Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo petu od ukupno sedam pohvaljenih priča učenika iz Bosne i Hercegovine

Zrake jutra su se tiho i neprimjetno ušuljale u ružičastu sobu, raskošne američke kuće i svojom toplinom dotakle noge uspavane djevojčice. Tek što se probudila pogledala je sat na svom ormariću i skoro vrisnula kada je vidjela vrijeme, ali se sjetila da joj je sinoć mama izmjerila visoku temperaturu i zapovjedila da sutra ne ide u školu. Naravno kao i svaka prava školarka, ona je tu zapovijed rado ispunila. Njezino ime bilo je Suzana i dok joj se na licu nije moglo isprva primijetiti, imala je 13 godina. Iako je njezina obitelj prije tek 4 godine odselila iz daleke Jugoslavije u urbani Chicago, Suzana se na tu promjenu već odavno navikla. Osim svoje stare europske odjeće i obuće, po strani je stavila i svoje ime i rado preuzela nadimak Suzy. Unatoč tome čak ni najljepši odjevni komadi, dobro uvježban engleski naglasak i moderan nadimak nisu mogli sakriti ono istinsko u njoj, srce prave Hrvatice. Nakon dodatnih 2 sata neprospavanog izležavanja uputila se u kuhinju na doručak. Pošto su joj roditelji bili na poslu, odbacila je komplicirane ideje i odlučila je napraviti jednostavan tost, istovremeno ulijevajući si čašu soka od naranče. U njezinoj modernoj kuhinji nalazio se i televizor, pa ga je iz čiste dosade odlučila upaliti. Listajući kanale, jedva se obazirala na mnoge vijesti iz svijeta koje su preplavile ekran, sve dok na jednom kanalu nije čula jednu veoma poznatu riječ; Croatia. Već je mjesecima slušala o sukobima u njenoj domovini, nakon osamostaljenja Hrvatske od Jugoslavije. Ranije joj se to činilo nebitno, kada su je roditelji uvjeravali da će bitke i napadi prestati prije kraja ljeta. Gledajući u nove izvještaje i strašne prizore ispred sebe, ta su uvjeravanja u tren oka nestala iz njene glave i u njenom srcu ostala je samo briga… Iako to nikada nije voljela priznati, jedna stvar iz njene stare domovine joj je nedostajala. Ta stvar je bila jedna nestašna, mršava i visoka djevojčica od 14 godina, njena stara prijateljica Laura. Upoznale su se prije 6 godina sasvim slučajno u hodniku škole, kada su se jedna u drugu, punom snagom, iznenada sudarile. Isprva su jedna drugu dobro izgrdile, ali kada su shvatile da su obje krive, pružile su si ruku isprike i nasmijale se. Ostatak dana su provele zajedno u smijehu i zabavi, i nakon kraja nastave su se držeći uz ruke, uputile do autobusne stanice. Kada bi ih netko isprva vidio ne bi mu bilo jasno kako su tako složne, jer izgledom nisu mogle biti različitije. Dok je Suzana bila malena i uredna, Laura je visinom stršila u nebo i na sebi nosila prljavu i zgužvanu odjeću. No te razlike nisu mogle srušiti ono istinsko prijateljstvo. Svaki dan nakon ručka su se sastajale u obližnjoj šumi, kraj malenog potoka i dijelile svoje i ponekad tuđe zanimljive tajne. Ta bi idila vjerojatno i potrajala, da jednog oblačnog dana Suzana nije došla sa jednom novom, ali bolnom tajnom. Njezini roditelji su je već mjesecima obavještavali da planiraju selidbu u daleke krajeve, ali zabavom zaokupljena Suzana je njihove odluke shvatila kao pustu šala, sve dok ta šala nije postala gorkom. Datum njihova putovanja je bio odlučen i tjedni su je dijelili od oproštaja sa svime što joj je bilo poznato. Laura slušajući njezine riječi, isprva ju nije ozbiljno shvatila, sve dok ju uplakana Suzana nije tugom u glasu uvjerila. Ubrzo su se i na njenom licu pojavile suze, ali ne one razumijevanja, već neke nepoznate, pune ljutnje i boli. Laura ju je grdila, jer ju nije ranije upozorila i počela je govoriti kako bi Suzana vjerojatno na to zaboravila da nije bilo njenih roditelja i da ju je sve vrijeme koristila samo kao igračku, dok je se njeni popularniji prijatelji ne bi sjetili. Uplakana Laura je otišla, a Suzana je zbunjena i povrijeđena ostala stajati u nevjeri, sve dok je kapljice kiše nisu natjerale kući. Ostatak mjeseca Laura ju je hladno izbjegavala i čak zamijenila sa novim društvom, sve dok je Suzana u pozadini bolno gledala. Dan prije polaska na aerodrom, Suzana se nakratko oprostila od svoje škole i prolazeći kroz učionice prošla kraj Laurine i ispod njene klupe ostavila narukvicu koju su zajedno napravile s kamenčićima iz njihova potoka. Nadala se da će ju Laura naći i zadržati kao uspomenu nekih boljih dana. Na letu do Amerike, Suzana je vrijeme provela u nadi da je Laura neće nikada zaboraviti, ali s vremenom nakon selidbe i ona sama je počela gubiti nadu i Lauru ostavila negdje po strani, kao suvenir daleke prošlosti. Vraćajući se u sadašnjost u Suzani se počela stvarati briga, posebno kada je shvatila da je njezin gradić bio jedan od mnogih koji su bili pod opsadom neprijatelja. U njenoj glavi vrtjele su se mnoge brige, od svih najveća ona za Lauru, koju je još uvijek mnogo voljela. Kada su joj se roditelji vratili s posla počela ih je ispitivati o svemu što su znali o ratu u domovini i oni su je počeli ponovno uvjeravati, da je sve u redu i da će se sve ubrzo mirno riješiti, ali ona njihove lažne utjehe ovaj put nije prihvatila, te je otrčala u svoju sobu, gdje je nakon mnogo godina ponovno uzela u ruke krunicu svoje pokojne bake. Baka joj je kao maloj uvijek govorila da krunica ima moć zaštititi nas i naše voljene od svake nevolje, i Suzana nije ni na trenutak željela da u to posumnja. S vjerom u srcu je počela moliti, unatoč tome što se nije većine tih molitva sjećala, ona nije posustala. Sljedeće tjedne provela je u molitvi pred ekranom, pažljivo prateći svaku novost o ratu. Uskoro su se njeni roditelji, učitelji i prijatelji počeli brinuti o njoj. Prestala je biti uredna, pokvarila je ocjene i nije pazila što oblači. Njezina jedina briga bila je molitva, koja nije opadala ni sa svakom novom tragedijom, žrtvama i svakodnevnim krvavim bitkama. Tako je prolazio dan po dan, tjedan po tjedan, mjesec po mjesec i dok je rat svaki dan uzimao nove žrtve, poraze i konačno pobjede, Suzana je svoje trenutke provela u nadi i strpljivo iščekivala kraj sve te boli. Iako godine dugo traju, za one s vjerom one se čine samo kao kratke prepreke. S tom istinskom vjerom Suzana je i dočekala kraj rata i iako starija, njena nada u ponovni susret s Laurom nikad nije nestala. Već je sljedeće godine se s roditeljima uputila u posjet staroj domovini. Kada je se konačno vratila bila je zadivljena hrabrim ljudima i užasnuta tolikim ratnim ruševinama, ali je u njenom srcu postojala samo jedna osoba; Laura. Dok su njeni roditelji razgledali razorene ostatke njihove stare kuće, Suzana je potrčala do Laurina susjedstva u nadi da će se s njom ponovno sastati. Zadnji put kada je toliko brzo trčala bilo je nakon svađe s Laurom, ali ovaj put neće trčati dalje od nje, već u njene ruke. Ta nada se nažalost nije dugo zadržala, kada je otkrila ostatke doma njezine nekadašnje prijateljice. U nevjeri je gledala oko sebe, sve dok nije ugledala jednu staru ženu koja je tu živjela. Upitala ju je gdje je sada obitelj iz srušene kuće. Starica joj je rekla da su roditelji poginuli kada im se kuća srušila i da su im djeca bila udomljena u inozemstvo par mjeseci nakon. Zahvaljujući joj se Suzana je otrčala u ured općine, nadala se da će joj oni uspjeti pomoći, ali kada je zatražila informacije o Laurinoj obitelji, radnici su joj odgovorili da ne postoje zapisi o lokaciji udomljene djece. Ali jedna od radnica vidjevši Suzanine uplakane oči, odvela ju je u prostoriju za skladištenje, gdje joj je uručila malenu narukvicu koju je Suzana odmah prepoznala. Bila je to narukvica koju je stavila Lauri ispod klupe, prije odlaska. Radnica joj je rekla da je narukvicu ostavila jedna od udomljenih djevojaka i ostavila zamolbu da se ona da djevojci čiji je opis odgovarao Suzani. Dok se vraćala kući, Suzana je čvrsto držala narukvicu i plakala od radosti, znala je da je se Laura sjećala i da joj je oprostila. Nakon povratka u Ameriku, obećala si je jedno, jednog će dana naći Lauru i neće izgubiti nadu, makar ju tražila cijeli život. Nažalost život nam na put postavlja mnoge nepredviđene prepreke. Suzana je to i sama bolno naučila, godine je provela u potrazi za Laurom i sa svakim novim desetljećem i novim načinima komunikacije, njena potraga nije uspijevala, ali zato njena nada nikada nije posustala. I uistinu jednog sunčanog dana, dok je odavala počast žrtvama rata, na misi obljetnici u rodnom mjestu, u crkvi se sudarila s jednom ženom. U trenutku kada ju je željela izgrditi, visoka žena joj je pružila ruku da joj pomogne ustati se, i kada joj je Suzana dala ruku, žena je na njoj ugledala nešto poznato, nešto što dugo nije vidjela. Gledajući u kamenu narukvicu, sa suzama u očima, žena je izustila: TO SAM JA, LAURA!

Jakov Kraljević, učenik 3. razreda Gimnazije fra Dominika Mandića, Široki Brijeg