Poboljšavanjem konstrukcijske tehnike i samih materijala koji se upotrebljavaju u izgradnji plinovoda moguće je plinovodima povezati velike udaljenosti bez obzira na geografsku konfiguraciju terena

Neke studije pokazuju da će upravo prirodni plin imati najveći porast te da bi se u sljedeća dva desetljeća njegova uporaba mogla udvostručiti. Prirodni plin se sve više rabi zbog njegovih pogodnosti: cijena, zaštita okoliša, deregulacija svjetskog tržišta i sigurnost opskrbe energijom. Zbog sve većih cijena nafte i pada produktivnosti naftnih polja te zbog sve veće povećane potražnje očekuje se da bi se relativno nerazvijena plinska tržišta središnje i južne Azije mogla ubrzano razvijati.

Prirodni plin je mješavina ugljikovodika i malih količina drugih spojeva koji se javljaju samostalno u plinovitom stanju ili se nalaze otopljeni u nafti u podzemnim nalazištima i postaju plinoviti pri atmosferskom tlaku i temperaturi. Upravo spojevi ugljikovodika sadrže veliku energetsku vrijednost i postaju sve više jednim od nezaobilaznih energetskih izvora. Cijena i prihvatljivost za okoliš čine plin učinkovitim gorivom koje pronalazi svoju uporabu u industriji, pogonima za proizvodnju električne energije i drugim sektorima potrošnje poput prometa. Kao najčistiji oblik fosilnih goriva postaje ekološki prihvatljiv i idealan je za ispunjavanje obveza iz Kyoto protokola. Iako alternativni izvori energije, poput solarnih ćelija ili vjetroelektrana nude ekološke pogodnosti, zbog visokih cijena još nisu dostupni svima.

Tehnološke prednosti kombiniranja plinskih i parnih turbina pretvorile su plin u najisplativije gorivo za proizvodnju energije. U prilog sve većoj potražnji plina ide još jedan čimbenik, a to je njegova cijena. Plin na tržištu ima relativno nisku cijenu zbog napretka u tehnologiji koji omogućuje učinkovitu proizvodnju i nove transportne mogućnosti. Naime, poboljšavanjem konstrukcijske tehnike i samih materijala koji se upotrebljavaju u izgradnji plinovoda moguće je plinovodima povezati velike udaljenosti bez obzira na geografsku konfiguraciju terena. Tako se danas plinovodi postavljaju ispod mora ili se pak plin ukapljuje i zatim transportira pomoću tankera. Posljedica deregulacije plinskog tržišta i navedenih tehnoloških inovacija je dostupnost i konkurentnost plina na sve većem broju tržišta. Tradicionalna su tržišta plina bila regionalna i pokrivala su male udaljenosti od potrošača i proizvođača, primjer Europe, Sjeverne Amerike i Rusije. Nova plinska tržišta se javljaju pojavom ukapljenog plina koji se pretvara u tekući oblik radi lakšeg skladištenja i transporta Složenim procesom uklanjaju se prašina, helij, voda i teški ugljikohidrati. Plin se zatim kondenzira u tekućinu blizu atmosferskog tlaka hlađenjem na približno -163 stupnja C. Time se postiže smanjenje volumena koje ga čini financijski isplativijem za transport na velike udaljenosti gdje ne postoje plinovodi.

Ukapljeni plina otvara golema tržišta Kine, Indije, Bliskog istoka, omogućuje bolju povezanost i tržišno natjecanje, a to vodi do harmonizacije cijena. Jedini ozbiljni problem kod ukapljenog plina čini opskrba tankerima, jer tu postoje 3 krizne točke na kojima je lako prekinuti opskrbu – Sueski kanal, Hormuški tjesnac i Malezijski tjesnac.

Plin i politika

Od kraja listopada 2004. do siječnja 2005. u Ukrajini su u drugom krugu predsjedničkih izbora ustanovljene nepravilnosti prilikom brojanja glasačkih listića. Na izborima je pobijedio proruski kandidat Viktor Janukovič. Proeuropski kandidat Viktor Juščenko je pozvao pristaše da prosvjeduju u ukrajinskoj prijestolnici Kijevu i taj niz prosvjeda i političkih događaja naziva se narančasta revolucija. Politička kriza razriješena je u prosincu kada je Ukrajinski vrhovni sud ustvrdio da zbog izbornih malverzacija nije moguće ustvrditi rezultate izbora, te su raspisani novi izbori, ali samo za drugi krug u kojem su ostali Juščenko i inače aktualni premijer Janukovič. U prosincu je održan drugi krug izbora pod budnim okom domaćih i međunarodnih promatrača, te je izborno povjerenstvo proglasilo pobjednikom izbora i novim predsjednikom prozapadnog kandidata Juščenka koji je dobio 52 posto glasova. Godina 2006. značila je za Vladimira Putina povratak Rusije kao sile u međunarodnoj politici. Sovjetski Savez je gotovo čitavo 20. stoljeće uživao status supersile zahvaljujući jakoj vojsci, nuklearnom oružju i komunističkoj ideologiji koja je imala veliku sferu utjecaja u svijetu. Nakon tranzicijskog razdoblja pod Jeljcinom devedesetih Rusija je marginalizirana kao faktor u međunarodnim odnosima, a jedina supersila bez prave konkurencije ostaju SAD. Putinova administracija više puta je istakla Rusiju kao sigurnog i pouzdanog dobavljača energije za zapadne zemlje, pogotovo sad kada je Bliski istok nakon rata u Iraku i napetosti oko iranskih nuklearnih ambicija postao nesigurno područje.

Parlamentarni izbori u Ukrajini održavali su se 2006. godine, a Moskva je imala svoj adut. Naime Gazprom, energetski div u vlasništvu države isporučivao je plin Ukrajini za cijenu od 50 dolara za 1000 kubičnih metara, ta cijena je više rezultat prakse iz sovjetskih vremena nego stvarnih odnosa na tržištu tako da je Gazprom imao legitimno pravo povećati cijene. Iz ovog primjera ćemo vidjeti stratešku ulogu plina na globaliziranom svjetskom tržištu prikrivenih geopolitičkih monopola i nestabilnosti koje proizlaze iz toga. Na površini se to čini kao nesuglasice oko cijena, ali treba uzeti u obzir da povećanje cijena plina bi imalo za posljedicu stagniranje ukrajinske ekonomije i pad standarda. Gazprom je tražio povećanje cijena na oko 220 dolara po 1000 metara kubičnih plina, što je povećanje od 400 posto i što predstavlja instant prijelaz na cijene Zapadne Europe. Kako je Gazprom direktno povezan sa ruskim izvozom plina i nafte, a Ukrajina je pokrivala oko 70 posto potreba za naftom i oko 80 posto potreba za plinom iz Rusije elita u Kijevu se našla u geostrateškom “zagrljaju” Rusije. Ukrajinci su pak imali u nadolazećem sukobu oko plina svoje adute, a to je da oko 70 posto izvezenog plina Rusije koji sačinjava 90 posto izvoza namijenjenog Europskoj uniji, prolazi teritorijem Ukrajine. Tako je ukrajinska vlada zaprijetila da će prekinuti dovoz plina plinovodima preko svog teritorija, odnosno da će za svoje potrebe uzeti ruski plin namijenjen zapadnim kupcima.
Ruski odgovor je bio lobiranje za južni plinovod koji bi zaobilazio Ukrajinu spajajući Tursku, Grčku i Italiju, i za sjeverni plinovod, koji bi išao za Njemačku od Vyborga na ruskoj obali Baltičkog mora do Griefswalda u Njemačkoj. Taj baltički plinovod je planiran za 2010. i trebao bi imati godišnji kapacitet od oko 27 milijardi metara kubičnih. Do jačih prekida u ukrajinsko- ruskim odnosima nije došlo jer Rusija nema pravu alternativu za tranzit plina preko Rusije najmanje do 2010. godine, a čak i da spomenute alternative postanu tad operacionalne one ne bi mogle pokriti više od 1/3 sadašnjeg tranzita kroz Ukrajinu.

Drugi rusko – ukrajinski sukob oko plina započeo je početkom 2008. godine. Povod ovom plinskom ratu bilo je oglušivanje ukrajinske kompanije Naftogaz u vlasništvu države da pošalje svoje predstavnike u Moskvu na konzultacije i pregovore o sklapanju novog ugovora koji će odrediti cijenu po kojoj će Ukrajina kupovati ruski plin. Tu je i zahtjev da Ukrajina plati dug od oko 600 milijuna dolara za plin isporučen u prva dva mjeseca ove godine, a za koji prethodno nije potpisan ugovor. Rusi su reducirali Ukrajincima dovoz plina za 25 posto i zaprijetili da će redukciju povećati za drugih 25 posto. Odgovor nije trebalo dugo čekati, pa je tako Naftogaz odgovorio da će smanjiti isporuku ruskog plina za Europsku uniju. Ruski energetski div Gazprom prodavao je Ukrajini plin po privilegiranoj cijeni od 130 dolara i zahtijeva potpisivanje novog ugovora koji bi odredio cijenu od 180 dolara. Daljnja eskalacija sukoba je spriječena nakon što se Juščenko konzultirao s Putinom i pozvao premijerku Juliju Timošenko da zauzme blažu poziciju i pristane na pregovore s ruskom stranom.

Takvi sukobi unose zabrinutost u Europsku uniju jer Gazprom pokriva približno četvrtinu europskih potreba za plinom i jer EU postaje talac regionalnih nestabilnosti te se javlja strah da bi se mogao ponoviti scenarij iz 2006., kad je Gazprom obustavio isporuku plina Ukrajini što je rezultiralo redukcijom od oko 40 posto plina za potrošače u Europi.

Imperativ Europe – osigurati pravce za dostavu plina

Raspored plinskih rezervi natjerao je Europu, koja nema dostatnih vlastitih izvora, da opskrbu osigurava iz geopolitički nestabilnih prostora Euroazije. Brzezinski u knjizi “Velika šahovska ploča” navodi kao energetski ključan jug Euroazije – prostor Srednjeg istoka koji obuhvaća Tursku, kavkasku regiju, Kazahstan, Uzbekistan te Iran, Pakistan i Afganistan. Brzezinski taj prostor naziva “Euroazijskim Balkanom” jer je politički vrlo anarhičan i nepredvidiv, ali ističe da taj prostor sadrži golemu ekonomsku vrijednost. Naime tamo su koncentrirane ogromne rezerve nafte i plina i stoga je strateški bitan za EU, Rusiju, ali i za potencijalne lidere u regiji kao Iran ili Tursku. Treba dodati da Kina i Indija čija gospodarstva doživljavaju ogroman porast i imaju rastuće potrebe za uvozom energenata isto pokazuju interes za tom regijom.

Alternativan pravac za plin iz kaspijske regije za Europu je “Nabucco”. Prirodni plin bi se transportirao kroz Tursku do Austrije, preko teritorija Bugarske, Rumunjske i Mađarske. Projekt je dobio veliku potporu od Europske unije i SAD-a i trebao bi smanjiti energetsku ovisnost o plinu uvezenom iz Rusije. Mogući problemi su visoki troškovi plinovoda Azerbajdžan – Kazahstan koji bi trebao ići preko Kaspijskog jezera i postojeći distribucijski ugovori s Rusijom kojima se turkmenistanski i kazahstanski plin distribuira prema Europi putem ruske mreže plinovoda. Plinovodom bi upravljao konzorcij energetskih tvrtki iz Austrije, Mađarske, Njemačke, Turske, Bugarske i Rumunjske. Značajan interes da se priključe tom projektu pokazuju Ukrajina, Bjelorusija i Azerbajdžan, a postoji mogućnost da se projektu priključi i Francuska.

Prva faza konstrukcije trebala bi izgraditi 2000 km plinovoda od Baumgartena do Ankare i trebala bi početi oko 2010 godine. U drugoj fazi gradio bi se plinovod do tursko-gruzijske i tursko-iranske granice. Plinovod bi trebao postati operacionalan 2013.

Rusi su konkurenciju ovom naftovodu napravili potpisivanjem ugovora s talijanskim ENI-jem o gradnji tzv. Južnog toka koji bi dovodio plin iz Rusije do Italije. Plinovod će ići Crnim morem do Bugarske zaobilazeći Ukrajinu i Tursku. Od Bugarske bi mogao ići jugozapadno Jadranskim morem preko Grčke do Italije ili sjeverozapadno preko Mađarske, Slovenije i Austrije. Ovaj Južni tok trebao bi povećati ovisnost EU o ruskoj energiji i trebao bi postati konkurencija Nabucco projektu potpomaganom od SAD-a.

Turska je 2007. sklopila sporazum s Iranom o gradnji dva plinovoda kroz Tursku i ulaganju u iransku plinsku industriju “South Pars” u vrijednosti oko 3.5 milijardi dolara kako bi opskrbila svoje tržište ili bila tranzitna zemlja prema EU.

Od europskih zemalja možemo očekivati napore usmjerene diversifikaciji opskrbljivača energijom i putova transporta te jačanje veza s energentima bogatim zemljama Sjeverne Afrike i Srednje Azije. Jedna od mogućnosti je povećanje upotrebe ukapljenog plina koji omogućava fleksibilniju opskrbu, a bitno će biti izgraditi pohranjene rezerve prirodnog plina kako bi Europa lakše podnijela možebitne prekide u opskrbi plinom.

Financijske i ekološke pogodnosti plina
U lipnju je cijena nafte prešla granicu od 130 dolara, a špekulira se da bi zbog pada američkih zaliha nafta mogla i dalje rasti (u trenutku pripreme ovog teksta cijena je pala ispod 100 dolara, nap. ur.) Tu je još i zaoštravanje između Irana koji je četvrti najveći svjetski izvoznik nafte i Izraela. Naime, Shaul Mofaz, jedan od zamjenika izraelskog premijera nedavno je izjavio da sankcije kojim svijet želi uskratiti Iranu tehnologiju za izradu nuklearnog oružja ne daju rezultate te da će napad na Iran biti neizbježan nastavi li sa nuklearnim programom. Svjetska tržišta i dalje nemaju odgovor na rast cijena nafte, a zemlje OPEC-a se oglušuju na apele da povećaju proizvodnju jer im takva situacija upravo ide u korist. OPEC, naime tvrdi da su visoke cijene nafte posljedica burzovnih špekulacija, slabljenja dolara te političkih napetosti na Bliskom istoku, a ne loše opskrbljenosti tržišta. Zbog te će situacije vodeće ekonomije svijeta morat smanjiti ovisnost o nafti prelaskom na nove izvore energije, a vodeća ulogu u proizvodnji primarne energije trebala bi pripasti upravo prirodnom plinu.

Jedan od glavnih problema koji se nameću u budućnosti jest, kako osigurati dovoljno energije za očekivani porast populacije i pritom zaustaviti devastaciju okoliša i klimatske promjene. Negativni utjecaj energetskog sektora na okoliš uzrokovan je najviše izgaranjem fosilnih goriva tako da se sve veća potražnja za energijom u svijetu našla u središtu rasprave o klimatskim promjenama. Protokolom iz Kyota najrazvijenije zemlje svijeta obvezale su da će smanjiti emisiju stakleničkih plinova koji uzrokuju efekt staklenika i globalno zagrijavanje. Protokolom se oko 170 zemalja (koje čine oko 60 % svjetske emisije stakleničkih plinova), obvezuje da će smanjiti emisije stakleničkih plinova za oko 5 % u odnosu na 1990. odnosno za oko 30% u odnosu na procjene 2010.

Plin je u odnosu na ostala fosilna goriva, najčišći izvor energije s najmanjim udjelom ugljika. Njegovim izgaranjem ne otpuštaju se čestice štetne za fotosintezu biljaka i zdravlje ljude za razliku od nafte i ugljena. Posljedice kiselih kiša koje devastiraju okoliš ili smoga pogubnog za zdravlje ljudi treba tražiti u dušikovom sumpornom oksidu koji nastaje proizvodnjom i izgaranjem fosilnih goriva. Kako tijekom izgaranja plin ispušta u atmosferu vrlo malo količinu ugljik dioksida možemo reći da znatno pridonosi smanjivanju efekta staklenika te predstavlja idealno rješenje za probleme vezane uz klimatske promjene. Tako se primjerice izgaranjem plina emitira oko 30 posto manje ugljik dioksida nego izgaranjem benzina i 45 posto manje nego sagorijevanjem ugljena.

Spomenimo još jednu bitnu ulogu prirodnog plina, a to je da se koristi u proizvodnji vodika. Vodik je jedan od osnovnih supstanci koje se koriste u kemijskoj industriji, zatim naftnoj industriji i može se koristiti kao gorivo u vozilima na vodikov pogon. Mnoge zemlje poput Argentine, Brazila, SAD-a ili Italije koriste stlačeni prirodni plin kao gorivo za vozila, koji ne samo da je ekološki prihvatljiviji od benzina ili dizela nego je i jeftiniji energent. Ruski proizvođač aviona Tupolev od 70-ih godina radi na proizvodnji aviona T-334 i T- 204 na tekući plin i vodik. Prednosti takvog pogona u odnosu na kerozin su da ima višu energetsku vrijednost od standardnih kerozinskih mješavina, da emitira manje ugljičnog dioksida izgaranjem, da se može koristiti za snižavanje temperature ispusta i može pomoći hlađenju zraka koji se u motoru komprimira efektivno zamijenivši uređaj za hlađenje.

Kako ni jedan energent nije dostatan da podmiri potrebe nekog ozbiljnijeg gospodarstva, diversifikacija goriva postaje neizbježna, a upravo u tom procesu plin bi trebao zauzimati sve veću ulogu. Možemo zaključiti kako će sve značajniji dio buduće energetske potražnje biti podmiren plinom zbog njegove energetske efikasnosti te lake dostupnosti i cijene. Razvoj tehnologije na područjima istraživanja, proizvodnje i transporta plina i liberalizacija tržišta koja će činiti opskrbu pouzdanom navele su mnoge globalne gospodarske igrače da se okrenu prednostima plina i mogućnostima koju predstavlja u ostvarivanju dobiti, jačanja geopolitičke pozicije i rješavanju klimatskih problema. Kako se najbogatija nalazišta prirodnog plina ne podudaraju s glavnim centrima potrošnje dolazi do stvaranja novih političkih odnosa moći i nove ovisnosti između najvećih svjetskih potrošača i proizvođača. Težnje onih koji najviše troše plin da osiguraju sigurnu opskrbu pokretat će svjetsku politiku i dovoditi do novih napetosti. Uzevši u obzir sve navedeno nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da prirodni plin u 21. stoljeću polako zauzima mjesto nafte u svjetskoj geopolitičkoj areni.

Ivan GUBERINA