Prošlogodišnje javno predstavljanje ruskog projekta jednomotornog višenamjenskog borbenog aviona pete generacije privuklo je pozornost brojnih svjetskih medija. Međutim, neka su važna pitanja ostala neodgovorena

Iako je prošlogodišnji Međunarodni zrakoplovno-svemirski salon (MAKS 2021) obilovao premijerama novih ruskih borbenih sustava, svi su mediji tog srpnja izvješćivali samo o avionu Su-75 Šah-mat. Zapravo su brojni portali počeli priču danima prije otvaranja, objavljujući fotografije dotad nepoznate Suhojeve letjelice koja je, što zbog zaštite od vremenskih uvjeta, a što zbog skrivanja, bila omotana crnim pokrovom. Vrhunac iščekivanja bio je 19. srpnja, kad su preko društvenih mreža u javnost procurile prve fotografije aviona u hangaru, ali bez pokrova.

Za dodatno povećanje interesa stručne, ali i sveopće javnosti pobrinuo se organizator, koji je nekoliko dana prije otvaranja izložbe na hangar objesio velike reklame na kojima je pisalo The Checkmate – Turn The Chessboard. U prijevodu s engleskog znači: Šah-mat – okrenite šahovsku ploču, no zapravo je i igra riječi koja se može protumačiti kao “preokrenite odnos snaga”. Službeno je predstavljanje organizirano 20. srpnja. Nekoliko dana prije toga, 13. srpnja, ruski državni konglomerat Rosteh, koji objedinjuje praktički cijelu obrambenu industriju, na svojem je YouTube kanalu objavio kratak video. U samo 35 sekundi prikazana je prava svrha razvoja novog višenamjenskog borbenog aviona – izvoz. U njemu su kao novi potencijalni kupci jasno sugerirani Ujedinjeni Arapski Emirati, Indija, Vijetnam, Argentina… Naravno, u Moskvi ne bi imali ništa protiv da pronađu još ponekog kupca.

Opstanak na tržištu

Još od 1980-ih tadašnji kupci sovjetske (a danas ruske) borbene tehnike konstantno ističu da ni SSSR ni Rusija nisu razvili pravu zamjenu za MiG-21. Doduše, MiG-23 bio je jednomotorni avion, ali s krilima s promjenjivim kutom nagiba i ne baš pouzdanom elektronikom bio je kompliciran za održavanje. Stoga ne čudi da je današnji popis njegovih nekadašnjih korisnika dulji od popisa preostalih.

Također, 1970-ih eksperimentalni projektni biro (OKB) Mikojan počeo je razvoj koncepta R33/Izdelije 33 – jednomotornog višenamjenskog borbenog aviona koji je trebao biti pandan američkom F-16 Fighting Falconu. Proizvodna oznaka trebala je biti MiG-33. Zbog ekonomskog sloma SSSR-a 1980-ih pa političkog raspada 1991. godine, od toga nije bilo ništa. No, Mikojan je uspio prodati projekt Kini, koja ga je iskoristila u razvoju lakog borbenog aviona FC-1 (pakistanska je oznaka JF-17, opširnije u tekstu JF-17 Thunder širi tržište, HV br. 644).

Mikojan je nastojao ostati na svjetskom tržištu s avionom MiG-29 i njegovim brojnim inačicama. Jedna je čak dobila oznaku MiG-33, koja je naknadno promijenjena u MiG-35. No, preostali kupci ruskih borbenih aviona zapravo su mogli birati tek između različitih inačica i izvedenica Suhojeva Su-27. A svi su ti avioni jako veliki i jako skupi − i za nabavu i za održavanje. Brojne su zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike željele kupiti ruske borbene avione, ali izbor im je bio preskup. Osim toga, koliko je god Suhoj nastojao stalnim poboljšanjima održati izvedenice aviona Su-27 privlačnim za strane kupce, neosporno je da je koncept aviona sve zastarjeliji. Doduše, kupci mogu odabrati i znatno suvremeniji avion pete generacije Su-57 (opširnije u tekstu Su-57 kao izvozni proizvod, HV br. 627), no njegov razvoj nikako da se dovrši, pa čak i rusko zrakoplovstvo raspolaže tek jednim ili dvama serijskim primjercima.

Rješenje za izvozne probleme

Formalni je nositelj razvoja jednomotornog borbenog aviona Su-75 Ujedinjena zrakoplovna korporacija (OAK), još jedan veliki državni konzorcij. U stvarnosti, nositelj razvoja je tvrtka Suhoj, čiji je sastavni dio i istoimeni projektni biro. Suhoj je ujedno i glavna tvrtka unutar OAK-a, iako su ondje i tvrtke poput Mikojana, Iljušina i Tupoljeva. Mikojan je do raspada SSSR-a 1991. godine bio najveći izvoznik ne samo sovjetskih borbenih aviona nego općenito sovjetske vojne tehnike. Uslijedio je nagli pad, a s vremenom i prestanak izvoza novih letjelica. Kako novih kupaca za MiG-29/35 nema, biro Mikojan pao je u drugi plan u odnosu na Suhoj. Iljušin preživljava na doslovno jednom proizvodu – Il-76, dok mu se proizvodnja putničkih aviona svela na razvoj letjelica za regionalni prijevoz. Tupoljev nije u boljoj situaciji jer je pokušaj prodora na komercijalno tržište s avionima Tu-204/214 propao. Svi opstaju uz pomoć sredstava iz državnog proračuna jer ih ruska vlada tretira kao tvrtke od strateške važnosti. Najjača od svih, Suhoj, također se suočava sa sve većim izvoznim problemima. Njezin najnoviji proizvod Su-57 još nije našao stranog kupca, a Su-35 kao zadnja izvedenica Su-27 zasad je prodan samo Kini i Egiptu. Trenutačno je popis zemalja koje su najavile kupnju aviona Su-35 pa odustale dulji od popisa naručitelja.

Najveći je problem sa svim izvedenicama Su-27 to što su veliki dvomotorni avioni, ne toliko skupi za nabavu koliko za održavanje. Izvedenica Su-30MKI glavni je borbeni avion Indijskog ratnog zrakoplovstva. Usprkos tomu, operativna raspoloživost njihove flote kreće se između 50 i 60 posto. Taj je problem to veći jer je tvrtka Hindustan Aeronautics Limited (HAL), koja ih proizvodi licencijski, zadnji primjerak isporučila 2021., sedamnaest godina nakon što je to učinila s prvim od ukupno 222 aviona. Dakle, uglavnom se radi o avionima starim manje od deset godina. Do rujna 2020. u nesrećama je izgubljeno 12 primjeraka Su-30MKI. Slične probleme s održavanjem ima i malezijsko zrakoplovstvo s avionom Su-30MKM.

Indijski mediji tvrde da su za najveći broj problema s održavanjem Su-30MKI krivi motori. Primjerice, 3D mlaznice ispuha motora avionu daju vrlo veliku pokretljivost. Međutim, zbog složenog sustava pokretanja neprekidno izloženog velikim naprezanjima i temperaturama, letjelice moraju na remont nakon svakih 500 sati leta. S druge strane, motori AL-31FP moraju na remont svakih 1000 sati (na pola radnog vijeka koji je 2000 sati). Pritom mnoge mlaznice ne izdrže 500 sati rada te moraju znatno ranije na popravak.

Konkurencija iz Azije

Čak i kad motori rade besprijekorno, dva motora znače dvostruko veće troškove održavanja pa mnoga ratna zrakoplovstva preferiraju jednomotorne avione, što znači da im izvedenice Su-27 i novi Su-57 nisu opcija. Kako im Moskva nije imala što ponuditi, okrenula su se Pekingu i Islamabadu te se počela raspitivati o mogućnosti kupnje aviona FC-1/JF-17. Vjerojatni je razlog zašto zasad nije postigao izvozni uspjeh taj što ga pogoni ruski motor Klimov RD-93, što sigurno znači i ograničenje izvoznih mogućnosti. Da je to ozbiljan problem najbolje su potvrđivale vijesti da su Kina i Pakistan ozbiljno razmatrali mogućnost razvoja izvedenice JF-17 koju bi pogonio američki motor: spominjao se Pratt & Whitneyjev F100-PW-220/220E. Ona bi bila namijenjena zemljama kao što su Saudijska Arabija, Katar ili Kuvajt, koje su pokazale interes za taj avion, no sklone su kupnji zapadnih sustava. Osim toga, samo je pitanje vremena kad će Kina dovršiti razvoj motora Guizhou WS-13 te na svjetskom tržištu početi nuditi FC-1/JF-17 bez ruskog pogona. Kineski mediji tvrde da je tvrtka Guizhou 2020. godine uspješno dovršila razvoj motora WS-13IPE te počela njegovu serijsku proizvodnju. Motor je namijenjen za ugradnju u JF-17 Block-III, ali i u FC-31/J-35. Zemlja koja se intenzivno spominje vezano uz kupnju JF-17 je Argentina, kojoj bi to bilo logično rješenje zato što joj blokada Ujedinjenog Kraljevstva onemogućava nabavu zapadnih borbenih aviona. Doduše, niti jedan izvor nije navodio točan tip motora za potencijalne argentinske letjelice, no spominjan je “novi motor”, što bi moglo upućivati na kineski WS-13. Argentina je usto navodno zainteresirana za pokretanje vlastite proizvodne linije za JF-17, što definitivno ne bi bilo moguće s ruskim motorom.

Dio potencijalnih kupaca ruskih aviona okrenuo se Indiji i njezinu Tejasu. Jedna od tih zemalja bila je i Argentina, no kako se u Tejas ugrađuje američki motor, odustala je zbog mogućih ponovnih problema s Londonom. Ujedinjeni Arapski Emirati trenutačno su najozbiljniji potencijalni strani kupac Tejasa, a vjerojatno im ne bi bio problem dobiti američku dozvolu za ugradnju motora F414.

Lightning na Arapskom poluotoku

Jedini način da Rusija zadrži postojeće kupce i privuče nove ubrzani je razvoj jednomotornog višenamjenskog borbenog aviona koji će prije svega biti napredniji od konkurencije te što jeftiniji. Odluka o početku razvoja takvog aviona zasigurno nije bila jednostavna. Rusko ratno zrakoplovstvo ne treba takav tip aviona, a ne žuri se ni s narudžbama za Su-57. A to znači da se Su-75 Šah-mat razvija prije svega za izvoz, uz mogućnost da Ministarstvo obrane Ruske Federacije naruči ograničenu seriju tek kako bi država sufinancirala pokretanje serijske proizvodnje te potaknula izvoz. To istodobno znači da će Suhoj i država imati goleme gubitke izostanu li strane narudžbe. Stoga ne čudi da je najavljena cijena po primjerku Šah-mata za strane naručitelje tridesetak milijuna dolara, a neki ruski izvori spominju čak i 25 milijuna. S obzirom na to da se radi o avionu pete generacije za koji ruski izvori navode da će biti na razini F-35, to je vrlo primamljiva, ali i nerealna suma. Radi usporedbe, trošak nabave jednog F-35A veći je tri do četiri puta. Uspiju li u Suhoju doista proizvesti avion čija će cijena biti manja od 40 milijuna dolara po primjerku, mogli bi ponoviti proizvodni i izvozni uspjeh aviona MiG-21, koji je zajedno s kineskom “kopijom” J-//F-7 proizveden u više od 14 tisuća primjeraka. Međutim, SSSR je puno aviona MiG-21 doslovno darovao, a još više prodao ispod cijene, sve kako bi ostvario politički profit. I Rusija može odabrati tu opciju, no razliku u cijeni morali bi platiti ruski porezni obveznici.

Kako bi podijelila troškove razvoja i pokretanja proizvodnje te osigurala prvog stranog kupca novog jednomotornog borbenog aviona, Rusija je još 2017. ponudila sudjelovanje u razvoju Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Odgovarajući ugovor trebao je biti potpisan u studenom 2017. tijekom zrakoplovne izložbe Dubai Air Show. Na rusku žalost, do potpisivanja ugovora nikad nije došlo, velikim dijelom i zato što je Washington objavio da će, pod određenim uvjetima, dopustiti arapskim zemljama kupnju F-35. Ti uvjeti najviše su se odnosili na priznanje Izraela i uspostavu diplomatskih odnosa: na kraju su dužnosnici SAD-a, Izraela, UAE-a i Bahreina 15. rujna 2020. potpisali dokumente skupno nazvane Abrahamov sporazum. Odmah potom administracija tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa pokrenula je proces prodaje 50 aviona F-35A ukupne vrijednosti 10,4 milijarde dolara Ujedinjenim Arapskim Emiratima. To bi značilo i da je bogata arapska zemlja definitivno odustala od sufinanciranja razvoja ruskog aviona. Moskva se našla pred velikom dvojbom: samostalno nastaviti razvoj ili odustati. No zbog navedenih razloga, tj. sve manje konkurentnosti ruske zrakoplovne industrije na svjetskom tržištu, odlučeno je nastaviti program.

Usto, u zadnje se vrijeme čuje i da od američke prodaje F-35 Ujedinjenim Arapskim Emiratima ipak neće biti ništa i da bi se ta zemlja mogla ponovno pridružiti razvoju Šah-mata.

Bez obzira na to što je Rusija s UAE-om pregovarala o zajedničkom razvoju aviona još 2017., najava da će prvi prototip Su-75 prvi put poletjeti već 2023., da će serijska proizvodnja početi 2026., a prve isporuke serijskih primjeraka već 2027., zvuče preoptimistično. Doduše, Suhoj tvrdi da će se Su-75 uvelike temeljiti na postojećim tehnologijama i tehničkim rješenjima razvijenim za Su-57. Međutim, slično je tvrdio i Lockheed Martin kad je razvijao F-35 pa je razvoj trajao dugo i bio iznimno skup.

Nedoumice za projektante

Zanimljivo je da Su-75 nije samo Suhojev projekt, nego udio u povijesti razvoja ima i MiG. No, zbog stanja kod potonjeg, svi su perspektivni ruski vojnozrakoplovni projekti preneseni na Suhoj. Kao osnova za Su-75 uzet je MiG-ov projekt lakog višenamjenskog frontalnog aviona poznat kao LMFS ili MiG-XX, čiji su korijeni u još starijem Projektu 1.44/1.42. Razvoj aviona počeo je sredinom prošlog desetljeća, no kako MiG nije imao svojih sredstava, a Ministarstvo obrane nije pokazalo interes, projekt je ubrzo ugašen. LMFS je trebao biti avion pete generacije sa smanjenim radarskim odrazom, najveće poletne mase 25 tona. Pogonio bi ga poboljšani motor Klimov RD-33MK-35. U međuvremenu je Moskva zaključila da joj je baš takav projekt potreban kako bi zadržala sadašnje i pronašla nove kupce. Najveća je razlika između LMFS-a i Su-75 to što su MiG-ovi projektanti predviđali uporabu kanarda, kojih Su-75 nema.

Ruski mediji ili ne spominju pitanje motora ili navode da će Su-75 biti opremljen motorom Izdelije 30, što bi i bilo najlogičnije jer je razvijen za uporabu na Su-57. Međutim, iako je nekoliko puta objavljena vijest o dovršetku razvoja tog motora, činjenica je da još uvijek nije počela serijska proizvodnja. Prema najnovijim vijestima razvoj bi trebao biti gotov do 2025., kad se očekuje i početak proizvodnje. Doduše, iz grupe Rosteh tvrde da će novi motor u Su-57 početi ugrađivati već 2022. godine, no to je vrlo malo vjerojatno. Naime, iako je Izdelije 30 prvi put testiran još u prosincu 2017. na prototipu današnjeg Su-57 oznake T-50-2 (052), otad pa do danas provedeno je samo petnaestak letova s tim motorom, i to tako da je jedan motor Izdelije 30, a drugi je stariji razvojni model AL-41. Ne postoji niti jedan poznati prototip opremljen dvama motorima Izdelije 30.

Stoga je realnije očekivati da će prvi prototip Su-75, ako poleti 2023. godine, biti opremljen motorom AL-41F1. To je trenutačno najnapredniji ruski mlazni motor namijenjen ugradnji u borbene avione: suhog potiska 86,3 kN, a s naknadnim izgaranjem 147,1 kN. Radi usporedbe, Izdelije 30 trebao bi imati suhi potisak od 107 kN, a s naknadnim izgaranjem 176 kN. Očito je da je razlika u potisku tolika da Su-75 s motorom AL-41F1 neće moći parirati Lightningu.

Nepoznanica s motorom stvara još jedan problem. Naime, borbeni se avioni projektiraju oko motora. Ako tijekom projektiranja ili nakon dovršetka dođe do zamjene motora, rezultat je u pravilu vrlo loš. Primjer se može naći u jugoslavensko-rumunjskom razvoju aviona J-22 Orao, koji je projektiran za motore Rolls-Royce Turbomeca Adour, a naknadno je prilagođen za ugradnju puno manjih i slabijih motora Rolls-Royce Viper. U svakom slučaju, ruski će projektanti sasvim sigurno projektirati Šah-mat prema motoru Izdelije 30 iako je to dosta rizično jer razvoj motora nikako da se okonča. Tijekom svjetske premijere na MAKS-u 2021 nisu objavljene službene brojke o veličini i masi Su-75, što je neuobičajeno. Stoga su dimenzije zasad procijenjene na duljinu oko 17 m, raspon krila oko 12 m, površinu krila oko 70 m² te visinu oko 4,8 m. Masa praznog aviona i najveća poletna (samo jedan izvor navodi podatak od 18 tona) nepoznate su javnosti, ali moguće je i da ih nisu fiksirali ni projektanti s obzirom na to da one ponajviše ovise o veličini i masi motora. Isto vrijedi i za najveću korisnu nosivost, za koju se procjene kreću od skromnih 3000 do optimističnih 7400 kilograma.

Moguća i nuklearna glava

I dok se Suhoj, OAK i Rosteh nisu izjašnjavali o motoru i dimenzijama, bili su puno rječitiji oko naoružanja. Dapače, oko makete su izložili dosta vođenih projektila zrak-zrak i zrak-zemlja kako bi se naglasile višenamjenske značajke aviona.

Ukratko: Suhoj je izjavio da će Su-75 biti osposobljen za nošenje svih vrsta zrakoplovnog oružja koje je u sastavu ruskog zrakoplovstva. Doduše, puno toga ne stane u trup tako malog aviona, ali uvijek se može postaviti na podvjesnike ispod krila. Realno, osnovni projektili zrak-zrak bit će RVV-SD (R-77E) i RVV-MD. Prvi ima radarski sustav samonavođenja i prema tvrdnjama proizvođača domet 110 km (više u tekstu RF vođeni projektili zrak-zrak, HV br. 637). Projektil RVV-MD namijenjen je za blisku zračnu borbu. Proizvođač navodi da ima infracrveni sustav navođenja otporan na sve vrste ometanja i najveći domet 40 kilometara. U spremnike u trupu stane najviše do pet projektila zrak-zrak.

Projektili zrak-zemlja koji se mogu nositi u velikom stražnjem unutartrupnom spremniku za oružje su K029BE, KAB-500, K08BE, KAB-250, H-38 (Grom-1/2) i H-58 te najubojitije oružje na tom popisu: krstareći projektil H-59MK2 najvećeg dometa 285 kilometara. Izvozna je inačica naoružana bojnom glavom mase 320 kilograma, no za domaće zahtjeve moguće je ugraditi i nuklearnu glavu. Su-57 moći će nositi do dva projektila H-59MK2 i napadati ciljeve u dubini protivničkog teritorija.

Tijekom predstavljanja Su-75 nije predstavljeno niti jedno novo oružje koje bi bilo projektirano posebno za njega iako vrlo mali prostor za smještaj oružja u trupu aviona zahtijeva prilagodbu naoružanja. Šah-mat imat će usisnik ispod trupa, no usisni je kanal usmjeren prema gore. Na taj je način osigurano da radarske zrake ne mogu doći do lopatica turbine motora te se odbiti prema radaru, ali dobiven je i prostor za smještaj oružja ispod usisnog kanala. S druge strane, takvo rješenje smanjuje prostor za smještaj spremnika za gorivo.

Dobro ako nije preskupo

Da bi neki višenamjenski borbeni avion pripadao petoj generaciji, obvezno mora imati dvije značajke. Prva je vrlo mali radarski odraz, a druga najsuvremenija avionika koja se prije svega temelji na AESA radaru. Međutim, jedno od područja u kojem ruska vojnoelektronička industrija ima problema upravo je razvoj takvih radara. Su-35, trenutačno najmoderniji Suhojev višenamjenski borbeni avion koji se serijski proizvodi i izvozi, isporučuje se s radarom N035 Irbis-E koji je PESA tipa.

Za Su-57 razvijen je AESA radar N036 Bjelka, no ruski ga izvori vrlo rijetko spominju, uglavnom ne navodeći ništa osim veličine antene. Po razini uporabljene tehnologije N036 može se uspoređivati s američkim radarom AN/APG-77, koji je 1990-ih razvijen za F-22 Raptor. U usporedbi s radarom AN/APG-81 koji se ugrađuje u F-35 Lightning II, N036 uvelike zaostaje.

Činjenica je da su ruski mediji prije pet-šest godina navodili da će se N036 ugrađivati u Su-35, ali i da će biti osnova za modernizaciju aviona kao što su Su-30MKI, Su-30MKM i Su-30MK2. Umjesto toga, Suhoj je ponudio indijskom zrakoplovstvu da će njegove Su-30MKI modernizirati AESA radarom Žuk-AE (izvozna izvedenica radara Žuk-A). Taj je radar razvijen za ugradnju u MiG-35 i modernizaciju aviona MiG-29. O toj se opciji u indijskim medijima puno pisalo prije pet godina, no otad nije bilo pomaka. Dapače, zadnju se godinu sve više spominje mogućnost ugradnje indijskog AESA radara UTTAM. Taj je radar prvotno razvijen za Tejas Mk2 pa bi za ugradnju u SU-30MKI trebalo razviti veću antenu.

Doduše, mnogim potencijalnim kupcima Su-75 nije potreban najmoderniji AESA radar te bi se zadovoljili i starijim tipom. Puno su im važnije mogućnosti napada na ciljeve na zemlji. Na maketi prikazanoj na MAKS-u 2021, ispred vjetrobrana kabine, malo desno od uzdužnice, postavljen je senzor elektrooptičkog motrilačkog sustava. Ruska vojnoelektronička industrija ima veliko iskustvo s razvojem tih sustava jer se ugrađuju na MiG-29, Su-27 te sve izvedenice tih aviona. Za Su-57 razvijen je OLS-50M, za Su-35 to je OLS-35, za MiG-35 sustav OLS-K. S obzirom na iskustvo u razvoju i uporabi, svi su ti sustavi vrlo dobri. Osim što se mogu rabiti za pasivno otkrivanje ciljeva u zraku, uporabljivi su i za otkrivanje ciljeva na zemlji i vodenoj površini. Potencijalnim kupcima s vrlo ograničenim proračunom već bi i taj sustav bio dostatan da zadovolji njihove potrebe, posebno ako bi pritom cijena cijelog aviona ostala oko najavljenih 30 milijuna dolara.

Jednak je pristup i sa skupim sustavima za elektroničko djelovanje. Dobro je imati ih, no ako bi zbog njih cijena jako skočila, možda i nisu nužni. Usto, ruski zrakoplovni sustavi za elektroničko djelovanje baš i nisu na cijeni. Indijsko ratno zrakoplovstvo, primjerice, radije oprema svoje avione Su-30MKI izraelskim sustavom elektroničke samozaštite Elta EL/M-8222 koji se nosi na podvjesniku ispod trupa.

Izbjegavanje složenosti

Većini potencijalnih kupaca aviona Su-75 neprihvatljive su dvije stvari: velika nabavna cijena i veliki troškovi održavanja. Oni bi željeli što jednostavniji avion koji će biti i jeftin za održavanje, svojevrsni MiG-21 za XXI. stoljeće. Da žele skup višenamjenski borbeni avion zahtjevan za održavanje, kupili bi Lightning II. Toga su svjesni i u Suhoju pa su tijekom premijere na MAKS-u 2021 posebno isticali da će Su-75 biti jednostavan za održavanje. Osnovni “pribor” tehničara bit će sustav za automatsku dijagnostiku Matrjoška (naziv za drvene figurice kod nas poznatije kao babuške). Suhoj tvrdi da će svi sustavi i podsustavi Šah-mata biti modularni te jednostavni za zamjenu. Dio sustava Matrjoška bit će instaliran u avion, a dio će biti u prijenosnim računalima. Kad Matrjoška otkrije kvar na nekom sustavu (ili podsustavu), tehničari će samo zamijeniti taj dio ispravnim. To je zapravo postupak sličan onom koji se primjenjuje na švedskom avionu JAS 39 Gripen. Na taj se način održavanje znatno pojednostavnjuje, olakšava i ubrzava uz minimalizaciju količine potrebne opreme. Međutim, praksa je pokazala da korisnik mora imati u skladištima velik broj pričuvnih sustava čija nabava također košta. Potrebno je usto odrediti osoblje koje će neprekidno pratiti stanje zaliha u središnjem skladištu te transportirati ispravne dijelove prema bazama i neispravne prema skladištu. Koliko to može biti složeno, sporo i (pre)skupo iskusili su Austrijanci i Nijemci s Eurofighter Typhoonima. Stoga će sastavni dio sustava Matrjoška biti i analitika zaliha pričuvnih dijelova kako bi se izbjegli “čepovi”, a to je pak nalik na američki sustav Autonomic Logistics Information System (ALIS), koji je s jednakom namjenom razvijen za F-35, a dosad je, prema mnogim izvješćima i analizama, stvorio puno problema. ALIS je tako “došao na zao glas” da je Lockheed Martin odlučio novu izvedenicu sustava, kojom pokušava ispraviti sve uočene nedostatke, nazvati Operational Data Integrated Network (ODIN). Odluka o promjeni oznake ne čudi s obzirom na to da su neke postrojbe prestale rabiti ALIS kako bi izbjegle nepotrebne probleme s održavanjem. Na žalost Lockheed Martina, prva izvješća govore da i ODIN ima vrlo slične probleme kao i ALIS.

Brže nego prije, ili…?

Prvom javnom predstavljanju Su-75 Šah-mata prisustvovao je čak i ruski predsjednik Vladimir Putin, a vijest su prenijeli svi važniji svjetski mediji. Rosteh, OAK i Suhoj nastojali su što bolje prezentirati novi višenamjenski lovac pete generacije. Međutim, neka su pitanja ostala neodgovorena.

Prvo i najvažnije pitanje je motora. Drugo pitanje radara. Treće su pitanje optimistični rokovi razvoja. Iako je moguće da prvi prototip poleti 2023. godine, to će najvjerojatnije biti s motorom AL-41F1. Najava o početku serijske proizvodnje za 2026. i serijskih isporuka za 2027. čini se nerealnom. Čak i ako ne bude većih problema tijekom razvoja (recimo novi zastoji s razvojem motora Izdelije 30 ili AESA radara), serijska će proizvodnja prema najvećem broju procjena teško početi prije 2030. godine. Isporuke serijskih primjeraka onda bi počele 2032. zato što i prvi serijski primjerci moraju proći opsežan proces testiranja sličan prototipovima prije nego što budu isporučeni naručitelju. Amerikanci zbog toga rade predserijske i maloserijske avione prije nego što pokrenu serijsku proizvodnju.

Suhoj je slične optimistične rokove svojedobno postavio i za razvoj T-50/Su-57. Let prvog prototipa Pak-FA planiran je bio za 2008., a prvi je put poletio 29. siječnja 2010. Pretproizvodni avion opremljen motorima snage oko 155 kN prvi je put trebao poletjeti 2012., a T-50-2 prvi je put poletio u prosincu 2017. Ulazak Su-57 u operativnu uporabu ruskog zrakoplovstva najavljivan je za 2015. godinu. Iako je službeno uveden 25. prosinca 2020., još uvijek nije u punoj operativnoj uporabi niti je pokrenuta velikoserijska proizvodnja.

Tekst: Mario GALIĆ