Bojan Đurković, pripadnik je OSRH i natjecatelj u najvojničkijem sportu – streljaštvu. Naravno, nije bilo kakav natjecatelj, nego strijelac svjetske klase, olimpijski finalist iz Londona (2012.) i brončani s nedavnog (rujan 2015.) finala Svjetskog kupa u Münchenu. Priprema se za Europsko prvenstvo u Mađarskoj koje počinje krajem veljače i kaže: ”Tempiram formu i dat ću sve od sebe da se uspijem plasirati na OI u Riju”…

Bojan Đurković (27) među vrhunskim je sportašima koji su temeljem Sporazuma MORH-a i Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) postali pripadnici OSRH. Natjecatelj je u najvojničkijem sportu – streljaštvu. Naravno, nije bilo kakav natjecatelj, nego strijelac svjetske klase, olimpijski finalist iz Londona (2012.) i brončani s nedavnog (rujan 2015.) finala Svjetskog kupa u Münchenu. Omiljeno mu je natjecateljsko oružje malokalibarska puška, a najviše voli pucati iz ležećeg stava.

Karijera koju nam je prepričao posjetivši redakciju počela je još dok je bio učenik osnovne škole u Bjelovaru, odakle je rodom i gdje i danas živi. Sasvim slučajno, neočekivano, pošao je za svojim kolegama koje je u klub privukao plakat zalijepljen na zgradi škole. “Posljednji sam pošao i jedini sam ja ostao, ” smije se. Doduše, tome je sigurno najviše pripomoglo što je otpočetka bio najprecizniji od svih. Zavolio je streljaštvo, ali bilo je i kriznih razdoblja, kad i nije imao volje, no “na nagovor roditelja, uz konstantno tjeranje na treninge, danas sam tu gdje jesam”. Streljaštvo je sport s duboko ukorijenjenom tradicijom u Hrvatskoj, što se vidi i u nazivu njegova prvog kluba, Streljačko društvo Bjelovar 1874. Kad je bio junior, njegov je klub imao najuspješniju momčad te kategorije u Hrvatskoj. Ali, to nije dugo potrajalo. Kao i u nizu drugih sportskih slučajeva, talentirani je Đurković za viša dostignuća morao otići u Zagreb. “Moja je glavna disciplina malokalibarska puška. Bjelovar nema malokalibarsko strelište. Da bih mogao trenirati, bio sam primoran putovati u Zagreb ili Čazmu. Promijenio sam klub i 2009. godine otišao u SD Končar-Zagreb 1786.” I inače, kad je riječ o natjecateljskom streljaštvu, troškovi za discipline s malokalibarskim oružjem veći su nego kod onih sa zračnim. Skuplje je sve, i oružje, i streljivo, i mete, i održavanje strelišta…
Brzo se nametnulo pitanje: otkud se u tim uvjetima, bez odgovarajuće streljane u Bjelovaru, iskristalizirao takav strijelac iz malokalibarskog oružja!? “Već od moje prve godine u streljaštvu, kad bi došlo lijepo, proljetno vrijeme, izišli bismo iz dvorane i pucali u Čazmi po nacionalnom sportskom programu iz serijske malokalibarske puške.” To je Bojanu brzo postalo zanimljivije od zračnog oružja i takva puška postala mu je “broj jedan”, iako mu ni danas “zračnica” nije strana. “Nije se to dogodilo zbog rezultata, jako mi je dobro išlo i sa zračnim oružjem. Jednostavno, s malim kalibrom sve djeluje nekako ozbiljnije, zanimljivije, puca se na otvorenom, na 50 metara, čuje se prasak, osjeti se miris baruta…”, poluozbiljno kaže hrvatski strijelac.
Već smo u uvodu napisali da karijera Bojana Đurkovića zasad ima dva vrhunca. Prvi je bio u Londonu, kad je u Hrvatsku s Olimpijskih igara stigla iznenađujuća vijest da se mladi Hrvat plasirao u finale na 50 metara ležeći, ušao u društvo najboljih i na kraju osvojio sedmo mjesto. Tako je apsolutno opravdao uvrštenje na popis MORH-ovih vrhunskih sportaša. U London se kvalificirao nekoliko mjeseci nakon što je postao pripadnik OSRH. “Nisam planirao takav plasman, došao sam bez ikakvih očekivanja. Streljaštvo je sport u kojem se najbolji rezultati postižu bliže tridesetima, pa i četrdesetima. Mladi su rijetkost, pogotovo u malokalibarskom oružju. Ja sam u finalu bio najmlađi.” Olimpijski pobjednik Bjelorus Sergej Martinov, na Igrama je bio točno dvostruko stariji od Đurkovića. Osim toga, manje je poznato da je Bjelovarac olimpijsku normu, tj. plasman na Igre ostvario u disciplini trostav, tako da je finale u disciplini 50 m ležeći stav bio još veće iznenađenje, iako je zapravo najviše voli. Drugi je vrhunac bronca s finala Svjetskog kupa, za koju je dobio i čestitku ministra obrane. A ima Bojan i još niz uspjeha i dobrih rezultata, pa i u aktualnom olimpijskom ciklusu,u kojem se hvata karta za Rio 2016. Zato je frustrirajuće što plasman na te Igre još nije realizirao. U nekoliko je navrata na kvalifikacijskim natjecanjima bio milimetrima do uspjeha. Nadalje, zbog čudnih pravila, bronca s finala SK-a nije se uzimala u obzir za OI, tako da naš strijelac još uvijek čeka. Sljedeća i posljednja prilika Europsko je prvenstvo u Mađarskoj koje počinje krajem veljače. “Tempiram formu i dat ću sve od sebe da uspijem,” kategoričan je.
U svemu mu pomaže i činjenica da kao ugovorni pričuvnik ima “zaduženu odoru”, to mu daje određenu sigurnost. Rado se sjeća obuke u Požegi, zbog kolega, ali i vojnih instruktora. Svidjelo mu se što je vojska jedna cjelina i tako svi trebaju funkcionirati, od samoga početka, kao da se poznaju godinama. “Biti dio Oružanih snaga puno mi znači. Da toga nema, ja i drugi sportaši s istim statusom ne bismo bili nigdje. Mnogi moji kolege-strijelci iz stranih zemalja, zapravo, više-manje svi, pripadnici su vojske ili policije. Kod većine njih to je drukčije, imaju i neke poticajne mjere, mogu napredovati u vojnoj hijerarhiji kroz sportske satnije… Ima strijelaca koji su i bojnici, pukovnici”…. I prije je imao dodir s vojskom pucajući na zagrebačkom vojnom strelištu Vrapčanski potok, “vrhunskom, jednom od najboljih, ali i najzahtjevnijih u Europi. Tko se ondje nauči pucati, s puno vjetra i teškom percepcijom njegova utjecaja, puno mu je lakše na drugim strelištima.” Imao je priliku nastupiti i na prvenstvu OSRH, no termini se uvijek poklapaju s međunarodnim natjecanjima. Uostalom, ako mu s “vehaesicom” ide jednako dobro kao s malim kalibrom, teško da bi imao konkurenciju iako u aktivnom sastavu OSRH ima itekako dobrih strijelaca. “Razmišljao sam i razmišljam o tome kako bi bilo da budem aktivni pripadnik OSRH. No, sportska je karijera još dugo preda mnom, nakon Rija još barem tri-četiri olimpijska ciklusa. I ako ne uspijem otići u Brazil, neću odustati.”

Malokalibarska puška
Malokalibarska puška koju Đurković koristi “zadnji je krik tehnologije i obrade”, proizvodi je švicarski Bleiker. “Ona je svjetski vrh, najpreciznija i najkvalitetnija. Cijena je kompletne puške, s kundakom, mehanizmom i cijevi oko 6 do 7 tisuća eura. No, ja kombiniram i improviziram, mogu reći i da mi se puška sastoji od dijelova pet pušaka. Primjerice, imam kundak svoje stare puške Feinwerkbau koji sam preradio da bih ga mogao pripasati na cijev i mehanizam Bleikera. Prednji ciljnik i zadnji ciljnik od različitih su proizvođača… No, kad vas pitaju s kojom puškom pucate, odgovor je da je to puška tvrtke koja je proizvođač cijevi. Bitno je da se, prema pravilima međunarodne federacije, poštuje kalibar .22 long rifle i masa od maksimalno 8 kg. Sam nabavljam, sastavljam, održavam i čistim svoje oružje.”

Veći kalibri
Bojana Đurkovića oružje ne zanima samo kao natjecateljskog strijelca. Osim zračnih i malokalibarskih pušaka, upoznat je i s malo jačim kalibrima. Još s 15-16 godina počeo je trenirati s papovkom i M-98 jer su one dio našeg nacionalnog streljačkog programa. U Požegi je pucao iz “klasičnog” AK-47. Naravno, bio je najbolji. “Što je veći kalibar, zanimljivije je. Kalašnjikov je dosta jednostavan i, hajdemo reći, krut. Ali, izvanredan je što se tiče samog gađanja.” I inače, naš strijelac prati svjetsko tržište pušaka, pa i hrvatski VHS. Iz jedinice je imao priliku i pucati. Premda je sve završilo u crnom, kao sportskom strijelcu smetala mu je kombinacija metala i plastike, a i neobičan prijelaz s klasične na bullpup konstrukciju. Znatiželjan je isprobati dvojku, o njoj je čuo mnogo dobrog. Zanimaju ga i snajperi, ali ozbiljnija aktivnost u tom obliku streljaštva zasad mu je financijski nedostupna, “samo optika košta 2-3 tisuće eura.”

Domagoj Vlahović, Snimio Tomislav Brandt, Martina Cvek