Početkom hladnog rata Sovjetski Savez počeo je ubrzan razvoj raketnih sustava kojima je želio održati ravnotežu snaga s najvećim suparnikom u tadašnjem blokovski podijeljenom svijetu. S godinama su razvijana sve moćnija oružja sve većeg dometa, no na tom putu bilo je i mnoštvo zapreka, pa i nesreća, čiji su detalji počeli izlaziti na vidjelo tek s raspadom SSSR-a…

 

Krajem Drugog svjetskog rata nacistički znanstvenici uvelike su ovladali raketnom tehnologijom koju su, među ostalim, primijenili u proizvodnji raketnih sustava V-2. Završetkom rata njih oko 250 palo je u sovjetsko zarobljeništvo. Osim toga, Crvena armija preuzela je neke od njemačkih pogona i materijala za proizvodnju raketa. Sve to pridonijelo je početku razvoja sovjetskog strateškog raketnog programa. On je za SSSR bio od vitalnog strateškog interesa jer, za razliku od zapadnih saveznika, tijekom rata nije razvijao strateške bombardere kojima bi mogao dosegnuti ciljeve u dubini protivničkog teritorija. Nakon rata dolazi do sve izraženijih tenzija među donedavnim saveznicima, pri čemu je zapad imao dvije ključne prednosti nad SSSR-om – monopol na nuklearno oružje i strateško bombardersko zrakoplovstvo.

Zbog tog nerazmjera Staljin je inzistirao na što bržem početku razvoja sovjetskog raketnog programa. Stoga već u rujnu 1948. počinje razvoj prvog sovjetskog raketnog sustava R-1, zapravo samo kopije njemačkog V-2. Raketa je postala operativna u studenom 1950. i počela se uvoditi u naoružanje pod kodnom oznakom SA11 (NATO-ova oznaka SS-1 Scunner). Riječ je bila o, za današnje pojmove, taktičkom projektilu razmjerno skromnih mogućnosti – mogla je ponijeti konvencionalnu bojnu glavu mase 785 kg na najveću udaljenost do 270 km, s točnošću pogađanja u krugu oko pet kilometara. Unatoč kopiranju, R-1 izrađena je u cijelosti u sovjetskim industrijskim pogonima u Dnjepropetrovsku (današnji Dnipro u Ukrajini), a svojim konstruktorima donijela je vrijedna iskustva. Posebno su korisna bila konstrukcijskom birou OKB-1 na čelu sa Sergejem Pavlovičem Koroljovom (1907. – 1966.).

Tehničari i miševi

Ukupno je bilo proizvedeno svega 586 raketa R-1. Uz njih se veže i anegdota, navodno i istinita priča. Prema nekim izvorima, proglašena je jednom od najstrožih vojnih tajni SSSR-a, zbog čega nikad nije bilo službenih očitovanja. Dakle, gotovo cijeli Zapadni vojni okrug ostao je bez raketa R-1 zbog invazije miševa. Naime, izolacijski materijal vanjskih električnih instalacija raketa bio je izrađen od slanog PVC-a, koji je privukao velik broj tih glodavaca. Uglavnom, miševi su pregrizli elektroinstalacije, onesposobivši velik broj raketa. Navodno je, uz veliku ekipu tehničara brzo prebačenih iz drugih vojnih okruga kako bi što prije sanirali štetu, Zapadni vojni okrug dobio i velik broj mačaka.

Proizvodnja raketa R-1 još nije bila završena, a počeo je intenzivan rad na novom raketnom sustavu R-2, koji je u operativnu uporabu ušao pod kodnom oznakom 8Š38 (NATO-ova oznaka SS-2 Sibling). Projekt se bazirao na modernizaciji R-1, u potpunosti dotjerane inovacijama biroa OKB-1. Nova raketa bila je oko 50 posto dulja od prethodne (17,70 m), zahvaljujući kvalitetnijem motoru domet je udvostručen (do 600 km), a uvedene su četiri značajne inovacije zbog kojih je postala puno učinkovitija. Najvažnije je bilo odvajanje bojne glave u završnom dijelu balističke putanje, čime je potpuno otklonjen problem čvrstoće i stabilnosti tijela rakete koji je bio glavni uzrok nestabilnosti u završnoj putanji i velike nepreciznosti R-1 (i njemačke V-2). Osim toga, spremnik goriva i oksidatora bili su temelji konstrukcije cijele rakete, čime je znatno smanjena masa projektila, a ujedno povećan volumen pogonskih komponenti. Upravljački modul smješten je ispod spremnika oksidatora, neposredno iznad motora, što je uvelike olakšalo pripreme za lansiranje. Unatoč doslovno udvostručenom krajnjem dometu, zahvaljujući poboljšanim giroskopima zadržana je slična preciznost pogađanja kao kod R-1. Raketa je ubrzano uvođena u naoružanje, paralelno s R-1, a proizvedena je u nešto manje od tisuću komada.

 

Nuklearni nosači I. generacije

Sovjetski Savez testirao je u kolovozu 1949. svoju prvu atomsku bombu i zapadni su saveznici, konkretnije SAD, izgubili monopol na nuklearno oružje. Međutim, još uvijek su bili u velikoj prednosti koju su im donosili strateški bombarderi. Doduše, odmah nakon rata konstrukcijski biro Tupoljeva počeo je intenzivan rad na avionu Tu-4, koji je bio kopija američkog B-29 Superfortressa. Iako je mogao nositi nuklearno oružje, imao je učinkoviti dolet do 5400 km, nedovoljan da bi mogao ugroziti vitalne ciljeve na području SAD-a. Situacija se nije popravila ni uvođenjem u naoružanje prvog turbomlaznog strateškog bombardera Tu-16, doleta većeg od 6000 km. Takva situacija prevladana je tek kasnih pedesetih godina operativnošću golemog bombardera Mjasiščev M-4.

U međuvremenu je u SSSR-u došlo do vrlo burnih događaja obilježenih Staljinovom smrću 1953. te razmjerno kratkom, ali žestokom i brutalnom borbom za vlast vodećih državnih, vojnih i partijskih struktura. Naravno, bilo kakvo nadmetanje sa zapadnim zemljama tad je došlo u drugi plan, što se odrazilo i na rad Koroljovljeva biroa. Za glavnog je inženjera Staljinova smrt značila i neizvjesnu budućnost jer je tijekom Drugog svjetskog rata imao teško iskustvo tamnovanja u gulagu.

Kad se situacija unutar sovjetskog vodstva konsolidirala dolaskom na vlast Nikite Hruščova i micanjem ostatka radikalnih Staljinovih kadrova, ponovno je uočen velik zaostatak u utrci u naoružanju s glavnim protivnikom. SAD ne samo da je imao znatno veći broj nuklearnih bojnih glava i kvalitetnih bombardera nego je prilično napredovao s razvojem prvog strateškog raketnog sustava SM-62 Snark, koji je mogao dosegnuti doslovno svaku točku na teritoriju SSSR-a i njegovih saveznika. Saznanja o tom američkom uspjehu stvarala su dodatni pritisak na Koroljova i njegov tim. Počeli su razvoj niza neuspjelih projekata, kao što su bili R-3 i R-4, te G-2, G-3 i G-4, koji su iscrpili velike resurse te ozbiljno narušili vjerodostojnost i učinkovitost biroa. Ipak, donijeli su novo iskustvo, koje je sredinom pedesetih rezultiralo konstrukcijom raketnog sustava R-5 Pobjeda. Od svibnja 1956. počeo se uvoditi u operativnu uporabu pod kodnom oznakom 8K51 (NATO-ova oznaka SS-3 Shyster), i bio je prvi sovjetski raketni nosač nuklearnog oružja.

Dva sustava istodobno?

Biro OKB-1 u cijelosti je razvio raketu 8K51, koja je bila pravi rezultat sovjetske inovativnosti i saznanja o raketnoj tehnici tog doba. Riječ je bila o jednostupanjskoj raketi s odvojivom nuklearnom bojnom glavom. U prvo vrijeme bila je to fisijska bojna glava snage 60, a poslije i 80 KT. Kad je SSSR ovladao termonuklearnim oružjem, konstruirana je termonuklearna bojna glava snage 300 KT, a poslije i 1 MT. Raketa je bila duga 20,75 m, promjera 1,65 m i mase veće od 29 tona na paljbenom položaju. Koristila je razmjerno jednostavan, ali prilično pouzdan motor na tekuća goriva razvijen na predlošku R-2, pa se pokazala pouzdana u različitim uvjetima eksploatacije. Stoga je razmjerno dugo zadržana u operativnoj uporabi: punih 11 godina. Svojedobno se i oko te rakete proširila anegdota, koja nikad nije službeno potvrđena. Početna inačica koristila je kao gorivo 92-postotni etanol i LOX kao oksidator, što je razmjerno dobro funkcioniralo. No, 1959. izdana je bez dodatnog obrazloženja zapovijed da se svi raketni motori adaptiraju na kerozin, kojim je zamijenjen etanol. Ostalo je otvoreno pitanje zašto ići u dodatne troškove i sustav koji razmjerno dobro funkcionira preuređivati bez ozbiljnijih modernizacijskih zahvata. Naime, prelaskom na kerozin nije povećan ni domet, ni pouzdanost, ni jednostavnost i brzina rukovanja.

Ipak, ni Pobjeda nije riješila osnovni problem – potencijalni doseg strateških ciljeva u SAD-u, zato što je imala domet do 1200 km, dakle znatno manji od tadašnjih sovjetskih bombardera. Zbog toga je razvoj nastavljen i rezultirao je novim balističkim projektilom srednjeg dometa (Medium–Range Ballistic Missile – MRBM), sustava R-12 Dvina. U operativnu uporabu ušao je pod kodnim nazivom 8K63 (8K63U za sustave u silosima), a NATO-ova oznaka bila je SS-4 Sandal. Zanimljivo je navesti sljedeće: nakon što je razvoj Dvine bio završen, Pobjeda je tek počela ulaziti u arsenal. Postavlja se pitanje zašto je uopće počeo razvoj još jednog sustava iznimno sličnog prethodnom (doduše, nešto većeg dometa, od oko 2000 km), i bez posebno različitih tehničkih rješenja. Jedan od odgovora mogao bi biti da je R-12 razvijao drugi konstrukcijski biro, OKB-586 na čelu s Mihailom Jangeljem (1911. – 1971.), što je ipak neuvjerljivo kad se uzme u obzir stroga centraliziranost gospodarskog sustava SSSR-a.

Četiri razine

Raketa sustava R-12 Dvina bila je dulja od Pobjede (nešto dulja od 22 m), jednakog promjera i veće mase, dok se u ostalim detaljima, poput inercijskog sustava vođenja, upravljanja kombinacijom vektora potiska i malim aerodinamičkim krilcima i nije razlikovala od prethodnice. Termonuklearna bojna glava bila je snage oko 2,3 MT, a raketa je mogla biti opremljena i glavom punjenom bojnim otrovom. U središte svjetske pozornosti došla je tijekom eskalacije kubanske krize jer su upravo rakete R-12 Dvina činile sustave koje je SSSR instalirao na Kubi nakon uspješne revolucije Fidela Castra i njegovih barbudosa. S teritorija Kube rakete su mogle ugroziti vitalne strateške točke u SAD-u pa je ta kriza, iako na korak do sveopćeg nuklearnog uništenja ljudske civilizacije, dovela do nove faze u odnosima između velikih sila – SAD je izgubio nadmoć u nuklearnom oružju i postignut je svojevrstan paritet snaga. Drugim riječima, stvoreni su svi preduvjeti za nastanak i daljnji razvoj detanta. R-12 Dvina mogla se lansirati s lansera na površini zemlje ili iz silosa i smatra se prvom sovjetskom raketom koja je bila smještena u silosima, iz kojih se po potrebi razmjerno brzo mogla lansirati. S druge strane, zemaljska inačica bila je zahtjevna za održavanje i rukovanje pa je posada brojila 120 ljudi, a cijeli sustav prevožen je na 12 specijaliziranih namjenskih vozila. Kako bi se smanjilo iznimno dugo vrijeme reagiranja iz pohodnog u bojni položaj, za sustav su propisane četiri razine pripravnosti.

Četvrta razina bila je najniža i redovito se primjenjivala pri skladištenju projektila: raketa se nalazila u hangaru, giroskopi i bojna glava bili su deaktivirani, a raketa nije bila napunjena gorivom, oksidatorom i drugim tekućim komponentama. U takvom stanju raketa je mogla biti na položaju do sedam godina, kad se morala slati na redoviti servis. U slučaju davanja borbene spremnosti iz četvrte razine pripravnosti, bila su potrebna tri i pol sata da raketa postane spremna za ispaljivanje. Treća razina bila je vrlo slična četvrtoj, samo je uključivala aktivirane giroskope i armiranu bojnu glavu. Na toj razini bila su potrebna dva sata i 20 minuta da raketa bude spremna za ispaljivanje. Najviši stupanj borbene pripravnosti bio je prvi, koji je uključivao raketu postavljenu na vertikalni lanser i usmjerenu na konkretan cilj, napunjenu gorivom i oksidatorom (nije bila samo napunjena smjesa za paljenje), s armiranom bojnom glavom i svim sustavima pod naponom. S te razine raketa je mogla biti lansirana za pola sata, ali na njoj je mogla biti najviše do mjesec dana, nakon čega se praznila i obavljan je odgovarajući servis.

Pretpostavlja se da je oko 500 sustava R-12 Dvina bilo razmješteno po silosima i skladištima na prostoru uglavnom srednjoazijskog dijela SSSR-a, a s prostora Kube povučeni su ubrzo po izbijanju krize. Sporazumom o eliminaciji nuklearnog oružja kratkog i srednjeg dometa, potpisanim u prosincu 1987. između tadašnjih čelnika SAD-a i SSSR-a Ronalda Reagana i Mihaila Gorbačova, predviđena je demontaža svih projektila i prateće opreme R-12, koja je u potpunosti realizirana do svibnja 1990. godine.

Novo gorivo – novi motor

Ako se gotovo paralelan razvoj sustava Dvina i Pobjeda još može opravdati konkurencijom dvaju konstrukcijskih biroa, teško je objasniti zašto se paralelno s Dvinom u istom konstrukcijskom birou OKB-586 razvijao R-14 Čusovaja. Razvoj potonjeg počeo je odmah nakon što je OKB-586 isporučio sve planove i projekte Dvine u serijsku proizvodnju. Nova raketa bila je nešto dulja i dosta većeg promjera od R-12 te znatno veće mase (po jednim izvorima oko 60 t, a po drugim čak 86 t), te najvećeg dometa između 3500 i 3700 km. Snaga termonuklearne bojne glave procjenjuje se na 1-2 MT. Ta se raketa vizualno razlikovala od R-12: konus vrha rakete nije bio toliko šiljast; prošireni stražnji dio imao je presjek u obliku stošca; nije imala aerodinamička kormila. Drugim riječima, raketom na balističkoj putanji upravljalo se pokretnim mlaznicama raketnog motora. Promijenjena je i struktura pogonskog goriva pa je oksidator LOX zamijenjen koncentriranom dušičnom kiselinom, poslije tipiziranom pod nazivom RFNA, dok je za komponentu goriva zadržan kerozin. Novo gorivo tražilo je i odgovarajuću konstrukciju raketnog motora (zajedno sa sustavom upravljanja pokretnim mlaznicama), što je rezultiralo praktički novim motorom. Tako izmijenjena pogonska struktura rakete omogućila je njezino zadržavanje na lanseru, u punom stupnju pripravnosti, znatno dulje nego što je bilo moguće s raketama R-12. Čusovaja se počela uvoditi u operativnu uporabu od 1962. pod sovjetskom oznakom 8K65 (NATO-ova oznaka SS-5 Skean). Od 1978. sustav se počeo zamjenjivati pokretljivijim i preciznijim sustavom sovjetske oznake 15Ž45 (NATO-ova oznaka SS-20 Saber), a u kolovozu 1989. rastavljene su zadnje rakete Čusovaja.

Prevelika za transport

Svi su navedeni sustavi bili tek parcijalno rješenje jer iz SSSR-a nisu mogli dosegnuti strateške ciljeve na teritoriju SAD-a. Stoga je već od početka utrke u naoružanju sovjetskom vojnom i političkom čelništvu bilo jasno da mora početi ozbiljan razvoj sustava koji će poslije biti poznati kao ICBM (Intercontinental Ballistic Missiles). Nakon razmjerno dugog razdoblja razvoja i eksperimentiranja (više od šest godina), stvorena je R-7 Semjorka (Sedmica), prva sovjetska raketa koja je mogla dosegnuti teritorij SAD-a i koja se 1959. godine počela uvoditi u operativnu uporabu pod sovjetskom oznakom 8K71 (NATO-ova oznaka SS-6 Sapwood). Dugo razdoblje bilo je uvjetovano razvojem raketnih motora. SSSR, naime, tad nije mogao konstruirati dovoljno velike motore za lansiranje velike i moćne rakete u Zemljinu orbitu, iz koje bi se nastavila njezina balistička putanja na ciljeve u SAD-u. S obzirom na to da nije bilo dovoljno snažne pogonske skupine, pribjeglo se solomonskom rješenju – umjesto najviše dvaju do četiriju motora, raketu je pokretalo 20 glavnih motora od kojih su četiri bila smještena na kraju rakete, a ostalih 16 na četirima vezanim golemim startnim busterima. Uz glavne motore, raketom se upravljalo s pomoću prstena manjih pokretnih mlaznica, koje su osim upravljanja davale i dodatni potisak glavnim motorima. Uglavnom, raketa je pokretana s ukupno 32 mlaznice. Zbog takvog pristupa napravljena je golema raketa, mase između 290 i 300 tona, duljine 34 m i promjera oko tri metra svakog od pet integralnih dijelova. Ta je raketa trebala nositi veliku termonuklearnu bojnu glavu na udaljenost veću od 10 000 km. Međutim, nakon što je konstruirana utvrđeno je da je neprihvatljiva za vojnu uporabu. Naime, za njezino lansiranje morale su biti izgrađene posebne betonske platforme s pratećom lansirnom instalacijom, koje su bile lako uočljive iz zraka i satelitskim izviđanjem. Osim toga, transport tako velike rakete bio je vrlo spor i mogao se provesti samo na kratkim relacijama od proizvodnih pogona do lansirne rampe. Priprema rakete (pokretane kerozinom i LOX-om kao oksidatorom) za lansiranje trajala je više od 20 sati, što je za vojnu uporabu bilo previše. No, ubrzo se pokazalo da raketa nije potpun promašaj jer je postala temelj sovjetskog svemirskog programa i korištena je za lansiranje prvih sovjetskih satelita u Zemljinu orbitu. Poznata je postala nakon što je uspješno lansirala Jurija Gagarina u svemir 12. travnja 1961. u svemirskoj kapsuli Vostok, a poslije je služila i za programe Sputnjik, Vashod i Sojuz.  

Eksplozija u Kazahstanu

Iako je R-7 Semjorka bila zastarjela i neprikladna za vojnu primjenu i prije no što je dovršena, u velikoj je mjeri pridonijela daljnjem razvoju sovjetskih strateških projektila. Osnovni problem bila je konstrukcija motora za lansiranje jer kombinacije kakve su bile na Semjorki nisu bile za vojnu uporabu. Taj problem riješen je krajem pedesetih i počinje jaka konkurentska utrka spomenutih biroa OKB-1 i OKB-586. Upravo zbog brzine te utrke 24. listopada 1960. na jugu Kazahstana došlo je do katastrofe prilikom testiranja prototipa rakete R-16, koju je razvijao OKB-586. U eksploziji je poginulo više od 70 ljudi, od kojih su većinu činili raketni stručnjaci. Pravi broj poginulih i ranjenih po sovjetskom je običaju proglašen tajnom i nikad nije objavljen. Nakon te tragedije Sergej Koroljov upućen je na svemirski program, a strateške rakete nastavio je razvijati OKB-586. Produkt rada tog biroa početkom 60-ih godina bio je prvi učinkoviti sovjetski ICBM, baziran na raketi R-16, koji je u operativnoj uporabi dobio oznaku 8K64 (NATO-ova oznaka SS-7 Saddler).

Riječ je bila o velikoj dvostupanjskoj raketi na tekuća goriva. Iako SSSR nikad nije dao konkretne podatke o komponentama goriva, vjeruje se da su bile koncipirane na tad standardnom sustavu RFNA, odnosno dušične kiseline kao oksidatora i kerozina kao goriva. Bila je dulja od 30 metara, promjera oko tri metra i mase na paljbenom položaju između 102 i 140 tona. Mogla je nositi termonuklearnu bojnu glavu snage između šest i 20 MT (i o tome postoje proturječni podaci), na udaljenost veću od 11 000 km. Lansiralo ju je šest glavnih raketnih motora raspoređenih u kružnom prstenu na dnu prvog stupnja, a upravljanje je vršeno četirima manjim raketnim motorima križno postavljenim također na dnu prvog stupnja. Gotovo identično bilo je i tehničko rješenje pogonskog sustava drugog stupnja. Raketa je bila primarno namijenjena za lansiranje iz silosa. Proizvedeno ih je oko 190, a u silosima adaptiranim za njihovu uporabu bilo ih je razmješteno 69 u stalnom sustavu borbenog dežurstva. Sukladno odredbama SALT sporazuma, sve su rakete demontirane do kraja 1976. godine.

Iznenađenje na Dan pobjede

Paralelno s razvojem sustava 8K64, konkurentski biro OKB-1 još prije no što je preorijentiran na svemirski program razvijao je učinkovitu ICBM raketu R-9 Desna (NATO-ova oznaka SS-8 Sasin). Postala je operativna 1964., kad se počela uvoditi u naoružanje za ispaljivanje iz silosa, ali po potrebi i s pokretnih lansera. Projektil je bio kraći (nešto dulji od 24 m) i lakši (oko 80 t) od rakete 8K64, ali imao je veći domet (dulji od 11 000 km, a po nekim izvorima čak i do 16 000 km). Mogao je nositi dva tipa termonuklearne bojne glave – laku (pretpostavlja se snage oko 1,6 MT) i tešku (snage između 2,3 i 5 MT), a operativna udaljenost rasla je obrnuto proporcionalno masi bojne glave; dakle, teška bojna glava imala je kraći domet od lake. Pretpostavlja se da je napravljeno svega 19 raketa tog tipa, koje su zajedno sa sustavom 8K64 demontirane u sklopu konkretizacije sporazuma SALT. Vjerojatno je tako maloj proizvodnoj seriji kumovala još jedna katastrofa, 24. listopada 1963., kad je tijekom ispitivanja rakete R-9 došlo do curenja kisika u silos, što je rezultiralo eksplozijom koja je ubila sedmoricu raketnih stručnjaka, a silos potpuno uništila.

Kad je prvi put prikazana na mimohodu povodom Dana pobjede 1967., golema strateška raketa kodne oznake 8K67 (NATO-ova oznaka SS-9 Scarp) izazvala je pravu konsternaciju na zapadu. Posrijedi je bio najmoćniji oružni sustav dotad proizveden. Raketa je pod oznakom R-36 razvijena u birou OKB-586 još 1964., ali ispitivanja su trajala gotovo dvije godine prije uvođenja u operativnu uporabu. U naoružanje je uvedeno pet podvrsta rakete, koje su se razlikovale isključivo u konstrukciji bojne glave, pa je u inačici s teškom bojnom glavom nosila termonuklearno punjenje snage oko 25 MT. Inače, u jednoj od inačica 8K67 bilo je prvo sovjetsko strateško oružje s tzv. MIRV (Multiple Independently targetable Reentry Vehicle) bojnom glavom, pri čemu je nosila tri bojne glave, svaku snage 2-3 MT. Riječ je bila o dvostupanjskom projektilu duljine gotovo 32 m, promjera oko tri metra i mase gotovo 184 t pri lansiranju, a s teškom bojnom glavom učinkoviti domet bio je 10 200 km (s MIRV glavom oko 15 000 km). Inercijsko vođenje omogućavalo je preciznost pogađanja teškom bojnom glavom u krugu oko pet kilometara na cilju, što je s obzirom na njezinu snagu praktički zanemariva pogreška. Za razliku od dotadašnjih raketa, oksidator je bio dušikov tetraoksid, a gorivo dimetilhidrazin, što je omogućavalo da se raketa potpuno napunjena uskladišti u lansirnom silosu i tako se mogla čuvati oko pet, a uz dodatni manji servis do sedam i pol godina. U takvom stupnju spremnosti mogla se lansirati u intervalu od oko pet minuta od davanja zapovijedi. Jasno je da je tolika raketa bila namijenjena isključivo za lansiranje iz silosa. Temeljitom modernizacijom R-36 sredinom sedamdesetih godina konstruirani su potpuno novi strateški sustavi 15A14 i 15A18 (NATO-ova oznaka SS-18 Satan), o kojima će još biti riječi.

Vruće i hladno lansiranje

Paralelno s razvojem sustava 8K67 razvijan je i jednako moćan UR-200 (NATO-ova oznaka SS-10 Scrag). No, za razliku od 8K67, ta se raketa morala puniti oksidatorom i gorivom neposredno prije lansiranja. Iz te činjenice proizlazila je nemogućnost rješavanja stalnog dežurstva potpuno opremljenom raketom pa je razvoj 1965. godine otkazan. Konstrukcijski biro OKB-52 na čelu s Vladimirom Čelomejevom (1914. – 1984.), koji je razvijao tu raketu odmah je “kadrovski obnovljen” u skladu s uobičajenom, prilično ozloglašenom sovjetskom praksom s kraja šezdesetih godina.

Takav OKB-52 odmah je počeo razvoj novog sustava UR-100, koji je u operativnoj uporabi dobio sovjetsku kodnu oznaku 8K84 (NATO-ova oznaka SS-11 Sego). Bila je to prva sovjetska strateška raketa smještena u kontejneru pa se među zapadnim stručnjacima još uvijek vodi polemika je li to ujedno bila i prva raketa pripremljena za tzv. hladno lansiranje. Naime, za razliku od tzv. vrućeg lansiranja, koje podrazumijeva da se strateški projektil smješten u silosu ispaljuje aktiviranjem raketnih motora još dok je unutar tog silosa, hladno lansiranje označava izbacivanje rakete iz silosa s pomoću jednokratnog punjenja, komprimiranog plina ili na neki mehanički način. Međutim, tek kad je raketa iznad zemlje (silosa), pale se njezini motori i ona kreće na svoju balističku putanju. Hladno lansiranje znatno manje oštećuje silos u kojem je raketa smještena i može se razmjerno brzo popuniti novom raketom, ali postavlja se opravdano pitanje tko će ostati kako bi punio silose i koji bi silosi uopće ostali nakon prvog obostranog nuklearnog udara. Drugim riječima, većina silosa za smještaj nuklearnih raketa ionako je bila za jednokratnu uporabu. Vjerojatno iz tih razloga SAD i druge zapadne zemlje nisu u većem opsegu za svoje strateške nuklearne projektile usvojili tehniku hladnog lansiranja.

Što se tiče rakete UR-100, još uvijek nije poznato koja je bila namjena razmjerno jednostavnog cilindričnog kontejnera u kojem je bila smještena. Do danas je ostalo otvoreno pitanje je li se raketa samo skladištila u kontejneru, koji se nakon spremanja projektila u silos odbacivao, ili se zajedno s raketom spuštao u silos te služio kao svojevrstan lanser. Raketa UR-100 bila je dvostupanjska, punjena stabilnim tekućim gorivom tako da je nije trebalo puniti neposredno prije lansiranja kao većinu njezinih prethodnica. Iako je posrijedi bila jedna od najmanjih sovjetskih strateških raketa (duljine oko 19 m, promjera nešto većeg od dva metra i mase oko 48 tona), procjenjuje se da joj je krajnji domet bio oko 10 500 km. Na tu udaljenost mogla je nositi monolitnu bojnu glavu snage oko 1 MT, a novije inačice bile su opremljene MIRV glavama s trima ili šest bojnih glava. S obzirom na to da je njezino uvođenje u operativnu uporabu počelo na vrhuncu hladnog rata, pretpostavlja se da je UR-100 bila najmasovnije proizvedena sovjetska kopnena strateška raketa. Po nekim izvorima, do 1972. raspoređeno je do 990 tih raketa, a do 1976. još oko 460 novijih inačica, no vjerojatno su podaci ipak malo pretjerani. Nakon 1978. taj se sustav postupno počeo zamjenjivati sličnim, ali znatno suvremenijim sustavima SS-17 i SS-19. Međutim, još uvijek je 326 raketa UR-100 dočekalo raspad SSSR-a na bojnim položajima. Tijekom 1991. sve preostale povučene su iz uporabe i demontirane.

Traže se kruta goriva

Jedan od problema koji sovjetski raketni stručnjaci dugo nisu uspijevali riješiti na velikim raketama jesu kruta goriva. Naime, takva su goriva za razliku od tekućih znatno postojanija i stabilnija i omogućavaju dulji vijek rakete na operativnom dežurstvu, a vrijeme lansiranja i lansirne pripreme znatno je kraće s obzirom na to da nije potrebno puniti raketu prije lansiranja. U međuvremenu, SAD je uspješno razvio obitelj ICBM-a na kruta goriva Minuteman i uveo je u operativnu uporabu. To je saznanje dodatno pojačalo pritisak na sovjetske konstruktore pa je biro OKB-1 krajem šezdesetih godina počeo razvoj prve sovjetske rakete na kruta goriva RT-2, koja je već 1968. ušla u operativnu uporabu pod sovjetskom kodnom oznakom 8K98 (NATO-ova oznaka SS-13 Savage). Po taktičko-tehničkim značajkama raketa RT-2 mogla se uvelike uspoređivati s Minutemanom, ali bila je znatno nepouzdanija zato što cijelo vrijeme njezine operativne uporabe nije riješen problem dovoljnog potiska i snage raketnih motora. Vjerojatno je zbog toga proizvedeno samo 60 tih raketa, koje su bile u operativnoj uporabi tek osam godina. Imala je karakterističan izgled, različit od drugih sustava sovjetskog naoružanja. Riječ je bila o trostupanjskoj raketi, čiji su stupnjevi međusobno bili odvojeni karakterističnim cjevastim konstrukcijama, te namijenjena za lansiranje isključivo iz silosa tehnikom vrućeg lansiranja. Bila je duga oko 20 m, mase oko 35 t, dometa (po deklaraciji) većeg od 10 000 km, ali tijekom testiranja najveći ostvareni domet bio je do 8000 km. Mogla je nositi bojnu glavu snage do 600 KT, a preciznost pogađanja na cilju bila je u krugu oko četiri kilometra, što je za tehnološku razinu tog doba bilo nedovoljno (npr. UH-100 imala je točnost oko kilometar i pol na znatno većoj udaljenosti).

(nastavlja se)

Marinko OGOREC