Hrvatski olimpijski odbor (HOO) u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja drugi je put dodijelio zajednički ustanovljeno Godišnje priznanje sportskim klubovima, sportašima i sportskim djelatnicima za doprinos u obrani Republike Hrvatske, kojim se valoriziraju zasluge dionika sportskog sustava u Domovinskom ratu

Želimir Feitl zvani Žiga legendarni je hrvatski karatist i dragovoljac Domovinskog rata. Dobitnik je priznanja koje zajednički dodjeljuju Ministarstvo hrvatskih branitelja i Hrvatski olimpijski odbor za doprinos u obrani Republike Hrvatske. Osim toga, Feitl je dobitnik brojnih nagrada i priznanja, među kojima se ističu Nagrada Milan Neralić 2020. te Nagrada Matija Ljubek 2021. godine. Dobitnik je i Državne nagrade za sport “Franjo Bučar” 2022. godine.

Još u djetinjstvu počeo se baviti sportom u rodnom Karlovcu. S 14 godina igrao je rukomet u lokalnom klubu Dubovac. U Karlovcu živi do završetka srednje škole, a zatim odlazi u Zagreb na studij, koji završava 1975. godine. U Zagrebu uz rukomet počinje trenirati i karate. Bio je juniorski reprezentativac u rukometu. Zanimljivo je da je bio izbornik i trener hrvatske karate reprezentacije od 1992. do 1996. godine. Osnivač je i prvog kluba tog sporta u Karlovcu, današnjeg Karate kluba “Karlovac 1969”. Tijekom karijere obnašao je niz važnih dužnosti.  U razgovoru za Hrvatski vojnik podijelio je s nama svoju životnu priču. Ratni i sportski put.

 Dragovoljac ste Domovinskog rata. Kada ste se uključili u obranu Domovine i koliko je trajao vaš ratni put?
Početkom kolovoza, na zahtjev pomoćnika ministra unutarnjih poslova RH Ivana Jarnjaka, počinjem okupljati dragovoljce iz Karlovca. Putem mobilizacijskog poziva svi se okupljamo 17. rujna 1991. na Policijskoj akademiji u Zagrebu, gdje započinje obuka pod nadzorom specijalista Akademije i djelatnih instruktora Jedinice za posebne namjene Lučko. Na obuci je sudjelovalo oko stotinu dragovoljaca, a završila su je 72. Imenovan sam zapovjednikom postrojbe TRN, kojoj je ime dao tadašnji zapovjednik specijalnih jedinica i moj zapovjednik Mladen Markač.

Koje vam se ratne uspomene najčešće vraćaju i koliko su vas ta iskustva oblikovala kao čovjeka?
Najčešće mi se vraćaju sjećanja na pogibiju mojeg zamjenika Đonija Polovića i još jednog dragovoljca, Borisa Kranjčeca, tijekom osvajanja vojarne “Luščić” u Karlovcu, kao i na moje ranjavanje te pogibiju zapovjednika satnije Krunoslava Plasaja od minobacačke granate na Turnju u sklopu osvajanja vojarne “Logorište”. Posebno me obilježilo razdoblje od oko pet mjeseci koje sam nakon operacije zgloba lijeve i pete desne noge proveo u invalidskim kolicima. To iskustvo donijelo mi je spoznaje koje zdrav čovjek teško može zamisliti. Od tada drugačije gledam na osobe s invaliditetom i općenito sam postao senzibilniji.

Koliko su vas ratna iskustva promijenila – kao čovjeka, ali i poslije, kao sportskog djelatnika?
Odgovornost za živote ljudi kojima zapovijedate, procjene rizika, organizacija postrojbe i svi strahovi koje proživljavate mogu vas ili slomiti ili ojačati. U mojem slučaju ta su me iskustva ojačala. Kao gospodarstvenik i menadžer imao sam dugogodišnje iskustvo u organizaciji i provedbi standarda i procedura, što mi je poslije puno pomoglo i kao sportskom djelatniku na rukovodećim položajima.

Smatrate li da se danas dovoljno govori o žrtvi branitelja i prenosimo li mladima točnu sliku tog vremena?
Možda bi kroz školski sustav trebalo posvetiti više pažnje toj temi jer će braniteljske udruge s vremenom biti sve malobrojnije i prije ili kasnije će nestati.

Na koji način vam je sportski duh – disciplina, izdržljivost i mentalna snaga – pomogao tijekom ratnih dana?
Karate, a posebno vrhunski sport, traži velika odricanja, iznimnu disciplinu, odgovornost i mentalnu snagu, što mi je, naravno, puno pomoglo tijekom rata.

Kako ste doživjeli povratak u civilni život nakon rata i je li sport bio svojevrsna terapija?
Nakon liječenja, sredinom 1992. godine, vratio sam se na mjesto direktora u tvrtku Kaplast d. d. Istodobno sam izabran za izbornika, a poslije i direktora karate reprezentacije Hrvatske, koja je tada počela nastupati na europskim i svjetskim prvenstvima kao samostalna država. Bio je to neizreciv ponos – stajati pod hrvatskom zastavom i slušati himnu prilikom osvajanja zlatnih medalja. Nije bilo bolje terapije.

Kao legendarnom karatistu, koliko vam je natjecateljsko iskustvo pomoglo u kasnijem organizacijskom radu?
Sport odgaja ljude s karakterom, disciplinom, upornošću, izdržljivošću i sposobnošću prihvaćanja poraza, iz kojih se vraćate još jači. Sve te vrline pomažu u budućem životu i radu.

Nedavno ste dobili priznanje Hrvatskog olimpijskog odbora i Ministarstva hrvatskih branitelja za doprinos u obrani domovine. Koliko i što vam to priznanje znači na osobnoj razini?
Bila mi je velika čast stajati uz mnoge sportaše, iz različitih sportova, kao i uz ratne zapovjednike generale Markača i Lucića. To mi je jedno od najdražih priznanja.

Nakon rata nastavili ste snažno djelovati u sportu. Što vas je potaknulo da ostanete aktivni i preuzmete odgovorne dužnosti?
Motivirala me želja da pomognem mladima u sportu te da se poboljšaju uvjeti rada u klubovima – i infrastrukturno i organizacijski. Važno mi je bilo i donošenje dugoročnih strategija razvoja sporta u Karlovcu i Županiji, kao i kvalitetna suradnja sa svim institucijama koje sport financiraju – od ministarstava i Olimpijskog odbora do Županije i Grada.

Danas ste predsjednik Zajednice sportova Karlovačke županije. Kakvo je stanje sporta u Županiji i s kojim se izazovima najčešće susrećete?
Može se reći da je stanje svake godine sve bolje – i po rezultatima i po rangovima natjecanja. Program Ministarstva usmjeren na rad s mladima do 18 godina posebno kroz financiranje trenera i opreme znatno je poboljšao situaciju. Takva ulaganja dugoročno podižu i kvalitetu i masovnost sporta jer povećanje broja stručnih trenera sigurno donosi bolje rezultate.

Što smatrate svojim najvećim doprinosom razvoju lokalnog sporta?

Izdvojio bih donošenje Strategije razvoja sporta Grada Karlovca i njezino usvajanje na Gradskom vijeću, kao i povećanje financiranja trenera i opreme za rad s mladima na županijskoj razini.

Koliko je, po vašem mišljenju, važno mladima kroz sport prenositi vrijednosti domoljublja, rada i poštovanja?
Sportaši se unutar klubova i reprezentacije odgajaju u duhu domoljublja, poštenja i poštovanja prema domovini i starijima. To se jasno vidi svaki put kada donesu medalje u Hrvatsku s europskih i svjetskih natjecanja.

Kakvu poruku imate za mlađe generacije, koje Domovinski rat poznaju samo iz priča i udžbenika?
Neka čuvaju našu zemlju, koja je stvorena u krvi i izgubljenim životima, i neka prema njoj njeguju poštovanje i ponos što su njezini građani.

Tekst: Ivan Šurbek Foto: Privatna arhiva