Ministarstvo hrvatskih branitelja četvrtu godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 135 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike. U ovom broju objavljujemo četvrtu od sedam priča koje su pisano pohvaljene sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje. Naslovljena je Šojke, a napisala ju je Matea Matić

Bio je studeni. Zima je već počela pokazivati zube. No, osim zime, kroz kosti ljudi u Slunju slijevali su se strah i strepnja. Mjesecima se već ondje vode bitke. A u jednom malenom seocetu nedaleko od samoga grada živjela je Jelena.Kosa joj je bila gusta i crna kao čađ te se u valovima prosipala po plećima. Zelene je oči imala na oca koji je zajedno s njezinim bratom bio na bojištu braneći grad. Bila je najljepša djevojka u kraju, no to sada više ionako nije bilo važno. Ništa od onoga što je prije bilo važno sada nije važno, dovraga, ipak je rat. Nekad su se selom orile pjesma i svirka mladića, a sada je to zamijenio zvuk pušaka i granata. Jelena i njezina majka tako su živjele same, čuvala ih je tek jedna crna njuška koja je na rubu dvorišta držala stražu. Bilo je jako teško doći do bilo kakvih informacija o tome što se događa, ali kao da se u zraku osjetilo da se nešto sprema, na licima ljudi to se moglo pročitati. I nije trebalo dugo proći da vrag dođe po svoje. Buka koja je dopirala iz grada postajala je sve jača sve dok se jednoga ledenog jutra nije oglasila sirena za uzbunu, počeli su zračni napadi, granate su sipale s neba umjesto snijega. Kada se uzbuna donekle smirila, Jelena i majka izašle su iz podruma i ubrzo od preživjelih branitelja saznale da je Slunj pao te da je Jelenin brat od svega 17 godina nađen odrubljene glave; za oca joj ne znaju je li živ ili ne. Jelena je brzo uhvatila majku pod ruku, odvela je u kuću pa posjela, lice joj je izgledalo bespomoćno i očajno, ali nije ispuštala ni glasa. Znala je Jelena da vrijeme teče te da valja što prije pobjeći, a branitelji su svima u tome pokušavali pomoći koliko su mogli.

Kada je s majčina blijedog lica bacila pogled kroz prozor, na trenutak su joj pokleknule noge. Kuću do njihove pogodila je granata. U njoj je živjela Luce, njezina draga prijateljica, sa svojim jednogodišnjim sinom, muž joj je također bio na bojištu, možda već mrtav. Bilo je najvažnije spasiti vlastitu glavu, no ipak nije imala srca pobjeći iz sela, a da ne provjeri ima li koga živog u tim ruševinama. Majci je rekla da će se za trenutak vratiti te da će odmah potom morati krenuti u bijeg. Jadna je majka kroz suze nešto probuncala, no Jelena je već bila izašla. Kada je došla do spaljenoga ognjišta, ispod crjepova na uništenom trijemu naziralo se mrtvo tijelo mlade Luce. Ugledavši je takvu, usne su joj se nekako čudno nakosile, a kroz tijelo su joj prošli trnci. Iz šoka ju je trgnuo dječji plač, koji je više nalikovao urlikanju. Dopirao je iz kuće. Izgleda da je granata uništila trijem, ne i cijelu kuću. Na podu do kreveta uplakan je sjedio lijepi crnokosi dječačić. Brzo je potrčala k njemu kako bi vidjela je li dobro; izgleda da nije bio ranjen već samo beskrajno prestrašen. Uzela ga je u naručje i zanjihala koji put, začudila se kako se brzo smirio. Iako nije shvaćao što se događa oko njega, i on je bio uznemiren, i njegovo je dječje srce shvatilo da se događa nešto ružno. Gledajući ga tako nevina u svom naručju, znala je da će joj i on praviti društvo na putu prema slobodi. Tako je s dječačićem u rukama potrčala prema svojoj kući, a jednoga je mladog branitelja zamolila da joj pomogne iz kuće prenijeti nekoliko debelih deka u kamiončić kojim su trebali krenuti prema Bosni.

Zatim još jedan udarac i šok: kada je ušla u kuću, imala je što i vidjeti… Majka joj se objesila. Tek joj je jedan jecaj prošao preko usana, a noge kao da su se odsjekle. U sljedećem trenutku probudila se u kamionu, naslonjena na rame neke ozeble starice. Kada se sjetila što se dogodilo, brzo se trgnula pa pogledala u smjeru svoga sela. “O, mila moja majčice…” Jecala je, a zatim pogledala prema dječačiću kojega je spasila. Ta ista starica držala ga je umotana u deku tako da mu je tek nosić virio. Njih dvoje ostali su siročad, potpuno su sami na ovom surovom svijetu. Već su došli do samoga ulaza u Bosnu. Sve je bilo preplavljeno ženama, djecom, starcima i braniteljima. Bol i očaj koji se vidio na tim licima i osjetio u zraku bio je nepodnošljiv, ubijao je. Bilo je mnogo ranjenih, osakaćenih, u zraku se osjetio vonj znoja i krvi. Jelena je cijelo vrijeme gledala prema svom selu dok joj je na grudima spavalo malo, nevino čedo. Pogled joj je bio zamišljen, misli su lutale, bilo je jako bolno i teško razmišljati o bilo čemu. Obraze su joj kvasile suze i znoj, bila je prljava, umorna i gladna.

Iz smjera Slunja i dalje je dolazio zvuk granata i onih odvratnih tenkova. Uza sve to kao da je mogla čuti pjesmu neprijatelja, tom su se pjesmom poput šojki rugali njihovom bolu i patnji. Dakako, bili su oni mnogo gori od ptica rugalica. Oni bi se svojom pjesmom rugali, no tek nakon što bi spalili kuće, ubili očeve, silovali žene… Najgore je bilo što su neke od tih šojki donedavno s njima dijelile kruh za stolom. Jelena je u jednom danu izgubila sve, sve što je voljela ostalo je pod ruševinama. Ljudi koje je voljela ležali su u lokvama krvi kako bi oni koji su ostali za njima mogli jednoga dana opet mirno živjeti, u svojoj zemlji, pod svojim barjakom. Pitala se: hoće li, kada sve ovo jednom prođe, moći oprostiti tim ljudima, jer važno je opraštati, a opet, s druge strane, ne može se ni ista knjiga čitati više puta s očekivanjem drugačijega kraja. Ipak, Jeleni je Bog dao da pod ovim ruševinama i blatom nađe jednu malenu krijesnicu. Iako je bila posve malena, ta je krijesnica bacila svjetlost jaku poput sunca. Tako je ona lebdjela ispred nje i osvjetljavala joj put prema boljem sutra jer, naposljetku, sutra je novi dan. S tom je nadom i vjerom krenula dalje svojim putem i više se nije osvrtala prema svom selu jer je znala da će se jednoga dana vratiti, ponovno će biti u svom domu, tako jednostavno mora biti i tako će biti.

Matea Matić, učenica prvog razreda Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti, Zagreb