Ministarstvo hrvatskih branitelja treću godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 208 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike za 2021. godinu.

Pismeno je pohvaljena priča Šuma podno Suđenica, koju je napisao Bruno Tonković, učenik 3. razreda V. gimnazije, Zagreb

Šuma se prostire na nekih pedeset četvornih kilometara dolinom bezimene, kamene visoravni pri čijemu su vrhu tri nezašiljena, no neobjašnjivo velika grebena što podsjećaju na devine grbe, Krešimirov narednik, čovjek od četrdesetak godina, rođen sedamdeset kilometara od ovog kraja rekao mu je da visoravan ima svoj neformalan naziv koji mu je nadjenuo neki od mještana seoca na jugozapadnoj strani šume, naime, vrijeme imenovanja je nepoznato, no već više od pedesetak godina unazad seljani su visoravan zvali Suđenicama. Zadnji mladi mještani zaselak su napustili u osamdesetima tražeći bolji život u gradu, a oni prestari za migraciju jednostavno su nestali, progutani zaboravom i širenjem agresivne vegetacije o kojoj se nisu imali snage brinuti, već se iz nekih straćara s udaljenosti može primijetiti probijanje drveća kroz krovove i murale od obrasle mahovine. Gledajući kroz dalekozor, Krešimir je osjećao silan poriv da prošeta seocetom, no zbog sumnje na boravak pritajenih srpskih jedinica u kućama, nisu se smjeli odvažiti na izravan dolazak starom makadamskom cestom bez naredbe s vrha. Istočno od sela, obrasli puteljak kroz šumu vodio bi do male lugarske kolibe na povišenom proplanku što čini dio same visoravni, a s kojeg se može nadgledati čitava šuma, no iz još nerazjašnjenih razloga par tjedana prije početka rata bila je zapaljena, a sam je lugar iščeznuo bez traga i glasa, na samom se proplanku vide ostaci temelja i metalan sjaj neodređenih predmeta koji su se oduprli vatri. Na granicama šume uglavnom se prostiru bukve i rjeđe rasprostranjeni grabovi koji bi iz ptičje perspektive nalikovali maljicama kakve zelene, neuredne dječačke brade dok se njenom utrobom širi gusto, crno hrašće debelih i čvrstih korijena čije pohlepne krošnje propuštaju vrlo slabašan snop svjetla povoljan jedino za rast paprati, sitnog šipražja i raznolikih gljiva kojima odgovara vlažnost mrkle utrobe.

Prvih šest dana nije se dogodilo ništa značajno što ih je mučilo, svakog dana su patrolirali šumom zalazeći sve dublje u utrobu istodobno naredbi da ne ulaze u izravan sukob ako je moguće i da utvrde poziciju srpskog kordona za razvijanje daljnje strategije na ovom području; no što su dublje iz dana u dan ulazili u unutrašnjost šume, to se veća nervoza očitavala na vojničkim licima, čak se i na licu uobičajeno flegmatičnog narednika ocrtavalo mrštenje, u deset dana ni najmanji trag čovjeka nisu uočili nigdje u šumi. Životinja u šumi kao da nije ni bilo, bez ptica šumski zvukovi su zvučali zlokobno, nestvarno, jedino se moglo čuti strujanje vjetra kroz krošnje, šuštanje lišća pod njihovim nogama i tiho šaptanje unutar postrojbe.

Sedmog su dana pronašli o deblo naslonjeno, lugarovo raspadnuto tijelo što je širilo svoja kužna isparenja zbog kojih se Krešimir nije mogao suzdržati, povratio je komadiće konzerviranog mesa i dvopeka na jedan hrast, ti komadići kao niz vodopad slijevali su se prema korijenju dok je postrojba lišćem pokrivala šumarovo tijelo kako bi barem malo umanjila nesnosan smrad pritom izbjegavajući pogled s njegovim užasnutim, praznim dupljama gdje su se trebale nalaziti oči, otvorenih usta u finalnom kriku agonije dok mu je vezanih ruku oko stabla abdomen bio rasječen preciznim zamahom otkrivajući njegova crijeva koja su ni kriva ni dužna bila izgnana iz svojeg domaćina. Te večeri Krešimir je sanjao kako se penje na stijene grabeći rukama pukotine, penjao se sve više ne usuđujući se pogledati ispod sebe, no u jednom je trenutku zastao i pogledao iznad sebe, gledajući u Suđenice, najednom je izgubio ravnotežu i počeo vječno padati u mlako crnilo ispod sebe. Narednik ga je jedva uspio probuditi silovito ga tresući oko pet minuta sat prije zore kako bi zauzeo njegovo mjesto na straži dok on ide odspavati na jedan sat u predzorje jer nije osjećao umor još od onog prvog dana kada su ušli u šumu, spavao bi samo sat vremena s pištoljem u ruci i zatim bi se budio u istoj mjeri okrijepljeno kao da je spavao čitav tjedan; Krešimiru je trebalo oko desetak minuta da njegova paraliziranost popusti i da se ustane iz ležećeg položaja tresući se od straha kada je od nestrpljivog narednika primio pušku koju je stiskao tako čvrsto da je nakon nekog vremena izgubio osjet u rukama, a sve u pokušaju da odagna strah od bližeće smrti, saznanje da će se negdje u ovoj šumi nalaziti njegovo nijemo počivalište. Osjećao se tako maleno pred impresijom svojeg sna dok su se grašci znoja cijedili s njegova čela te niz leđa, konstantno hodajući zbog strepnje od svoje zamišljene, prespore reakcije i svih onih fiktivnih metaka što će uslijediti kroz noć, čiju se napetost moglo rezati s nožem, probijajući njegovu grud i zabijajući se točno u njegovo srce, i tako je proveo čitavu noć u košmaru jave sanjareći o stotinu metaka koji komadaju njegovo srce do neprepoznatljivosti te je do zore bio tako izmoren da se osjećao kao da je cijelu večer probdio.

U zoru Krešimir je narednika probudio već prvim slabašnim dodirom njegova ramena, no trebalo im je više od pola sata da zajedno drmanjem probude vojnike u postrojbi iz sna, Krešimir nikada nije vidio narednika toliko iznervirana i zapanjena, no na kraju su odustali od toga da probude Zlatka kad su vidjeli da ga čak ni šamaranjem ne mogu povratiti iz svijeta snova, on je prošle večeri prvi zaspao zadovoljno hrčući u snu, no sada je bio potpuno tih, nepomičan, iako se opipavanjem bila utvrdilo da je i dalje živ. Ostavili su mu hrane i poruku u ruksaku, oduzeli pušku i krenuli dalje bez njega jer je bio pretežak da ga tovare sa sobom kao magarci. “Kad-tad će se morati probuditi i krenuti za nama pa da ga ćušnem kako spada, magarac blesavi,” narednik je rekao više za sebe negoli za druge. Krešimir se osvrnuo posljednji put na Zlatka ostavljajući ga pod dojmom da se više nikad neće probuditi što ga je ježilo podsjećajući ga na vlastito proročanstvo.

Hodali su više od osam kilometara prema seocetu sve dok Krešimir nije zapazio čudnu priliku nad srušenim trupcem na povišenju koja se od drveća nije mogla zamijetiti prije nego što su došli u savršen domet njene automatske puške čija je cijev bila uperena točno u njih. “Na-naredniče…,” Krešimir je promucao skamenjen pokazujući lijevo od njih tu priliku što se savršeno prikrala baš u onom trenutku kada su se više obazirali na začudnost samog staništa nego na neprijatelje što se nigdje nisu mogli pronaći. Tražio je metak sa svojim imenom urezanim u stranu kao u sporom filmu gledajući kako ga probada i stvara rascvjetao karanfil na njegovim prsima i u sljedećem kadru ruši se na tlo. “Krešo, mater ti blesavu, pucaj!” narednik viče pucajući pet metaka na prikazu.

Bradati četnik već je bio mrtav više od tjedan dana što su zaključili prema jakom mirisu truleži kada su se približili truplu što se mahovinom vezalo za balvan, dva narednikova metka prošla su kroz njegove oči koje su sada bile prazne duplje dok je treći metak prošao kroz središte kokarde na šajkači koja je truplu pala s glave, narednik je bio neraspoložen zbog potrošnje pet metaka na truplo, no zatim su petnaestak metara dalje naišli na još jedno kojemu su druga dva metka pogodila točno u oba oka ostavljajući samo rastrgane duplje što je narednika ozarilo, nikada nije ni mislio da bi mogao pucati tako precizno, kod ovog trupla šajkača se nije mogla naći, no kod sebe je nosio velik nož i revolver koji su uzeli uz pušku od prošlog mrtvaca. Hodali su nervozno još dva kilometra dalje, no narednik ih je zatim zaustavio i rekao da postave malo logorište jer nema smisla da u ovakvoj rastrojenosti kreću ma i pedalj dalje, posložili su svoje naprtnjače na bukve i počeli večerati dok je narednik sjeo na maleni panj, skinuo svoje gležnjače i čarape te bose noge položio o stablo graba, zadnji trag koraljnog sunca se sa rožnatih, debelih noktiju presijavao razmičući sjenke krošnja u plesu svjetlosnih malja.

Kad su se začuđeni kasno probudili, narednika nije bilo nigdje u vidokrugu kao da je preko noći ispario, bili su neodlučni oko toga što treba poduzeti, no tada su spazili da se na deset metara od njih nalazi potok kojeg ondje nije bilo, uz njegovu obalu, žabe su kreketale. To su bile prve životinje koje su vidjeli u ovoj šumi, a potok je slijedio smjer jugozapada. Netko je tiho predložio da krenu prema seocu što su svi nesvjesno htjeli i krenuli su, uz potok dalje, prema seocu ni ne opažajući, preko noći novo naraslo mlado hrašće što se prikrivalo u sjenkama šume gdje su se jučer nalazili proplanci…

Narednik se nalazio u najvećoj od straćara, kroz koju se probijao mladi crni hrast tvoreći u krovu oveću rupu što je stvarala jedino svjetlo u zamračenom prostoru, sjedio je nag po turski okrenut leđima ulazu ljeskajući se od znoja na rijetkim zrakama svjetla što su se probijale kroz krošnju na vrhu straćare. Željeli su nešto reći, no prekinuo ih je pokretom ruke, izvijajući u tišini kažiprst prema starijem truplu iliti, preciznije, kosturu iz čije je utrobe hrast rastao, granajući se u visinu. I njegova ih je krošnja potpuno zasjenila…