Militarizam u svim njegovim pojavnim oblicima, kao i negativnostima, javlja se kao rezultat specifičnog društvenog odnosa u sklopu države i vojske, kao njezinog instrumenta nasilja ili prijetnje nasiljem

Pogrešno je militarizam poistovjećivati samo s određenim političkim sustavom. Tako smo kod teoretičara socijalizma imali tezu da se negativna obilježja militarizma mogu vezati samo za tzv. reakcionarni i imperijalistički kapitalizam, a da je u prvom redu komunističko i socijalističko društvo imuno od pojave i svih negativnih manifestiranja militarizma. No, osim u kapitalizmu, povijest nam je zorno pokazala da se militarizam javlja u svom vrlo grubom i nasilničkom obliku i u komunizmu kao i socijalizmu, osobito u svojoj etatističkoj fazi razvoja.
Tako uočavamo da politički sustavi pružaju dovoljno empirijskog materijala za zaključak da se fenomen militarizma pojavljuje ne samo u kapitalizmu već i u etatističkom socijalizmu, kao i u društvenim strukturama koje nisu ni kapitalističke ni socijalističke. Svaki militarizam ima svoj društveni uzrok koji nas upućuje na to da militarizam kao društvena pojava nastaje u strukturi određenih društvenih odnosa. Ti odnosi mogu biti povijesno-sociološki arhaični, a mogu nastajati u krilu suvremenih i moćnih vojski svijeta. Poučeni povijesnim spoznajama znamo da navedeni društveni odnosi nisu vječno zadani, što nam pokazuje i da su pojavni oblici militarizma varijabilni, ovisni o strukturi društva.

Civilni militarizam
Na ovom mjestu važno je istaknuti da osim vojničkog imamo i civilni militarizam, koji nastaje tako što se određena obilježja vojske, kao što su savršena hijerarhija i ustrojavanje prenosi iz vojske i na civilne institucije. Takva penetracija vojnih vrijednosti, načela organiziranja i načina ponašanja iz vojske u civilnu sferu života smatra se militarizmom. Danas se javljaju teorije po kojima se smatra da ne samo velike privredne korporacije nego i mala poduzeća ne mogu uspješno funkcionirati ukoliko kao i u dobro organiziranoj i uređenoj vojsci nema profesionalizma, pridržavanja unaprijed propisanih pravila ponašanja u poslu. U tom smislu imamo i pozitivno shvaćanje birokracije koju krasi visoka stručnost, odgovornost, moralnost i profesionalizam. Kao što vidimo navedene osobine kako civilnih institucija tako i vojske možemo u određenoj mjeri danas u suvremenom društvu smatrati poželjnim s napomenom da ne možemo mehanički izjednačiti vojsku i civilne institucije. Ta mjera poželjnih osobina između vojske i civilnih institucija utvrđuje se demokratskim standardima razvoja društva. Kako civilne ustanove utječu na vojne, tako se događa i obrnuto da vojska preko cijelog niza svojih djelatnosti dolazi u najizravniji kontakt i suradnju sa civilnim institucijama, poduzećima i djelatnostima. To se posebno reflektira na području vojne logistike i opskrbe gdje imamo čitav niz različitih oblika poslovne suradnje. Zbog toga je neophodno još temeljitije analizirati vojnu djelatnost koja se onda izravno ili neizravno reflektira na civilnu djelatnost. Vojna djelatnost sastoji se u pravilu iz tri dijela. Kako je vojska sastavni dio društva, njezina cjelokupna djelatnost određena je prije svega financijskim mogućnostima društva. Drugo područje vojne djelatnosti javlja se u tehničko-tehnološkom i specijalističkom procesu. Na ovom fonu cjelokupna vojna djelatnost posvećena je pripremama i usavršavanju za vođenje oružane borbe. Obavljajući svoju glavnu djelatnost u vojsci, ljudi ulaze u određene međuljudske odnos,e što je predmet izučavanja sociologije. Ovdje je neophodno istaknuti da koordinacija pojedinaca i društvenih skupina kao i cjelokupni sustav subordinacije, nigdje nije tako eksplicitno izražen kao u vojsci. Bez te subordinacije po vertikali kao i koordinacije po horizontali, vojska bi bila neučinkovita do te mjere da je ne bismo ni mogli zvati uređenom vojskom.

Za naše istraživanje u sklopu vojne sociologije bitno je da se militarizam u svim njegovim pojavnim oblicima, kao i negativnostima, javlja kao rezultat specifičnog društvenog odnosa u sklopu države i vojske kao njezinog instrumenta nasilja ili prijetnje nasiljem. Zbog nedovoljne ili neadekvatne kontrole, vojska se kao bumerang može okrenuti protiv svojih utemeljitelja nastojeći preuzeti vlast koja ima magičnu moć. Ovdje ćemo podsjetiti na slavnu izjavu francuskog profesora M. Diverggea: “mala vlast kvari malo, srednja srednje, a velika mnogo.” Naime, dokazano je da vlast kao takva plijeni ljude pa je zbog toga neophodno da bude strogo kontrolirana. Zbog toga je poslije vladavine apsolutizma uvedena trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Za naše istraživanje u sklopu sociologije vojske bitno je da se militarizam u svim njegovim pojavnim oblicima, kao i negativnostima, javlja kao rezultat specifičnog društvenog odnosa u sklopu države i vojske, kao njenog instrumenta nasilja ili prijetnje nasiljem. Od opasnosti militarizma kao vojne i društvene pojave nije imuno niti jedno društvo i država. Zbog toga je potrebno preventivno razvijati sve demokratske forme života, kao i uspostavljati i jačati demokratske ustanove koje sa svoje strane pridonose suzbijanju militarizma. Bolje rečeno, istinski demokratski procesi i ustanove izabrane demokratskim putem trebaju stalno raditi na suzbijanju nasilja nad čovjekom. Na taj način suzbijat će se militarizam i navalizam prije nego što nastanu. Istinska borba protiv militarizma odvija se stalnim razvojem demokracije i demokratskih oblika života. Da se militarizam može pojaviti i u sklopu tzv. demokratskih društava ne treba posebno dokazivati. Zbog toga se ne treba “uspavati”, jer i demokratski izabrana vlast, ukoliko ne razvija razne mehanizme društvene samokontrole, može u određenim trenucima poprimiti militaristički duh i obilježja. Zbog toga uostalom u demokratskim društvima i postoji podjela vlasti i njezina kontrola. No i pored toga mogu se pojaviti određeni oblici militarizma ukoliko demokratske forme života, kao što su sloboda javnog komuniciranja, sloboda riječi i govora, različite osobne slobode koje su ozakonjene itd. nisu razvijene u pravoj mjeri.

Prevlast vojnih ustanova u društvu kao korijen nastanka militarizma
Militarizam počinje od mišljenja i različitih vrsta stavova, a razvija se do takvog društvenog odnosa u kojem vojne vlasti imaju skrivenu ili otvorenu prevlast nad demokratskim ustanovama društva. One zapravo prestaju biti istinski demokratske ustanove jer postaju manje ili više filijale provođenja vojne moći i podčinjavanja civilnih djelatnosti vojnim ciljevima. Vojska i vojne ustanove pored svoje samostalnosti u krajnjem slučaju moraju biti pod kontrolom civilnih institucija vlasti. No, taj odnos civilno društvo – vojska može biti formalno odvojen i kontroliran, a da vojska stvarno izmakne društvenoj kontroli. Takvih primjera imamo napretek kako u bližoj i daljoj povijesti, tako i u suvremenosti. Vojska je npr. u nastajanju japanskog militarizma uglavnom djelovala kroz legalne ustanove, no to ju nije sputavalo da djeluje autohtono u društvenom biću državne organizacije. U fašističkoj Njemačkoj uništen je svaki nadzor i kontrola nad vojskom, jer su samo formalno vojne ustanove bile podređene civilnim. Različiti oblici militarizma, od sovjetskog do jugoslavenskog, ukazuju da u socijalističkim društvima nije bilo zapravo istinske demokracije. Demokracija je bila privid (schein), stvarno je vladala i gospodarila birokracija i vojna sila u raznim oblicima. Klasična podjela na civilnu i vojnu sferu utjecaja sve više gubi na važnosti jer nositelji ekonomske, političke i vojne moći postaju toliko ovisni jedni o drugima da je tu stroga dioba civilne i vojne moći nemoguća. Utjecaj vojne moći uvijek je u povijesti čovječanstva bio veliki. Tako je i danas. Vojna sila ima veliki utjecaj na sva društvena kretanja u većoj ili manjoj mjeri i danas u svijetu.

Sociološko shvaćanje militarizma A. Vagsta
Vrlo važan doprinos sociološkom izučavanju militarizma dao je A. Vagst u svom djelu Historija militarizma. Vagstova definicija militarizma karakteristična je po naglašavanju njegovih vrijednosnih naznaka. Polazeći od takve teorijske osnove Vagst osobito ističe razliku između vojne i militarističke metode. Po Vagstovom učenju militarizam ima šire značenje od usko vojne moći kao nedopuštene njene uporabe. Militarizam se reflektira u cjelokupnoj kulturi, industriji, načinu mišljenja i vrsta stavova. Za nas je osobito važno sljedeće Vagstovo shvaćanje: “Moderni militarizam ima ipak specifična obilježja. Pošto moderne vojske nisu stalno obuzete borbom, kao što su bile stare vojske, one su sklone zaboraviti svoju istinsku namjenu, rat i čuvanje države kojoj pripadaju. Postajući narcisoidne one sanjaju da postoje zbog sebe samih.” Militarizam obuhvaća svaki sistem mišljenja i vrednovanja i svaki kompleks osjećanja koji vojne institucije i metode postavljaju iznad metoda civilnog života, unoseći vojni mentalitet i način djelovanja i odlučivanja u civilnu oblast. Na Vagstovo shvaćanje vojne i militarističke metode vratit ćemo se kad budemo raspravljali o civilnom nadzoru nad vojskom.

Uzajamna povezanost vojske i društva
Vojska i društvo u kojem je ona nastala u višestrukoj su međusobnoj povezanosti i nadasve uzročnoj ovisnosti. O gospodarskom, demokratskom, civilizacijskom i uopće kulturnom prosperitetu svakog društva ovisi kakva će biti i njezina vojska. Uređeno, s visokim demokratskim standardima, gospodarski prosperitetno društvo imat će uređenu, stabilnu i funkcionalnu vojsku. Podrazumijeva se da taj odnos ne treba shvaćati po shemi jednog strogog kauzalnog međudjelovanja. Zbog toga kažemo da se vojska i pored svoje visoko stručne profesionalizacije i samostalnosti u krajnjem slučaju stavlja u službu i obranu društva kojem pripada. To je konačno i dovoljan razlog što se u svakom uređenom i demokratskom društvu vojska konačno i ustrojava. Svako istrgnuto, odvojeno djelovanja vojske od svoga društva vodi navedenu vojsku u zonu nekontroliranog, a time i nezakonitog djelovanja. To se posebno odnosi na djelovanje istrgnutih vojnih formacija koje se onda javljaju pod raznim okriljima samovolje i banditizma upuštajući se u različita područja kriminalnog djelovanja. Navedenih primjera tava nedopuštenog ponašanja odvojenih banditskih skupina imali smo i na ovim našim prostorima kako u najbližoj tako i daljoj povijesti u izobilju. Uvijek u povijesti nalazimo mnoštvo primjera kada slabljenjem i raspadom društva imamo slabljenje i raspad njenih vojski. Do toga dolazi iz jednostavnog razloga što su velika izdvajanja za vojsku nemoguća u gospodarski nerazvijenim i neprosperitetnim društvima. Tako možemo reći da je svaka vojska svojevrsna replika društva kojem pripada. Naravno da na taj odnos ne treba gledati shematski i pravocrtno, kao uostalom niti jednu društvenu pojavu i njene institucije. Navedena sloboda društvenih i državnih institucija, a time i vojske, veća je ukoliko imamo više ekonomske, demokratske, političke, socijalne i uopće kulturne standarde. To je razlog što je svakoj uređenoj vojsci izravno stalo ne samo da postigne visoke vojne ciljeve i znanstveno utemeljene vojne standarde, nego i gospodarski, demokratski i uopće kulturni prosperitet društva kojem pripada.

Tomislav RAVLIĆ