Upotreba vatrenog oružja u krajnjem slučaju životne ugroženosti iznimno je kompleksan čin i stavlja veliku odgovornost pred osobu koja se brani. Ključno je stoga dobro se upoznati sa svim čimbenicima bitnim za sigurno, praktično, precizno i točno rukovanje pištoljem te reaktivnim i proaktivnim situacijama

Unatoč tehnološkom razvoju i suvremenim oblicima ratovanja, vojnik i dalje ostaje središnji pokazatelj snage oružanih snaga. Njegova obučenost, motivacija i moral, opremljenost, spremnost i odvažnost za izvršenje zadaće ključni su za ispunjenje zadanih ciljeva.

Kakvo je brojno stanje i opremljenost vojske neke države danas više nije tajna. Ono što nije poznato razina je obučenosti vojnika, a posebice je teško predvidjeti njegov voljni čimbenik koji je često, ako ne i uvijek, presudan u borbi.

Pod osobnim naoružanjem vojnika najčešće podrazumijevamo dugo vatreno oružje, uglavnom jurišne puške, no određeni pripadnici posjeduju i kratko, uglavnom poluautomatske pištolje, čija je upotreba glavna tema teksta. Neki jednostavno ne mogu koristiti dugo vatreno oružje zbog okruženja u kojem djeluju, nekima je kratko vatreno oružje dio opreme za osobnu zaštitu, a nekima je ono jedino prikladno za izvršenje povjerene zadaće. Naravno, postoje slučajevi da je vojnik naoružan i dugim i kratkim vatrenim oružjem.

Sigurnost prije svega

Vojnik mora biti obučen za sigurno i praktično rukovanje pištoljem. Obuka treba biti kontinuirana, a nije nužno da bude isključivo na streljani. Dapače, potrebno je što više “rada na suho”, kojim se razvija određena motorička vještina i mišićna memorija.

Kod bilo kojeg vatrenog oružja potrebno je, kao prvo, poznavati primarna pravila sigurnosti:

1. svako oružje tretiraj kao da je napunjeno i spremno za paljbu
2. nikad ne usmjeravaj oružje u ono što ne želiš uništiti
3. nikad ne drži prst na okidaču dok god nisi spreman pucati
4. znaj što je meta, što se nalazi oko mete i što se nalazi oko tebe.

Bez poznavanja tih pravila u svako doba dana, pa i pri buđenju iz najdubljeg sna, osoba nije pouzdana s aspekta sigurnosti rukovanja vatrenim oružjem. Međutim, pravila je nužno primjenjivati u praksi u svakom trenutku.

Praktična primjena primarnih pravila sigurnosti počinje sa statusom oružja, pod kojim podrazumijevamo sljedeće:

0 – oružje je potpuno prazno (bez spremnika i bez naboja u cijevi)

1 – spremnik je u oružju, naboj nije u cijevi

2 – spremnik je u oružju, naboj je u cijevi, ručna kočnica je aktivirana

3 – spremnik je u oružju, naboj je u cijevi, oružje je otkočeno.

Kod svih statusa, osim pod 3, ručna kočnica aktivirana je ako je to konstrukcijski omogućeno. Ako postoji kočnica, ona se deaktivira u trenutku kontakta s napadačem. Zakočenje i otkočenje moguće je provoditi u trenutku odabira mete, spremnosti za paljbu i postavljanja prsta na okidač.

Uvijek se vodite mišlju da ne znate kakav je status oružja i zato se status i napunjenost provjeravaju u svakoj prilici: kad se oružje uzima, odlaže, daje i dobiva. Kad god niste sigurni ili sumnjate u status napunjenosti oružja, provjerite ga poštujući četiri primarna pravila sigurnosti. Osim njih, potrebno je poznavati i primjenjivati sekundarna pravila sigurnosti, koja ovise o različitim uvjetima i okruženjima gdje se koristi vatreno oružje.

Teški psihofizički zahtjevi

Primjena samoobrane u stvarnoj situaciji, od napada koji ugrožava naš život i integritet, događaj je koji postavlja teške psihofizičke zahtjeve. Upotrijebiti vatreno oružje kad nije preostao nikakav drugi izbor krajnje opterećuje tijelo, um i duh osobe koja se brani. Ako se u takvoj situaciji nađemo iznenada, to još više usložnjava ponašanje, proces donošenja odluka i fiziološke reakcije koje izravno utječu na efikasnost samoobrane u svim fazama sukoba.

Što je faktor iznenađenja manji, to je vjerojatnost uspješnosti naše reakcije u konfrontaciji veća. Ipak, nikad ne postoji stopostotno jamstvo da ćemo biti uspješni u samoobrani kao rizičnoj i moguće pogibeljnoj situaciji. Da bismo povećali vlastite izglede ako do takve situacije dođe, potreban je trening i uvježbavanje u okolnostima koje će simulirati stvarnu situaciju te naše tijelo dovoditi do fizioloških procesa prisutnih u stvarnim situacijama. Postići tako nešto iznimno je zahtjevno, ali moguće, uz primjenu posebnih metoda treninga.

Važno je znati da stvarni događaj donosi iznenađenja, nepredviđene reakcije i ponašanja, stres, strah i neizvjestan ishod za obje sukobljene strane. To nisu kontrolirani uvjeti u dvorani gdje se uvježbavaju tehnike i taktike samoobrane ili uvjeti na streljani gdje se uvježbavaju streljačke vještine i znanja. Osoba koja se brani najčešće je opuštena i nije spremna za borbu. Na novonastalu situaciju i borbu za život žrtva napada tek treba odgovoriti svojim tijelom, umom i duhom.

Potrebno vrijeme za reakciju varira od osobe do osobe. Vrijeme od uočavanja događaja, razumijevanja što se događa pa do određenih odluka i postupaka kod uvježbanih osoba traje od 0,25 do 0,5 sekundi. Kod neuvježbane osobe to vrijeme se proteže do pet sekundi. Osim toga, upitni su i odgovori koje neuvježbana osoba može dati na očito pogibeljnu situaciju.

Alat za samokontrolu

Dakle, svaki bi profesionalac u obrambeno-sigurnosnom, tj. vojnom, policijskom i zaštitarskom sektoru trebao biti obučen za samoobranu, tj. adekvatne reakcije, kao i održavati spremnost za njih. Prvi je korak u samoobrani razvijanje svijesti o okruženju. Već samo razumijevanje nasilja i njegovih uzroka priprema nas za konfliktne situacije. Poznavanje faza sukoba, ciljeva i akcija koje možemo i trebamo poduzimati u svakoj od pojedinih faza sukoba preduvjet su koji nas vodi kroz određene standardne postupke kojima želimo uočiti, spriječiti i razriješiti određenu konfliktnu situaciju.

Ljudske reakcije potaknute su fiziološkim procesima koji se odvijaju unutar tijela. Ti procesi ovise o signalima koje primarno proizvodi određena biokemijska i elektrokemijska aktivnost koju stvaraju naše emocije i raspoloženja. Razumijevanje tih procesa, tj. povezanosti naših postupaka s onim što se događa u tijelu, daje nam poseban alat za samokontrolu. Važno je znati i prihvatiti da onaj tko može kontrolirati sebe, može kontrolirati i situaciju, a to se posebice odnosi na konfliktne situacije. Kontrolom emocija, zadržavanjem i preusmjeravanjem fokusa i tehnikama relaksacije možemo kontrolirati sebe, a time posredno i svoj pogled na trenutačnu situaciju. To nam daje sposobnost da s određenim odmakom rješavamo bilo koji oblik komunikacije, a posebice one koje su konfliktne i vode prema potencijalnom nasilju.

Manifestacije straha

Isto tako, potrebno je shvatiti i prihvatiti strah. On je prisutan kod svake normalne osobe i sastavni je dio ljudskog stanja u nepoznatim i opasnim situacijama. Strah je poželjan i često nas štiti od nerazumnog i nepotrebnog izlaganja opasnostima kojima bismo ugrozili vlastiti ili tuđi život.

Da bismo se uspješno nosili sa strahom, potrebno ga je razumjeti i upoznati se s njegovim manifestacijama. Strah se može pojaviti i kad nema objektivnih okolnosti koje bi nas ugrožavale, ali postoje misli koje podupiru strah zbog očekivanja nekog kritičnog događaja. Strah može nastati zbog neznanja i nepripremljenosti za određenu situaciju. Ima svoje unutarnje i vanjske manifestacije koje nam pomažu efikasno odgovoriti na prijetnju, ali isto tako, mogu i ometati uspješnu primjenu određenih tehnika i taktika samoobrane, posebice kod rukovanja pištoljem.

S aspekta samoobrane i pripreme za nju bitno je razumjeti što se događa u našem tijelu u stresnim i kritičnim situacijama. Procesi se dijele na četiri glavna elementa:

1. kognitivni (što mislimo)
2. somatski (što se događa u tijelu)
3. emocionalni (što osjećamo)
4. bihevioralni (što činimo ili ne činimo).

 Pod reakcijom na strah podrazumijevamo proces analize određenog događaja u okvirima prepoznavanja opasnosti, odnosno negativnosti.

Na temelju percepcije, osjetilima prepoznajemo prijetnju, opasnost ili negativnost. Aktivira se primitivni dio mozga (“ventral striatum”). Posebice je aktivirana amigdala, koja postavlja samo jedno pitanje: “Je li to što vidimo ili osjećamo opasnost?” Odgovor na to pitanje, koji ovisi o našoj percepciji, pokreće na reakciju.

Amigdala je relativno primitivan dio mozga koji obrađuje stresne podražaje i nije sposoban za visoke intelektualne procese. Stoga ponekad reakcije u stresnim situacijama mogu biti prilično upitne.

Sve te reakcije unutar našeg tijela uključuju izlučivanje različitih hormona, kao što je adrenalin, noradrenalin, kortizol, dopamin i drugi. Dovode do različitih manifestacija koje se očituju kao ubrzan rad srca i ubrzano disanje, proširene zjenice, isprekidan, nepovezan i ubrzan govor, povišen ton glasa, drhtanje, suha usta, žeđ, blijeda koža, pojačano znojenje (posebice dlanova), bolovi u želucu, mučnina i povraćanje, nemogućnost mokrenja ili pojačana potreba za njim, pražnjenje crijeva, zamućenje vida, nedostatak zraka, klonulost i osjećaj nemoći, nesvjestica…

Prvi put na streljani

S aspekta samoobrane, a posebice rukovanja pištoljem, sve navedeno znatno utječe na sigurno i praktično rukovanje, koje se očituje u stavu, hvatu oružja, sposobnosti ciljanja, povlačenju okidača i, općenito, služenju pištoljem.

Te manifestacije često možemo vidjeti kad se osobe prvi put susretnu s pištoljem i trebaju gađati u kontroliranim uvjetima u streljani. To je obično slučaj kad možemo vidjeti kako reagiramo pod stresom. Takvo gađanje izvrsna je prilika za upoznavanje samog sebe, a za instruktora samoobrane da upozna svojeg polaznika i pomogne mu da bude spreman za stvarnu situaciju. Ono što instruktoru preostaje jest uvježbavanje u okolnostima koje će potaknuti jednake fiziološke procese i na taj način pripremiti osobu za stvarnu situaciju.

Proces odlučivanja u kritičnim i pogibeljnim situacijama može biti iznimno konfuzan zbog navedenih procesa koji se događaju u tijelu. U trenutku kad naš mozak situaciju počne tumačiti kao životno ugrožavajuću, počinje borba za život. Postupci i reakcije u tom trenutku mogu postati potpuno kontraproduktivni u odnosu na primarni cilj – očuvanje života. Važno je naglasiti da situacija može biti pogibeljna, ali može biti i takva da je mozak samo tumači kao pogibeljnu. Dakle, u stvarnosti nije pogibeljna nego ju je naša percepcija ocijenila kao takvu.

To se događa zato što se tumačenje informacija koje dobivamo putem pet osnovnih osjetila i razuma bazira na našim prethodnim iskustvima, znanjima i spoznajama. Osim toga, dijelovi mozga koji se primarno aktiviraju u takvim situacijama nisu oni koji donose razumne i logične odluke, nego oni potaknuti emocijama i osnovnim životnim potrebama koje leže u najnižim, “životinjskim” nagonima.

Da bismo nadišli te razine, potrebno je proces donošenja odluka i poduzimanja određenih akcija (reakcija) razumjeti kao proces u kojem promatramo i pripremamo, procjenjujemo informacije, donosimo odluke i djelujemo.

Pilotova teorija

Više je teorija koje objašnjavaju takve procese, a u prošlom su se stoljeću njima bavili brojni znanstvenici. Zanimljiv je dijagram kružnog procesa donošenja odluka i poduzimanja akcija OODA loop (engl. OODA: observe – orient – decide – act), koji je opisao američki vojni strateg, časnik i pilot John Boyd (1927. – 1997.). Koncept OODA osmišljen je u prvom redu za vojne operacije, a danas se koristi u poslovnim procesima i procesima učenja. Primjenjiv je na pojedinca, ali i na organizacije.

Prema Boydovu tumačenju, proces donošenja odluka odvija se u ciklusu promatranja, orijentacije, odlučivanja i akcije. Što je taj proces brži, protivniku je teže spoznati ciljeve i postići prednost u odnosu na suprotnu stranu. Dakle, onaj koji prvi poduzme akciju u prednosti je u odnosu na onog koji reagira. Iz toga jasno proizlazi da je svaka akcija brža od reakcije. Za uspjeh u samoobrani bitno je pronaći način “ulaska” u taj proces koji se odvija kod napadača. Uvijek treba imati na umu da je reakcija sporija od akcije i to je glavni ograničavajući faktor efikasne samoobrane.

Ključ za uspjeh je i anticipacija, temeljena na iskustvu. Anticipacija podrazumijeva predviđanje napadačevih akcija te naše istodobne (re)akcije. Da bismo ostvarili takvu razinu tehničke uvježbanosti, potrebno je znatno iskustvo, “čitanje” napadačevih namjera iz njegove verbalne i neverbalne komunikacije, kao i poznavanje mogućih akcija u odnosu na stavove, udaljenost, prostor i druge uvjete koji određuju moguće smjerove i vrste napada.

U situacijama samoobrane, rizičnim i pogibeljnim događajima, ta saznanja mogu biti presudna za osobu koja se brani. Naime, ako se naše djelovanje svede samo na reakcije potaknute akcijama napadača, onda je i vjerojatnost uspješne obrane znatno smanjena.

Proaktivno i reaktivno

Za daljnje razumijevanje samoobrane važno je znati što je proaktivni, a što reaktivni sukob. Proaktivni je onaj gdje poduzimamo akcije na temelju zadanog cilja i namjera te prvi vršimo udar na napadača. Za samoobranu je takav pristup moguć jedino ako je izravno dolazeći napad jasno vidljiv. Primjerice, u takvoj situaciji češće mogu biti ovlaštene službene osobe vojne policije kad prilikom postupanja iznenada vrše prepad i uhićenje.

Reaktivni sukob onaj je kad se iznenada nađemo pod udarom napadača. Situacije samoobrane češće su reaktivne, što je poseban izazov i traži visoku obučenost osobe koja želi biti spremna za efikasnu samoobranu.

Kod OODA loopa postoji neprestana interakcija između svake pojedine faze unutar kruga pa je za efikasnost potrebno zadržati stalno “kretanje” unutar njega. Boyd je također naglašavao da je druga faza, orijentacija, iznimno bitna zato što se temelji na našim prethodnim iskustvima i znanjima, a to izravno utječe na tumačenje promatranog, donošenje odluka i odabrane akcije.

Koncept OODA loop primjenjiv je u situacijama samoobrane, rizičnim i pogibeljnim situacijama, kad je čovjek izložen velikim psihofizičkim opterećenjima. Uz razvijanje svijesti o okruženju, koncept nam može omogućiti zadržavanje svijesti u sadašnjosti i otklanjanje mogućnosti da nas napadač iznenadi.

OODA loop uči nas o važnosti poduzimanja slijeda akcija za efikasnu obranu s oružjem i bez njega. Može se primjenjivati na operativnoj i taktičkoj razini. Kad se primjenjuje na operativnoj razini, govorimo o kontinuiranom promišljanju povezanom sa sviješću o okruženju, potencijalnim situacijama i protivnicima. Kad se primjenjuje na taktičkoj razini, govorimo o, primjerice, potrebi izmicanja s pravca napada prilikom borbe rukama i nogama ili izmicanju s pravca ciljničke crte kod prijetnje ili napada vatrenim ili hladnim oružjem.

 Primjer takvih akcija možemo pronaći u postupku Get off the X, tj. agresivnom izmicanju s pravca napada, ili kod Tueller drilla, koji ukazuje na opasnost reaktivnog ponašanja ako nas na udaljenostima do sedam metara napadne protivnik naoružan nožem.

“Gdje je tu stav?”

Praktična upotreba pištolja mogla bi se definirati kao motorička vještina. Sastoji se od niza pokreta koje osoba izvodi određenim slijedom i po potrebi. Ti su pokreti sljedeći:

1. zauzimanje stava
2. hvat oružja
3. punjenje
4. korištenje funkcionalnih poluga
5. dovođenje oružja u visinu očiju
6. ciljanje
7. okidanje
8. otklanjanje zastoja
9. pražnjenje oružja.

Osim tih motoričkih radnji, u praktičnu upotrebu treba uključiti i nošenje pištolja, spremnika, položaj ruku i ostale elemente neverbalne komunikacije. To su bitni elementi u prevenciji, što je bolje rješenje od upotrebe pištolja.

Pištolj je vatreno i smrtonosno oružje. Samo posjedovanje i nošenje znači veliku odgovornost i svatko tko ga ima iz bilo kojeg razloga dužan je obučiti se za sigurno korištenje. Nezgode prouzročene pištoljem nisu nesretni slučajevi, to su posljedice neodgovornosti osoba koje imaju i nose oružje. Zato svatko tko nosi oružje treba biti odgovoran i usvojiti kulturu sigurnog rukovanja pištoljem. Usto, potrebno je znati i uvježbati sedam osnovnih segmenata praktičnog rukovanja oružjem, a to su: platforma, hvat, ciljanje, ciljna slika, disanje, okidanje te ispraćaj hica.

Iskusniji strijelci vjerojatno se pitaju: “Gdje je tu stav?” On je zaista bitan, ali u samoobrani nije presudan. Vjerojatnost dobrog stava u samoobrani i bliskoj borbi vatrenim oružjem prilično je upitna. Jedna iskustvena misao kaže: “Ako imaš dobar stav, vjerojatno nisi zauzeo dobar zaklon.” Naravno, bitno je poznavanje stavova, posebice kod treninga i uvježbavanja, ali u praktičnoj primjeni jedino što želimo kod stava je balans, mobilnost i stabilnost. Borba nije sport, a stres i strah koji je prate ipak su nešto više od stresa koji donosi štoperica i mogući rezultati na papirnatoj ili metalnoj meti.

Čovjek i oružje kao jedno

Platformu čini naš stav i pištolj. To je naš “tenk”, koji u kritičnom trenutku treba iskoristiti sve svoje potencijale kako bi nas uspješno obranio od napada. Poznavanje pištolja i njegovih tehničko-taktičkih značajki, vještina rukovanja funkcionalnim polugama i dobar osjećaj u rukama preduvjet su da ga iskoristimo u punom potencijalu. Osim našeg pištolja, u rukama nam se može naći i onaj koji smo oduzeli napadaču ili nam se slijedom okolnosti našao u dohvatu. Tad je potrebno poznavati one konstrukcijske značajke koje ima svaki pištolj te što možemo napraviti i očekivati od njega u obrani.

Stav je temelj na kojem gradimo druge segmente bitne za efikasno gađanje. U samoobrani i bliskoj borbi nije uvijek moguće postići stav koji koristimo na streljani prilikom vježbi gađanja. Da bi stav bio dobar, treba nam omogućiti balans, mobilnost i stabilnost.

Kod stava je potrebno biti fleksibilan te uzeti u obzir individualne značajke svake osobe. Dobar stav trebao bi nam omogućiti da što više dijelova tijela bude okrenuto prema meti. To se odnosi na glavu, oči, ramena, kukove, koljena i prste stopala. Tri su osnovna elementa dobrog stava: koštana potpora, mišićna opuštenost te prirodan položaj za ciljanje. Dobar stav treba koštanu, a ne mišićnu potporu i stabilnost. Mišići trebaju biti opušteni, a temelj stava je u kostima. Mišićna opuštenost sljedeći je element koji uvjetuje dobar stav. Kontrakcija mišića prouzročuje njihov umor, ali i drhtanje ruku koje se prenosi na pištolj. Opustiti mišiće u stresnoj situaciji nije lako, ali može se uvježbati. Ta nam sposobnost može pomoći u postizanju preciznog pogotka.

Precizno ciljanje

Prirodan položaj za ciljanje zadnji je element koji čini dobar stav. To je ona pozicija u kojoj držite pištolj u visini očiju, imate koštanu potporu, a mišići su opušteni. To je onaj pravac gdje bez dodatnog mišićnog napora ciljate u smjeru mete.

Hvat pištolja prvi je i osnovni uvjet za kontrolu pištolja. Hvat je poveznica između nas i pištolja koja nam omogućuje precizno pogađanje mete. Važniji je od stava i povlačenja okidača i na njemu treba najviše raditi u uvježbavanju praktičnog rukovanja pištoljem.

Ciljanje je odlučujuća tehnika za precizne i točne pogotke. Preciznost je uvijek ispred brzine, jer ako ne naciljamo dobro, sve što ćemo postići uzaludno je trošenje streljiva. Ciljanje je složena radnja dovođenja oružja u položaj koji omogućuje precizan pogodak projektila u cilj tako da se cijev oružja dovede u položaj u vodoravnoj i okomitoj ravnini. Kod pištolja s mehaničkim otvorenim ciljnicima radnja ciljanja obuhvaća poravnanje u istu liniju – sredinu gornjeg ruba zareza stražnjeg ciljnika, vrha prednjeg ciljnika i ciljničke točke na cilju – meti. Za ciljanje su bitni sljedeći elementi i pojmovi:

1. ciljnička točka (izabrana točka na meti u koju se cilja)
2. crta ciljanja (crta koja spaja oko strijelca, poravnanu sredinu stražnjeg ciljnika, vrh prednjeg ciljnika i ciljničku točku)
3. ciljnička crta (crta koja spaja stražnji i prednji ciljnik)
4. ciljnička udaljenost (udaljenost polazne točke projektila, spoja putanje i crte ciljanja).

Ciljna slika ono je što vidimo kad usmjerimo pištolj u cilj koji želimo pogoditi. Slika je, uobičajeno, zaustavljen trenutak u vremenu. Sljedeće što je bitno jest usmjeriti pištolj tamo gdje želimo ostvariti pogodak, a to je centar mete. U samoobrani to je središte mase tijela. Slijedi ciljanje i okidanje.

Kontrola disanja

Za samoobranu je iznimno bitno i pravilno disanje. Ono nam omogućuje kontrolu emocija, što je uz zadržavanje fokusa i sposobnost relaksacije važan čimbenik mentalne spremnosti. Da bismo bili efikasni u borbenom kontaktu i gađanju, trebamo održati “normalno” disanje. Tako zadržavamo svijest na razini potrebne “prisutnosti” u događaju i okruženju. Nadalje, disanjem opskrbljujemo mišiće potrebnom energijom za rad. Mišićima izvodimo potrebne pokrete okom, rukom i cijelim tijelom kako bismo se doveli u najbolju poziciju za najbolje pogotke. Kad i kako onda disati da to ostvarimo?

Na obukama gađanja vatrenim oružjem često se čuje: “Okidanje treba izvršiti u trenutku prirodne pauze disanja.” Disanje ima četiri faze: udah, prijelaz iz udaha u izdah, izdah i prijelaz iz izdaha u udah. Ono što se uobičajeno naziva prirodnom pauzom period je između udaha i izdaha ili prijelaz izdaha u udah. No, bez kisika tijelo ne može funkcionirati i pauza disanja ne može trajati neograničeno. Kod kondicijski izvrsno spremnog strijelca u sportskom streljaštvu takva pauza može trajati do 15 sekundi bez fizioloških poremećaja. No, to je samo sport, a samoobrana pištoljem podrazumijeva životnu ugroženost. Nedostatak kisika utječe na oči, mozak, motoričke radnje, koncentraciju i rad srca. U direktnoj borbi ne želite izgubiti sposobnost najboljih performansi.

Ukratko, disanje je važno koordinirati s ostalim bitnim segmentima praktičnog rukovanja pištoljem i uskladiti izdah s povlačenjem okidača i okidanjem.

Ispraćaj hica

Okidanje, kontrola okidača i tehnika okidanja iznimno su važni preduvjeti za preciznost pogotka. Djelovanje prsta po okidaču treba biti ujednačeno, mirno, ravnomjerno, jednolično, bez oklijevanja, ali isto tako, bez naglih povlačenja i trzanja. Važno je da prilikom okidanja i povlačenja prsta ne dođe do pomicanja pištolja i narušavanja crte ciljanja. Za dobro okidanje potreban je dobar hvat pištolja, koji će omogućiti kretanje kažiprsta tako da ne dođe do pomicanja pištolja, odnosno bočnih pritisaka. Bitno je razumjeti da težina okidanja i masa pištolja izravno utječu na kontrolu okidanja. Što je masa pištolja veća u odnosu na težinu okidanja, to je kontrola okidanja bolja. Sportski pištolji imaju zato veću masu i “lakše” okidače. Pištolji koji su u slobodnoj prodaji i koje koristimo za samoobranu nemaju tu prednost. Okidači znaju biti teški za okidanje. Dakle, ono što funkcionira na natjecanju ne mora biti efikasno s oružjem koje nosimo radi samoobrane.

Ispraćaj hica postupak je koji treba omogućiti primanje povratnih informacija o ispravnosti svih segmenata bitnih za praktično rukovanje vatrenim oružjem. To znači svjesno prolaženje kroz sve bitne segmente za efikasno opaljenje hica te unošenje potrebnih korekcija. Ustvari, ispraćaj hica znači praktičnu primjenu osnovnih segmenata i znanja u praktičnom gađanju pištoljem. Nakon što izvršimo opaljenje i ispratimo hitac, osjetimo i ponovno svjesno prođemo unatrag kroz proces okidanja, ciljanje, disanje, stav i hvat pištolja.

Pištolj za samoobranu možemo koristiti u različitim situacijama i s različitim ciljevima. Možemo se braniti od prijetnje pištoljem, možemo ga koristiti za zadavanje udaraca odnosno za djelovanje po protivniku / napadaču. Koja god nas situacija potakne na primjenu tehnika samoobrane, važno je znati kako postupati u takvim kritičnim i pogibeljnim situacijama. Kako je i navedeno, upotreba pištolja u samoobrani iznimno je kompleksna stvar koja se treba poduzimati samo u krajnjem slučaju životne ugroženosti. Ključno je stoga dobro se upoznati sa svim čimbenicima bitnim za sigurno, praktično, precizno i točno rukovanje pištoljem te reaktivnim i proaktivnim situacijama.

Razumijevanjem navedenog i uvođenjem suvremenih metoda u obučne procese osigurava se učinkovitost svakog pojedinca, a on je temelj uspješne organizacije.

Kristian DRUŽETA