Barracuda je naziv za njemačku eksperimentalnu superkavitacijsku podvodnu raketu koja bi podvodnom ratovanju u vrlo bliskoj budućnosti trebala dati sasvim novu dimenziju: brzinu i pokretljivosti. Njezinom pojavom i uvođenjem u operativnu uporabu ruski Shkval je dobio vrlo ozbiljnog i opasnog konkurenta

Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća s druge strane željezne zavjese počele su obavještajnim kanalima pristizati na Zapad šture vijesti o novom ruskom podvodnom oružju, torpedu sposobnom da se kreće do tada nezamislivim podvodnim brzinama i kojemu ne može pobjeći ni jedan američki brod ili podmornica. Nakon nekoliko godina strpljivog obavještajnog rada u zapadnim vojnim krugovima postalo je jasno o čemu je zapravo riječ. SSSR je razvijao novi oblik podvodnog raketnog projektila, sposobnog za postizanje velikih podvodnih brzina, naoružanog nuklearnom bojnom glavom. Spoznaja da ideološki i vojni suparnik raspolaže oružjem koje u trenutku može anulirati tehnološke prednosti koju su uživale američke podmornice nad sovjetskim, nije bila nimalo ugodna. Ovo sovjetsko “super” oružje godinama je bilo obavijeno velom tajni i najrazličitijih špekulacija, sve dok početkom 1990. nije bilo prvi put predstavljeno javnosti.

Tada se doznalo da je riječ o raketnom projektilu a ne torpedu, koji svoje ekstremno visoke podvodne brzine može zahvaliti efektu superkavitacije. Prema službenim sovjetskim podacima to je oružje, koje će postati poznato pod imenom Skhval VA -111, već do tada bilo najmanje desetak godina u operativnoj uporabi. Njegov razvoj započeo je početkom 1960. godine, kada je tadašnji sovjetski istraživački institut NII-24, koji se do tada bavio razvojem topničkog streljiva, dobio zadaću da pomogne u razvoju podvodnog superbrzog oružja, sposobnog za uništavanje ponajprije američkih nuklearnih podmornica. Sovjetska je vlada 14. svibnja 1964. osnovala Istraživački institut za primijenjenu hidromehaniku, koji je uz kijevski “Institut za hidromehaniku” postao središnje mjesto za razvoj superkavitacijskih oružja. Nasljednik tih istraživačkih ustanova je današnje Regionalno znanstveno-istraživačko udruženje (NII PGM). Svoju prvu internacionalnu prezentaciju ovo, tada futurističko oružje imalo je na međunarodnoj izložbi naoružanja i vojne opreme IDEX 95 u Abu Dhabiju, ali tada nije bilo ponuđeno na prodaju. Nekoliko godina poslije modernizirani Skhval dobio je i bojnu glavu punjenu visokorazornim klasičnim eksplozivom i sustav automatiziranog navođenja na cilj. Prva testiranja tog “pametnog” Skhvala provedena su u organizaciji ruske pacifičke flote početkom 1998. godine. NII PGM je također razvio izvoznu modifikaciju ovog oružja, tzv. Skhval-E (E – oznaka za export) koja je prvi put predstavljena na izložbi IDEX 99. u Abu Dhabiju. Tada je i službeno bilo objavljeno da je godinu dana prije Rusija prodala 40 komada ove inačice Kini. Šest godina poslije, na izložbi MAKS 2005. u Žukovskom kod Moskve, te na izložbi pomorske opreme i naoružanja u Petrogradu ruska vojna industrija je predstavila inačicu Shkvala-E namijenjenu za obalnu obranu i posebno prilagođenu za uporabu u litoralnom pojasu. Sustav se sastojao od nadzornog radara, spregnutog s elektrooptičkim i sonarnim nadzornim sustavima te različitim lansirnim platformama. Skhval-E se tako može lansirati s površinskih platformi, podmornica i podvodnih instalacija na dubinama i preko 100 m. Prema saznanjima o kojima je na široko izvještavao i zapadni tisak, Iran je tijekom 2006. također uspješno testirao slično oružje, pod nazivom Hoot. S obzirom na postignutu brzinu od 225 čv (oko 360 km/h) sasvim je sigurno riječ o nekoj od izvedenica iz temeljnog ili izvoznog Shkvala.

Ovaj uvodni dio bio je svakako potreban da bi se manje upućenim čitateljima bar približno dočaralo o kakvom je oružju riječ. Gotovo trideset godina i samo spominjanje Skhvala bilo je dovoljno da se i najiskusnijim podmorničarima američkih i ostalih zapadnih flota ledi krv u žilama. Podvodni projektil, kombinacija rakete i torpeda bio je nekoliko puta brži od bilo kojeg klasičnog torpeda razvijenog do danas.

Zahvaljujući njegovim ekstremnim brzinama, protivničkim podmornicama bilo je na raspolaganju tek nekoliko desetaka sekundi za bijeg. Najčešće to nije bilo tehnički moguće, pogotovo ako se radilo o oružju s nuklearnom bojnom glavom. Američki stručnjaci nazvali su Skhvala “oružjem krajnje odmazde” jer bi uz protivničku podmornicu nastradala i ruska koja je lansirala Shkvala. No, neosporne prednosti koje je Skhvalu davala njegova ogromna brzina bile su i njegova najveća mana. Raketna propulzija je iznimno bučna i otkriva se pod vodom gotovo trenutačno čak i na velikim udaljenostima. Također svaka devijacija od potrebne minimalne brzine potrebne za održavanje superkavitacijskih uvjeta kretanja ili nagliji manevar umanjuje ili posve degradira njegove osnovne funkcionalne i operativne prednosti.

Načela superkavitacije i primijenjena rješenja
Osnovni zakoni mehanike fluida odavno su poznati i na njihovoj praktičnoj uporabi temelje se tehničke discipline kao što je hidraulika. Jedan od osnovnih tehničkih pojmova u hidraulici je pritisak, a on je najveći u tekućini koja miruje. S povećanjem brzine pritisak se u tekućini smanjuje. Progresivnost te fizičke pojave je tolika da kad brzina strujanja tekućine (ili tijela kroz tekućinu) dostigne određenu kritičnu vrijednost, lokalni izostanak pritiska dovodi do pojave isparavanja u vodi otopljenih plinova. U tekućini koja struji brzinama većim od kritične, stvara se sve više plinskih mjehurića koji se uglavnom zadržavaju uz stijenke predmeta koji se kreće u tekućini. Nasuprot tome, smanjenje brzine ispod kritičnih vrijednosti dovodi do porasta pritiska u tekućini, što uzrokuje povećanje pritiska na stvorene mikroskopski vidljive plinske mjehuriće koji implodiraju. Opisana fizička pojava naziva se kavitacija i u gotovo 99,99 % slučajeva je štetna. Vrlo je česta kod lopatica vodenih i parnih turbina te posebice kod brodskih vijaka. Konstantne implozije bezbrojnih plinskih mjehurića nisu ništa drugo nego mehanički udar vode u površinu pod određenim pritiskom koji mehanički razara i najotporniji materijal. Upravo se zbog te pojave uvijek nastoji brzina strujanja tekućine u nekom tehničkom sustavu održati ispod kritične brzine da bi se izbjegla pojava kavitacije. Osim toga predmetu koji se giba kroz vodu ona pruža i određeni otpor zbog svoje viskoznosti i trenja koje se razvija između vode i tijela koje se kroz nju giba. Veličine tih otpora rastu u ovisnosti o oplošju i brzini tijela koje se kreće kroz medij. Ali, što bi se dogodilo kad tijelo koje se kreće kroz medij, u ovom slučaju vodu, uopće ne bi bilo u kontaktu s njom?

Upravo od tog pitanja krenuli su sovjetski znanstvenici i vojni dizajneri kad su započeli idejni razvoj ekstremno brzog superkavitacijskog podvodnog oružja. Znanstvenici su razvili teoriju i praktično je potvrdili pokusima, da je moguće tijelo koje se kreće kroz vodu iznad kritične brzine “omotati” zračnim mjehurom i na taj ga način potpuno izolirati od okoline tj. same vode. Na taj način, podvodni projektil se kreće kroz vodu gotovo ne nailazeći na nikakav otpor jer se između njega i vode nalazi plinom ispunjen prostor, čija je gustoća pa samim trenje i otpori koje pruža daleko manji nego što ih pruža voda. Ovu, ekstremnu pojavnost kavitacije znanstvenici su prozvali superkavitacija. Teoretski sve izgleda jednostavno, ali vodeće zemlje svijeta potrošile su više od četrdesetak godina u razvoju ovog tipa oružja, koje je još uvijek daleko od masovne proizvodnje i dovoljno uporabljive praktičnosti. Izgraditi oružje koje će u samom trenutku lansiranja imati veliku startnu brzinu, sposobnost da u relativno malom i ograničenom volumenu cilindra nosi snažnu bojnu glavu, raketni motor i gorivo za njega te prikladan vrh (tzv. kavitator) koji će na optimalan način stvarati mjehuriće koji će obavijati podvodni projektil nije bio nimalo lak zadatak. Sovjeti su taj problem riješili uporabom posebno dizajniranog prstenastog nosnog kavitatora, uporabom sustava “upumpavanja” jednog dijela plinova nastalih radom raketnog motora u nastali kavitacijski mjehur (radi povećanja i lakšeg održavanja) kao i sustavom jednostavnih repnih izvlačivih stabilizatora radi održanja smjera. I tako pojednostavljen prikaz ovog oružja ulijevao je strahopoštovanje iz tri osnovna razloga:
• Mogućnosti nošenja nuklearne bojne glave
• Ogromne brzine, veće od 200 čv
• Iznimno kratko vijeme od trenutka lansiranja potrebno da dosegne svoje ciljeve i uništi ih. Ugroženi ciljevi na maksimalno učinkovitom dometu imaju otprilike 60 – 90 sekundi za poduzimanje protumjera ili za pokušaj manevra izbjegavanja. Koliko je to moguće i u praksi još nije provjereno.

Osim svojih izvanrednih taktičkih odlika Shkval ima i niz mana: superkavitacija i raketna propulzija imaju kao stalnog pratitelja strašnu buku, koja od trenutka lansiranja demaskira oružje i platformu koja ga je lansirala. Drugi je nedovoljno veliki domet samog oružja, koji u slučaju uporabe taktičke nuklearne bojne glave može biti pogibeljan i za lansirnu platformu (podmornicu) ako se nalazi preblizu svome cilju. Treći je što nema precizniji sustava samonavođenja. Svaki oštriji manevar promjene kursa pri brzini većoj od 200 čvorova usko je povezan s opasnošću implozije superkavitacijskog omotača. Zbog toga svaki manevar pri takvoj brzini mora biti izveden tako da se spriječi degradacija superkavitacijskog mjehura koji obavija podvodni projektil. Borbeni zaokreti su manji i nježniji a to je opet povezano s određenim usporenjima i povećanoj izloženosti protivničkim protumjerama. Rusi su pokrenuli proces modifikacije i osuvremenjavanja na tom polju, te ostaje da se vidi koliki su napredak stvarno polučili.

Američki i francuski superkavitacijski programi
Unatoč činjenici da su SAD otpočele svoja prva superkavitacijska istraživanja još tamo daleke 1950. godine, američka ratna mornarica se relativno brzo odlučila za razvoj drugih podvodnih tehnologija. Posebno za razvoj stealth-tehnologija koje su dobile prednost u odnosu na superbrza podvodna oružja.

Razvoj superkavitacijskih oružja u SAD bio je u ovlasti Office of Naval Research (ONR) sa sjedištem u Arlingtonu. Generalno gledajući napori ONR-a bili su tada usmjereni na razvoj dviju različitih superkavitacijskih tehnologija: projektila i torpeda. ONR je razvio i ponudio američkoj mornarici dva projekta: RAMICS i AHSUM. Projekt RAMICS (Rapid Airborne Mine Clearance Systems) predstavljao je borbeni sustav instaliran na helikoptere kojim bi se iz zraka uništavale plivajuće ili blizu površine plitko uronjene sidrene mine.

Sljedeći korak u razvoju superkavitacijske projektilske tehnologije je podvodni top koji rabi Adatable High Speed Undersea Munitions (AHSUM). Rije je zapravo o svojevrsnom superkavitacijskom kinetičkom streljivu, koje bi se ispaljivalo iz posebnih topova smještenih u vodonepropusne kupole na podvodnom dijelu trupa broda, odnosno po obodu lakog trupa podmornice. AHSUM bi trebao postati podvodni ekvivalent površinskom PZO Phalanx sustavu. Druga superkavitacijska tehnologija u čiji je razvoj ONR uložio dosta truda je superbrzi torpedo sposoban da uz odgovarajući sustav navođenja održava brzinu od 200 čv na daljinama koje su više nego dvostruko veće od onih koje može dosegnuti Shkval. Projekt se razvija pod patronatom NUWC, koji podupire nekoliko različitih znanstvenih instituta. Ozbiljni tehnički i sustavski izazovi koji su se ispriječili pred američkim znanstvenicima u razvoju željenih odlika ovog torpeda zadire u područja lansiranja, hidrodinamike, akustike, navođenja i propulzije. Prema dostupnim podacima, smjer u kojem se kreće razvoj ovog oružja je primjena raketnog motora koji bi rabio čvrsto gorivo na bazi aluminija, magnezija ili litija. Aluminij koji je relativno jeftin, vrlo je često glavni sastojak takvih metaliziranih raketnih goriva kojima pomaže razviti reakcijsku temperaturu od čak 10600 °C. Jedan dio topline koju razvija takav propulzijski sustav rabio bi se u posebnom odjeljku (gdje bi temperatura iznosila 675°C) za vaporizaciju morske vode. Tako proizvedena para podupirala bi, proširivala i održavala stvoreni superkavitacijski mjehur. Prvi testovi s Vortex komorama za izgaranje pokazuju da čvrsta goriva na bazi aluminija mogu osigurati i do 20% veći potisak od onog koji mogu stvoriti standardni raketni sustavi propulzije.

U posljednjih petnaestak godina i Francuska je razvijala superkavitacijska oružja. Nekoliko razvojnih programa provode se pod patronatom DRET-a (Directorat of Research & Studies and Techniques). Glavni razvojni program koji podupire DRET dobio je naziv Action Concertee Cavitation (ACC). Izvješća pokazuju da francuska vlada snažno podupire ovaj tajnoviti program razvoja superkavitacijskog oružja. Prema nekim spoznajama Francuska je od Rusije kupila nekoliko primjeraka Shkvala radi evaluacije. Testiranje prototipa zračnolansirajućeg protuminskog superkavitacijskog projektila bilo je provedeno na zajedničkom francusko-njemačkom istraživačkom institutu u Saint-Louisu.

Barracuda dolazi
Za razliku od SAD-a i Francuske, a pogotovo od ruske prakse, njemački napori u razvoju superkavitacijskog oružja uvijek su se kretali u smjeru konstrukcije malog, brzog, okretnog i “pametnog” oružja koje će moći zaštititi brodove i podmornice od nadolazećih torpeda, uključivši i toliko spominjani superbrzi Shkval. Inercijalno vođeni podvodni superkavitacijski raketni projektili sposobni su razviti brzine znatno veće od 200 čvorova. Za razliku od svojih prethodnika, Barracuda se odlikuje vrlo sofisticiranim sustavom inercijalnog vođenja, autopilotom, kaskadnim “roll-pitch” sustavom nadzora kretanja po pravcu i dubini, sonarnim kompleksom te propulzijskim sustavom sposobnim da “prežive” i efikasno odrađuju svoje funkcije u vrlo zahtjevnom okruženju i pod izuzetno velikim vrijednostima akceleracija i posebno velikim impulsnim silama. Njemački konstruktori su brzo i ispravno zaključili da fizički zakoni i sami gabariti velikih podvodnih oružja idu na štetu odlika agilnosti.

Barracuda je raketni projektil dugačak tek nešto više od 1,6 m i dijametrom od 180 mm. Tijekom svoje podvodne putanje kreće se u svom superkavitacijskom mjehuru. Plinska ovojnica u potpunosti ga obavija, izuzetkom nosnog konusa koji je čitavo vrijeme u kontaktu s vodom i služi za upravljanje po pravcu i dubini. Barracuda je zajednički projekt njemačkog industrijskog konzorcija koji čine Diehl BGT Defence (DBD), Atlas Electronics (AE) i Technics matemamatische studiengesellschaft (TMS). Teoretski razvoja traje desetak godina. Ispitivanija različitih modela i prototipova obavljala su se uz pomoć i koordinaciju Applied Research Labaratory (ARL) u njihovu kavitacijskom tunelu. Unutar spomenutog njemačkog konzorcija obavljena je podjela poslova pa je tako DBD bio zadužen za razvoj sustava navođenja, navigacije i nadzora, za razvoj sonara bio je zadužen AE, dok je TMS bio zadužen za razvoj kavitacijske ventilacije i propulzijskog sustava. Osim toga, razvojni uredi konzorcija morali su riješiti i druge probleme koji su vezani uz sasvim praktične situacije kao što su:
• studija izvedivosti superkavitacijskog projektila za protutorpednu obranu,
• lansiranje s podmornice ili površinskog broda,
• simulacijski modeli i scenariji obrane od lakih (LWT) i teških torpeda (HWT) i drugih ciljeva,
• razrada različitih modela primjene i koncepata vođenja oružja, itd.
Jedan od najvećih problema koji se trebao riješiti bio je nadzor i vođenje projektila. Na vrhu projektila nalazi se nosni konus odnosno kavitator. Kavitator je oblikovan tako da pri kretanju omogući pojavu kavitacije. Osim toga on ima još dvije vrlo važne funkcije:
• prva funkcija se odnosi na nadzor putanje projektila (kanard konfiguracija);
• druga funkcija se odnosi na detekciju cilja i navođenje pomoću sonarne antene.
Kormilo projektila predstavlja sam nosni konus odnosno kavitator. Zakretanje kavitatora u željeni položaj izvodi se preko posebno modificiranog akutatora koji dobiva podatke iz posebne sekcije “roll-pitch” upravljačkog mehanizma koji usmjerava projektil prema detektiranom cilju i ujedno obavlja kompenzaciju valjanja i zakretnih momenata koji se javljaju uzduž tijela superkavitacijskog projektila. Vektorski nadzor potiska (TVC – Thrust Vector Control) je također bilo temeljito ispitan kroz čitav niz simulacija. Njegov utjecaj nije moguće iskoristiti za manevarbilnost projektila budući da se na sadašnjem stupnju razvoja gotovo kompletno gorivo mora trošiti na stvaranje i održavanje potiska i brzine, te samim tim i na stvaranje, širenje i održavanje plinskog omotača između tijela i vodenog okoliša. Sva provedena ispitivanja potvrdila su da je kanard nadzor kretanja pomoću nosnog konusa superiorniji i učinkovitiji od TVC kontrole.

Antena sonara smještena je u samoj bazi nosnog konusa. Dvostruka namjena nosnog konusa (kao kormilo i kao sonar) nametnula je iznalaženje unikatnih mehaničkih rješenja, čija se realizacija i integracija pokazala iznimno kompleksnom. Inercijalna mjerna jedinica (IMU), autopilot i sustav inercijalne navigacije rabe se za stabilizaciju i inercijalno vođenje projektila. Da bi se izbjegli štetni efekti uzrokovani velikim akceleracijama i trzajima (impulsnim silama) za povezivanje unutrašnjih komponenti s žirokompasom, rabe se isključivo optički kablovi. Kut kavitatora ima ključnu ulogu u održavanju stabilne superkavitacije i ostvarivanja manevarske agilnosti oružja.

Najvažniji tehnološki element Barracude, u čitavoj filozofiji njezine konstrukcije jest mehanizam uspostavljanja i proces održavanja kavitacijskog plinskog mjehura već u početnoj fazi putanje projektila. Veličina statičkog pritiska ovisi o dubini i lokalni kavitacijski uvjeti ovise o dubini uronjenog tijela. Plinski generator/ventilator smješten u tijelu projektila služi za ventilaciju i upuhivanje dijela produkata izgaranja u stvoreni zračni mjehur i na taj način čini ga neovisnim od utjecaja dubine. Da bi superkavitacijski uvjeti bili u stabilnom području za čitavo vrijeme putanje ovog podvodnog projektila, raketna propulzija mora osigurati stabilan rad motora, stalnu veličinu ubrzanja, ali i stabilizirane značajke putanje da ne bi došlo do degradacije ili u krajnjem slučaju do implozije superkavitacijskog omotača – mjehura.
Trenuačtno dosegnute manevarske sposobnosti Barracude najbolje se mogu ilustrirati sljedećim podacima:
• kutna brzina zaokreta 100° / sek
• maksimalna brzina > 200 čv
• polumjer okreta < 60 m
• vrijeme za okret od 360° < 3,6 sek

Prema podacima njemačkih konstruktora, Barracudin sonar može otkriti i pratiti cilj veličine teškog torpeda na udaljenostima većim od 200 m. Podaci su utemeljeni na podacima dobivenim tijekom ispitivanja u realnim uvjetima na njemačkom ispitnom poligonu. Nakon inercijalnog dijela putanje do predviđene točke presretanja (koja je proračunata na lansirnoj platformi prije lansiranja), projektil prelazi u završnu fazu samonavođenja kada njegov sonarni senzor armira podatke o cilju. Na taj način je osigurana efikasna neposredna (bliska) posljednja crta obrane od opasnosti koju predstavljaju Shkval i sve njegove izvedenice.

Barracudine operativne mogućnosti
Na sadašnjem stupnju tehnološkog razvoja moguća su dva koncepta protupovršinske obrane inercijalnim tipom navođenja Barracude s brodova.

Prvi koncept, potpunog inercijalnog navođenja rabi se kod neutralizacije stacionarnih (ili gotovo stacionarnih) ciljeva kao što su sidrene mine. Drugi koncept sastoji se od dvije faze. Prva faza je inercijalna a u drugoj fazi se uključuje sonarni sustav koji zahvaća, prati i presreće cilj koji se kreće (torpedo). Domet, kompleksnost i naposljetku cijena pojedine inačice Barracude ovisit će o dubinama i dometima na kojima će se tražiti operativna sposobnost ovog borbenog sustava.

Zanimljiva inačica produljenja efikasnog dometa Barracude zasnovana je na aplikaciji nazvanoj Trojanski konj, koja će uskoro biti ozbiljno ispitivana i evaluirana. Premisa je da se superkavitacijski projektil transportira što je moguće bliže zoni operacija ili borbenog djelovanja. Borbena platforma lansirala bi posebno modificirani klasični laki ili teški torpedo. Taj modificirani torpedo imao bi u sebi ugrađen lansirni kontejner iz kojeg bi se mogao lansirati superkavitacijski projektil. Na taj način bi se Barracuda mogla približiti dovoljno blizu čak i onim ciljevima koji bi joj uz klasičan način svoje propulzije ostali nedohvatljivi. Pri tome svakako treba imati na umu jednu vrlo važnu činjenicu; Barracuda je namijenjena za neutralizaciju protivničkih podvodnih prijetnji. Ponajprije onih koje predstavlja Shkval i njegovi hibridi, kompletni asortiman suvremenih klasičnih torpeda te morskih mina. Barracuda nije namijenjena za uništavanje i potapanje brodova i podmornica jer je premalo oružje. No, njegovo eksplozivno djelovanje i mehanički udar (zbog razvijene velike kinetičke energije koja ponajprije ovisi o kvadratu postignute brzine) u svakom slučaju može i njima nanijeti ozbiljna oštećenja.

TEHNIČKI PODACI PODVODNOG RAKETNOG PROJEKTILA VA – 111 SHKVAL
Proizvođač Dvigatel zavod, St. Petersburg
Regionalni državno-istraživački i proizvodni zavod, Moskva
Platforme Podmornice klasa:
nositelji Typhoon, Borei, Oscar II, Akula, Sierra II, Victor III
Duljina 8, 2 m
Dijametar 0,533 m
Težina 2700 kg
Bojna glava 210 kg (Shkval-E); TNT; kontaktni ili blizinski upaljač
Maks. brzina 200 čv ; 360 km/h ; 100 m/s (prema nekim izvješćima čak 300 čv)
Lansirna brzina 50 čv ; 93 km/h
Domet 0,3 – 5,5 NM (0,5 – 10 km)
Lansirna dubina veća od 100 m
Krstareća dubina 6 m
Kut zahvata + / – 20°

Inačice Shkval – izvorna nevođena inačica. Rabi taktičku nuklearnu bojnu glavu ili tajmer za uništenje nadolazećih torpeda ili podmornica koje su ih lansirale. Ova inačica je finalno razvijena koncem 1972. Može biti ispaljena samo pravolinijski i imala je domet oko 10 NM.

Shkval VA -111 – unaprijeđeni orginalni model koji je dobio sustav automatskog navođenja i konvencionalnu bojnu glavu.

Shkval – E – izvozna inačica. Zahtijeva da posada podmornice ili broda definira parametre cilja: brzinu, udaljenost i vektor. Podaci moraju biti upisani u autopilot. Nema samonavođenu bojnu glavu i njeno računalo mora slijediti unaprijed programiranu putanju. Zbog značajnijih promjena smjera brzina pri pojedinim manevrima je znatno smanjena što ga čini puno osjetljivijim na djelovanje protumjera.

Igor SPICIJARIĆ