Par američkih snajperista. Prvi je naoružan velikokalibarskom puškom RAI 500 kal. 12.7 mm, dok snajperist iza njega nosi M-21 kal. 7,62 mm NATO, standardnu, poluautomatsku američku snajpersku pušku sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća

Na početku II. svjetskog rata gotovo sve zaraćene zemlje imale su u svom naoružanju protutenkovske puške, koje su već sredinom rata postale zastarjele, zbog čega su uglavnom povučene iz uporabe (o tim puškama više u članku Protutenkovske puške – zaboravljeno oružje, Hrvatski vojnik br. 128). Iznimka je bila Crvena armija, koja je do kraja rata zadržala u operativnoj uporabi obje svoje protutenkovske puške. Nakon rata, Sovjetski je Savez njima opremio savezničke vojske, pri čemu je najveća količina predana Kini i Sjevernoj Koreji, koji su ih rabili kao prve velikokalibarske snajperske puške tijekom Korejskog rata 1950. – 1953.

Američka koncepcija velikokalibarske snajperske puške
Početkom osamdesetih godina, usavršavanjem optičkih ciljnika i povećanjem njihove mogućnosti uvećavanja, stvoreni su uvjeti da se na temelju već gotovo zaboravljenih protutenkovskih pušaka razviju velikokalibarske snajperske puške koje se rabe streljivom inače namijenjenim za teške strojnice, kao što su npr. metak kal. 12,7×99 mm (.50 Browning), 12,7×108 (12,7 sovjetski), ili 14,5×115 mm. Cilj je bio dobiti oružje dometa i ubojne moći teške strojnice ili malokalibarskog topa, a istodobno postići preciznost i mobilnost snajperske puške. Zapravo, na temelju iskustava iz Korejskog i kasnije iz Vijetnamskog rata, postrojbe američkih oružanih snaga tražile su snajpersku pušku koja bi imala veći domet i učinkovitost od protivničkih snajperista, odnosno pušku koja bi američkim snajperistima omogućavala likvidaciju protivnika prije nego što dođu u domet njihovog oružja. Rješenje je nađeno u razvoju pušaka koje rabe metak za velikokalibarsku strojnicu .50 Browning. U tom kalibru paralelno su razvijane puške RAI 500 i Barrett M82, dok je nešto kasnije razvijena i McMillan M87.

Velikokalibarska snajperska puška RAI 500 konstruirana je početkom 80-ih godina, a u serijsku proizvodnju uvedena je 1983. i proizvedena u samo 125 primjeraka, koji su “vatreno krštenje” prošli tijekom američke vojne intervencije u Grenadi i kasnije Panami. Puška je bila dugačka 1384 mm (cijev 813 mm) i teška 10,4 kg s optičkim ciljnikom, a jedini ciljnik te puške bio je Leupold serije M 10×40 (kasnije su montirani i Leupoldovi varijabli iste serije). Punila se jednim metkom neposredno u ležište metka, što je za suvremeno vojničko oružje ozbiljni nedostatak (zbog toga nije masovnije uvedena u naoružanje američkih oružanih snaga). Vrlo jaki trzaj prilikom opaljenja uspješno je amortiziran dosta učinkovitom plinskom kočnicom na ustima cijevi, te sustavom teleskopskih amortizera na kundaku, zbog čega gađanje iz tog oružja nije bilo stresno iskustvo kao primjerice iz većine nekadašnjih protutenkovskih pušaka.
Istodobno uz RAI 500 i druge inačice te puške, razvijana je Barrett M82, koja je po svojoj koncepciji bila prihvatljivija oružanim snagama od RAI 500, ponajprije zbog poluatomatskog principa rada i punjenja okvirom s 10 metaka. Puška se pokazala vrlo dobrom u Zaljevskom ratu 1990. – 1991. za uništavanje visokovrijednih ciljeva, pri čemu je prvi put rabljena u tzv. anti-materijal zadaćama. Drugim riječima, snajperskim puškama velikog kalibra, uz primjenu probojnog, zapaljivog i eksplozivnog streljiva, uništavani su balistički i ostali raketni sustavi Iračana, radarski i komunikacijski sustavi, zalihe streljiva i pogonskog goriva, zapovjedna vozila, te zrakoplovi i helikopteri na stajankama. Osim toga, strijelci na američkim ratnim brodovima rabili su ih za uništavanje površinskih mina. Sličnu primjenu našle su i za uništavanje neeksplodiranih ubojnih sredstava pri izvođenju kopnenih operacija. Nakon Zaljevskog rata Barrett M82 je praktično postala standardna velikokalibarska snajperska puška američkih oružanih snaga.

Nešto manje sreće imala je puška McMillan M-87, koja nije uvedena u naoružanje unatoč vrlo visokoj preciznosti, upravo zbog istog nedostatka kojeg je imala i RAI 500 (punjenja jednim metkom). Kasnije je razrađena inačica M-87R sa spremnikom za pet metaka, no, u naoružanju je već bila Barrett M82. Vrlo pozitivna iskustva iz Zaljevskog rata rezultirala su daljnjim razvojem velikokalibarskih snajperskih pušaka, pri čemu se tražilo smanjenje gabarita oružja, kako bi bilo operativnije i spretnije za rukovanje u urbanom ratovanju, a ujedno očuvanje njegovih temeljnih značajki (visoka preciznost, prihvatljiva jačina trzaja, veliki učinkoviti domet i sl.). Rješenje je bilo u tzv. bullpup konstrukciji novih velikokalibarskih snajpera, koja je omogućavala skraćivanje ukupne dužine oružja bez potrebe skraćivanja cijevi (što neizbježno utječe na preciznost gađanja, osobito na većim udaljenostima za koje su velikokalibarske puške prvenstveno i namijenjene). Jedna od zadnjih pušaka takve konstrukcije je Barrett M95, u manjem opsegu rabljena i tijekom rata u Iraku. Za razliku od njezine starije prethodnice, poluautomatske M82, puška Barrett M95 je repetirka (sukladno iskustvima i zahtjevima suvremene snajperske taktike). Osim te puške, u SAD-u je razvijen cijeli niz drugih velikokalibarskih pušaka, koje se i dalje usavršavaju (kao što su npr. Armalite AR-50, McMillan TAC-50, Barrett M99 i dr.).

Ostale velikokalibarske snajperske puške
Po uzoru na američke oružane snage (a osobito nakon što su se dobro pokazale u Zaljevskom ratu), veliki broj zemalja koji ima više ili manje razvijenu vojnu industriju počeo je razvoj vlastite velikokalibarske snajperske puške, tako da danas praktično i nema suvremenih oružanih snaga koje nisu u svoje naoružanje uvele i jednu takvu pušku domaće proizvodnje. Svojedobno je i hrvatska namjenska industrija proizvodila velikokalibarsku snajpersku pušku MACS M-2A, koja je bila namijenjena za precizna gađanja na daljinama do 1400 m. Po potrebi, mogla se rabiti i za učinkovita gađanja lako oklopljenih vozila ili ciljeva iza slabijih maski i zaklona. Puška se punila samo jednim metkom, a zbog iznomno jakog trzaja, na ustima cijevi je ugrađena trokomorna plinska kočnica koja silu trzanja smanjuje i do 60%. Sustav bravljenja je zasnovan na Weatherbyjevom principu, koji se pokazao vrlo učinkovit na puškama velikog kalibra za tzv. safari-lov. Jedini ciljnik za nju bio je Kahles ZF 84 10×42. Ranih 90-ih godina prošlog stoljeća započeo je i razvoj jugoslavenske velikokalibarske puške, a serijska proizvodnja 1998. pod nazivom M-93 Crna strela. U ograničenim količinama korištena je u borbama na Kosovu, a osim što je uvedena u standardno naoružanje srpskih oružanih snaga prodaje se i na međunarodnom tržištu (određenu količinu kupila je Makedonija za potrebe svojih specijalnih postrojbi, a također je našla svoje mjesto i na vrlo zahtjevnom američkom tržištu). Ta puška je očito preuzela sustav amortizacije trzaja s američke RAI 500, no plinska kočnica na ustima cijevi je drukčija, kao i princip rada, te način punjenja.

Novija američka velikokalibarska puška Barrett M95 u bullpup konstrukciji. Kalibar 12,7×99 mm (.50 Browning). Dužina 1143 mm, cijev 737 mm. Masa praznog oružja 9,98 kg, punjenje okvir sa 5 metaka, početna brzina zrna 854 m/sek. Maksimalni učinkoviti domet oko 1800 m. Većina velikokalibarskih snajperskih pušaka konstruirana je u vrlo raširenom kalibru 12,7×99 mm upravo pod jakim utjecajem američke vojne industrije i taktike američkih oružanih snaga, dok su Rusi razvijali oružje za svoj kalibar 12,7×108 mm. Njihova prva velikokalibarska puška V-94 pokazala se prilično lošom tijekom borbi u Čečeniji, zbog čega je u većoj mjeri promijenjena, a istodobno je započeo i razvoj drugih velikokalibarskih pušaka (detaljnije o tome u članku Ruske snajperske puške II. dio, Hrvatski vojnik br. 91 od 23. lipnja 2006.). Određeni broj zemalja je izradio velikokalibarske puške i u ruskom kalibru 14,5×114 mm, čime su stvorene ozbiljne tzv. anti-material puške (vjerojatno najuspješnija i najpoznatija puška u tom kalibru je mađarska linija velikokalibarskih pušaka Gepard, koje se proizvode i u kalibrima 12,7×99 mm i 12,7×108 mm).

Suvremene anti-material puške
Pravim nasljednicama nekadašnjih protutenkovskih pušaka danas bismo mogli nazvati velikokalibarske puške prvenstveno namijenjene za gađanje lako zaštićene protivničke tehnike, vozila, zapaljivih objekata i sl., tzv. anti-material puške ili taktičke snajpere. Osim već navedenih velikokalibarskih snajperskih pušaka kojima se mogu koristiti u tu svrhu, konstruirana su svega tri klasična taktička snajpera, među kojima je i naš RT-20 kal. 20×110 mm Hispano. Što se tiče ovog oružja, bez sumnje je riječ o revolucionarnom konstrukcijskom rješenju (ne samo zato što je produkt naše, domaće pameti) koje daje novu dimenziju u razvoju streljačkog naoružanja. Metak 20 mm Hispano ispaljuje znatno teže zrno i ima dva puta veću kinetičku energiju od standardnog metka 12,7×99 mm, što ovo oružje čini vrlo respektabilnom anti-material puškom. S druge strane, kako se koristi standardnim streljivom za PZO topove, iz ovog oružja osim pancirnih i pancirno-zapaljivih zrna mogu se, ispaljivati rasprskavajuće i rasprskavajuće-zapaljive granate punjene s oko 6 g visoko brizantnog eksploziva, što znatno povećava učinak pogotka na cilju.

Drugim riječima, RT-20 omogućuje jednom strijelcu (koji je sasvim dovoljan za njegovo opsluživanje) vrlo veliku učinkovitost na priličnoj udaljenosti. Opaljenje metka 20 mm Hispano ne bi bilo moguće s uobičajenim sustavom amortizacije trzaja koji se primjenjuje na većini velikokalibarskih pušaka, pa je kompenzacija trzaja na RT-20 osim vrlo učinkovite plinske kočnice na ustima cijevi, riješena i djelomičnim odvodom barutnih plinova pomoću posebne komore iznad cijevi. Drugim riječima, RT-20 radi na principu minijaturnog bestrzajnog topa! Naravno, to u određenoj mjeri ograničava njegove mogućnosti – u prvom redu, dosta je otežano gađanje iz zatvorenih prostorija ili ispred prepreka (npr. zida), što sužava njegovu uporabu na područjima gdje snajpersko oružje posebno dolazi do izražaja (gradske borbe). Osim toga, svako opaljenje odmah demaskira paljbeni položaj. Gađanje iz ovog oružja zahtijeva dosta vježbe, jer unatoč vrlo dobro riješenom principu amortizacije, trzaj pri opaljenju je još uvijek prilično jak, isto kao i prasak pucnja.

Sličnu koncepciju razvijao je i južnoafrički koncern DENEL, konstruiravši velikokalibarsku pušku Mechem NTW-20. Za razliku od našeg RT-20 koji je konstruiran za metak 20×110 mm Hispano, NTW-20 je razvijen oko starog njemačkog metka 20×83 mm za zrakoplovni top MG-151 (standardno oružje njemačkih lovaca Focke-Wulf Fw 190D-9 i Messerschmitt Bf 109F-4 iz II. svjetskog rata), međutim nikada nisu u potpunosti uspjeli riješiti vrlo snažni trzaj tako jakog metka. Zbog toga je ova puška proizvedena i u sovjetskom kalibru 14,5×114 mm u kojem se pokazala znatno operativnijom i učinkovitijom (ne samo zbog jačine trzaja oružja i time smanjene preciznosti, nego i zbog znatno veće početne brzine i probojnosti sovjetskog metka u usporedbi sa 20×83 mm). Konstruktori su predvidjeli čak i brzu konverziju naoružanja iz jednog kalibra u drugi – potrebno je samo zamijeniti cijev, zatvarač, okvir sa streljivom i ciljnik, što je moguće odraditi za oko jedne minute, zbog konstrukcijskih osobina puške. Unatoč tome, njezin komercijalni uspjeh na međunarodnom tržištu naoružanja bio je zanemariv.
Austrijska firma Steyr-Mannlicher bila je među prvima (bolje rečeno – prva) koja je započela razvoj pravih nasljednica protutenkovskih pušaka, konstruiravši poluautomatsko ručno oružje IWS 2000. Njegov razvoj počeo je sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća kako bi se stvorilo oružje za uništavanje lako oklopljenih vozila, borbenih i transportnih helikoptera, te drugih osjetljivih ciljeva protivnika (kao što su radarski uređaji, lanseri raketa, centri veze, cisterne i rezervoari s gorivom i sl.), koje bi opsluživalo dva vojnika, a u krajnjem slučaju mogao bi njime rukovati jedan čovjek. Za razliku od do sada navedenih pušaka, IWS 2000 rabi posebno potkalibarno streljivo 15,2 mm koje u plastičnom zrnu ima jezgru od volframa stabiliziranu krilcima, iznimno velike početne brzine (oko 1450 m/sek). Zbog vrlo velike kinetičke energije, projektil probija 40 mm čeličnog oklopa na udaljenosti 1000 m, pri čemu se raspada na manji broj fragmenata koji iza oklopa ranjavaju posadu i uništavaju vitalne uređaje. U praksi, to oružje na udaljenosti 1000 m probija dva zida prosječne zgrade od cigle. S druge strane, kako je u pitanju iznimno teško i glomazno oružje (što za posljedicu ima otežano rukovanje), a osim toga koristi se nestandardiziranim streljivom, izrađeno je u relativno malom broju primjeraka. Isto poduzeće razvilo je i velikokalibarsku pušku Steyr 50 HS u uobičajenom kalibru 12,7×99 mm, za koje postoji veće zanimanje, kako vlastitih oružanih snaga, tako i međunarodnog tržišta.

Borbeno djelovanje taktičkih snajpera

Suvremena znanstvena i tehnološka dostignuća omogućila su razvoj snažnog velikokalibarskog oružja, koje je ujedno dovoljno lagano da s njim može manipulirati jedan poslužitelj. Cilj je bio dobiti oružje dometa i ubojne moći teške strojnice ili malokalibarskog topa, a istodobno postići preciznost i mobilnost snajperske puške. Velikokalibarske puške i ručni topovi, za koje je uvriježen naziv “taktički snajperi”, rabe se za gađanje raznovrsnih rentabilnih ciljeva na udaljenostima 1000-2000 m. Osobitu učinkovitost taktički snajperi mogu pokazati u zatvaranju tjesnaca i prijevoja, gađanju ciljeva na komunikacijama, te pri borbenom djelovanju u pozadini neprijatelja (npr. paljbeni položaji topničkih i raketnih oruđa, radarski i drugi elektronski uređaji i sl.), zbog čega je pri ubacivanju grupe snajperista, u njezin sastav potrebno pridodati i jednu do dvije posluge taktičkih snajpera. Sastav grupe načelno mora biti mješovit (1-2 taktička snajpera i 1-3 para klasičnih snajperista), pri čemu su obično taktički snajperi nositelji glavne zadaće, a ostali snajperisti iz grupe osiguravaju njihovu djelatnost. Tako bi pri napadu na skladište goriva ili uzletište helikoptera, klasični snajperisti opremljeni prigušenim snajperskim puškama, likvidirali bi osiguranje i omogućili taktičkim snajperima posjedanje najpogodnijih paljbenih položaja. Dok taktički snajperi vatreno djeluju po skladištu goriva ili helikopterima, klasični snajperisti pružaju im potporu gađajući posade zrakoplova, borbeno osiguranje i sl. Nakon obavljene zadaće, izvlačenje taktičkih snajpera štite ostali snajperisti iz grupe. Nakon izvlačenja taktičkih snajpera iz borbe, grupa snajperista bi, što je moguće brže, trebala prekinuti borbeni kontakt i sama se izvući.Posebice je važno da se promatranjem područja razmještaja pravdobno otkriju osnovni ciljevi za djelovanje snajperista, sredstva podrške, raspored logističkih i transportnih postrojbi, te mjesta postrojbi koje ih osiguravaju i na osnovi toga odredi način realizacije dobivene borbene zadaće. Pri djelovanju po ciljevima na velikoj udaljenosti potrebno je opremiti grupu snajperista (uglavnom posluge taktičkih snajpera) lakim laserskim daljinomjerom.

Određivanje trenutka snajperskog prepada usko je vezano sa stanjem kod neprijatelja, ukupnom borbenom situacijom, a ponekad i s vremenom početka napada većih borbenih sastava. Organizacija međusobne potpore obuhvaća određivanje načina suradnje pri izvršenju borbene zadaće, te uzajamne podrške tijekom izvlačenja iz borbe. Kako se taktički snajperi koriste vrlo snažnim streljivom, zbog čega moraju biti opremljeni dodatnom opremom za smanjenje trzaja (plinska kočnica na ustima cijevi, plinski kompenzator trzanja i sl.), svako opaljenje metka potpuno demaskira paljbeni položaj jakim pucnjem, bljeskom i oblakom plinova i prašine, što se vrlo lako uočava. Zbog toga taktički snajperi nakon svakog ispaljenog metka obvezno moraju promijeniti paljbeni položaj. Po izvršetku zadaće, snajperisti se izvlače u sljedeće, najčešće već unaprijed određeno i izviđeno područje, u kojem se pripremaju za novi snajperski prepad.

Zaključak

Protutenkovske puške su nastale kao nužna potreba pješačkih postrojbi da se odupru tenkovima i dobiju sredstvo kojim se mogu boriti protiv njih. Razvoj oklopa, ali i drugog (daleko učinkovitijeg protuoklopnog oružja), vrlo brzo ih je potisnuo iz operativne uporabe, no taktika pješaštva u ratovima novog doba ponovno je otvorila potrebu za razvojem individualnog velikokalibarskog oružja, uporabljivog na većim razdaljinama. Otvoren je put svojevrsnim nasljednicama protutenkovskih pušaka – velikokalibarskim snajperskim puškama, ili taktičkim snajperima. Njihova učinkovitost u suvremenim asimetričnim ratovima pokazala je da je riječ o oružju potpuno prilagođenom za promijenjene okolnosti u kojima se izvode borbena djelovanja, zbog čega više i ne postoje suvremene oružane snage (a u određenoj mjeri i specijalne policijske postrojbe) koje ne posjeduju u standardnoj operativnoj uporabi takvo oružje. Kakva je njihova budućnost pokazat će praksa, no za sada nema dvojbe da ih očekuje jako dugo razdoblje operative uporabe, sve širi raspon zadaća koje će obavljati i u skladu s tim sve opsežnije modifikacije i modernizacije koje nosi tehnološki progres.

Marinko OGOREC