U dobi od samo 22 godine kadet narednik Frane Gašpar postao je hrvatski U23 rekorder s istrčanih 116 km u ultramaratonu na 12 sati, potvrđujući da ustrajnost i karakter ne poznaju dobne granice. Ovo je priča o disciplini, vjeri i spremnosti da se uvijek ide korak dalje

Na prvu se čini skroman i tiho koncentriran, ali već nakon nekoliko rečenica postaje jasno da Frane Gašpar, 22-godišnji kadet narednik iz Umčana pokraj Vrgorca i student četvrte godine studija Vojnog vođenja i upravljanja, živi u ritmu izazova. O trčanju govori jednostavno, kao o prisutnom dijelu života koji mu se uvukao gotovo neprimjetno. “Ljubav prema trčanju probudila se sasvim slučajno. Prije šest godina vidio sam da se održava polumaraton u Splitu do kojeg je ostalo nešto više od sedam mjeseci. Odlučio sam si prirediti mali izazov i prijaviti se. S obzirom na to da nisam imao nikakvog iskustva, na internetu sam potražio trening-plan i ubrzo počeo s pripremama. Brzo sam napredovao i u tom cijelom procesu trčanje mi je iz izazova preraslo u ljubav i naviku kojom se u većem ili manjem obujmu želim baviti cijeli život“, navodi Frane.

U dobi u kojoj mnogi tek ulaze u ozbiljniji svijet sporta, Frane je već uspio srušiti hrvatski U23 rekord u ultramaratonu, što njegovu priču čini još dojmljivijom. Prisjećajući se svojeg sportskog puta, ističe kako ga je oblikovalo sve, od prvih lakih kilometara do trčanja daleko “iza granica ugode“. Naglašava da ga ljudi često pitaju koliko se dugo pripremao za rekordnu utrku, a on im odgovara da se, zapravo, priprema cijeli život. “Ostanu u čudu kad im kažem da se pripremam cijeli život. Potrebno je dosta vremena da si posložiš određene stvari i stekneš mehanizme koji ti pomažu u teškim situacijama kojih je mnogo na višesatnim utrkama. Rekao bih da te svaki trening ili utrka oblikuju kao sportaša. Potrebno je proći različite napore, čak i više puta, da bi naučio svoje tijelo kako da odgovori tim izazovima. Najbolji način za to je stalno izlaženje iz zone komfora i traženje novih izazova. Kod trkača to je obično odlazak na utrke koje uključuju veću udaljenost od one koju su dotad istrčali. Vođen tim načinom razmišljanja, prije dvije godine prijavio sam se na utrku od šest sati i tu također srušio državni U23 rekord. Iduće godine ispunio sam dugogodišnji cilj i istrčao 100 kilometara na jednoj utrci. Nakon tih postignuća logičan slijed bila je utrka od 12 sati“.

Koliko uložiš, toliko i dobiješ

Govoreći o najtežim trenucima na dugim stazama, ne skriva koliko je psihička borba često teža od fizičke. “Koliko god bili fizički spremni i mentalno jaki, teško je ostati imun na unutarnji glas koji vam svakim korakom govori da odustanete. Nije lako kad počnete osjećati grčeve, zavlada umor, često vas bole određeni dijelovi tijela, a do kraja utrke ostalo je još šest sati. Sva ugoda koju ste dotad imali postaje patnja. U tim trenucima najčešće se prestanem opterećivati parametrima koje sat pokazuje i pokušavam što više slušati svoje tijelo i trčati na osjećaj. Uvijek je korisno skrenuti misli da što manje mislite na patnju kroz koju prolazite u tom trenutku. Molitva mi je koristan alat u tim situacijama. Pomaže mi da održim potrebnu mirnoću i staloženost te da izvučem maksimum iz situacije“.

U treninzima, kao i u vojnom obrazovanju, ključnu ulogu ima planiranje vremena. Obveze kadeta i studenta zahtijevaju dobru organizaciju. Njegov “lagani trening“ rijetko traje manje od sat vremena, a kako se približavaju utrke, kilometraža raste i više od trideset kilometara dnevno. “Kao kadet na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman“ moram dobro isplanirati dan da bih uspio ispuniti sve akademske i vojne obveze. Najveću borbu vodim s vremenom. Ponekad je teško sve uskladiti. Za vrhunski je sport, uz strukturiran trening, tijelu potrebno omogućiti i vrijeme za odmor. Ultramaratonski treninzi zahtijevaju puno treninga, a gotovo uvijek akumulira se i određeni umor. Nije lako uvijek ustrajati. Kad kažem da idem odraditi lagani trening, to uključuje najmanje jedan sat trčanja u zoni smanjenog opterećenja. Kako se bliži utrka, tako se podiže volumen treninga i nije rijetkost da na treningu trčim 30 ili više kilometara. Uz sve to, nezaobilazan je i trening snage kako bih prevenirao potencijalne ozljede. Bitno je napomenuti da to sve radim nakon obveznih treninga koji su dio naše svakodnevice u Kadetskoj bojni“.

Kad ga pitamo koliko mu je važna disciplina i pravilno planiranje treninga, odmah ima spreman odgovor, ponosno ističući kako ne kažu bez razloga da je atletika kraljica sportova. “Nema sivih zona. Sve je jasno i transparentno. Koliko uložiš, toliko i dobiješ nazad. Kontinuitet je ključ uspjeha. Dugoprugaško trčanje pravi je primjer toga. Potrebne su godine treninga da bi se stvorila baza. U tom razdoblju prođete sva četiri godišnja doba te okusite i sve vremenske uvjete. Disciplina je ono što vas drži kad baš i nemate volju izići i odraditi trening, a takvih dana je mnogo. Posebno kad 95 % vremena provedete sami na stazi. Zato je bitno pravilno planiranje da biste unijeli živost u trening i smanjili monotoniju koju mnogi vide baš kao razlog da se ne bave trčanjem“.

A onda se vraća na dan koji će dugo pamtiti. Bilo je to 8. studenog 2025. godine na atletskom stadionu Mladost, a organizator je bio AK Sljeme. “Najteže od svega bilo je to što nisam u potpunosti znao što me očekuje. Već sam prije trčao ultramaraton na šest sati i Backyard ultru na kojoj sam istrčao 100 km, ali utrka na 12 sati ekstremnija je od ove dvije navedene. Prije takve utrke možete s pravom biti puni sumnje jer nikad ne znate u kojem se trenutku može sve promijeniti. Za mene je velik izazov na prethodnim utrkama bio i unos hrane. Danas se to pretvorilo u pravu malu znanost. Fokus je na tome što unijeti, kad i u kojim količinama da bi tijelo funkcioniralo na pravi način. Unos hrane također je nešto što se vježba na treningu jer tijelo često odbija hranu tijekom visokih tjelesnih napora. U pripremama sam se fokusirao i na taj dio jer sam primijetio da sam na prethodnim ultramaratonima radio određene pogreške. Trasa je uključivala tartan stazu, beton, kockice i na nekim mjestima čak i zemlju. Bilo je bitno zadržati koncentraciju i paziti na svaki korak da ne bi došlo do nekakvog uganuća, a posebno u noćnim uvjetima, gdje je staza bila manje osvijetljena.“ Na pitanje je li u nekom trenutku pomislio da bi mogao srušiti hrvatski rekord, govori mirno, ali iskreno: nada da bi ga mogao srušiti postojala je od trenutka prijave. “Plan mi je bio od samog početka uzeti tempo koji je potreban za ostvarenje tog cilja i držati ga što je god dulje moguće. Prvi sam put nakon osam sati trčanja osjetio da imam dobre šanse za rušenje rekorda. Bio sam u dobrom psihofizičkom stanju, a sat je pokazivao zadovoljavajući rezultat. Tad je bilo potrebno sačuvati mirnoću i držati se plana, jer u ovakvim utrkama i najmanje greške bitno utječu na krajnji ishod. Kako se utrka približavala kraju, sve sam više bio siguran da je cilj blizu i da su vrlo male šanse da ne uspijem“.

Karakter – temelj svakog uspjeha

Smatra da je psihička priprema temelj uspjeha, možda i važnija od fizičke. Tijekom utrka, kaže, nužno dođe faza na koju se ne može pripremiti, faza u kojoj se vidi razlika između izdržati i odustati. Zato se i prije starta trudi biti okružen dragim ljudima i zadržati smirenost. Tijekom utrke misli usmjerava na pozitivno, često u tolikoj mjeri da mu vrijeme prođe brže nego što očekuje. “Koliko god trkač bio fizički pripremljen, doći će faza utrke koja će pokazati da se za utrke takvog tipa nije moguće u potpunosti pripremiti. U tim se trenucima pokazuje važnost psihičke otpornosti koja čini razliku boljih i lošijih trkača“.

Posebno mjesto u njegovoj svakodnevici ima duhovnost. Molitvu naziva utočištem, izvorom mira i skladnosti koja ga prati i kroz život i kroz sport. Kaže da mu vjera pomaže složiti “kamenčiće“ u mozaik uspjeha i sačuvati potrebnu disciplinu i motivaciju. “Molitva mi je uvijek sigurno utočište u životu i u sportu. Kad joj se dovoljno predam, osjećam da sve sjeda na svoje mjesto i da je sve baš onako kako treba biti. Iz toga crpim svu snagu potrebnu za svladavanje životnih izazova. Za vrhunske rezultate potrebno je zadržati mirnoću i vjeru tijekom cijelog procesa pripreme i same utrke. Vjera mi tu najviše pomaže da ustrajem u radu, budem uporan, discipliniran i sve te kamenčiće složim u jedan lijep mozaik“. Na pitanje kako danas gleda na rekordno postignuće, gotovo se suzdržano nasmije. U svakodnevnom ritmu te stvari potonu, kaže, ali se ponekad ponovno javi onaj žar koji ga podsjeti koliki je uspjeh ostvario. “U ovo postignuće utkane su godine treninga, rada i strpljenja i zato mislim da mi taj osjećaj ponosa neće nikad izblijediti. Čak ni onda kada jednog dana netko drugi sruši taj rekord kao i ja sad“. O budućim izazovima govori s posebnim poštovanjem prema utrkama o kojima sanja svaki ultramaratonac. “Primjerice Maraton des Sables, ultramaraton čija ruta prolazi duž cijele pustinje Sahare; Badwater, utrka Dolinom smrti, te legendarni Spartatlon koji spaja Spartu i Atenu. Sve redom utrke dulje od 200 km u ekstremnim uvjetima. Potrebno je još dosta rada da bih se kvalificirao na spomenute utrke te ih uspješno završio. Dotad, cilj je maksimalno uživati u svakom koraku i svim blagodatima koje trčanje nosi.“

Za kraj poručuje mladim kadetima i sportašima da čuvaju karakter, jer je on temelj svakog uspjeha: okolnosti se mijenjaju, ali idealima se valja čvrsto držati. Uspjeh će doći, možda ne odmah, ali gotovo sigurno neće izostati. Priča Frane Gašpara pokazuje da izdržljivost nije samo fizička kategorija, nego spoj karaktera, vjere, discipline i neslomljive volje. Njegov rekord na 12 sati tek je jedan dokaz toga, a put koji je pred njim čini se barem jednako širok kao i staze koje svakodnevno osvaja. Ako ga išta određuje, onda je to spremnost da iznova prijeđe vlastite granice, mirno, strpljivo i s iskrenom ljubavlju prema onom što radi.

Tekst: Ines Grossi; Foto: sžn Dražen Volarić