Kraj Prvog svjetskog rata i boljševička revolucija u Rusiji donijeli su brojne geopolitičke promjene na karti Europe. Poljaci i Sovjeti naći će se u kolopletu diplomatskih igara, različitih savezništava i oružanih sukoba, a potom i u otvorenom ratu, koji je prije sto godina kulminirao

 

Mnogi europski narodi vidjeli su Prvi svjetski rat kao priliku za obnovu ili prvu uspostavu svojih neovisnih zemalja. Takav je primjer bila i Poljska, čija se neovisnost ugasila krajem XVIII. stoljeća nakon što su je u tzv. trećoj diobi podijelile tadašnje europske velesile: Rusija, Pruska i Austrija. Više od stoljeća Poljaci su čekali priliku kako bi oživili svoju državu. Već početkom Velikog rata među Poljacima su se javila dva oslobodilačka pokreta. Jednom je na čelu bio Roman Dmowski (1864. – 1939.). Djelovao je iz Francuske te je za cilj imao, preko Poljskog nacionalnog komiteta (PNK), uz pomoć sila Antante obnoviti poljsku državu. Drugu je struju predvodio Józef Piłsudski (1867. – 1935.), koji se, za razliku od Dmowskog, za pomoć u stvaranju nove poljske države obratio Centralnim silama. Piłsudski im je otvoreno, sa svojim poljskim legijama, pomagao u sukobima s Rusima, a zauzvrat mu je obećana obnova poljskog kraljevstva. Ipak, s vremenom se i Piłsudski distancirao od Njemačke te stupio u kontakt s Antantom, zbog čeka ga Nijemci uhićuju i interniraju u Magdeburg. Pušten je 8. studenog 1918., tri dana prije proglašenja primirja.

Nakon što se SAD umiješao 1917. u rat, postalo je sve izglednije da će Antanta pobijediti. PNK pod vodstvom Dmowskog postao je predstavnik poljskog naroda pred pobjedničkim silama. Konačno, na inicijativu američkog predsjednika Thomasa Woodrowa Wilsona (1856. – 1924.), u Lublinu je 7. studenog 1918. formirana prva privremena vlada neovisne Poljske. Nakon dvojice kratkotrajnih obnašatelja dužnosti, za premijera je 18. siječnja 1919. izabran Ignacy Jan Paderewski (1860. – 1941.). Zanimljivo je da je taj političar bio vrhunski pijanist, posebno popularan u SAD-u, gdje je djelovao kao predstavnik PNK-a. U Varšavu je sredinom studenog 1918. stigao i Piłsudski. Sa statusom nacionalnog junaka biva proglašen za šefa države i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. S druge strane, Dmowski će kao predstavnik Poljske potpisati 1919. godine Versailleski mirovni sporazum.

Proširivanje revolucije

Početnu euforiju poljskog naroda i političara zbog obnove države uskoro su zamijenili granični problemi sa susjedima. Nesuglasice s Čehoslovačkom oko pograničnog mjesta Těšína / Cieszyna uspjeli su riješiti arbitražno, no veći problemi čekali su ih u graničnom sporu sa Sovjetima.

Boljševička revolucija 1917. godine donijela je konačan raspad golemog Ruskog Carstva te velike političke i ideološke promjene, koje će utjecati i na povijest XX. stoljeća. Već početkom 1918. godine Treći sveruski kongres sovjeta radničkih i vojnih deputata proglasio je Rusku Sovjetsku Federativnu Socijalističku Republiku (Ruska SFSR). Nova je vlast mirovnim sporazumom s Njemačkom potpisanim u ožujku te godine u Brest-Litovsku izvukla Rusiju iz Prvog svjetskog rata. Okrenula se učvršćivanju unutarnje vlasti, koju su u prvim mjesecima nakon revolucije proširili na velik dio Rusije i na okolne teritorije koji su bili u sastavu nekadašnjeg Carstva. Međutim, caristički protivnici revolucije – bjelogardijci, potpomognuti silama Antante, ubrzo su ušli u otvoreni oružani sukob sa sovjetskim snagama okupljenim u Crvenoj armiji. Na strani carističkih snaga bili su i različiti nacionalni pokreti, poput onih iz Ukrajine i Poljske, koji su u sveopćem kaosu ruskog građanskog rata vidjeli priliku za samostalnost svojih zemalja. Međutim, discipliniranija, organiziranija i bolje vođena Crvena armija već je tijekom 1919. osvojila dobar dio teritorija nekadašnjeg Carstva. Boljševici su vlast dodatno učvrstili zahvaljujući tzv. sustavu ratnog komunizma te osnivanjem tajne policije ČEKA (Izvanredna povjerenstva za borbu s kontrarevolucijom i sabotažom), koja se bavila progonom politički nepodobnih osoba.

Složena situacija

Bez obzira na to što su bili u još uvijek nerazriješenom građanskom ratu, Vladimir Iljič Lenjin (1870. – 1924.) sa svojim je istomišljenicima radio na proširivanju sovjetske revolucije na ostale dijelove Europe, prije svega Njemačku. U tom planu glavna je smetnja bila obnovljena Poljska, koja se nalazila između Sovjetske Rusije i Njemačke te tako izravno sprečavala širenje komunističkih ideja na zapad. Sovjetskim je vlastima, osim toga, smetala i umiješanost Piłsudskog u građanski rat u Rusiji. On je na Rusiju gledao kao na veliku prijetnju opstanku tek obnovljene poljske države i na sve je načine pokušavao rusku granicu pomaknuti što dalje na istok. Nije stoga čudno što je u ruskom građanskom ratu izravnu potporu, sa svojim poljskim legijama, davao bjelogardijcima jer su mu oni jamčili neovisnost. Piłsudski je smatrao da se bez svojevrsne unije Poljska, Ukrajina, Litva i ostale zemlje iz bliže regije ne mogu obraniti od imperijalističkih i ideoloških sovjetskih prijetnji.

Prvi oružani sukobi Sovjeta i Poljaka dogodili su se u veljači 1919. kod grada Manevičija na sjeverozapadu današnje Ukrajine i Bjaroze na zapadu današnje Bjelorusije i smatraju se početkom rata. Rat je u početku obilježen sporadičnim borbama, a uključivao je i ukrajinske i bjeloruske snage: s jedne strane komuniste, koji su bili na sovjetskoj strani, a s druge nacionaliste, koji su željeli ostvariti svoje ambicije o neovisnosti, ali su im interesi bili djelomično suprotni poljskim. Koloplet savezništava i neprijateljstava proširio je uskoro borbe i na područje Litve, Latvije i Estonije, gdje su se također sukobljavale prosovjetske snage i one koje su se borile za neovisnost.

 

Pad Litbela

Sudionici Pariške mirovne konferencije, koja je bila u punom jeku, morali su skrenuti pozornost i na sovjetsko-poljski sukob. Ubrzo su pobjedničke sile Antante predložile razgraničenje na crti Grodno – Jalovka – Nemirov – Brest-Litovsk – Dogorusk – Ustilug – Krilov, zapadno od Rava-Ruske i istočno od Przemyśla do Karpata. Prijedlog rješavanja sovjetsko-poljskog graničnog spora nazvan je Curzonova linija, prema britanskom konzervativnom političaru Georgeu Nathanielu Curzonu (1859. – 1925.). Odbila ga je, međutim, poljska strana, koja je u proljeće 1919. krenula u napad. Poljske snage prešle su preko rijeke Njemena te zauzele bjeloruski grad Pinsk. Sovjetske snage krenule su u protunapad osvojivši zapadnobjeloruski grad Grodno, koji se nalazi u blizini poljske i litavske granice. Međutim, zbog sve jačeg djelovanja bjelogardijaca u Rusiji bili su prisiljeni na povlačenje i reorganizaciju. Poljaci su iskoristili ponuđenu priliku te u kasno proljeće osvojili bjeloruske gradove Lidu i Novogrodek. U travnju su zauzeli i Vilnius, koji je bio središte Litavsko-Bjeloruske Sovjetske Socijalističke Republike, zvane i Litbel. Njezina vlada bježi u Minsk, ali već u kolovozu 1919. poljska vojska osvaja i taj grad. Poljaci su nastavili uspješno djelovati i s dolaskom jeseni. Došli su do Zapadne Dvine (Daugava) u Latviji te osigurali područje od rijeke Disne do drugog najvećeg latvijskog rada Daugavpilsa.

Kijevska ofenziva

Uspjesi poljskih snaga nastavljeni su sve do početka 1920., ali većih borbi nije bilo jer se Crvena armija povlačila još od ljeta 1919. zbog sve jačih djelovanja bjelogardijaca prema Moskvi. Poljaci su, dakle, dosta lako potisnuli sovjetske snage na cijelom zapadnom dijelu bojišta od Latvije na sjeveru do Ukrajine na jugu. Uskoro je važnu pobjedu odnijela i poljska diplomacija jer je potpisan protuboljševički sporazum s vođom Ukrajinske Narodne Republike Simonom Vasiljevičem Petljurom (1879. – 1926.). Tim je sporazumom Petljura praktički legitimirao poljska osvajanja u sukobu s kratkotrajnom Zapadnoukrajinskom Narodnom Republikom (1918. – 1919.), koji se vodio za austrougarsku “teritorijalnu ostavštinu” na području istočne Galicije i Volinije. Zauzvrat se Piłsudski obvezao da će prihvatiti neovisnost Ukrajine, poštovati dogovorenu buduću granicu na rijeci Zbruču i vojno pomoći Petljuri u ponovnoj instalaciji njegove vlade u Kijevu. Nekoliko dana nakon sklapanja sporazuma, točnije 25. travnja 1920., poljsko-ukrajinske snage pokrenule su tzv. kijevsku ofenzivu, s ciljem zauzimanja Kijeva i dovođenja Petljure na vlast. Poljaci su u napad krenuli s oko šezdeset pet tisuća vojnika podijeljenih u tri armije, a potporu je pružalo još petnaest tisuća ukrajinskih boraca. Ako stvari na terenu ne bi išle prema planiranom, mogli su računati na pomoć nekoliko tisuća finskih, litavskih i rumunjskih vojnika. Poljaci su već drugog dana zauzeli grad Žitomir u sjevernom dijelu zapadne Ukrajine. Početne sovjetske snage činile su dvije armije s oko pedeset tisuća vojnika pod vodstvom Aleksandra Jegorova (1883. – 1939.) i bile su u totalnom protunapadu, povlačeći se i svaki dan gubeći dio teritorija. Poljsko-ukrajinske snage već su 7. svibnja zauzele Kijev, ali uskoro će se sovjetske snage konsolidirati pa će se bojišnica zadržati oko Kijeva i na istočnoj obali Dnjepra.

 

Preusmjeravanje snaga

Osokoljena pobjedama nad bjelogardijcima, sovjetska će se vlada ipak okrenuti jačanju snaga na bojištu s Poljacima. Crvena armija izvela je sredinom svibnja nekoliko koordiniranih akcija u Bjelorusiji i tako prisilila poljske snage na borbe u tom području, što je zaustavilo daljnje poljsko prodiranje u Ukrajinu. Bila je to samo uvertira za veliki sovjetski protunapad krajem svibnja i početkom lipnja 1920. godine. Iznimno važnu ulogu u sovjetskom djelovanju imala je 1. konjanička armija, koja je nizala pobjede. Na čelu joj je bio Semjon Mihajlovič Buđoni (1883. – 1973.), koji će u Drugom svjetskom ratu biti jedan od važnijih sovjetskih maršala. Poljsko-ukrajinske snage razbijene su duž cijelog bojišta, što je dovelo do toga da je Piłsudski pozvao svoje generale na povlačenje s područja Kijeva, koji su sovjetske snage 13. lipnja vratile pod svoj nadzor.

Težak poraz u Poljskoj doveo je do pada vlade Leopolda Skulskog (1878. – 1940.) i velike političke krize. Premda je bilo uspješnih poljskih djelovanja, poput onog u Galiciji kod grada Lavova, sovjetske snage sve su više napredovale. Kako je u građanskom ratu bila sve uspješnija, Lenjinova se vlada odlučila još više koncentrirati na sukob s Poljacima. Vojska je počela pripreme za novu ljetnu ofenzivu, koja je trebala dovesti do konačnog cilja – prodora na “početno” poljsko tlo, osvajanja Varšave, stavljanja Poljske pod sovjetski utjecaj te daljnjeg širenja revolucije prema Njemačkoj. Sovjetski napad počeo je 4. srpnja u smjeru Vilniusa, pod vodstvom generala Mihaila Tuhačevskog (1893. – 1937.), a provodilo ga je gotovo 120 tisuća vojnika podijeljenih u nekoliko armija. Poljaci su pokušali iskoristiti rovove iz Prvog svjetskog rata te ukopani dočekati Crvenu armiju. Plan nije uspio jer su bili i brojčano i po opremljenosti slabiji od Sovjeta, koji su posjedovali znatne količine topničkog i strojničkog naoružanja. Sovjetske snage brzo su probile najslabije branjene dijelove bojišta te 11. srpnja ušle u Minsk, a 14. srpnja zajedno s litavskim komunistima u Vilnius. Kako je u Bjelorusiji i Ukrajini padao grad za gradom te kako se poljska vojska povlačila duboko u teritorij svoje zemlje, vladi u Varšavi postalo je jasno da sovjetska namjera nije samo širenje granica što dalje prema zapadu nego i dokidanje poljske neovisnosti.

Velika prilika

Kako je, unatoč usporavanju sovjetskog prodora kod Lavova, propao pokušaj poljskih snaga kojim bi okrenule situaciju u svoju korist te prekinule spomenuto povlačenje u teritorij svoje zemlje, Piłsudski je zaključio da je bitnije konsolidirati snage za obranu prijestolnice. Budući da su stizale vijesti o nadirućim sovjetskim snagama, iz Varšave su malo-pomalo odlazili gotovo svi važniji zapadni diplomati. S druge strane, vjerna poljska saveznica Francuska čak je poslala pomoć u vidu vojnih savjetnika, od kojih valja istaknuti Charlesa de Gaullea (1890. – 1970.). Britanska diplomacija pokušala je pak na sve načine zaustaviti djelovanja Crvene armije novim prijedlozima razgraničenja, ali sovjetska vlada bila je odlučna iskoristiti ukazanu priliku. Bitka za Varšavu počela je 12. kolovoza 1920., a već nakon dva dana borbi sovjetske su postrojbe bile na samo dvadesetak kilometara od grada. General Tuhačevski bio je uvjeren da je samo pitanje dana kad će se njegove snage onamo ušetati. Međutim, Poljaci su se ujedinili i nije došlo do, za neke Sovjete očekivanog, proboljševičkog ustanka u gradu. U međuvremenu je i poljska vojnoobavještajna služba uspjela dešifrirati radioporuke Crvene armije i tako je saznala dio planova i rasporeda sovjetskih postrojbi. Piłsudski je uvidio važnost situacije te odlučio povući se sa svih državnih dužnosti i osobno nadzirati vojne operacije.

 

Čudo na Visli

 U svakom slučaju, Poljaci su s nekoliko uspješnih akcija uspjeli preokrenuti naizgled bezizlaznu situaciju. Posebno se proslavila 203. ulanska (konjanička) pukovnija, koja je naoružana tek kopljima, sabljama i pištoljima uspjela probiti crte Crvene armije južno od Varšave te napasti sovjetski zapovjedni položaj, uništivši pritom sredstva za radiokomunikaciju. Uslijedilo je još nekoliko poljskih protunapada, a kad je zapovjednik 1. konjaničke divizije Buđoni odbio napasti Varšavu s juga, bilo je jasno da se sovjetska ofenziva raspada.

Bitka za Varšavu uskoro je prešla u posve drugu fazu jer su ohrabrene poljske snage brzo napredovale u protunapadu, potiskujući Sovjete sve dalje od Varšave. Poljska vojska oslobađala je dnevno po tridesetak kilometara u dubinu teritorija, stoga je i samom generalu Tuhačevskom postalo jasno da će teško konsolidirati bojišnicu te ponovno preuzeti inicijativu. Zapovjedio je stoga organizirano povlačenje vojske kako bi spriječio potpuno rasulo i paniku koja je zavladala na pojedinim dijelovima bojišta. Bitka za Varšavu službeno je završila 25. kolovoza 1920. potpunom pobjedom Poljaka. Sovjetske snage imale su desetak tisuća mrtvih, a broj ranjenih i zarobljenih prema nekim je izvorima dosezao zajedno sto tisuća ljudi. Poljska vojska imala je barem dvostruko manje gubitke. Kako je ta pobjeda bila ključna za poljsku neovisnost, a i zbog velikog preokreta, bitka se često naziva Čudom na Visli. Mnogi europski povjesničari smatraju da je pobjeda poljske vojske zaustavila mogući prodor komunizma u zapadnu Europu.

Tko je pobjednik?

Premda su Poljaci nakon ključne pobjede pokušali nastaviti napredovanje prema istoku, za to nisu imali snage. Uskoro se bojišnica stabilizirala i objema stranama bilo je jasno da će se sukob morati rješiti diplomatskim putem. Ni Sovjeti više nisu bili u stanju krenuti u novi napad, a ponovno su im opasno počeli prijetiti bjelogardijci, posebno prema Moskvi i Petrogradu. Krajem listopada počeli su stoga pregovori koji su ubrzo doveli do zaustavljanja vojnih djelovanja i preliminarnog mirovnog sporazuma.

Dugi pregovori okončani su u ožujku 1921. u Rigi, potpisivanjem mirovnog sporazuma kojim je i službeno okončan Sovjetsko-poljski rat. Spomenutim je sporazumom povučena crta razgraničenja između Poljske i tadašnje Sovjetske Rusije (uskoro SSSR-a), prema kojoj su Poljaci dobili 135 tisuća četvornih kilometara zemlje više nego da su pristali na razgraničenje Curzonovom linijom. To je praktički značilo da su pobjednici u ratu, jer su uz neovisnost ostvarili i teritorijalno proširenje. Međutim, pripala su im i područja s većinskim ukrajinskim, bjeloruskim i litavskim stanovništvom. Upravo će taj mir poslužiti kao dio propagande sovjetske vlade za opravdanje napada na Poljsku 1939. godine.

Josip BULJAN