladati većom autonomnošću vozila, međutim i tu još uvijek postoje velika ograničenja. Ona nisu samo tehnološka, nego i moralna. Kad se govori o razvoju umjetne inteligencije, tema obično skreće na ”robote ubojice“ i njihovu (ne)sposobnost da pravilno razumiju situaciju i reagiraju na primjeren način. Ta se tema opet popularizirala prikazivanjem visokobudžetne HBO-ove TV serije Westworld.

Ograničavajuće činjenice mogu se odnositi na sve vrste besposadnih platformi. Posebnost kopnenih besposadnih vozila nasuprot besposadnim (bespilotnim) letjelicama ili plovilima jest puno složeniji medij po kojem se kreću i mnogo složenije situacije u kojima se mogu naći (npr. bliska urbana borba koja uključuje i civile) što dodatno komplicira sve njihove funkcije.

No, gdje se svjetska vojna industrija i njihovi klijenti, tj. oružane snage, konkretno nalaze u razvoju borbenih besposadnih vozila? Na to pitanje može se pokušati odgovoriti prikazom nekoliko reprezentativnih primjera takvih sustava.

Napredni Estonci

Vjerojatno najistaknutije europsko besposadno vozilo jest THeMIS estonske tvrtke Milrem Robotics. Prvi put pojavio se u javnosti 2015. i od tada postao popularna platforma za instaliranje sustava velikih obrambenih tvrtki kao što su Nexter, FN Herstal, ST Kinetics, MBDA ili Raytheon te je do sada i uključen u razna testiranja vojnih postrojbi iz Estonije, SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Norveške.

THeMIS je modularna platforma koja može integrirati različite sustave i korisne terete i to mu je osnovna prednost. Može obavljati različite zadaće, biti daljinska izvidnička platforma, lanser za male bespilotne letjelice, otkrivati eksplozivne naprave, prevoziti ranjenike, vršiti taktički logistički prijevoz u pratnji postrojbi razine voda ili desetine, biti vatrena potpora te služiti kao borbeno besposadno vozilo. Tako je na Eurosatoryju 2018 bio prikazan pod nazivom OPTIO X-20 s Nexterovom daljinski upravljanom vatrenom stanicom ARX20 s automatskim topom kalibra 20 mm. Paralelno je prikazan i THeMIS naoružan stanicom deFNder s teškom strojnicom kalibra 12,7 milimetara, koncept nastao suradnjom s belgijskim FN Herstalom. U toj je inačici tijekom 2017. bio isproban u sklopu najveće vježbe estonske vojske Spring Storm 2017. Prije toga vozilo je već demonstrirano i s vatrenim stanicama ADDER Singapore Technologies Kineticsa te Kongsbergovim Protectorom. Prikazana je i inačica nastala suradnjom s MBDA-om koja integrira stanicu IMPACT mase 250 kg naoružanu dvama protuoklopnim vođenim raketama MMP dometa četiri kilometra i strojnicom za samoobranu kalibra 7,62 mm. Ista je suradnja na ovogodišnjem DSEI-ju prikazala kako se na THeMIS postavlja precizna raketa Brimstone, uobičajena za uporabu na letjelicama u konfiguraciji zrak-zemlja. Prije točno mjesec dana, 1. listopada, Estonci su objavili da je njihova vojska prvi put uporabila THeMIS, doduše u transportnoj konfiguraciji, u ophodnji u međunarodnoj vojnoj operaciji Barkhane u Maliju.

Opcije u razvoju

THeMIS je daljinski upravljano vozilo kojim upravlja operater preko izravne radioveze u crti gledanja  uz pomoć instaliranih kamera na vozilu. Prema navedenom na web-stranicama Milrema, u razvoju su opcije autonomnog kretanja vozila pomoću navigacijskih točaka, mogućnost samostalnog kretanja praćenjem operatera, ali i djelovanja u sklopu većeg broja besposadnih vozila. Pogon je hibridni, dizelsko-električni i pruža autonomiju vozilu do deset sati od čega do 90 minuta u tihom, električnom načinu rada. Najveća brzina iznosi 20-ak km/h dok je nosivost 750 kilograma. Masa vozila s teretom je do 1,6 tona. Za skladištenje električne energije najnovije inačice vozila koriste ultrakondenzatore (engl. ultracapacitor) koje osigurava još jedna visokotehnološka estonska tvrtka Skeleton. Svi osnovni sustavi za kretanje i upravljanje nalaze se u dvjema gondolama oko kojih se kreću gumene gusjenice koje osiguravaju mali pritisak na tlo od 0,069 do 0,115 kg/cm2, ovisno o teretu. Gondole su međusobno povezane jednostavnim rešetkastim mostom koji je ujedno platforma za koristan teret/borbeni modul i moguće ga je podesiti po visini što daje klirens od 40 do 60 cm. Vozilo svladava vodene prepreke dubine do 61 cm, rov širine do 90 cm, uspon do 60 % i bočni nagib do 30 %. Duljina baznog vozila je 2,4 metara, a širina 2,15 metara.

Izraelci među prvima

Izraelska vojna industrija već je tradicionalno u samom vrhu kad je u pitanju sve bespilotno, tj. besposadno. U pogledu besposadnih kopnenih vozila ističe se tvrtka IAI koja već nudi šarolik izbor, a od borbenih vozila tu su Guardium koji već nekoliko godina koristi izraelska vojska te novi model RoBattle prvi put prikazan na Eurosatoryju 2016.

Iako primarno namijenjen nadzoru granice, konkretno u pojasu Gaze, Guardium vrijedi spomenuti kao ”stari“ primjer takvog vozila, u operativnoj uporabi je još od 2008. IAI ga je razvio u suradnji s Elbitom kroz zajedničku tvrtku G-NIUS. Konzorcij se u međuvremenu raspao, no vozilo je i dalje u ponudi na web-stranicama IAI-ja. Prilično je autonomno te se može kretati samostalno prema zadanoj ruti, bilo po cesti ili offroad uz, naravno, nadzor operatera.

Guardium je oklopljen na razini zaštite od lake streljačke vatre. Vozilo je pogonske konfiguracije 4 x 4 i podsjeća na buggy. Prilično je veliko, dugačko 2,95 metara, široko 1,8 m i 2,2 m visoko. Masa je 1,4 tone s nosivošću od 300 kg, a može se kretati brzinom do 80 km/h. Opremljeno je infracrvenim i dnevnim kamerama, radarima, mikrofonima visoke osjetljivosti i detektorima paljbe. Za obranu je opremljen, kako je objavljeno, ”smrtonosnim i nesmrtonosnim oružjem“. Paleta, sudeći prema slikama Guardiuma, obuhvaća i strojnicu 7,62 mm. Naoružanjem upravlja operater.

Nova generacija

Svoj novi projekt RoBattle IAI predstavlja kao besposadno borbeno vozilo namijenjeno brojnim zadaćama na prvoj crti koje obavlja samostalno ili u sastavu postrojbi s ljudima kao što su izviđanje uz uporabu sile, prednje osiguranje, zasjede, napadi po dubini protivničkog rasporeda ili djelovanje u ulozi mamca.

Radi se o većem vozilu mase sedam tona uključujući tri tone tereta. Dizelski motor pogoni 6 x 6- kotačnu pogonsku konfiguraciju, ali je moguće i postavljanje gusjenica. U posebnom načinu rada u zasjedi može biti do 12 sati pri čemu vjerojatno koristi baterije kao izvor napajanja. Kako bi se osigurala otpornost na djelovanje neprijatelja, RoBattleovi ključni sklopovi oklopljeni su i duplicirani. Predstavljeno vozilo naoružano je lakom vatrenom stanicom Pitbull tvrtke General Robotics sa strojnicom 7,62 mm i mase 50 kg. Ona nosi niz senzora omogućujući tako operacije po danu, noći i pri ograničenoj vidljivosti.

Osim vatrene stanice, RoBattle može nositi različitu dodatnu opremu vezanu uz određenu zadaću kao što su dodatni izvidnički senzori (optički, radar, COMINT oprema), oprema za otkrivanje i uništavanje IED-a itd. Kako je konstrukcija vozila otvorenog tipa moguća je jednostavna nadogradnja pa i dodavanje jačeg naoružanja po želji korisnika.

Papreni sprej

Za upravljanje i komunikaciju vozilo je opremljeno naprednom LTE mrežom u vojnom standardu (Tac4G) koja osigurava neprekinutu i širokopojasnu komunikaciju. RoBattleom se upravlja pomoću taktičkog upravljača koji nosi operater, bilo u svojem vozilu ili izvan njega. Upravljač ima ugrađen trenažni način rada, tj. simulira stvarni rad vozila te tako omogućuje jednostavnu i jeftinu obuku operatera. Osim ručnog upravljanja vozilo ima određene autonomne mogućnosti, no iz objavljenih informacija nije jasno o koliko je naprednim mogućnostima samostalnog djelovanja riječ. Također, nisu poznate ni informacije o dometu i pokretljivosti vozila koja je vjerojatno dobra jer ima ovjes koji se može pomicati po visini od 58,5 do 122 cm radi lakšeg prelaska prepreka ali i ”puzanja“ kako bi bio manje zamjetljiv.

Vrijedi spomenuti i jedan proizvod već spomenute tvrtke General Robotics koji se nalazi na suprotnoj strani spektra borbenih besposadnih vozila. To je DOGO, mali gusjenični robot mase 12 kg opremljen kamerama koje konstantno pokrivaju svih 360 stupnjeva vidnog polja i naoružan pištoljem Glock 26 s 14 metaka. Nosi i dodatnu opremu u vidu neubojitih sredstava kao što je peper (papreni) sprej ili zasljepljivač koji se postavljaju na standardne Picatinny šine. DOGO može obavljati zadaće u trajanju od dva do pet sati, a namijenjen je prije svega postrojbama specijalne namjene za borbu na teškim terenima i u zatvorenim prostorima. Upravlja se pomoću sučelja koje čini pojačani komercijalni tablet Panasonic FZ-G1 Toughpad uklopljen u kućište s dodatnim specijaliziranim komandama. Ciljanje je vrlo jednostavno, dodirom slike cilja na ekranu kao u videoigrama.

Prvi put u borbi

Rusi su u smjeru razvoja borbenih besposadnih sustava počeli vrlo ambiciozno. Naime, prema planu Ruskog vojnog industrijskog odbora već sredinom idućeg desetljeća 30 posto borbene moći njihove vojske trebali bi činiti daljinski upravljani ili robotizirani sustavi. Zbog toga razvijaju mnoge sustave različite namjene uvelike koristeći i kupljeno znanje, među ostalim, i od hrvatske tvrtke DOK-ING.

Trenutačno najzreliji ruski dizajn borbenog vozila je sustav Uran-9 namijenjen osiguranju posebno važne vojne infrastrukture kao što su baze sa silosima strateških raketa. Sustav je doslovno načičkan naoružanjem. Ima top 30 mm 2A72, spregnutu strojnicu kalibra 7,62 mm te čak deset raketa: četiri protuoklopne 9S120 Ataka te šest PZO raketa 9K33 Igla inkorporiranih u dvama trostrukim lanserima 9S846 Strelec. Vozilo je na gusjeničnom podvozju, no ostali detalji o pogonu i karakteristikama nisu poznati.

Uran-9 vjerojatno je i prvo takvo vozilo isprobano u borbi. Rusi su kao i za druge svoje oružane sustave iskoristili sukob u Siriji kao poligon za testiranje. Ako je vjerovati informacijama u medijima, na znanstvenoj konferenciji na temu sigurnosti održanoj na Mornaričkoj akademiji u Petrogradu u travnju 2018. izneseni su mnogi problemi s Uranom-9 u Siriji. Tako se spominje da je najveća udaljenost s koje se moglo upravljati vozilom iznosila od 300 do 500 metara u naseljima s niskim građevinama (selima) te da je zabilježeno 17 slučajeva kratkotrajnog (do minute) i dva slučaja dugotrajnog (do 1,5 sat) gubitka veze s vozilom. Nadalje, optički sustav OCH-4 pokazao je ograničenost dometa otkrivanja i praćenja ciljeva na najviše dva kilometra te je bilo problema s upravljanjem i stabilnošću topa 30 mm. Neobično je da je i podvozje pokazalo lošu pouzdanost s obzirom na veliko iskustvo i reputaciju ruske industrije s gusjeničnim vozilima.

U svakom slučaju, Uran-9 donio je veliko iskustvo ruskim konstruktorima te svakako treba očekivati napredak Rusije u razvoju ovakvih vozila. Početkom veljače ove godine na internetu se pojavio kratki video s demonstracijom borbenog vozila Marker koje razvija državna Fondacija za napredna istraživanja. Vidio se gusjeničar opremljen strojnicom Kalašnjikov, no drugih detalja nema, osim da vozilo služi kao platforma za istraživanje i razvoj tehnologija.

Ukrajinski odgovor

Potencijal besposadnih sustava prepoznala je i Ukrajina, čija je industrija razvila nekoliko tipova besposadnih borbenih vozila koja bi mogla naći primjenu u vojsci Ukrajine. Prvi se zove Ironclad, proizvod je tvrtke Roboneers i čini se pogodnim za uporabu u bliskoj suradnji s pješaštvom ili za izviđanje. Ironclad je mase 1,1 tonu, nosi 200 kg opreme koja može uključivati i laku daljinski upravljanu stanicu sa strojnicom 7,62 ili 12,7 mm. Pogon je hibridni i čini ga dizelski generator od 12 kW koji puni baterije koje pak pogone četiri elektromotora – svaki za jedan kotač. Vozilo može prijeći do 130 km odnosno operirati do 10 sati pri brzini do 20 km/h. U slučaju korištenja isključivo baterija, autonomija vozila iznosi oko jedan sat. Upravlja se radiovezom ili optičkim kablom. Na nedavnom kijevskom sajmu Arms and Security (8. – 11. listopada) predstavljena je poboljšana inačica Ironclada s većom oružnom stanicom za strojnicu 12,7 mm i mogućnošću nošenja 400 metaka, kao i vizualnim pregledom okoline od 360 stupnjeva. Istom prilikom Roboneers je predstavio i Camel, sličan Ironcladu, no prilagođen logističkoj potpori. Još jedno vozilo, Fantom, predstavila je državna izvozna agencija SpetsTechnoExport. Vozilo je namijenjeno vatrenoj potpori i stoga naoružano stanicom sa strojnicom 12,7 mm i dvostrukim lanserom protuoklopnih vođenih raketa Barrier dometa 5 km. Također je kotačno vozilo, u konfiguraciji 6 x 6 i ima dizelsko-električni hibridni pogon. Najveća brzina je 38 km/h, a upravljanje radiovezom moguće je do udaljenosti od 20 km, odnosno putem optičkog kabla do pet kilometara. Izišla je i veća inačica, konfiguracije 8 x 8 i mase 2,6 tona, koja je naoružana dvocijevnim topom 23 mm, višecijevnim lanserom nevođenih raketnih projektila od 80 mm te s četirima raketama Barrier.

Tenkovi na daljinski

U povijesti ima dosta primjera konverzije običnih oklopnih vozila u besposadna, međutim to se većinom radi u eksperimentalne svrhe (opširnije v. tekst Roboti na bojišnici?, HV 491). No, i tu Rusija namjerava napraviti korak dalje. Tvrtka UralVagonZavod po narudžbi Trećeg središnjeg istraživačkog instituta iz Moskve razvija cijelu seriju daljinski upravljanih borbenih vozila koja se temelje na tenku T-72B3. Ideja, koju još treba provjeriti i tehnički i operativno, jest da se osnuju posebni besposadni vodovi specijalizirani za blisku urbanu borbu koje će činiti četiri inačice besposadnog T-72. Taj tenk je sigurno odabran zbog velike raspoloživosti i razmjerno niske cijene.

Prva je inačica najbliža ”klasičnom“ tenku, s topom od 125 mm, ali sa skraćenom cijevi te povećanom elevacijom s +14 na +20 stupnjeva radi lakšeg kretanja u urbanom okružju te gađanja ciljeva na višim katovima. Druga inačica na podvozju T-72 treba nositi poveći broj inače ručnih bacača RPO-2 Šmel-M koji ispaljuju projektil kalibra 152 mm s termobaričkom bojnom glavom. Predviđena je i besposadna inačica vozila za vatrenu potporu Terminator s dvama topovima 30 mm te s lanserima Šmela umjesto vođenih protuoklopnih raketa kod inačice s posadom. Zadnja inačica je zapravo besposadni TOS-1A, višecijevni lanser raketa s termobaričkim punjenjem na podvozju T-72. TOS-1A ima lanser sa 16 cijevi kalibra 220 mm.

Besposadnim vodom upravlja se iz teškog oklopnog transportera, također konstruiranog na osnovi podvozja T-72 koje će osim dvočlane posade imati i šest operatera te bi se trebao kretati na udaljenosti do tri kilometra od besposadnih vozila. Sve bi inačice trebale imati strojnicu 7,62 mm za samoobranu, aktivni sustav zaštite te vrlo dobru oklopnu zaštitu koja može podnijeti veći broj pogodaka iz ručnih bacača i drugih sredstava bliske borbe, kao i ralicu za probijanje prepreka.

Predviđeno je da vozila imaju prilično veliku razinu autonomnosti u kretanju, komunikaciji, situacijskoj svijesti i samozaštiti jedino uz nadzor operatera. Ostaje vidjeti je li doista realno postići dovoljno visok stupanj robotizacije, tj. samostalnosti vozila da bi koncept bio učinkovit u tako složenom okruženju kao što je urbano, ako ni zbog čeg drugog onda zbog ranjivosti komunikacije sa zapovjedništvom, tj. operaterima u takvom okruženju.  

Ima li vozača u BVP-u?

Na zapadnoj strani Atlantika nazire se vjerojatni novi trend razvoja borbenih vozila, a to su vozila koja mogu djelovati s posadom, ali i po potrebi bez nje. U sklopu velikog projekta razvoja nove generacije oklopnih vozila za kopnenu vojsku SAD-a pod nazivom Next-Generation Combat Vehicle (NGCV) predviđena zamjena za BVP Bradley ima radni naziv Optionally Manned Fighting Vehicle (OMFV). Izgledno je da će taj novi BVP biti temeljen na inačici nekog od već postojećih BVP-a. Krajem prošle godine u medijima su se spominjala trojica glavnih konkurenata. General Dynamics ponudio je Griffina III, dalekog potomka ASCOD-a. Raytheon se udružio s njemačkim Rheinmetalom i ponudio njihov Lynx. BAE Systems trebao se natjecati s inačicom CV90. U ožujku 2019. vojska je objavila Zahtjev za ponudama. Temeljni zahtjevi obuhvatili su top od 30 mm i prednji infracrveni senzor FLIR druge generacije, no spominjao se i jači top od 50 mm te FLIR treće generacije. Termin Optionally Manned (opcijski s posadom) malo zavarava jer je namjera imati BVP koji će najveći dio vremena imati posadu. Dakle, ”besposadnost“ je zapravo ona sekundarna opcija i vjerojatno je ipak ograničena samo na neke funkcije vozila, vozilo neće biti potpuni robot. Ono što će nova razina automatizacije nužna kod besposadnih vozila donijeti u ovom projektu, ali i inače kod nove generacije oklopnjaka jest mogućnost smanjivanja posade vozila, primjerice izbacivanjem vozača kao specijalizirane funkcije. Takva namjera postoji u izraelskom projektu Carmel (v. tekst Carmel i Eitan – izraelska smjena generacija, HV 544). Međutim, OMFV je brzo nakon objave zahtjeva naišao na poteškoće. BAE Systems u lipnju je 2019. objavio da neće podnijeti ponudu i dodao da nije riječ tome da ne bi mogao tehnički ispuniti zahtjeve, nego je u pitanju poslovna odluka. U listopadu je otpao i dvojac Raytheon-Rheinmetall, navodno zato što nije poslao ponudu na vrijeme. Čini se da je u konkurenciji ostao samo General Dynamics koji je još 2018. predstavio Griffina III koji će biti polazište za OMFV. Neki ga nazivaju i lakim tenkom: u oči najviše upada top od 50 mm koji se razvija u suradnji s Northrop Grummanom.   

Modus operandi

Besposadno (lako) borbeno vozilo naoružano prema navedenim primjerima (THeMIS, RoBattle i sl.)  posebno je zanimljivo lakim pješačkim postrojbama u ulozi izravne vatrene potpore.  One više ne bi morale odvojiti po nekoliko ljudi za nošenje i rukovanje teškim strojnicama, minobacačima ili protuoklopnim sustavima. Naravno, isti ljudi više ne bi morali ulaziti u rizične situacije. Besposadna borbena vozila nastala konverzijom ili na osnovi postojećih oklopnih vozila, kao u ruskom primjeru,  zamijenila bi dio sadašnjih mehaniziranih postrojbi kod visokorizičnih zadaća, no upitna je njihova učinkovitost u usporedbi s vozilima s posadom. Također, pretpostavlja se da bi vrlo brzo većina zadaća postala ”visokorizična“ zbog psihološkog učinka na vlastite vojnike, tj. svijesti da njihovu zadaću može obaviti i stroj.

Opcijski besposadna vozila nemaju neku novu ili posebnu ulogu. Naravno, može ih se u ”besposadnom modu“ koristiti za opasnije zadaće, no ne radi se o jeftinim potrošnim sredstvima, a i imaju isti problem potencijalne ”prekomjerne upotrebe“ u besposadnom načinu rada. S druge strane,  možda su najprirodniji korak u evoluciji borbenih vozila.

Kao i klasična oklopna vozila s posadom, da bi preživjela (opcijski) besposadna borbena vozila moraju imati podršku pješaštva te njihova samostalna primjena ne bi trebala biti dominantni način uporabe. Ona će svakako omogućiti ostvarenje zadaća postrojbi uz manji ustrojbeni broj ljudi ili prebaciti raspoloživo ljudstvo (npr. vozače) na zadaće koje roboti ne mogu obavljati, povećati broj vojnika u iskrcajnom dijelu postrojbe i slično.

No, prije toga potrebno je pronaći odgovarajući modus operandi tih sustava u sklopu postrojbi. On uključuje nalaženje praktičnog sustava upravljanja u borbi, uz adekvatnu autonomnost vozila. Drugim riječima, treba omogućiti sigurnost primjene u blizini vlastitih vojnika te pronaći primjerenu taktiku i ustroj tih postrojbi. Na kraju, ključna stavka bit će i zadobivanje povjerenja besposadnih sustava kod vojnika, tj. svojih ”kolega“.

Ljudsko-robotska vježba

Upravo zbog navedenih razloga, vojske provode ciljane vježbe u kojima se isprobavaju načini integracije besposadnih sustava. Tako je primjerice kopnena vojska SAD-a tijekom kolovoza 2017. na vježbalištu u Fort Benningu provela prvu vježbu u sklopu trogodišnjeg programa  testiranja dosega u razvoju besposadnih sustava. Vježba je uključivala klasične sustave s posadom kao što je tenk M-1 Abrams i zapovjedno oklopno vozilo M-577 koje je korišteno i kao centar za upravljanje besposadnim vozilima. ”Društvo“ su im pravili konvertirani besposadni i autonomni oklopni transporter M-113, lako oklopno vozilo HMMWV-e i ATV vozila. Besposadna vozila tom su prilikom korištena najviše za izviđanje i upravljanje posrednom vatrom, kao relejna postaja i u paru s klasičnim vozilima u ulozi tzv. robotskog pratitelja (engl. Robotic Wingman).

Aktualniji primjer vježbe orijentirane na besposadne sustave je Army Warfighting Experiment 2018 (AWE18) – Autonomous Warrior (Land) britanske vojske. Održana je tijekom studenog i prosinca 2018. na poligonu Salisbury Plain u trajanju četiri tjedna. Vježba je uključivala više od 70 primjera različitih tehnologija vezanih za besposadne sustave, kopnene i leteće. To je najveća ikad održana vježba tog tipa na Otoku, a osim kopnene vojske sudjelovali su i Kraljevski marinci, RAF, KoV SAD-a, Laboratorij za obrambenu znanost i tehnologiju (DSTL), Ministarstvo obrane Ujedinjenog Kraljevstva te pedesetak industrijskih sudionika sa svojim proizvodima. Najbrojniji model bio je Milremov THeMIS s četirima vozilima u četirima inačicama od kojih jedna i borbena s vatrenom stanicom Protector. Osnovni program vježbe imao je tri faze. Prva je bila provođenje borbenih operacija bez korištenja novih tehnologija. Slijedilo je provođenje borbene operacije s novim tehnologijama, ali bez promjene taktike. Na kraju su operacije provedene uz pomoć novih tehnologija, s prilagodbom taktike prema sposobnosti koju one pružaju.

Vedran SLAVER