Prvi serijski F-15E isporučen je 12. travnja 1988. 405. zrakoplovnoj pukovniji za taktičku obuku Američkog ratnog zrakoplovstva. I dok će većina današnjih bombardera vjerojatno biti zamijenjena s B-21 Raiderom, a F-16 s novodolazećim F-35, zamjene za F-15E nema na vidiku. Još uvijek je jedan od najsposobnijih udarnih zrakoplova na svijetu 

General Wilbur L. Creech (1927. – 2003.) 1.  je svibnja 1978. godine došao na čelo tadašnjeg Zapovjedništva taktičkog zrakoplovstva (TAC) USAF-a. Bio je to pilot veteran koji je iza sebe imao 280 borbenih misija, 103 u Korejskom i 177 u Vijetnamskom ratu. U tom trenutku u sastavu taktičkog zrakoplovstva bilo je nešto postrojbi s avionima F-15 Eagle i nešto s A-10 Thunderbolt II koji još nisu bili potpuno operativni, ali su većinu zrakoplova činili F-4 Phantom II, A-7 Corsair II  i F-111 Aardvark. USAF je izražavao potrebu za zamjenom velikog broja i nekoliko tipova zrakoplova. U to vrijeme, samo nekoliko godina poslije Vijetnamskog rata, taktičko zrakoplovstvo izvodilo je većinu misija po danu i na malim visinama te u blizini fronte. Glavna taktika za izbjegavanje protivničkih protuzračnih (PZO) raketnih sustava bio je let na što manjim visinama. Creech je smatrao da se napadi trebaju izvoditi s većih visina, da neprijateljski PZO treba biti među prvima na udaru i da se treba djelovati po ciljevima u dubini njihova teritorija. Želio je osposobiti zrakoplovstvo da djeluje nesmetano po noći, ne prepuštajući to vrijeme neprijatelju, a istodobno povećavajući broj borbenih misija.

Što se traži?
Zbog svega toga zrakoplovstvu su bili potrebni novi zrakoplovi i novi sustavi. Dolazeći F-16 Fighting Falcon trebao je zamijeniti većinu postojećih zrakoplova, dok se za inicijalne napade u dubini računalo na stealth tehnologiju i novi F-117 Nighthawk. Novi navigacijsko-ciljnički sustav LANTIRN (Low Altitude Navigation and Targeting Infrared for Night), kojem je jedan od glavnih zagovornika bio general Creech, trebao je riješiti problem djelovanja noću. Ostalo je još razviti konvencionalan, ne-stealth avion s velikim doletom, sposoban za misije u dubini neprijateljskog područja te za samostalnu borbu s neprijateljskim lovcima. General je mislio da bi kandidat za takav zrakoplov mogao biti razvijen na osnovi već uspješnog F-15, koji je u operativnoj uporabi USAF-a bio od 1976. godine. Komunicirajući s Georgeom Graffom, predsjednikom McDonnell Douglasa, opisao je što se otprilike traži: prošireni trup, konformalni spremnici za gorivo, dvočlana posada, moderna staklena pilotska kabina, opremljenost LANTIRN-om i radarom sposobnim za mapiranje te detektiranje ciljeva na zemlji. Pri tome, ”orao“ ne bi smio izgubiti ništa od sposobnosti borbe u zraku i ništa iz panela oružja zrak-zrak.
McDonnell Douglas je od početaka ”petnaestice“ vjerovao u potencijal tog aviona i za napade na ciljeve na zemlji, pa su nastavili s razvojem u tom smjeru.  Nova su rješenja nudili zrakoplovstvu jer su znali da će trebati zamjenu za svoje F-111. Kako bi poboljšao ponudu, McDonnell se povezao s tvrtkom Hughes Aircraft Company koja je osiguravala radare za ”petnaestice“ i zajedno su financirali “jurišni” F-15 demonstrator koji je prvi put poletio 8. srpnja 1980.

Pobjeda, narudžbe, isporuke
USAF je u ožujku iste godine objavio natječaj Enhanced Tactical Fighter (Napredni taktički lovac) u kojem se tražila zamjena za F-111, da bi poslije natječaj promijenio ime u Dual Role Fighter (Dvonamjenski lovac). Tražio se zrakoplov koji ne samo da bi zamijenio F-111, nego bi bio sposoban za samostalnu borbu s protivničkim lovcima. Razmišljalo se i o europskom Tornadu, ali ne ozbiljno. Najveća konkurencija avionu koji je dobio puno ime F-15E Strike Eagle bio je F-16XL tvrtke General Dynamics. Testiranja i procjene trajali su do svibnja 1983., a pobjednik je proglašen 24. veljače 1984. Bio je to F-15E, a kao glavni razlozi navedeni su manji troškovi razvoja (275 milijuna prema 473 milijuna dolara), veći potencijal i prostor za razvoj i činjenica da je F-16XL bio jednomotorni zrakoplov. Stigle su i inicijalne narudžbe, a prvi serijski F-15E isporučen je 12. travnja 1988. godine, 405. zrakoplovnoj pukovniji za taktičku obuku, koja je uvježbavala posade ”petnaestica“ za TAC. Isporuke za postrojbe ”prve crte“ počele su 29. prosinca 1988. Strike Eagle se na taj način upješno nadovezao na već uspješni program lovačkog F-15. Oba zrakoplova zadržala su puno sličnosti, ali je trup redizajniran kako bi se mogao nositi s većim opterećenjima očekivanim za E inačicu, te mu je životni vijek povećan na 16 000 sati. Maksimalna poletna masa za inačicu E bila je više od šest tona veća od F-15C! Motori F-100 tvrtke Pratt & Whitney, koji su u razvoju imali dosta problema, sad su već bili pouzdani. Svaki od motora F-100-PW-220 davao je potisak od 105,7 kN pri dodatnom izgaranju. Motori su bili ugrađivani u prva 134 zrakoplova, dok će poslije proizvedeni Eagleovi dobiti još snažnije motore F-100-PW-229 sa 129,7 kN pri dodatnom izgaranju.

Senzori i gorivo
Jedan od najbitnijih sustava bio je novi Hughesov radar APG-70, koji je uz zrak-zrak modove rada, u modu zrak-zemlja imao sposobnost mapiranja terena i mogao davati gotovo fotografske slike ciljeva. Cilj veličine prosječnog automobila mogao je biti identificiran s udaljenosti od 45 kilometara! LANTRIN je imao dvije ključne komponente: AAQ-13 navigacijski podvjesnik koji je omogućavao let po noći i lošem vremenu i projiciranje slike na HUD pilota pomoću svoje FLIR kamere. Također je posjedovao i mali radar koji je omogućavao let i prodore na malim visinama preuzimajući upravljanje zrakoplovom. Druga je ciljnički podvjesnik AAQ-14 koji se sastojao od FLIR kamere i optike s varijabilnim uvećanjem. On je vršio lasersko obilježavanje i zahvat ciljeva s velike udaljenosti. Iako je bio prvotno namijenjen za F-16 i A-10, sad je završio na F-15E koji je postao prioritet. Svi ti podaci i slike mogli su biti prikazani na sedam monitora unutar kabine zrakoplova: tri za pilota i četiri za časnika za upravljanje oružnim sustavima. Za obranu zrakoplova ugrađen je taktički sustav za elektroničko ratovanje AN/ALQ-135, u kojem su bile objedinjene funkcije radara, ometača radara, prijamnika koji je upozoravao na neprijateljske radare i lansera IC te radarskih mamaca. Za taj sustav bilo je potrebno pronaći nešto prostora, pa je broj granata u spremniku 20-milimetarskog topa M-61A1 prepolovljen  u odnosu na ostale F-15. Kolika je bila razlika u elektronici između inačica pokazuje podatak da je F-15A u svojoj elektronici imao 60 000 linija računalnog koda, a Strike Eagle 2 400 000! Konformalni spremnici FAST koji su bili opcijski za druge inačice, u E inačice su bili standard. Omogućavali su zrakoplovu nositi 5500 litara goriva s 25 % manjim otporom zraka nego da nosi dva vanjska spremnika. Naravno, zrakoplov je mogao nositi još tri vanjska spremnika (iako rijetko, najčešće dva) svaki s 2250 litara. Maksimalni mogući dolet prelazio je 4800 kilometara, čime je i više nego zadovoljio očekivanja zrakoplovstva.

Zaljevski rat
Nakon obučnih postrojbi, avioni Strike Eagle počeli su 29. prosinca 1988. stizati i u 4. taktičku lovačku pukovniju u bazi Seymour Johnson u Sjevernoj Karolini, zamjenjujući stare Phantome. Pukovnijina 336. eskadrila Rocketeers postigla je status operativne sposobnosti s F-15E u listopadu 1989., a 335. eskadrila Chiefs godinu dana poslije. U tim eskadrilama 1989. godine počele su i vježbe operativne spremnosti i uvježbavanje scenarija udara na ciljeve većim skupinama zrakoplova. Zanimljivo, vježbe su uključivale i scenarije pri kojima bi Irak napao susjedni Kuvajt.
Navodno je na jednom od uobičajenih sastanaka početkom kolovoza 1990. zapovjednik na kraju rekao pilotima: ”Usput, mislim da biste trebali znati da je Sadam Husein stvarno napao Kuvajt.“
Neposredno nakon okupacije Kuvajta pokrenuta je operacija Desert Shield kako bi se spriječilo moguće napredovanje iračkih snaga prema Saudijskoj Arabiji i ostalim zaljevskim zemljama. Iako su sudjelovale u vježbama sličnog scenarija, postrojbe sa Strike Eagleovima nisu bile spremne za rat. F-15E je još uvijek bio novi avion. Osim što mu sustav protumjera nije bio kompletan, nedostajali su ciljnički podvjesnici i bio je certificiran za samo dvije vrste bombi (Mk 82, Mk84). Ali odluka je bila donesena, 336. eskadrila upućena je u bazu Thumrait u Omanu kao dio Desert Shielda. Dio posada je ostao u SAD-u kako bi nastavili obuku manje iskusnih pilota u 335. eskadrili.
U Omanu je 336. eskadrila ubrzano uvodila nova oružja u arsenal ”petnaestice“. Jedna od njih je bila i kazetna bomba Mk-20 Rockeye, kojih je u bazi bilo u velikim količinama, i za koje su izrađivani profili leta i napada. Budući da je postojala vjerojatnost daljnjeg prodora iračkih snaga, to je oružje  bilo prikladno za napade na oklopne i mehanizirane postrojbe.
Također su izvođene vježbe letova na malim visinama, u kojima su sudjelovali i britanski jurišnici SEPECAT Jaguari s kojima su dijelili bazu. Prilikom jednog takvog leta, 30. rujna 1990., izgubljen je prvi Strike Eagle. Krajem prosinca 336. eskadrila prebacuje se iz Omana u Saudijsku Arabiju, u bazu Al-Kharj, 100 kilometara jugoistočno od Rijada. U isto vrijeme iz SAD-a im se pridružuje 335. eskadrila, pa je Al-Kharj postao baza za sve F-15E (njih 48) koji su sudjelovali u Zaljevskom ratu. Bazu su dijelili s dvjema eskadrilama F-16, dvjema eskadrilama C-130 i jednom eskadrilom F-15C.

Dva obaranja
Dvije eskadrile F-15E djelovale su od prvog dana zračne ofenzive, usklađeni da istodobno s drugim avionima Koalicije (F-117, F-111, Tornado) napadnu ciljeve širom Iraka. Natovareni bombama Mk 82 ili Rockeye napali su stacionarne lansere raketa Scud u zapadnom Iraku, oko grada Al-Qa’ima i zrakoplovne baze iračkog RZ-a H-2. To je ujedno bio i jedan od najvažnijih zadataka Strike Eagleova u ratu. Vrhu Koalicije bilo je iznimno važno uništiti ili smanjiti sposobnost ispaljivanja Scudova na zemlje Zaljeva, a posebno na Izrael. Mogući protuudar Izraela na Irak mogao je ugroziti stabilnost Koalicije protiv Iraka. Zbog svojih senzora, doleta i nosivosti bombi, Strike Eagle je bio najpodobnija platforma za traženje i uništavanje Scudova. Dok su stacionarni lanseri Scudova relativno lako mogli biti uništeni i onesposobljeni, sasvim druga priča bila je s mobilnim lanserima.
Prvih nekoliko dana operacija, u siječnju 1991., dogodila su se oba obaranja F-15E u ratu. Prvi je nastradao prilikom napada s malih visina na dobro branjenu rafineriju blizu Basre, vjerojatno PZO topništvom oboren jedan. Drugi je oboren starom, ali uvijek opasnom raketom S-75 Dvina (NATO-ova oznaka SA-2) tijekom misije protiv Scudova u zapadnom Iraku.
Problem je bio nedostatak podvjesnih sustava LANTIRN, s kojim je F-15E puno sposobniji i ubojitiji sustav. Mjesec dana prije rata bilo ih je samo desetak, da bi se do kraja siječnja broj povećao na 16. Kako su dolazili podvjesnici, na brzinu se radilo i na uvježbavanju i certificiranju posada za korištenje laserskih vođenih bombi GBU-12 i GBU-10.

Bratski poziv
Piloti Strike Eaglea bili su najviše zadovoljni provodeći letove potpore posebnim postrojbama koje su operirale južno (Britanci) i sjeverno (Amerikanci) od autoceste Bagdad-Aman. Prilikom jedne od takvih misija posada jednog F-15 postigla je jedinstvenu zračnu pobjedu pogodivši helikopter Mil Mi-24 u letu bombom GBU-10!
Možda najuspješnija misija rata dogodila se tijekom zanimljive epizode koja uključuje dva brata blizanca. Naime, prilikom jednog izvidničkog leta iznad aerodroma Tallil, avioni F-14 Tomcat s nosača zrakoplova USS ”Theodore Roosvelt“ donijele su fotografije 20-ak letjelica parkiranih na cesti u blizini aerodroma. Bili su to avioni MiG-21, MiG-23 i Mirage F-1. Operativni časnik na nosaču, kapetan bojnog broda Steven Baker, nije mogao osigurati bombardiranje tih visokovrijednih iračkih ciljeva. Stoga je nazvao svojeg brata blizanca, brigadira Davida Bakera, koji je bio jedan od prvih i najiskusnijih pilota Strike Eagleova, a također i operativni časnik za obje eskadrile F-15E. Nakon što je čuo o čemu se radi i dobio koordinate, potrudio se da se napad izvede. Nakon nekog vremena napad je odobren, uz uvjet da se ne oštete arheološke vrijednosti koje su se nalazile u blizini ciljeva. Naime, u blizini je drevni grad Ur i njegovi zigurati. Napad su izvela četiri Strike Eaglea, naoružani laserski navođenim bombama GBU-12 i kazetnim bombama CBU-87. Misija je bila iznimno uspješna, na tlu je bilo uništeno 18 od 21 iračkih aviona, a obližnja kulturna dobra ostala su neoštećena.
Kad se podvuče crta na sudjelovanje F-15E u prvom Zaljevskom ratu, možemo reći da je njihova uloga bila velika i da su dosta pridonijeli pobjedi Koalicije. Zrakoplov je pokazao lakoću uporabe novih oružja, veliku pouzdanost i raspoloživost za izvršavanje borbenih misija. Ukupno je izvršeno nešto manje od 2200 misija te bačeno oko 5000 tona ubojitih sredstava.

Na dvjema frontama
Nakon Pustinjske oluje, postrojbe s F-15E osiguravale su zone zabrane letenja iznad Iraka, iznad 36. i ispod 32. paralele (od 1996. ispod 33. paralele). U tim operacijama pojavljuju se 494. i 492. eskadrila, inače bazirane u Velikoj Britaniji u bazi Lakenheath, kao i 391. eskadrila bazirana u SAD-u. Sve su one netom prije zamijenile svoje F-111 s novim F-15. Djelujući iz baza u Turskoj, Bahreinu i Kuvajtu sudjelovali su u ophodnjama i povremenim ograničenim napadima na ciljeve, uglavnom na sredstva protuzračne obrane iračke vojske. Aktivnosti u tim operacijama potrajale su više od deset godina, sve do operacije Iračka sloboda 2003. godine. Vrhunac aktivnosti dogodio se 1998. u trodnevnoj operaciji bombardiranja iračkih ciljeva Desert Fox. Uz borbene misije, piloti su redovno radili i na uvježbavanju s ostalim koalicijskim zrakoplovima te zrakoplovima prijateljskih zaljevskih država.
Zrakoplovi 492. eskadrile bazirani u zračnoj bazi Aviano letjeli su i iznad bivše Jugoslavije provodeći zabranu letova uspostavljenu u travnju 1993. iznad Bosne i Hercegovine. Nakon eskalacije sukoba u BiH, djeluju u nekoliko navrata, koristeći bombe GBU-12 i GBU-10. Prilikom jednog od napada na ciljeve blizu Banja Luke, prvi put koriste optički vođenu bombu GBU-15.
U ožujku 1999. godine, započela je operacija Allied Force iznad Jugoslavije u kojoj sudjeluju dvije eskadrile F-15E (492. i 494.) 48. lovačke pukovnije bazirane u Engleskoj. Svoje misije obavljali su iz zračne baze Aviano, a kad je došlo do intenziviranja zračnih operacija, misije su odrađivane iz matične baze Lakenheath u Engleskoj. Takve bi misije obično uključivale dva preuzimanja goriva od zračnih cisterni i trajale bi oko sedam i pol sati. Ciljevi su uključivali sustave protuzračnih raketa, PZO topništva, središta za rano upozoravanje i zapovjedna središta Vojske Jugoslavije, a poslije i prometne komunikacije poput mostova koji su spajali Kosovo sa Srbijom. Tijekom kampanje u misijama su najčešće upotrebljavane GBU-12 i GBU-10, GBU-24 Paveway III, kazetne CBU-87, a pri lošijim vremenskim uvjetima i “obične” bombe Mk 82. U malim brojevima korištene su i puno skuplje GBU-28 (protiv bunkera) i termovizijski vođene bombe GBU-15 i AGM-130. U tom su sukobu piloti F-15E prvi put u borbi počeli koristiti naočale za noćno gledanje (NVG). ”Petnaestice“ su kraj zračne kampanje završile bez gubitaka.

Rekord u Afganistanu
Kao posljedica terorističkih napada na “blizance” u New Yorku 11. rujna 2001., iste je godine, 7. listopada, pokrenuta operacija Enduring Freedom. Bazirajući se u zrakoplovnoj bazi al-Jaber u Kuvajtu, 391. eskadrila od kraja listopada počinje s misijama iznad Afganistana. Na početku akcije prijetnja od PZO-a bila je gotovo nepostojeća, tako da je glavni izazov bio pronalaženje smislenih ciljeva i odabir adekvatnih oružja te načina njihove primjene. Pogotovo se to odnosi na ulaze u špilje i na bunkere talibana. Za to su koristili specijalizirane velike penetrirajuće bombe GBU-28, prvi je put korištena bomba EGBU-15, GBU-24, a nešto poslije i GBU-24 s termobaričnom bojnom glavom. Poslije se težište misija i udara prebacilo na blisku potporu pješaštvu ili vremenski određene ciljeve gdje bi se najčešće koristile lakše laserski vođene bombe GBU-12. U misijama koje su slijedile, ako bi se htjela izbjeći šteta za obližnju infrastrukturu ili su položaji prijateljskih formacija bili preblizu, koristio se i top M-61A1. Usporedno s borbenim misijama, F-15E bio je kontinuirano poboljšavan i osposobljavan za usvajanje novih sustava. Počevši s krajem 2001., a ubrzano s pripremama za operacije iznad Afganistana, Strike Eagleovi počinju biti opremani s Fighter Data Linkom (FDL). On je omogućavao brzi prijenos koordinata i informacija o cilju kad bi on bio detektiran, između različitih zrakoplovnih platformi, kao sto su JSTARS, AWACS, Rivet Joint, F-15C, F-15E, F-16C… To je omogućavalo posadama F-15E da u stvarnom vremenu promatraju potencijalne ciljeve na svojim displejima, iako nisu u dometu njihovih senzora. Nadalje, FDL je omogućavao platformama da se međusobno navode na ciljeve, prihvaćaju ili odbiju napad na cilj, i da pružaju osnovne podatke vezane uz misiju, količinu goriva, nošeno oružje itd., a sve bez upotrebe radija. Bila je to velika promjena u odnosu na operaciju Desert Storm, gdje bi posade F-15E preko radija dobivale koordinate od JSTARS zrakoplova, uz verbalne opise: ”Vidiš ovo raskrižje, pa onu veliku zgradu, one točkice …” U siječnju 2002. 391. eskadrilu zamjenjuje 335. Do tada, 391. je obavila više od 500 borbenih misija, a između njih i jednu rekordnu za lovačke zrakoplove: misiju potpore u trajanju od 15,5 sati, a od toga devet iznad zone ciljeva!

Još sposobniji
Operacija Iračka sloboda, s ciljem svrgavanja režima Sadama Huseina, započela je u ožujku 2003. Iste eskadrile F-15E koje su sudjelovale u operaciji Pustinjska oluja 1991. godine, 336. i 335., odabrane su i za sudjelovanje i u toj operaciji. Dopremajući zrakoplove i potrebnu opremu od početka 2003. godine, bazirale su se u zračnoj bazi Al Udeid u Kataru. Ondje se F-15E oprobao u novom tipu borbenih misija. Djelujući kao platforma za koordiniranje udara, izviđali su i upućivali druge zrakoplove, A-10, F/A-18, F-14 i AV-8 na odabrane ciljeve. Nekad su uloge bile i obratne. U tome im je pomogla i novija oprema. Veći dio F-15E ovaj su put bili opremljenim novim ciljničkim podvjesnikom AN/AAQ-28 Litening II, koji je po mnogočemu bio superiorniji starijem LANTIRN-u i omogućavao detekciju te identifikaciju ciljeva s većih udaljenosti i s veće visine. Iako su korištene i novije bombe kao što su AGM-130 i GBU-24, u glavnoj ulozi bile su već toliko pouzdane bombe obitelji Paveway II, GBU-10 i GBU-12. Došao je do izražaja veliki dolet zrakoplova, te u mnogim misijama nije bilo potrebe za zračnim cisternama ili one nisu bile na raspolaganju. Zanimljivo, dosta je borbenih misija obavljeno tako da se prije ulaska u zračni prostor Iraka slijetalo u bazu al-Jaber u Kuvajtu, gdje bi se zrakoplovi opskrbili gorivom uz motore u radu, te bi onda polijetali i nastavljali misiju prema Iraku. Jedini gubitak F-15E u toj operaciji dogodio se 7. travnja 2003, pri čemu su poginuli pilot i kopilot (Das/Watkins) izvršavajući misiju u blizini grada Tikrita.

Neprekidne borbene misije
Nakon završetka glavnih vojnih operacija u Iraku, eskadrile F-15E rotirale su se i nastavljale davati potporu operacijama u Afganistanu i Iraku iz vojne baze Al Udeid u Kataru i zrakoplovne baze kod Bagrama u Afganistanu. U 2004. i 2005. sposobnosti F-15E ponovno su znatno unaprijeđene, zahvaljujući novim sustavima i integraciji s novim oružjima. Novost je bio ciljnički i izvidnički podvjesnik AN/AAQ-33 Sniper koji ima dva puta veću rezoluciju i tri puta veći domet od podvjesnika AN/AAQ-14 sustava LANTIRN. Isto tako, Eagle je od tada napokon, i među zadnjima, osposobljen za nošenje GPS vođenih bombi JDAM sustava, GBU-31,GBU-38,GBU-32. Tako da su od tada u misije sa sobom često nosili kombinaciju LV i GPS vođenih bombi, što je omogućavalo fleksibilnost, i iskorištavanje prednosti koje nude ta dva tipa bombi. Laserski vođene bombe imaju bolju preciznost, dok se GPS vođene bombe mogu koristiti u lošijim vremenskim uvjetima.
Nova operacija u kojoj su postrojbe s F-15E sudjelovale, bila je intervencija u Libiji 2011. godine. Iako u tom sukobu nisu imali veliku ulogu, obavljeno je oko 580 sati naleta, te je zabilježen gubitak jednog aviona koji nije bio rezultat neprijateljske vatre. Oba pilota katapultirala su se te su ubrzo evakuirani. Strike Eagleovi sudjeluju i u operacijama protiv ISIS-a u Iraku i u Siriji, gdje su u lipnju 2017. u dvama navratima oborene dvije besposadne letjelice iranske proizvodnje Shahed 129. Bila je to, nakon obaranja iračkog helikoptera 1991. godine, 2. i 3. ”zračna pobjeda“ F-15E.

Možda i nezamjenjiv?
Zahvaljujući velikom doletu i neprestanom usavršavanju, Strike Eagle je još uvijek jedan od najsposobnijih udarnih zrakoplova na svijetu. Jedna od najnovijih modifikacija jest AESA radar APG-82(V)1, kojem ne smeta istodobno djelovanje sa sustavom za elektroničko ometanje. Također, tu je i novi Sidewinder AIM-9X, te priprema za bombu SDB II, koja omogućuje napad na pokretne ciljeve s većih udaljenosti. Isto tako, sposobnost za napad na ciljeve s distance (stand-off) povećat će nova raketa JASSM-ER, s dometom od 900 km. Sve te modernizacije omogućit će zrakoplovu da ostane u uporabi i poslije 2040. godine.
Strike Eagle je jedan od rijetkih zrakoplova američkog zrakoplovstva koji gotovo neprekidno sudjeluje u borbenim misijama još od 1991. S time se može još samo pohvaliti puno brojniji F-16, s kojim se F-15E jako dobro nadopunjuje. Od prvotne namjere za nabavu 392 zrakoplova, za američko zrakoplovstvo proizvedeno je 237 primjeraka. Dok se s vremenom broj drugih zrakoplova smanjivao, broj F-15E već 20 godina ne pada ispod 200 primjeraka, što dovoljno govori o važnosti tog aviona za američko zrakoplovstvo. Bit će zanimljivo vidjeti kako ga USAF namjerava nadomjestiti ili hoće li F-15E uopće imati zamjenu u budućnosti. Strike Eagle je sa svojom ulogom jako dobro popunio prostor između lakog lovca F-16, i strateških bombardera B-52, B-1 i B-2. I dok će većina današnjih bombardera vjerojatno biti zamijenjena s bombarderom B-21 Raider koji će proizići iz programa LRS-B (Long Range Strike Bomber), a F-16 s novodolazećim F-35, zamjene za F-15E nema na vidiku.

Marin MARUŠIĆ, Foto: United States Air Force